Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-20/2023-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Matko Pavičić, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 29. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB: 92963223473, da tužitelju LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati ukupan novčani iznos od 7.449,05 eura i to:

Iznos od 5.039,73 eura/37.971,81 kuna na ime preplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 1,54 eura/11,62 kuna teče od 16. lipnja 2006. godine do isplate,

- 0,53 eura/4,03 kuna teče od 16. rujna 2006. godine do isplate,

- 0,54 eura/4,09 kn teče od 16. listopada 2006. godine do isplate,

- 3,89 eura/177,56 kuna teče od 16. studenoga 2008. godine do isplate,

- 15,50 eura/116,82 kuna teče od 18. siječnja 2009. godine do isplate,

- 16,84 eura/126,86 kuna teče od 16.veljače 2009. godine do isplate,

- 10,04 eura/75,64 kuna teče od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- 11,60 eura/87,39 kuna teče od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- 11,91 eura/89,74 kuna teče od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- 9,23 eura/69,51 kuna teče od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- 9,69 eura/73,04 kuna teče od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- 7,46 eura/56,21 kuna teče od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 10,31 eura/77,66 kuna teče od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- 7,14 eura/53,83 kuna teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- 9,19 eura/69,23 kuna teče od 16. studenoga 2009. godine do isplate,

- 8,86 eura/66,78 kuna teče od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- 14,38 eura/108,34 kuna teče od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- 17,92 eura/135,04 kuna teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- 17,16 eura/129,26 kuna teče od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- 20,68 eura/155,78 kuna teče od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- 27,12 eura/204,37 kuna teče od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- 28,51 eura/214,78 kuna teče od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- 36,09 eura/271,91 kuna teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- 35,83 eura/269,98 kuna teče od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 51,55 eura/388,40 kuna teče od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- 42,39 eura/319,42 kuna teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- 44,51 eura/335,37 kuna teče od 16. studenoga 2010. godine do isplate,

- 54,45 eura/410,28 kuna teče od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- 55,34 eura/416,96 kuna teče od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- 51,80 eura/390,30 kuna teče od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- 53,94 eura/406,44 kuna teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 54,06 eura/407,29 kuna teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- 60,59 eura/456,52 kuna teče od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- 74,48 eura/561,15 kuna teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- 90,28 eura/680,22 kuna teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- 107,53 eura/810,17 kuna teče od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 80,29 eura/604,97 kuna teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 71,13 eura/535,94 kuna teče od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- 71,74 eura/540,55 kuna teče od 16. studenoga 2011. godine do isplate,

- 73,01 eura/550,08 kuna teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- 80,91 eura/609,64 kuna teče od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- 83,29 eura/627,56 kuna teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- 80,70 eura/608,04 kuna teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- 80,31 eura/605,10 kuna teče od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- 81,62 eura/614,99 kuna teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- 83,90 eura/632,18 kuna teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- 81,06 eura/610,73 kuna teče od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- 80,27 eura/604,81 kuna teče od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 76,09 eura/573,30 kuna teče od 12. rujna 2012. godine do isplate,

- 79,31 eura/597,56 kuna teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 82,11 eura/618,67 kuna teče od 16. studenoga 2012. godine do isplate,

- 79,91 eura/602,06 kuna teče od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- 78,02 eura/587,82 kuna teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 77,46 eura/583,63 kuna teče od 13. veljače 2013. godine do isplate,

- 76,45 eura/576,03 kuna teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 82,01 eura/617,91 kuna teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 73,83 eura/556,30 kuna teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 72,50 eura/546,23 kuna teče od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- 73,30 eura/552,25 kuna teče od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- 72,46 eura/545,92 kuna teče od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 75,45 eura/568,46 kuna teče od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- 77,38 eura/583,05 kuna teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- 78,33 eura/590,17 kuna teče od 16. studenoga 2013. godine do isplate,

- 81,70 eura/615,55 kuna teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- 78,30 eura/589,93 kuna teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- 81,44 eura/613,64 kuna teče od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- 83,52 eura/629,29 kuna teče od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- 81,71 eura/615,66 kuna teče od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- 79,12 eura/596,12 kuna teče od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- 79,68 eura/600,33 kuna teče od 16. lipnja 2014. godine do isplate,

- 81,53 eura/614,29 kuna teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- 83,01 eura/625,42 kuna teče od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 83,39 eura/628,27 kuna teče od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- 84,97 eura/640,21 kuna teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- 87,25 eura/657,35 kuna teče od 16. studenoga 2014. godine do isplate,

- 87,67 eura/660,57 kuna teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- 88,01 eura/663,09 kuna teče od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. svibnja 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. kolovoza 2015. godine do isplate,

- 87,84 eura/661,80 kuna teče od 16. rujna 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

Iznos od 2.409,32 eura/18.153,05 kuna na ime preplate s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno oduci banke, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 11,83 eura/89,10 kuna teče od 16. studenoga 2007. godine do isplate,

- 11,62 eura/87,57 kuna teče od 16. prosinca 2007. godine do isplate,

- 11,97 eura/90,22 kn teče od 16. siječnja 2008. godine do isplate,

- 11,92 eura/89,80 kuna teče od 16. veljače 2008. godine do isplate,

- 23,07 eura/173,85 kuna teče od 16. ožujka 2008. godine do isplate,

- 22,94 eura/172,85 kuna teče od 16. travnja 2008. godine do isplate,

- 22,19 eura/167,20 kuna teče od 16. svibnja 2008. godine do isplate,

- 22,47 eura/169,33 kuna teče od 16. lipnja 2008. godine do isplate,

- 22,25 eura/167,66 kuna teče od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- 22,21 eura/167,31 kuna teče od 16. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 22,20 eura/167,24 kuna teče od 16. rujna 2008. godine do isplate,

- 23,05 eura/173,65 kuna teče od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- 23,57 eura/177,56 kuna teče od 16. studenoga 2008. godine do isplate,

- 22,83 eura/172,01 kuna teče od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- 24,71 eura/186,14 kuna teče od 18. siječnja 2009. godine do isplate,

- 24,84 eura/187,12 kuna teče od 16. veljače 2009. godine do isplate,

- 24,17 eura/182,10 kuna teče od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- 24,32 eura/183,25 kuna teče od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- 24,35 eura/183,48 kuna teče od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- 24,09 eura/181,50 kuna teče od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- 24,13 eura/181,84 kuna teče od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- 32,04 eura/241,41 kuna teče od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 32,41 eura/244,23 kuna teče od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- 32,00 eura/241,10 kuna teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- 32,27 eura/243,12 kuna teče od 16. studenoga 2009. godine do isplate,

- 32,23 eura/242,80 kuna teče od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- 32,95 eura/248,26 kuna teče od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- 33,41 eura/251,76 kuna teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- 33,31 eura/251,00 kuna teče od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- 33,78 eura/254,49 kuna teče od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- 34,62 eura/260,87 kuna teče od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- 34,81 eura/262,24 kuna teče od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- 35,80 eura/269,74 kuna teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- 35,77 eura/269,49 kuna teče od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 37,83 eura/285,05 kuna teče od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- 36,63 eura/275,99 kuna teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- 36,91 eura/278,08 kuna teče od 16. studenoga 2010. godine do isplate,

- 38,21 eura/287,92 kuna teče od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- 38,33 eura/288,80 kuna teče od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- 37,87 eura/285,30 kuna teče od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- 38,15 eura/287,42 kuna teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 38,16 eura/287,53 kuna teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- 39,02 eura/294,00 kuna teče od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- 40,84 eura/307,74 kuna teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- 42,92 eura/323,38 kuna teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- 40,14 eura/302,42 kuna teče od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 36,96 eura/278,48 kuna teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 35,89 eura/270,42 kuna teče od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- 35,96 eura/270,96 kuna teče od 16. studenoga 2011. godine do isplate,

- 36,11 eura/272,07 kuna teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- 37,03 eura/279,02 kuna teče od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- 37,31 eura/281,11 kuna teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- 37,01 eura/278,84 kuna teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- 36,96 eura/278,49 kuna teče od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- 37,12 eura/279,65 kuna teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- 37,38 eura/281,65 kuna teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- 37,05 eura/279,15 kuna teče od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- 36,96 eura/278,46 kuna teče od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 36,47 eura/274,78 kuna teče od 12. rujna 2012. godine do isplate,

- 36,85 eura/277,61 kuna teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 37,17 eura/280,08 kuna teče od 16. studenoga 2012. godine do isplate,

- 36,92 eura/278,14 kuna teče od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- 36,70 eura/276,48 kuna teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 36,63 eura/275,99 kuna teče od 13. veljače 2013. godine do isplate,

- 36,51 eura/275,10 kuna teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 37,16 eura/279,99 kuna teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 36,21 eura/272,80 kuna teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 36,05 eura/271,62 kuna teče od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- 36,14 eura/272,33 kuna teče od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- 36,05 eura/271,59 kuna teče od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 36,40 eura/274,22 kuna teče od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- 36,62 eura/275,92 kuna teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- 36,73 eura/276,75 kuna teče od 16. studenoga 2013. godine do isplate,

- 37,12 eura/279,71 kuna teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- 36,73 eura/276,72 kuna teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB: 92963223473, da tužitelju LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 1.703,51 eura/12.835,08 kuna na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.764,65 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu 10.4.2006. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 55.000,00 CHF, radi izgradnje obiteljske kuće, s promjenjivom kamatnom stopom koja na dan ugovaranja iznosi 4,50% godišnje. Tvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi budući da su nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Tužena je tijekom otplate mijenjala visinu kamatne stope, a tečaj CHF je također rastao. Poziva se na odluke u kolektivnim sporovima. Navedenim odlukama u kolektivnim sporovima tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici iz odluka u kolektivnim sporovima postupali suprotno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Stranke su potpisale i dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK), s konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro. Tvrdi da sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije postignut učinak koji je trebao biti postignut kolektivnim presudama, tako da tužitelj nije obeštećen, već je naprotiv oštećen. Sama konverzija izvršena je tako da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već se obračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog EUR kredita. Tužitelj je došao do izračuna od 17.197,67 kuna na ime razlike u glavnici prije i nakon izvršene konverzije i sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. kao danom kad je provedena konverzija. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, uskladio ga je s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio da sud donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Osporava osnovu i tijek kamate. Ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Sporni kredit je konvertiran, a tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka ugovora stranke su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranijih izvršenih preplata po ranijoj kreditnoj partiji, pa su stoga konverzijom posljedice nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da traži povrat stečenog bez osnove. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZID ZPK/15. Tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i protivi se preinaci tužbenog zahtjeva. Prigovaraju nalazu i mišljenju sudskog vještaka i tvrde da nije priznata preplata koja je tužitelju priznata tijekom konverzije u iznosu od 19.158,96 kuna. Tvrde da nije naveden iznos umanjen od tužiteljeve navodne tražbine. Predlaže da sud odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, te je izvršio uvid u: ugovor o namjenskom kreditu, dodatak ugovora o kreditu, odluke u kolektivnim sporovima, podatke o uplatama, otplatne planove, dopis, izračun konverzije, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marinele Vuković i očitovanja, a ista je neposredno i saslušana na glavnoj raspravi.

4. Tužitelj LĐ naveo je u svom iskazu da su supruga i on odlučili dograditi kuću i kako bi uzeli kredit obilazili su banke, a na kraju su se odlučili uzeti kredit u CHF kod tužene. Razlog tome bile su povoljnije kamate i manja rata kredita, pogotovo što njegova plaća tada nije bila posebno visoka. Približno su znali koliki iznos kredita žele, izraženo u kunama, a tužena je imala povoljnije uvjete kreditiranja jer je u odnosu na druge banke npr. tražila manje sredstava osiguranja kredita i nije tražila polog. Radi sklapanja ugovora više puta su dolazili u poslovnicu banke, morali su pribaviti različite isprave. U banci su mu objasnili da pojam promjenjive kamatne stope znači da ta stopa može rasti ili padati i da se sukladno tome mijenja i rata kredita, ali ništa nije rečeno o tome što može utjecati na promjene. Primao je obavijesti banke o promjenama kamatne stope, ali na njih nije reagirao. Početnih godinu i pol dana kamatna stopa nije se mijenjala, a nakon toga počela je rasti. U to vrijeme banka je u ponudi imala i kredite u kunama i kredite u EUR-ima, ali najpovoljniji su bili krediti u CHF. Nitko mu nije objasnio što znači valutna klauzula. Sam se prije sklapanja ugovora nije informirao o valutnoj klauzuli i mogućnostima promjene kamatne stope. Ugovor o kreditu pročitao je u dijelovima koji se odnose na iznos kredita, mjesečne rate, osiguranje i drugim bitnim dijelovima. Prije ovoga kredita imao je sklopljen ugovor o kreditu radi kupovine automobila, misli da je to bilo 1997. i da je ugovor bio vezan uz DEM. Novčana sredstva dobivena ugovorom o kreditu iskorištena su radi dogradnje kuće, a kredit je otplatio, tj. još ga otplaćuje. Jedno vrijeme bio je na vojnoj misiji u Afganistanu i tada je rate plaćala njegova supruga, ali u njegovo ime tako što je novac za plaćanje uzimala s njegovog tekućeg računa. Cilj sklapanja aneksa ugovora o kreditu bio je da se ugovor prebaci u eure. Osim toga, imao je i određenu pretplatu pa je konverzijom zatvoren dio kredita tako da mu se to isplatilo iako je ugovorena veća kamata budući da je narednih 10 ili 12 mjeseci plaćao pola rate kredita. Nitko ga nije posebno nagovorio da uzme kredit u CHF, ali na to se odlučio zbog manje rate i zbog toga što je CHF bio stabilna valuta. Nije pokušavao ugovoriti povoljnije uvjete kreditiranja jer ranije nije bio klijent tužene, nego je prihvatio ponudu koja se odnosila na neklijente. Na pitanje punomoćnika tužene navodi da se prije sklapanja ugovora sam nije pretjerano informirao o kretanjima tečaja CHF u odnosu na kune, a znao je da je to stabilna valuta. Nitko ga nije prisilio na konverziju ugovora, prihvatio je izračun koji mu je predočen jer je ocijenio da mu se to isplati.

5. Iz ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 10.4.2006., a kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje. Člankom 7. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 383,65 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Iz članka 6. proizlazi da je namjena kredita rekonstrukcija i dogradnja obiteljske kuće. Rok otplate kredita iznosi 204 mjeseca, odnosno dospijeva najkasnije 10.4.2024.

6. Iz dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 15.2.2016. Dodatak ugovora o kreditu je akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom na način kako to nalaže Zakon. Korisnik kredita potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje dodatka ugovora dostavljen izračun konverzije. Prema izračunu konverzije preplata na dan 30.9.2015. iznosi 19.158,96 HRK. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 30.840,01 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi na dan 30.9.2015. 215.287,08 HRK. Na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita je 92 mjeseca. Postignut je sporazum o preplati i o manje uplaćenom iznosu.

7. Iz otplatnih planova i podataka o uplatama sud je utvrdio kada i koliko je tužitelj plaćao po osnovi spornog ugovora.

8. Iz dopisa od 12.11.2015. proizlazi da je tuženik izvijestio tužitelja o izračunu konverzije.

9. Iz izračuna konverzije tuženika proizlazi da je na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR 20.444,66 eura i da je preplata 19.158,96 kuna.

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marinele Vuković proizlazi da je izvršila uvid u sudski spis, u ugovor o namjenskom kreditu, dodatak ugovora o kreditu, sažetak o izračunu konverzije, plan otplate po kreditu, izvadak prometa po kreditu, te tečajnu listu. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 383,65 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Sudski vještak naznačio je kamatne stope na dan ugovaranja kredita koja iznosi 4,50%, te sve naknadne promjene kamatne stope. Naznačen je srednji tečaj HNB za CHF na dan isplate kredita 1 CHF = 4,643324 kn. Preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi 5.039,73 eura i ne uključuje razdoblje primjene nižeg tečaja CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita. Preplata tužitelja nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 5.039,73 eura. Izračunato je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. kao dana kad je izvršena konverzija. Zbroj tzv. negativnih razlika u tečaju (primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita) iznosi 1.310,78 kuna (173,97 eura). Preplata anuiteta za kamatnu stopu (ne uključuje razdoblja primjene niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu) iznosi 2.409,32 eura, a nastala je kao razlika između kamate koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata od veljače 2014. do 30. rujna 2015. kao dana zakonskog početka primjene učinaka konverzije, usporedba preplaćenih iznosa temeljena je na anuitetima koje definira propisana fiksna kamatna stopa od 3,23%, a koja je propisana ZID ZPK. Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja dodatka ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR tuženik nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već tečaj po tečajnoj listi HNB-a važećoj na dan 30. rujna 2015. zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.703,51 eura. U očitovanjima sudski vještak navodi da ostaje kod nalaza i mišljenja, a smatra da pitanje prijeboja je pravno pitanje. Sudski vještak Marinela Vuković neposredno je i saslušana na ročištu za glavnu raspravu, te je u svom iskazu navela da ostaje kod nalaza i mišljenja i očitovanja. Dodatkom ugovora o kreditu utvrđena je preplata na dan 30.9.2015. i ista iznosi 19.158,96 kuna. Člankom 6. dodatka ugovora ugovoreno je između stranaka postupanje u vezi utvrđene preplate. U slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev, ne bi došlo do dvostruke preplate. Može reći da tužitelj ne samo što nije obeštećen sklapanjem dodatka ugovora, već je on ustvari oštećen sklapanjem tog dodatnog ugovora, ako se uzme ništetna odredba o kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, budući da je glavnica bila veća za 1.703,51 eura od one koju je utvrdio tuženik. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika neosnovani su i neargumentirani.

11. Nesporno je između stranaka da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu 10. travnja 2006., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 204 mjeseca. Kamatna stopa je promjenjiva. Namjena kredita je rekonstrukcija i dogradnja obiteljske kuće. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, te ima li tužitelj pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 15.2.2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužitelj u potpunosti obeštećen.

12. Tužitelj je bio ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes neupitan. Tijekom postupka tuženik tvrdi da iz prometa po kreditu proizlazi da su i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, međutim, iz prometa po kreditu tuženika nije utvrđeno da su treće osobe uplaćivale po spornom kreditu. Iz dostupne dokumentacije, te iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka nije utvrđeno da je tuženik vratio bilo koju uplatu po spornom ugovoru o kreditu.

13. Točkom 2. dispozitiva presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda RH Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

14. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

15. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

16. Nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije bila upoznat s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom i s klauzulom o promjenjivim kamatnim stopama, kao i da se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nisu mu objasnili o čemu sve ovise moguće promjene tečaja. U banci ga nisu upozorili na rizike promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tužitelj nije bio upoznat s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

17. Iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj sporni ugovor sklopio kao fizička osoba radi rekonstrukcije i dogradnje obiteljske kuće i da se radi o stambenom kreditu i da tužitelj ima status potrošača. Tuženik tvrdi suprotno, međutim, na tuženiku je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, a na navedenu okolnost nije ponuđen niti jedan dokaz, tako da je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač neosnovan i potpuno promašen.

18. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva, dok odredba čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Iz ugovora o kreditu i sve druge dostavljene dokumentacije može se zaključiti da sve navedene isprave ne sadrže razumljiv način određivanja parametara za primjenu promjenjive kamatne stope, posljedično čemu je ugovor u tom dijelu ništetan, sukladno citiranim odredbama ZOO-a.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

21. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 13.6.2014. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate potraživanja ponovno teče, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina od dana donošenja presude uzimajući u obzir da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se (čl. 245. st. 1. ZOO- a). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, u konkretnom slučaju rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja navedene presude 14.6.2014. Budući da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., nije protekao zastarni rok propisan citiranom odredbom Zakona. Stoga je neosnovan prigovor zastare.

23. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

24. Sudski vještak obračunao je i tzv. negativne razlike, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Iako je sudski vještak utvrdio i izračunao tzv. negativne razlike, tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja po toj osnovi (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

25. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužitelj izgubio pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

26. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

27. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

28. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

30. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 TĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

31. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu TĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu L protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

34. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 19.158,96 kuna, a nema dokaza da je bilo isplate po toj osnovi, već su za taj iznos navodno smanjene buduće rate kredita. Međutim, eventualna preplata kao i uvećanje glavnice u konverziji nisu obuhvaćene tužbenim zahtjevom, niti su predmet ovog postupka. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je uvećanje glavnice u konverziji 1.703,51 eura, što znači da će na navedeni iznos tužitelj plaćati kamatu sve do otplate dodatka ugovora o kreditu, tako da je sasvim jasno da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Da nije došlo do potpunog obeštećenja sklapanjem dodatka ugovora potvrđuje i sudski vještak koji navodi da tužitelj ne samo što nije obeštećen sklapanjem dodatka ugovora, već je on ustvari oštećen sklapanjem tog dodatnog ugovora, ako se uzme u obzir ništetne odredbe o kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, budući da je glavnica bila veća za 1.703,51 eura od one koju je utvrdio tuženik.

35. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio 5.039,73 eura, a po promjenjivoj kamatnoj stopi preplata iznosi 2.409,32 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao što je to navedeno u dispozitivu pod točkom I.

36. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je putem svog punomoćnika specificirao tužbeni zahtjev, te ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u cijelosti i usvojio pod točkom I. dispozitiva.

37. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a), budući da je Vrhovni sud RH dana 26. studenog 2021. donio pravno shvaćanje da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

38. Neosnovan je tužbeni zahtjev za isplatu 1.703,51 eura, a koji se odnosi na uvećanje glavnice u konverziji. Uvećanje glavnice u konverziji na koje se poziva tužitelj nije obuhvaćeno predmetnim odlukama u kolektivnim sporovima, pa nije jasno zašto je postavljen takav tužbeni zahtjev uz poziv na odluke u kolektivnim sporovima. Člankom 4. dodatka ugovora o kreditu ugovoreno je da je neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije dodatka ugovora i iznosi 30.840,01 CHF na dan 30.9.2015., a što iznosi 215.587,08 HRK. Dakle, da bi uspio u tužbenom zahtjevu tužitelj je trebao pobijati dodatak ugovora što je u potpunosti izostalo u tužbi. Tužitelj čak navodi tijekom postupka da uopće ne problematizira pitanje valjanosti dodatka ugovora. Budući da nije dokazao činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi uvećanja glavnice u konverziji, sud je odbio tužbeni zahtjev, te je odlučio kao u dispozitivu pod točkom II.

39. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.764,65 eura i to za: sastav tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 13.9.2019. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu 200,00 eura, zastupanje na raspravi 28.10.2019. 200,00 eura, zastupanje na raspravi 16.1.2020. 200,00 eura, zastupanje na raspravi 16.12.2020. 200,00 eura, sastav podneska od 11.10.2021. 50,00 eura, sastav podneska od 17.3.2023. 50,00 eura, sastav podneska od 15.5.2023. 50,00 eura, sastav podneska od 12.6.2023. 50,00 eura, zastupanje na raspravi 18.12.2023. 200,00 eura i zastupanje na raspravi 29.1.2025. 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu 154,62 eura, predujam za vještačenje 610,03 eura i PDV 400,00 eura. Tužitelju kao nužni nisu priznati troškovi za sastav svih preostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Prilikom odluke o troškovima sud je uzeo u obzir presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, te čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13.

U Slatini 12. ožujka 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz Bjelovara, Josipa Jelačića 8,

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Galleria Importanne,

Iblerov trg 10/VII, Zagreb.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte