Poslovni broj: P-1554/2020-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava Fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Franji Hodaniću odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku iz OD Knezović i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 13. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu br. 306-125/2005 od 22.02.2005. godine zaključen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i dijelu kojim korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom KS pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici EL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana iznos od 842,52 eur uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 15% godišnje koja se obračunava od 30.09.2007. do 31.12.2007.,od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a nadalje po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), tekućom na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 2,25 eur od dana 3.listopada 2007. pa do isplate

- 2,24 eur od dana 6.studenog 2007. pa do isplate

- 2,26 eur od dana 5.prosinca 2007. pa do isplate

- 2,25 eur od dana 3. siječnja 2008. pa do isplate

- 2,28 eur od dana 5. veljače 2008. pa do isplate

- 2,30 eur od dana 5. ožujka 2008. pa do isplate

- 8,77 eur od dana 4. travnja 2008. pa do isplate

- 8,53 eur od dana 30. travnja 2008. pa do isplate

- 8,42 eur od dana 6. lipnja 2008. pa do isplate

- 8,49 eur od dana 3. srpnja 2008. pa do isplate

- 8,31 eur od dana 6. kolovoza 2008. pa do isplate

- 8,29 eur od dana 1. rujna 2008. pa do isplate

- 8,36 eur od dana 4. listopada 2008. pa do isplate

- 14,15 eur od dana 6. studenog 2008. pa do isplate

- 13,39 eur od dana 31. prosinca 2008. pa do isplate

- 14,25 eur od dana 31. prosinca 2008. pa do isplate

- 14,34 eur od dana 31. siječnja 2009. pa do isplate

- 14,36 eur od dana 5. ožujka 2009. pa do isplate

- 14,14 eur od dana 6. travnja 2009. pa do isplate

- 14,12 eur od dana 6. svibnja 2009. pa do isplate

- 13,81 eur od dana 4. lipnja 2009. pa do isplate

- 13,57 eur od dana 6. srpnja 2009. pa do isplate

- 13,57 eur dana 6. kolovoza 2009. pa do isplate

- 13,62 eur od dana 7. rujna 2009. pa do isplate

- 13,57 eur od dana 7. listopada 2009. pa do isplate

- 13,41 eur od dana 6. studenog 2009. pa do isplate

- 13,54 eur od dana 5. prosinca 2009. pa do isplate

- 13,64 eur od dana 7. siječnja 2010. pa do isplate

- 13,79 eur od dana 8. veljače 2010. pa do isplate

- 13,69 eur od dana 13. ožujka 2010. pa do isplate

- 13,92 eur od dana 7. travnja 2010. pa do isplate

- 13,81 eur od dana 3. svibnja 2010. pa do isplate

- 13,85 eur od dana 10. lipnja 2010. pa do isplate

- 14,69 eur od dana 5. srpnja 2010. pa do isplate

- 14,44 eur od dana 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- 14,94 eur od dana 31. kolovoza 2010. pa do isplate

- 14,67 eur od dana 7. listopada 2010. pa do isplate

- 14,30 eur od dana 8. studenog 2010. pa do isplate

- 14,87 eur od dana 7. prosinca 2010. pa do isplate

- 13,16 eur od dana 31. prosinca 2010. pa do isplate

- 12,60 eur od dana 11. veljače 2011. pa do isplate

- 12,73 eur od dana 30. ožujka 2011. pa do isplate

- 12,45 eur od dana 29. travnja 2011. pa do isplate,

- 12,42 eur od dana 30. lipnja 2011. pa do isplate

- 13,25 eur od dana 11. srpnja 2011. pa do isplate

- 13,27 eur od dana 11. srpnja 2011. pa do isplate

- 13,94 eur od dana 8. kolovoza 2011. pa do isplate

- 13,49 eur od dana 6. rujna 2011. pa do isplate

- 13,00 eur od dana 12. listopada 2011. pa do isplate

- 10,97 eur od dana 24. prosinca 2011. pa do isplate

- 10,88 eur od dana 24. prosinca 2011. pa do isplate

- 10,98 eur od dana 29. veljače 2012. pa do isplate

- 11,06 eur od dana 31. ožujka 2012. pa do isplate

- 11,01 eur od dana 25. travnja 2012. pa do isplate,

- 10,84 eur od dana 25. travnja 2012. pa do isplate

- 10,84 eur od dana 15. lipnja 2012. pa do isplate

- 10,82 eur od dana 15. lipnja 2012. pa do isplate

- 10,67 eur od dana 17. kolovoza 2012. pa do isplate

- 10,61 eur od dana 17. kolovoza 2012. pa do isplate

- 10,48 eur od dana 13. rujna 2012. pa do isplate

- 10,30 eur od dana 14. studenog 2012. pa do isplate

- 10,35 eur od dana 14. studenog 2012. pa do isplate

- 10,33 eur od dana 15. siječnja 2013. pa do isplate

- 10,21 eur od dana 15. siječnja 2013. pa do isplate

- 9,91 eur od dana 19. veljače 2013. pa do isplate

- 10,03 eur od dana 27. ožujka 2013. pa do isplate

- 9,96 eur od dana 12. travnja 2013. pa do isplate,

- 9,82 eur od dana 2. svibnja 2013. pa do isplate

- 9,50 eur od dana 12. lipnja 2013. pa do isplate

- 9,42 eur od dana 31. srpnja 2013. pa do isplate

- 9,40 eur od dana 30. kolovoza 2013. pa do isplate

- 9,41 eur od dana 31. listopada 2013. pa do isplate

- 9,44 eur od dana 21. studenog 2013. pa do isplate

- 9,29 eur od dana 21. studenog 2013. pa do isplate

- 9,26 eur od dana 31. siječnja 2014. pa do isplate

- 9,22 eur od dana 10. veljače 2014. pa do isplate.

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu br. 306-125/2005 sa Sporazumom o osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojeg su 22.02.2005. godine zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor i koja isprava je potvrđena 24.02.2005. kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva u Rijeci pod br. Ou-375/2005 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici EL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana iznos od 1.830,06 eur uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 15% godišnje koja se obračunava od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a nadalje po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), tekućom na pojedinačne iznose kako slijedi:

0,98 EUR od 31.12.2008. godine do isplate

0,98 EUR od 31.1.2009. godine do isplate

2,46 EUR od 05.03.2009. godine do isplate

1,19 EUR od 06.04.2009 godine do isplate

1,43 EUR od 06.05.2009. godine do isplate

0,95 EUR od 07.01.2010. godine do isplate

2,59 EUR od 08.02.2010. godine do isplate

2,22 EUR od 13.03.2010. godine do isplate

4,45 EUR od 07.04.2010. godine do isplate

4,03 EUR od 03.05.2010. godine do isplate

4,85 EUR od 10.06.2010. godine do isplate

12,01 EUR od 05.07.2010. godine do isplate

10,54 EUR od 10.08.2010. godine do isplate

15,05 EUR od 31.08.2010. godine do isplate

13,51 EUR od 07.10.2010. godine do isplate

11,01 EUR od 08.11.2010. godine do isplate

16,30 EUR od 07.12.2010. godine do isplate

23,32 EUR od 31.12.2010. godine do isplate

18,43 EUR od 11.02.2010. godine do isplate

20,29 EUR od 30.3.2011. godine do isplate

18,15 EUR od 29.04.2011. godine do isplate

18,55 EUR od 30.06.2011. godine do isplate

27,66 EUR od 11.07.2011. godine do isplate

28,57 EUR od 11.07.2011. godine do isplate

36,20 EUR od 08.08.2011. godine do isplate

32,30 EUR od 06.09.2011. godine do isplate

28,03 EUR od 12.10.2011. godine do isplate

27,75 EUR od 24.12.2011. godine do isplate

27,43 EUR od 24.12.2011. godine do isplate

29,50 EUR od 29.02.2012. godine do isplate

31,31 EUR od 31.03.2012. godine do isplate

31,57 EUR od 25.04.2012. godine do isplate

30,34 EUR od 25.4.2012. godine do isplate

31,20 EUR od 15.06.2012. godine do isplate

31,79 EUR od 15.6.2012. godine do isplate

30,84 EUR od 17.08.2012. godine do isplate

31,11 EUR od 17.8.2012. godine do isplate

30,40 EUR od 13.9.2012. godine do isplate

28,86 EUR od 14.11.2012. godine do isplate

30,55 EUR od 14.11.2012. godine do isplate

31,37 EUR od 15.1.2012. godine do isplate

30,81 EUR od 15.01.2013. godine do isplate

27,66 EUR od 19.02.2013. godine do isplate

30,36 EUR od 27.03.2013. godine do isplate

30,62 EUR od 12.04.2013. godine do isplate

29,58 EUR od 02.05.2013. godine do isplate

26,31 EUR od 12.06.2013. godine do isplate

26,24 EUR od 31.07.2013. godine do isplate

27,06 EUR od 30.08.2013. godine do isplate

28,37 EUR od 31.10.2013. godine do isplate

30,19 EUR od 21.11.2013. godine do isplate

29,28 EUR od 21.11.2013. godine do isplate

29,95 EUR od 31.01.2014. godine do isplate

30,72 EUR od 10.02.2014. godine do isplate

30,35 EUR od 10.02.2014. godine do isplate

31,30 EUR od 11.03.2014. godine do isplate

30,99 EUR od 14.04.2014. godine do isplate

29,94 EUR od 13.05.2014. godine do isplate

29,60 EUR od 31.7.2014. godine do isplate

29,75 EUR od 31.07.2014. godine do isplate

30,95 EUR od 29.08.2014. godine do isplate

31,96 EUR od 01.10.2014. godine do isplate

31,75 EUR od 30.10.2014. godine do isplate

32,62 EUR od 28.11.2014. godine do isplate

33,21 EUR od 30.12.2014. godine do isplate

32,86 EUR od 30.01.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 27.02.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 01.04.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 28.04.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 29.05.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 12.06.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 31.7.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 31.8.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 30.09.2015. godine do isplate

32,96 EUR od 30.10.2015. godine do isplate

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.580,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 13. ožujka 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 22. svibnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 306-125/2005 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Odobren joj je kredit u visini od 21.000,00 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 5,25 %. Člankom 6 ugovora ugovoreno je kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. Kamatna stopa se mijenjala na način da je od 30.09.2007 povećavana i tako sve do siječnja 2014 kada je zakonski fiksirana na 3,23%. Takva ugovorna odredba je nepoštena, slijedom toga i ništetna sve kako je već utvrđeno u presudi donesenoj u kolektivnom sporu po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika osama banaka među kojima je i tuženik. Presudom donesenom u postupku P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.pravomoćno je utvrđena ništetnost navedene odredbe o kreditu kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, jer prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovaralo i ugovorom egzaktno utvrdili parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tužene o promjeni kamate stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je protivno odredbama čl. 81, čl. 82 i 89 ZZP/03 i čl. 96 i čl.97 ZZP/07. Poziva se na odredbe čl. 118 ZZP i čl. 502 c ZPP-a .Tužiteljica navodi kako nije o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarala s tuženikom , ugovor je standardizirani obrazac, pa tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na njegov sadržaj. Tužen je postupa po principu uzmi ili ostavi. Stoga je pozivom na odredbom čl. 81-785 ZZP navedena ugovorna odredba nepoštena a slijedom toga i ništetna. Stoga je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose koje je stekao primjenom ništetne odredbe uvećano za zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to u visini od 6.350,06 kn pozivom na odredbu čl. 323 ZOO-a i čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga tužiteljica traži ovom tužbom da se utvrdi ništetnom odredba čl. 6 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i dijelu kojim korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom KS pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te potražuje isplatu iznosa od 6.350,06 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

U odgovoru na tužbu i podnescima tuženik je naveo kako ne postoji pravni interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe te da se u cijelosti protivi i osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Naveo je da osporava da bi odredbe osnovnog Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i vezivanjem glavnice uz valutu švicarskog franka opće bile ništetne te da je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno sporazumno riješeno temeljem aneksa sklopljenim između tuženika i tuženika sukladno ZID ZPK. Ističe i prigovor zastare utuženih tražbina. Tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od njega vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po osnovnom Ugovoru. Naveo je da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i to iz razloga jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, među strankama predmetnog spora da ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama u okviru kolektivnog spora te da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni Ugovor. Naveo je u odnosu na odredbu osnovnog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope također da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom, te da navedena odredba o kamatnoj stopi nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Naveo je da je odredba o kamatnoj stopi sasvim uočljiva, jasna i razumljiva te da se radi o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo te o odredbi koja ne uzrokuje nikakvu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope te da zbog iznimno strogog nadzora i regulativnih okvira takvo postupanje banke ne bi bilo moguće. Izričito se protivi visini tužbenog zahtjeva koja se temelji na izračunu pretplate izrađene po nalogu tužitelja. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Na pripremnom ročištu održanom 27. rujna 2023. tužitelj navodi kako se prde ovim sudom među istim parničnim stranaka vezano za isti ugovor o kreditu vodi spor pod poslovnim brojem P-844/2023 radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti i isplatu stečenog bez osnove zbog primjene navedene ništene odredbe.

Uvidom u spis P-844/2023 utvrđeno je da je tužiteljica podnijela tužbu 22. svibnja 2023. u kojoj navodi kako je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu br. 306-125/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen 24.02.2005. kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva u Rijeci pod poslovnim brojem Ou – 375/2005, kojim ugovorom je tužiteljici u svrhu kupnje nekretnine odobren i isplaćen stambeni kredit u iznosu od 21.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. U naznačenom Ugovoru tužiteljica se člankom 4 obvezala na povrat kredita do 29.02.2020. godine od stavljanja kredita u otplatu i plaćanjem u jednakim mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 168,61 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. U pogledu merituma ove tužbe odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule vezane za valutu CHF tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom drugostupanjskom presudom je, među ostalim pravomoćno suđeno i utvrđeno da je tamo petotuženik H.A.A.B. (Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) zajedno s ostalim bankama, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, reviziju među ostalim petotužene Hypo Alpe-Adria-bank d.d. protiv drugostupanjske presude u dijelu (1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenim razdobljima povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, je odbio kao neosnovanu. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom i rješenjem broja: U- III/4150/2019 od 3. veljače 2021. godine odbio je ustavne tužbe, među ostalim i tužiteljice Addiko bank d.d. podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i odbacio je ustavne tužbe, među ostalim tužiteljice Addiko bank d.d. u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe (ili dijela odredbe) ugovora o kreditu i isplatu sa osnove koja je kasnije otpala sukladno odredbi 502.c ZPP-a, kako to traži tužitelj u ovoj parnici. Tužitelj je sa tuženom zaključio ugovor o kreditu 2005. godine, u razdoblju obuhvaćenom navedenim pravomoćnim presudama - u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine ugovorena je promjenjivost kamatne stope i u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine ugovorena je valutna klauzula i koje su promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula tim presudama utvrđene ništetnim. Dakle, te se pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava direktno primjenjuju i na predmetni ugovor o kreditu pa su time konkretne ugovorne odredbe stranaka o nepoštenom ugovaranju promjenjivosti kamatne stope i ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne. Parnične stranke su sklopile aneks uz ugovor o kreditu 2016. godine. Navedenim aneksom je regulirana konverzija predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 2. aneksa ugovora). Prema izračunu konverzije od strane tuženika po tečaju tuženika iznos nedospjele glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 8.079,16 CHF a priznata preplata je iznosila 2.275,07 kn. Sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a kojim su odredbe iz ugovora o kreditu stranke izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, odnosno manjkom ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i na temelju te ništetnosti isplatu kao pravnu posljedicu ništetnosti. Naime, konverzija predviđa sukladno odredbama čl. 19.a do čl. 19.f ZID ZPK-a konverziju kredita iz CHF u EUR, način izračuna konverzije, informiranje, provedbu konverzije i prijelazno razdoblje i ista nema nikakve veze s tuženičinom obvezom na vraćanje preplaćenih iznosa. Zato je tužitelj ovlaštena i ima pravo tražiti od tuženice da mu vrati i razliku u neotplaćenoj i nedospjeloj glavnici jer ona (glavnica) također sadrži novčane iznose izračunate na temelju ništetnih odredbi preplaćenih na osnovu promjene tečaja i kamatne stope, a sve kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju. Zaključenjem konverzije tužitelj kao potrošač nije stavljen u poziciju te pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se on nalazio da predmetnih ništetnih odredbi u ugovoru o kreditu nije bilo. To je ujedno jedno od tri pravila koje je Europski sud postavio u presudi i spojenim predmetima LL i ELCH protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA brojeva C-154/15, C-307/15 i C-308/15, kao pravilo o ex tunc utvrđenjima da je ugovorna odredba nepoštena i ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora i da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da može imati učinak u odnosu na potrošače, a koju presudu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broja: Rev 224/17-2 od 20. ožujka 2018. godine. Preostala dva pravila jesu da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Takav pravni stav i mišljenje bi trebao prihvatiti i ovaj sud, zato jer navedena pravila predstavljaju i osiguravaju djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, a koje su odrede implementirane u nacionalno zakonodavstvo Hrvatske Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i primjenjuju se kao pozitivni propis. Obzirom na činjenicu da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a oslanjajući se na ništetne ugovorne odredbe u vidu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF tužena je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunala tužitelju anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji bi joj pripadali da bez primjene ništetnih odredbi. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje iznos 1.803,11 EUR / 13.585,54 kn s osnova pravne posljedice ništetnosti valutne klauzule kao preplaćene iznose zajedno sa zateznim kamatama. Slijedom svega iznesenog, tužena banka je stoga dužna vratiti sve ono što je na opisani način primila bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog previše naplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. i 1115. i čl. 323. st. 1. ZOO-a. Stoga traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i isplatu stečenog bez osnove u visini od 1.803,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako ne postoji tužitelje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, ističe kako je između stranaka sklopljen Aneks osnovnom ugovoru o kreditu prema ZID ZPK te da stoga tužiteljica nema pravni interes za podnošenja ove tužbe naime provedbom konverzije tužiteljica je već obeštećena stoga treba odbaciti ovu tužbu. Ističe se prigovor zastare. Nadalje navodi kako se tužiteljica neosnovano poziva na utvrđenja iz kolektivne presude. U pogledu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, navodi kako je dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule sukladno čl. 22 ZOO-a, nadalje da se na tu ugovornu odredbu ne može primijeniti test poštenosti, jer je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik smatra bitnim kako je prosječnom hrvatskom potrošaču a time zasigurno i tužitelju vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. E kao štediše dobro razumiju taj pojam. Prosječni potrošač se svakodnevno susreće s pojmom valutne klauzule. Nadalje u javnim medijima su objavljeni članci o rizičnosti kredita u valutnoj klauzuli promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje o valutnoj klauzuli da se pojedinačno pregovaralo, tužitelj je imao izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije morao uzeti kredit u valuti CHF. No taj je kredit izabrao jer mu je bio prihvatljiv dakle tužiteljeva prava volja i namjera je bila zaključiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u. Nadalje navodi kako valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača , da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku. Pozivom na odredbu čl. 313 ZPP-a ovaj sud je rješenjem od 16. siječnja 2024. a kako se radi o sporovima između istih stranaka, iz iste činjenice i pravne osnove iz istog ugovora o kreditu to je bilo svrsishodno poradi ekonomičnosti postupka, spojiti navedene postupke.

Podneskom od 3. prosinca 2024. tužiteljica konačno precizira tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju te na ime preplate kamate potražuje iznos od 842,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznos od 1.830,06 EUR na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate,

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužiteljicu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje KL.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 22. veljače 2005. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 21.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 414,73 CHF obračunato po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria bank na dan plaćanja. U čl. 3. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,25 % godišnje a u čl. 6. da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nesporno je i to da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključile 10.03.2016. Aneks uz ugovor o kreditu kojim je utvrđena preplata na dan 30.09.2015. u visini od 2.275,07 kn.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat iznosa s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora/ dijela ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzelo je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Takvo stajalište ponovno je izračeni u novijoj odluci Vrhovnog suda RH poslovni broje Rev-1096/2022.

Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a, primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. Stoga priznatom preplatom obračunatoj prema ZID ZPK tužitelja ni na koji način nije obeštećen.

Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime sklopila je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju stana. Nadalje tužiteljica u svom iskazu navodi kako je kredit odobren za kupnju stana u [adresa] gdje i danas živi, stan nikada nije iznajmljivan, suprotno tome tuženik na kome je teret tog dokaza nije dokazao, stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je pak među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništave kao i sve obavijesti o promjeni kamatnih stopa koje se temelje ne toj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.

Nadalje nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,25 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu navodi kako joj o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Ugovor je pripremila banka. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao odustao je od saslušanje osobnog bankara koji je pregovarao s tužiteljicom.

Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP- a).

Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke iz čl 6. predmetnog ugovora o kreditu kao i sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa donesene na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu pa je odlučeno kao u točki 1 izreke ove presude

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

Netočni su navodi tuženika da bi tužbeni zahtjev tužitelja od 1. siječnja 2014. pa nadalje valjalo odbiti jer da je u siječnju donesena nova Metodologija kamatnih stopa, tuženik je tada zatečenu kamatnu stopu samo razložio na varijabilni i fiksni dio, a iste je i dalje određene jednostranom odlukom banke koja je ništetna.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci isključivo ponudili kredit u CHF- u, rečeno joj je da je to najpovoljniji kredit na tržištu, nije joj ništa rečeno o utjecaju HNB na tečaj EUR odnosno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Prvi anuitet joj je iznosio 400 kn, a najviši 1.000,00 kn. Prihvatila je konverziju jer joj je anuitet sve više i više rastao.

Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu -i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, ničim nije dokazano da je tuženik tužiteljicu kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ju informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik nije tužiteljicu upozorio da je CHF tzv valuta utočišta, da je dakle CHF siguran za ulagače-banke, dok za drugu stranu, potrošača postoji rizik da će rasti što se konačno i dogodilo kada je došlo do financijske krize 2008 godine.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF iz kojih bi mogla sagledati ekonomske posljedice koje će za nju proizaći u budućnosti.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten, a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

Tuženik je predlagao saslušanje svjedoka ELC i RL, predloženi svjedoci nisu neposredno pregovarali s tužiteljicom pa je sud navedene dokazne prijedloge odbio iz razloga suvišnosti. Nadalje odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Stoga nije bilo potrebe za provođenjem navedenog dokaza niti će sud uopće tumačiti pisani iskaz svjedokinje LLC koji je uložen u sudski spis.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana. Pa u tom smislu nije bilo potrebno saslušati niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor pa je taj dokazni prijedlog odbijen iz razloga suvišnosti.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kredita tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g.( tužba podnesena 22. svibnja 2023) s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 13. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Tomislava Prpića proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 842,52 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 269,43 € i to za vrijeme primjene zakonske kamate od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 1.830,06 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatila 291,72 €. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik dugovao iznose utvrđene u nalazu pod točkama 1 i 3.

Na nalaz imenovanog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 03. prosinca 2024.

Tuženik nije iznio prigovor na matematički izračun vještaka već prigovore pravne prirode i na zadaću danu od strane suda.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića prihvaća kao objektivan te izrađen sukladno nalazima struke isti je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Sud je stoga pozivom na odredbu čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a tužitelju dosudio naznačene iznose sukladno nalazu vještaka, i to s osnova pozitivne razlike kamate iznos od 842,52 EUR, nadalje pozitivne tečajne razlike u odnosu na početni otplatni plan u visini od 1.830,06 EUR. Na dosuđene iznose valjalo je tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinog iznosa jer je tuženik danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa-čl. 1115 ZOO-a.

Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u točkama II. i IV. izreke ove presude.

Tuženik je predložio da vještak izradi izradi primjenom kamatne stope na kunske kredite, no sud navedeni prijedlog nije uzeo u obzir. Naime, kod izračuna jedino ispravno je primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu koja je jasno ugovorena između stranaka i jedino poznata.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom. I sam vještak navodi da je tuženik konverzijom matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik dugovao iznose utvrđene u nalazu pod točkama 1 i. 3

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U odnosu pak na manje plaćanu kamatu ista se odnosi na period od 01. siječnja 2014 pa nadalje kada je bila u primjeni zakonska kamata od 3,23 %, predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao potraživati.

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova i za sastav tužbe u predmetu P-844/2023 u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podnesaka od 19.03.2024. i 03.12.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za 27.09.2023., 16.01.2024. i 03.02.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužiteljici je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u predmetu P-1554/2020 od 39,82 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi 1.560,18 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužiteljica neosnovano potražuje trošak za sastav žalbe na rješenje o nenadležnosti jer s istom nije uspjela, te neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

U Rijeci 13. ožujka 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika