Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-163/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, te objavljene presude dana 12. ožujka 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9011658888 sklopljen dana 11. srpnja 2006. između tužiteljice ŠĐ, [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Varaždin kao kreditora, koji su kao založni dužnici potpisale ĐĐ i TĐ i to: dio t. 7.2. koji glasi: ..."u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...", t. 12.9. koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik Kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventulanim rizicima promjene tečaja CHF."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici ŠĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati

iznos

od

7.704,74

€

(slovima: sedamtisućasedamstočetirieuraisedamdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od dospijeća pojedinih iznosa do 31. prosinca 2022. računa po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućim kako slijedi:

- na iznos od 332,85 € od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 39,82 € od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 39,82 € od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 7.292,25 € od 31. srpnja 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici ŠĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove postupka u iznosu od 2.089,04 € (slovima: dvijetisućeosamdesetdeveteuraičetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od dana 12. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 9011658888 sklopljen dana 11. srpnja 2006. između tužiteljice ŠĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, ĐĐ, [adresa] i TĐ, [adresa], Novi Sad, kao založnih dužnika i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Varaždin kao kreditora."

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 6.377,51 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema podnesku tužiteljice od 15. studenog 2024., tako da se postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 7.704,74 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 18. ožujka 2021. podnijela tužbu Općinskom sudu u Varaždinu, protiv tuženika, radi ništetnosti ugovora o kreditu i isplate.

1.1.U tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 11. srpnja 2006. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011658888, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 37.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kreditna sredstva isplaćena su tužiteljici dana 11. srpnja 2006., u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 173.697,17 kn. Iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu je iznosio 188,67 CHF. Prvi anuitet prema tečaju na dan 14. kolovoza 2006., kada je isti i plaćen, iznosio je 871,86 kn. U navedenom ugovoru o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika, te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

1.2. Tužiteljica je s tuženikom dana 31. ožujka 2010. sklopila I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011658888 kojim je ugovoren moratorij kredita na rok od 16 mjeseci, koji je počeo teći 1. travnja 2010. i trajao do 31. srpnja 2011. Ugovor nije konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, međutim zbog nemogućnosti plaćanja obveza po kreditu, ugovor je 24. travnja 2013. otkazan, te je nakon otkazivanja otplaćen 31. srpnja 2014. u cijelosti.

1.3. Tužiteljica je pred Općinskim sudom u Varaždinu 2015. pokrenula postupak protiv tuženika, a radi isplate s osnove nepošteno ugovorenog povećanja kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 9011658888, koji se vodio pod brojem P-52/2020 (ranije P- 195/2015) te je dana 16. listopada 2020. donijeta prvostupanjska presuda u korist tužiteljice, koja je i potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-2812/20-2 dana 2. veljače 2021.

1.4. Tužiteljica kredit nije mogla otplaćivati redovito, budući da joj je rata iz mjeseca u mjesec rasla, što je na kraju dovelo do otkazivanja kredita. Kreditna obveza koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila oko 800,00 kn, popela se u pojedinim mjesecima trajanja otplate kredita i na iznos od oko 1.200,00 kn. Do znatnog povećanja iznosa kredne obveze tužiteljice došlo je zbog dva povezana faktora iz sklopljenog ugovora o kreditu – nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli. Prema čl. 81. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

1.5. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

1.6. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

1.7. Prema čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora. Prema čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.8. Prema stavu tužiteljice Ugovor o kreditu broj 9011658888 od dana 11. srpnja 2006. je ništetan zato jer se odredbom točke 7.2. i odredbom točke 12.9. ugovara da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Prema stavu Trgovačkog suda u Zagrebu iznijetom u presudi, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koji stav je potvrđen u presudi Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., takvom ugovornom odredbom u potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud RH je, postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a glede postupanja prvoosmotuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmotužene banke, a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i baš:

- da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za

klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po

klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog

ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno osmotužena

banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom te banke, te

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

1.9. Pravne stavove sudova izražene u gore navedenim presudama tuženik je dužan poštivati. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, iako joj je sam pojam valutne klauzule bio poznat. U tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženoj, kao financijskom stručnjaku bili poznati, amo saznanje tužiteljice da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Stranke o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale, a tužena je tužiteljicu propustila informirati i upozoriti na rizike koje donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uslijed navedenog, tužiteljica je pristala sklopiti ugovor kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i do 50%.

1.10. Tuženik u ugovorenom pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik, budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja (suglasnost o zaplijeni plaće, zadužnica, mjenica, zasnivanje založnog prava) svoju tražbinu dodatno zaštitila i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli. Cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu, što u konačnici utječe na ukupni trošak kredita prebačen je na tužiteljicu, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka, koje nisu gospodarski jednako jake.

1.11. Slijedom navedenog proizlazi da su i ugovornim odredbama iz točke 7.2. i 12.9. ugovora o kreditu također povrijeđeni interesi i prava tužiteljice, a budući da posljedično nije moguće odrediti predmet i cijenu ugovora o kreditu, odnosno bitne sastojke ugovora, Ugovor o kreditu broj 9011658888 od dana 11. srpnja 2006. je ništetan u cijelosti.

1.12. Ukoliko sud ocijeni da je u konkretnom slučaju osnovan glavni tužbeni zahtjev i ocijeni da je Ugovor o kreditu broj 9011658888 od 11. srpnja 2006. ništetan u cijelosti, tužiteljica ovom tužbom zasada neće potraživati nikakvu isplatu.

1.13. Ukoliko sud ocijeni da je predmetni ugovor o kreditu ništetan samo djelomično, tužiteljica ovom tužbom traži da mu tužena isplati iznose koje je tuženoj preplatila s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana otplate kredita. Tužiteljica, u varijanti djelomične ništavosti ugovora zbog nepošteno ugovorene valutne klauzule smatra da je uslijed gore opisanog nezakonitog postupanja tužene, preplatila svoje kreditne obveze za iznos od najmanje 10.000,01 kn, no točan iznos preplate ne može sama izračunati, s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem s područja računovodstva i financija.

2. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik prvenstveno ističe prigovor promašene aktivne legitimacije jer se u parnicama povodom donesenih presuda u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa vođenim temeljem čl. 502.a-h. Zakona o parničnom postupku radi o osobnim pravima potrošača, stoga neosnovano tužitelj na temelju ugovora o cesiji tražbine traži pravnu zaštitu pozivajući se na presudu VTS RH Pž-6632/17. Takvo stajalište o osobnim pravima potrošača u predmetnim postupcima prihvatio je i Županijski sud u Varaždinu, posl broj Gž-1607/2020 od 14. siječnja 2021. Ističe se nadalje, kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.

2.2. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138. a i 502. c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

2.3. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje 276 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

2.4. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

2.5. Tužiteljici su bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužiteljica smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

2.6. Tuženik ističe prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredabe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

2.7. Članak 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Ureda predsjednika suda, broj 32 Su- 7/2023-5 od 18. siječnja 2023. i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Ureda predsjednika suda, broj 32 Su-7/2023-8 od 24. siječnja 2023. određeni su Općinski sud u Čakovcu i Općinski sud u Koprivnici, kao drugi stvarno nadležni sudovi za postupanje u predmetima Općinskog suda u Varaždinu, iskazanim u tablicama u privitku rješenja. Stoga je ovaj predmet Općinskog suda u Varaždinu proslijeđen na daljnje postupanje ovom sudu, a prema Obavijesti Općinskog suda u Koprivnici, Ureda predsjednice suda, broj 31 Su-10/2023-10 od 13. veljače 2023.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu od 11. srpnja 2006., I Dodatka ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2010., otplatne tablice, uplata za partiju kredita (list 23-24), plana otplate kredita, te knjigovodstvene kartice, naloga klijenta (list 47), dopisa tuženika od 31. srpnja 2014. (list 48), Ugovora o cesiji tražbine od 2. ožujka 2021., iskaza tužiteljice saslušane kao stranka u svrhu dokazivanja, nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Natalije Jambrečić, mag. oec. zaprimljenog u sud 12. studenog 2024., očitovanja vještaka na prigovor tuženika od 3. veljače 2025., iskaza vještakinje saslušane na ročištu, te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Varaždinu broj P-52/2020.

5. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan, dok je drugi tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, te isplati pretplaćenih iznosa, osnovan u cijelosti, a u procesno-pravnoj situaciji primjene instituta eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva iz čl. 188. st. 2. ZPP-a.

6. Čitanjem spisa Općinskog suda u Varaždinu broj P-52/2020 utvrđeno je da je pravomoćnom Presudom broj P-52/2020-13 od 16. listopada 2020. naloženo tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, da tužiteljici ŠĐ, isplati iznos od 51.356,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. kolovoza 2014. do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 14.409,60 kn. Navedeni novčani iznos, a kako proizlazi iz predmetne presude dosuđen je tužiteljici s osnova izvršenih preplata zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu broj 9011658888, kojeg je tužiteljica zaključila s tuženikom 11. srpnja 2006., a kojim je Banka kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrila stambeni kredit u iznosu od 37.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF.

7. Slijedom navedenog, proizlazi da se u ovom predmetu ne radi o presuđenoj pravnoj stvari jer tužiteljica u ovom predmetu traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, s time da joj je u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj P-52/2020 dosuđen iznos s osnova utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok se ovdje tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, te preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

8. Podneskom od 15. studenog 2024. tužiteljica je po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić sredila tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, tako da je umjesto prvotnog iznosa od 1.327,23 €, tražila isplatu iznosa od 7.704,74 €, što čini razliku od 6.377,51 €, slijedom čega je izvršena preinaka tužbe sukladno čl. 191. ZPP-a ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 6.377,51 € sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to navedeno u predmetnom podnesku.

8.1. Tuženik se objektivnoj preinaci tužbe protivio, međutim sud je rješenjem donesenim na ročištu 4. ožujka 2025. dopustio objektivnu preinaku tužbe, na način kako je tužiteljica postavila tužbenim zahtjevom u podnesku od 15. studenog 2024., a ovo iz razloga jer je do preinake tužbe došlo nakon što je tužiteljici dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, pa je tužba preinačena u skladu s tim dokazom, slijedom čega je preinaka pravovremena i tuženik se istoj ne može protiviti u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog, odlučeno je na način naveden u izreci rješenja.

9. Nesporno je da su stranke dana 11. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011658888, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisnici kredita stambeni kredit, u iznosu od 37.900,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

9.1. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik zaključili dana 31. ožujka 2010. I. (prvi) Dodatak ugovora o kreditu kojim su ugovorile moratorij kredita broj 9011658888 na rok od 16 mjeseci, a koji rok počinje teći 1. travnja 2010. i traje do 31. srpnja 2011.

10. Čitanjem Ugovora o cesiji tražbine utvrđeno je da su tužiteljica i ŽĐ **.**.2021. zaključile ugovor o cesiji tražbine u kojem su naveli da su bračni drugovi, a da su anuitete po ugovoru o kreditu broj 9011658888, koji je zaključen 11. srpnja 2006. između ŠĐ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora, otplaćivale obje stranke ugovora iz sredstava bračne stečevine, te da je potraživanje po predmetnom ugovoru u cijelosti otplaćeno i predmetnim ugovorom, o cesiji ŽĐ prenosi na ŠĐ cijelu novčanu tražbinu koju ima prema PBZ s osnova ništavosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, dakle stečenog bez osnove zajedno sa sporednim pravima.

11. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazivala da je kredit podignula radi kupovine kuće koja je prodana 2014. Godina 2010. s tuženikom je zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je ugovoren moratorij otplate kredita na 16 mjeseci. Kredit je vratila u ugovorenom roku, te je isti prijevremeno otplaćen u cijelosti u srpnju 2014. Ugovor o cesiji sa svojim suprugom OĐ zaključila je 2021. upravo zbog podnošenja tužbi protiv banke kod koje je podignula kredit zato što je kredit otplaćen za vrijeme trajanja bračne zajednice, koja i danas traje, a kako je suprug radnik na terenu zbog praktičnih razloga napravili su Ugovor o cesiji, s time da je bez obzira na navedeno ona korisnica kredita. Tuženika nije obavijestila o bilo kakvoj cesiji jer je kredit otplaćen prije zaključenja ugovora o cesiji. Podignula je kredit upravo u banci tuženika jer su u to vrijeme svi podizati kredit upravo u toj valuti, a isti joj je od strane tuženika predočen kao najpovoljniji. U to vrijeme bila je u dobi od 22 godine i željela se stambeno zbrinuti. Sjeća se da joj je osobna bankarica sama ponudila upravo taj kredit, govoreći da je taj kredit u CHF "pravi hit za mlade". I od drugih ljudi čula je da je to vrlo povoljan kredit. Ugovor je pročitala i potpisala jer je vjerovala osobnoj bankarici kako se radi o povoljnom kreditu. Nitko od strane tuženika nije joj predočio značenje "valutne klauzule u CHF" u predmetnom ugovoru i kakve rizike ona nosi. Nije vodila nikakve pregovore s tuženikom o detaljima ugovora, kao što je valutna klauzula i kamatna stopa, nego je dobila ugovor na pripremljenom obrascu koji je potpisala.

12. U pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015., te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., izraženo je pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te se prema odredbi članka 502. c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. tog zakona. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, što znači da pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj. Slijedom navedenog, zaključak je suda da tužiteljica nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog zaključak je suda da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

15. Zaključak je suda da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužiteljicu sve kako bi tužiteljici bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužiteljica nije mogla imati utjecaja, pa su ništetne. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO). Stoga je odlučeno na način naveden u točki I. izreke presude.

16. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva za isplatu, nastupila zastara.

17. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. ožujka 2021., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

18. U odnosu na eventualnu zastaru tražbine u slučaju preinake tužbe, u konkretnom slučaju primjenjuje se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

19. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (valutna klauzula vezana uz CHF) proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Natalije Jambrečić, mag. oec., koja je 12. studenog 2024. dostavila u spis pisani nalaz i mišljenje od 11. studenog 2024.

20. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Natalije Jambrečić i sadržaja priloženih isprava proizlazi da je kredit u iznosu od 37.900,00 CHF isplaćen tužiteljici 14. srpnja 2006. U razdoblju od 30. travnja 2010. do 31. srpnja 2011. odobren je moratorij na otplatu glavnice i kamate, te ja rok za moratorija produljen rok otplate kredita. U Zaključku vještak navodi da je tužiteljica tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate kredita) više platila 7.704,74 € prema specifikaciji pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku vještaka (list 215 spisa).

21. Prigovor na nalaz i mišljenje vještaka stavio je tuženik u podnesku od 19. studenog 2024., navodeći da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka, a niti isto ne proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Pisanim podneskom od 3. veljače 2025. vještakinja se očitovala na primjedbe tuženika izjavljujući da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 11. studenog 2024., jer je izračun u nalazu izrađen u potpunosti u skladu sa zadatkom koji je vještaku postavljen, te primjedbe tuženika ne navode konkretne primjedbe na matematički izračun, dok se na prigovore pravne naravi vještak ne može očitovati.

23. Saslušana na ročištu glavne rasprave 4. ožujka 2025. vještakinja je navela da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 11. studenog 2024., kao i kod pisanog očitovanja od 3. veljače 2025., kojima je u cijelosti odgovorila na primjedbe tuženika.

24. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenje je dala na temelju svih dostupnih podataka stranaka, te u skladu sa zadatkom suda. Ovdje je potrebno navesti da tuženik u konačnici nije naveo konkretne primjedbe na matematički izračun vještaka, nego je u svojim prigovorima iznosio svoju pravnu ocjenu spora zbog kojih razloga se nalaz i mišljenje vještaka ne može dovoditi u sumnju.

25. Budući da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te je utvrdio da je tužiteljica platila više s osnova povrata kredita i to zbog promjene tečaja CHF, odnosno zbog primjene ništetne ugovorne odredbe u ukupnom iznosu od 7.704,74 €, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici navedeni iznos i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115., te čl. 29. st. 2. ZOO-a, na način kako je presuđeno u točki II. izreke ove presude. Tuženik je nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Ovdje je potrebno napomenuti da je sud usvajajući tužbeni zahtjev tužiteljice utvrdio da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da je u istome, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, uračunala i negativne tečajne razlike.

26. Tužiteljica je postavila tužbene zahtjeve na način da je istaknula više tužbenih zahtjeva koji su povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, a sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a. Na temelju provedenih dokaza sud je zaključio da nije osnovan prvotni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a ovo iz razloga jer se ništetnost predmetnih odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena nedopuštena valutna klauzula ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1021. i čl. 1022. ZOO/05, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenje i vračanje kredita. Ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita, valjana je, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ustanovljena je upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen od te odredbe, pa stoga predmetni ugovor o kreditu unatoč ništetnosti pojedinih odredbi može opstati. Stoga je sud odbio prvotni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, te je primjenom čl. 188. st. 2. ZPP-a usvojio drugi tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništenosti pojedinih odredbi ugovora i to u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, kao i zahtjev za vraćanje preplaćenih iznosa s ovog osnova.

27. I tužiteljica i tuženik tražili su naknadu parničnog troška prema troškovnicima koje su predali u spis. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s drugo postavljenim tužbenim zahtjevom, kako u odnosu na pravnu osnovu, tako i u odnosu na isplatu novčanog iznosa, odluku o parničnom trošku sud je donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak u cijelosti.

28. Trošak tužiteljice utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnice odvjetnice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 7.1. OT, za sastav podnesaka od 18. veljače 2022. i 15. studenog 2024., svaki u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 8.1. OT, sastav podneska od 19. siječnja 2022., u iznosu od 50,00 €, zastupanje na ročištima 11. listopada 2022., 6. rujna 2023. i 4. ožujka 2025., svako u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 9.1. OT, PDV od 25% na radnje punomoćnice u iznosu od 312,50 €, predujam za vještačenje 400,00 €, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 €, putni trošak punomoćnice tužiteljice od Varaždina do Koprivnice i natrag radi dolaska na dva ročišta zbog delegacije predmeta u ukupnom iznosu od 100,00 €. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 2.089,04 €, a koji joj je dosuđen u cijelosti, te je stoga presuđeno na naveden u točki III. izreke presude.

29. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Koprivnica, 12. ožujka 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnica Bojana Marčelan, Braće Radića 8 b, Varaždin

2. Odvjetnica Katarina Prelec, Domagojeva 18, Zagreb