Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-24/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženice ĆU iz [adresa] u Republici Bosni i Hercegovini, Ponijevo bb, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3902/2021-7 od 1. veljače 2024., 13. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3902/2021-7 od 1. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim se rješenjem sud prvog stupnja proglasio (apsolutno) nenadležnim za postupanje u ovom predmetu, ukinuo je provedene radnje i odbacio je tužbu.

1.1. To se rješenje temelji na činjenici da je tuženica osoba s domicilom (uobičajenim boravištem) u Republici [adresa] za koju, prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, u skladu s odredbama odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba Bruxelles I bis), koje se na ovaj predmet primjenjuju u skladu s člankom 46. stavkom 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" br. 101/2017. i 67/2023.. dalje: Zakon o MPP-u), nije predviđena nadležnost sudova Republike Hrvatske.

2. Prvostupanjsko rješenje pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijano rješenje preinačiti "u smislu žalbenih navoda", odnosno ga ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Tužena nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavcima 2., 3. i 4. tog Zakona) ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući na taj način pobijano rješenje ocjena je ovog suda da u njegovu donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na to da odlučna činjenica, da je registrirano prebivalište tuženice u [adresa], u Republici Bosni i Hercegovini te da je to mjesto njezinog uobičajenog boravišta, nije sporna, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da se pobijano rješenje temelji na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

8. Pobijano rješenje temelji se na pravilnoj primijeni Uredba Bruxelles I bis pa nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 122.374,29 kn /16.241,86 EUR/[1] s pripadajućim zateznim kamatama. Taj se zahtjev temelji na tvrdnji da je riječ o iznosu invalidske mirovine koju je univerzalni pravni prednik tuženice, sada pokojni GU, primio bez osnove, jer mu je ranije priznato pravo na invalidsku mirovinu od 31. srpnja 2007. naknadno s tim danom obustavljeno, a utemeljen je na članku 166. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019.)

10. U skladu s člankom 46. stavkom 2. Zakona o MPP-u nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe Bruxelles I bis i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

10.1. To znači da je hrvatski zakonodavac propisao da je isto pravilo (odredbe odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe Bruxelles I bis) primjenjivo i na situaciju koja ulazi u područje primjene prava Unije i na onu koja ne ulazi u područje primjene tog prava.

10.1.1. U skladu s obvezujućim tumačenjem Suda Europske unije izraženom u točkama 28. do 44. presude C-257/2017 od 7. studenog 2018., C i A, kad nacionalni zakonodavac, kao što je to situacija u ovom predmetu, propiše da je isto pravilo primjenjivo i na situaciju koja ulazi u područje primjene prava Unije i na onu koja ne ulazi u područje primjene tog prava, u tim situacijama treba postupati istovjetno. Drugim riječima, kako bi se osiguralo istovjetno postupanje u tim situacijama i u onima koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije, tumačenja Suda Europske unije o tumačenju odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe Bruxelles I bis obvezuju i u onim situacijama koje ne ulaze u područje primjene tog prava.

11. Člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis koji je sadržan u 2. odjeljku II. poglavlja te Uredbe pa je primjenjiv na ovaj predmet u skladu s člankom 46. stavkom 2. Zakona o MPP-u iako tuženica ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije, predviđeno je pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima. Tim se pravilom tužitelju omogućuje da svoju tužbu podnese sudu mjesta u kojem je nastala i može nastati štetna radnja.

12. Presudom Suda Europske unije u predmetu C-242/2020 od 9. prosinca 2021., Hrvatske šume, tumačen je pojam "delikt" i "kvazidelikt", a u vezi s posebnom međunarodnom nadležnosti hrvatskih sudova u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis) kod tužbe za stjecanje bez osnove. U toj je presudi tumačen članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Uredba Bruxelles I) koja više nije u primjeni. Međutim, upućuje se na točku 22. te presude iz koje slijedi da tumačenje koje je Sud EU dao u pogledu odredbi Uredbe br. 1215/2012 vrijedi i za odredbe Uredbe br. 44/2001, kada se one mogu smatrati „istovrijednima”. Takav je slučaj, među ostalim, s člankom 5. točkom 3. Uredbe Bruxells I, s jedne strane, i člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis, s druge strane. Zbog toga je tumačenje iz presude Hrvatske šume u vezi s posebnom međunarodnom nadležnosti hrvatskih sudova u stvarima poveznih s deliktom ili kvazideliktom primjenjivo i u ovom predmetu.

13. Prema tumačenju iz te presude, kako bi se utvrdilo je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove obuhvaćena stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte, treba provjeriti jesu li ispunjena dva uvjeta, odnosno, s jedne strane, da ta tužba nije povezana sa stvarima koje se odnose na ugovore i, s druge strane, da je usmjerena na utvrđivanje tuženikove odgovornosti (Hrvatske šume, točka 43).

13.1. Tužba za povrat nepripadno primljene mirovine na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena stvarima koje se odnose na ugovore pa prvi uvjet nije ispunjen.

13.2. Kad je riječ o drugom uvjetu, treba provjeriti je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove usmjerena na utvrđivanje tuženikove odgovornosti. Sud Europske unije je u tom pogledu presudio da je o takvom situaciji riječ kada se delikt ili kvazidelikt može pripisati tuženiku na način da mu se stavlja na teret činjenje odnosno propuštanje koje je protivno obvezi ili zakonom propisanoj zabrani. Naime, do odgovornosti za delikt ili kvazidelikt može doći samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i protupravne radnje zbog koje je šteta nastupila (Hrvatske šume, točka 53.).

13.2.1. Iz stanja spisa proizlazi da je predniku tuženice rješenjem Područne službe tužitelja u Osijeku broj 198264 od 1. travnja 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 31. srpnja 2007. Rješenjem iste Područne službe od 6. ožujka 2014. predniku tuženice je obustavljeno pravo na isplatu mirovine s danom 31. srpnja 2007. do 31. siječnja 2013. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je ono doneseno na temelju članka 90. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 102/1998., 71/1999., 127/2000., 59/2001., 109/2001., 147/2002., 117/2003., 30/2004., 177/2004., 92/2005., 43/2007., 79/2007., 35/2008., 94/2009., 40/2010., 121/2010., 130/2010., 139/2010., 61/2011., 114/2011., 76/2012., 112/2013., 133/2013. i 157/2013.) jer da je je korisnik mirovine zaposlen u SR Njemačkoj od 15. rujna 1994. te da se na dan 31. srpnja 2007. nalazi u obveznom osiguranju do 31. siječnja 2013. S obzirom na to da iz priloženih isprava proizlazi, s jedne strane, da je prednik tuženice invalidsku mirovinu u utuženom razdoblju primao na temelju konačnog i pravomoćnog upravnog akta te da je, s druge strane, pravo na tu mirovinu obustavljeno zbog toga što mu je nezakonito priznato, bez da se pritom pravnom predniku tuženice predbacuje činjenje odnosno propuštanje koje je protivno obvezi ili zakonom propisanoj zabrani, očito je da se tužiteljev zahtjev se povrat na temelju stjecanja bez osnove ne temelji na tvrdnjama o postojanju obveze koja bi proizlazila iz odgovornosti prednice tuženika za štetni događaj.

14. Zbog toga predmetna tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove ne može biti obuhvaćena stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte u smislu članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I bis pa se nadležnost suda Republike Hrvatske u skladu s člankom 55. Zakona o MPP-u određuje primjenom odredbe članka 4. stavka 1. Uredbe Bruxelles I bis prema kojoj je za suđenje nadležan sud države u kojoj tužena ima domicil odnosno sud Republike Bosne i Hercegovine.

15. Bespredmetno je pozivanje tužitelja na tada važeću odredbu članka 58. stavka 3. ZPP-a jer se tom odredbom propisuje mjesna, a ne međunarodna nadležnost.

16. Iako tužitelj u žalbi pravilno tvrdi da se u skladu s člankom 2. Zakona o MPP-u taj Zakon primjenjuje na odnose iz njegova područja primjene ako nisu uređeni, među ostalim, međunarodnim ugovorima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, nesnovano je njegovo pozivanje na Sporazum između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Splitu, dana 26. veljače 1996. s kasnijim izmjenama, jer se tim međunarodnim ugovorom, suprotno tvrdnjama žalietlja, ne uređuje međunarodna nadležnost država potpisnica za vođenje postupaka.

17. Naposljetku, bespredmetno je pozivanje tužitelja na Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/1991. i 88/2001.) jer je taj propis u skladu s člancima 80. i 81. Zakona o MPP-u prestao važiti 29. siječnja 2019.

18. S obzirom na to da je pravilna ocjena suda prvog stupnja da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, pravilno je taj sud primijenio članak 16. stavak 3. ZPP-a kada se po službenoj dužnosti oglasio nenadležnim, ukinuo provedne radnje u postupku i odbacio tužbu pa je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

U Varaždinu 13. ožujka 2025.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec