Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-550/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja IŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u OD Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjeničke punomoćnice tužitelja, a nenazočnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetne promjenjive kamatne stope i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 7.351,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju u iznosu od 4.159,21 eura (31.337,55 kn) uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 17.2.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu 3.232,87 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 12. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. travnja 2007. s prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 47914/07, solemniziran kod javnog bilježnika Mirjane Brčić iz [adresa], pod brojem OV-4702, 4715, 4716/2007, dana 17. travnja 2007., kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 49.100,00 CHF, kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tužene važećem na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama prednika tužene.

Prednik tužene je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama prednika tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Ujedno, prednik tužene je s tužiteljem ugovorio i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojim je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i prednika tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

Tužitelj je 17. veljače 2016. s prednikom tužene sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 47917/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Člankom 2. prethodno citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 3.3.2016. iznosi 16.128,10 EUR po prodajnom deviznom tečaju prema tečajnoj listi prednika tužene na dan dospijeća, dok je člankom 1. ugovoreno da će se korištenje preplate, odnosno tražbina tužitelja prema predniku tužene nastala temeljem konverzije, definirati Sporazumom, koji je zaključen između stranaka dana 17. veljače 2016.

Predmetnim Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, utvrđeno je da tužiteljeva tražbina prema predniku tužene iznosi 31.337,55 kn, koji iznos je prednik tužene isplatio tužitelju kroz umanjenje budućih anuiteta kredita.

Bez obzira što je tužitelj "konvertirao" kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja gore citiranog Dodatka ugovoru o kreditu, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovorenih odredbe o promjenjivim kamatama prema Odluci prednika tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 2. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s aktima prednika tužene u čl. 5. Ugovora, ništetne.

Slijedom navedenog tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 1. listopada 2020. (list 163-164 spisa) specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje 55.389,55 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.10.2018. na ime glavnice duga po osnovi preplaćene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

1.2. Podneskom od 23. siječnja 2025. (list 219-220 spisa) tužitelj je obzirom na promjenu službene valute u RH tužbeni zahtjev specificirao u eurima tako da potražuje iznos od 7.351,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.10.2018. na ime glavnice duga po osnovi preplaćene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te ističe i prigovor zastare.

Tuženik nadalje navodi da s obzirom je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu.

Nadalje navodi da tužitelj nije iznio ni jedan razuman razlog u odnosu na dio svojeg tužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi ništetnim. Da bi bio ništetan, Dodatak 1. bi trebao biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. U konkretnom slučaju nije ispunjena ni jedna od navedenih pretpostavki koju Zakona o obveznim odnosima propisuje za ništetnost Ugovora. Pozivanje tužitelja na ništetnost Dodatka 1. zbog tobožnje ništetnosti Ugovora je bespredmetna. Ugovor nije ništetan niti tužitelj traži da ga se u ovom postupku utvrdi ništetnim.

Tužitelj je dužan u ugovornom odnosu njega i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki nepoštenosti sporne Ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz Presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva.

Suprotno ovoj tezi, tužitelj je dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva.

Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09) tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdio dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe.

Slijedom toga pravnu osnovu za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene, interni akti tuženika te sve ostale isprave i podnesci tuženika.

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.

Slijedom navedenog, očito je da je osnovana teza tuženika da se o odredbama kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Naime, razvidno je da se radi o solemniziranom Ugovoru – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. Prema tome, na tužitelju je teret dokaza da mu odredba nije bila razumljiva, a što tužitelj nije niti pokušao dokazati.

Tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Pored svega navedenog u ovom odgovoru na tužbu, tuženik napominje da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač i zbog toga jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 7.11.2019. tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 31.337,55 kn (4.159,21 euro) uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 17.2.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke iz D&S d.o.o. Karlovac, te izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 27.7.2020. na str. 147-159 spisa i očitovanje vještaka od 9.12.2020. te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s prednikom tuženika, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kod čega je nesporno da je osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i Dodatak br. I Ugovora o kreditu broj 47914/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.

6. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a prednik tuženika kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu 17.4.2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 49.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a namjena kredita je bila adaptacija kuće,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 180 mjeseci u mjesečnim anuitetima i to 179 anuiteta po 394,57 CHF i jednog preostalog od 391,75 CHF, time da kredit dospijeva na naplatu svakog desetog u mjesecu,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke,

- da su tužitelj i prednik tuženika 17.2.2016. (str.113 do 115 spisa), zaključile Dodatak broj 1 ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

9. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

9.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

10. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

15. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

15.4. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je došao u banku podići kredit za adaptaciju kuće koliko mu je trebalo. Preporučili su mu da digne kredit u CHF jer to svi podižu jer je stabilna valuta i nije kao EUR da se mijenja u zavisnosti od ljetnog perioda ili drugog dijela godine. Rekao je kolika mu je plaća i kolika mu može biti rata da ju može podnijeti i oni su pripremili ugovor. Tužitelj navodi da o ničem drugom nisu niti razgovarali, a kamo li pregovarali. Izričito upitan odgovara da nije bilo uopće razgovora o promjenjivoj ili bilo kakvoj kamatnoj stopi već je kamatnu stopu i sve odredbe ugovora odredila banka. Banka je složila ugovor i pripremljeni ugovor mu je dala na potpis. Potpisao je. Na upit je li djelatnik u banci objasnio tada parametre po kojima će se kamatna stopa kretati, tužitelj odgovara da nije. Na upit kako je plaćao kredit, tužitelj odgovara da je plaćao mjesečno, skidali su mu s plaće, a i radio je u IMZ Prometu.

16. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, a kredit u CHF mu je od strane djelatnika bio predstavljen kao najpovoljniji kredit u pogledu stabilnosti tečaja i kamate, bez upoznavanja i upozoravanja na rizike promjene tečaja i kamate i u tom pravcu mogućnosti rasta rate kredita, niti da je u pregovorima oko sklapanja ugovora o kreditu tužitelj mogao utjecati na uvjete i sastojke ugovora, a što se nedvojbeno zaključuje temeljem iskaza tužitelja, već upravo suprotno tužitelj nije mogao utjecati na bitne sastojke ugovora, jer je ugovor bio tipski, unaprijed formuliran u pogledu bitnih sastojaka.

17. Nadalje nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 17.2.2016. (str.113 do 115 spisa), sklopili Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu broj 47914/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.

17.1. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tužiteljevog potraživanja s preplatom koju je tužena isplatila u postupku konverzije kredita, tužitelj u podnesku od 11. prosinca 2019. navodi kako nije sporno da je temeljem provedene konverzije odnosno sklapanjem Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu broj 47914/07 i Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, tužena tužitelju, kroz umanjenje anuiteta kredita, isplatila iznos od 31.337,55 kn. Upravo je tužitelj predložio da financijski vještak izvrši uračunavanje priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja, a osim toga, tužitelj je već prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir isplatu izvršenu u postupku konverzije od strane tužene. Stoga je prigovor radi prijeboja u potpunosti neosnovan, kao i navod tužene da bi tužitelj isplatom potraživanja bio dvostruko namiren.

18. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK- a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

18.1. Naime, tužena banka tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak I ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Dodatkom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da je sklapanjem Dodatka stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja, te Dodatak ima značenje svojevrsne nagodbe tužitelja i tužene u smislu članka 150. Zakona o obveznim odnosima.

19. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

20. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju

21. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

22. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

22.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

23. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita

i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

24. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

25. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

25.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

26. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (TŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

26.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

26.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

27. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

28. Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenje Dodatka 1 Ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Naime, Dodatak 1 ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 17.2.2016., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogo znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

30. U vrijeme sklapanja Dodatka 1 Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

31. Međutim tužitelj se kod sklapanja tog Dodatka ugovora o kreditu tim Dodatkom nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

32. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

32.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

32.2. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim Dodatkom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

33. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

34. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

34.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

34.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način pa ni Dodatkom ugovora o kreditu nagodio i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Imajući u vidu sadržaj Dodatka ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

36. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužitelja, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO- a.

37. Iz nalaza vještaka (list 165 do176 spisa) proizlazi:

- da spisu prileži Ugovor o kreditu broj 47914/07 od 17.4.2007. godine, da je Ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 49.100,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita, da je ugovorena promjenjiva redovna kamata koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 5,20 %, rok otplate kredita je 180 mjeseci, kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan plaćanja i to 179. anuiteta od po 394,57 CHF te jednog od 391,75 CHF,

- da spisu prileži Dodatak ugovoru o kreditu od 17.2.2016. godine, da je kredit konvertiran u EUR-o kredit pri čemu prvi izmijenjeni anuitet u iznosu od 201,58 EUR dospijeva na naplatu 10.03.2016. godine, a daljnji od po 266,96 svakog 10. u mjesecu, da iz sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (spis list 16) je vidljivo da je postoji preplata od 31.337,55 HRK, da će se preplata koristiti za podmirenje budućih anuiteta u visini ½ anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

da je na spis predmeta dostavljen početni otplatni plan (spis list 10), obročni otplatni plan/stvarni otplatni plan (spis list 17) i knjigovodstvene kartice (spis list 20),

- da je iz dostavljenog obročnog otplatnog plana vidljivo da je tuženik mijenjao kamatne stope kako slijedi odnosno da je ugovorena kamatna stopa 5,20 %, da je kamatna stopa 12.01.2009. promijenjena na 5,90 %, 10.12.2009. promijenjena na 6,40 %, 11.10.2010. promijenjena na 5,99 % te 01.01.2014. promijenjena na 3,23 %.

- da je suma svih anuiteta, do konverzije, po početnom otplatnom planu (kamatna stopa 5,20 %) iznosila 41.824,42 CHF u čemu 17.603,47 CHF kamata te 24.220,95 CHF glavnice, a suma svih anuiteta, do konverzije, po stvarnim otplatama (obračun po promjenjivim kamatnim stopama – i promjene prema odlukama tuženika) iznosila je 42.472,33 CHF u čemu 18.212,46 CHF kamata te 24.259,87 CHF glavnice,

- da vještak iz izračuna utvrđuje da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa, naviše u odnosu na početnu kamatnu stopu, kredit platio 1.232,91 CHF2 više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta iznosi ukupno 7.169,58 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza u stupcu 18 u CHF, a u stupcu 19 u kunama,

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 48.293,52 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza u stupcu 203,

- da ukupna razlika po obje osnove iznosi 55.463,10 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu,

- da razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate pretvorena u kunski iznos po početnom tečaju je negativna i iznosi 176,86 kn. Tužitelj je tijekom utuženog razdoblja platio više glavnice no što bi ju platio po početnom otplatnom planu.

- da je Sporazumom o preplati utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 31.337,55 HRK i da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Aneksom ugovoru o kreditu određeno je da se ostatak glavnice nakon konverzije plaća izmijenjenim anuitetima od kojih prvi dospijeva 10.3.2016.. Anuitet se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Raspored preplate po budućim glavnicama, počevši od anuiteta koji dospijeva 10.3.2016. prikazan je u tablici sa zadnjim anuitetom koji dospijeva 10.10.2018.

- da je u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza učinjeno uračunavanje priznate preplate.

- da je po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 10.10.2018. iznosi 55.389,55 kn, sve na ime glavnice duga,

- da su povratom priznate preplate isplaćene sve zatezne kamate obračunate do 10.10.2018. (u iznosu od 31.264,00 kn) te prva razlika dospijeća 11.2.2008. u cijelosti i dio druge u iznosu od 49,84 kn. Po drugoj razlici/glavnici, dospijeća 10.3.2008., ostao je dug od 8,04 kn. Pregled podmirenih i nepodmirenih glavnica prikazan je u stupcu 14 odnosno 15 uračunavanja. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 15 obračuna kamate) teče i dalje od 11.10.2018. pa do isplate.

Iz Mišljenja financijskog vještaka, na osnovu opisanog nalaza, razvidno je da je vještak utvrdio:

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.232,91 CHF više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja/nastanka svake razlike iznosi ukupno 7.169,58 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 18 u CHF, a u stupcu 19 u kunama.

- da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, iznosi ukupno 48.293,52 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 20.

Ukupna razlika po obje osnove iznosi 55.463,10 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu.

Razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate pretvorena u kunski iznos po početnom tečaju je negativna i iznosi 176,86 kn. Tužitelj je tijekom utuženog razdoblja platio više glavnice no što bi ju platio po početnom otplatnom planu.

Po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 10.10.2018. iznosi 55.389,55 kn, sve na ime glavnice duga.

Povratom priznate preplate isplaćene su sve zatezne kamate obračunate do 10.10.2018. (u iznosu od 31.264,00 kn) te prva razlika dospijeća 11.2.2008. u cijelosti i dio druge u iznosu od 49,84 kn. Po drugoj razlici/glavnici, dospijeća 10.3.2008., ostao je dug od 8,04 kn. Pregled podmirenih i nepodmirenih glavnica prikazan je u stupcu 14 odnosno 15 uračunavanja. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 15 obračuna kamate) teče i dalje od 11.10.2018. pa do isplate.

38. Tužitelji na nalaz vještaka nije imao primjedbu.

39. Tužena je u podnesku od 27. srpnja 2020. prigovorila nalazu i mišljenju financijskog vještaka te se vještak očitovao 9. prosinca 2020.

39.1. Iz očitovanja financijskog vještaka proizlazi u odnosu na primjedbu tuženika da je vještak propustio uzeti u obzir razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koju je tužitelj plaćao nakon smanjenja kamatne stope kao i da je pogrešno utvrdio da je ukupna razlika 55.463,10 kn jer da je stvarna razlika 54.854,94 kn odgovara da je zadaća vještaka bila utvrditi iznose koje je tužitelj preplatio s osnova kamate i valutne klauzule i to je u izračunu i učinio. Zbog naloga kako napraviti nalaz i izračune negativne razlike, koje spominje tužena, nisu uzete u obzir. Što se tiče provedenog obračuna kamate i uračunavanja i taj dio nalaza je učinjen sukladno nalogu dobivenom od strane suda.

39.2. Očitovanje financijskog vještaka dostavljeno je strankama, te se stranke na isto nisu posebno očitovale.

40. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

41. Podneskom od 23.1.2025. (list 219 spisa), tužitelj je (obzirom na promjenu službene valute u RH) tužbeni zahtjev postavio u eurima prema tečaju za konverziju 7.5345 EUR, s obzirom da je vještak izračun izvršio u zbirnom iznosu tako ga i tužitelj specificira i to na način da potražuje 7.351,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.10.2018., na ime glavnice duga po osnovi preplaćene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

41.1. Obzirom da je tužitelju u konverziji nesporno vraćen iznos od 31.337,55 kn, to je vještak sukladno zadatku suda izvršio uračunavanje iznosa koji je tužitelju kroz konverziju vraćen i dakle iz nalaza vještaka (a kao što je i naprijed navedeno) proizlazi:

- da po izvršenom uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznatog i vraćenog iznosa u konverziji (31.337,55 kn) dug tuženika na dan zadnjeg povrata tj. uračunavanja, na dan 10.10.2018. iznosi 55.389,55 kn sve na ime glavnice duga.

- da su povratom priznate preplate isplaćene sve obračunate zatezne kamate do

10.10.2018. u iznosu od 31.264,00 kn,

- da zatezna kamata na glavnicu, koja je 55.389,55 kn teče i dalje od 11.10.2018. pa do isplate.

42. Dakle, nakon uračunavanja ostaje glavnica od 55.389,55 kn (7.351,46 eura) sa zz kamatom tekućom od 11.10.2018..

43. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno Nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

44. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, razlika u konvertiranoj glavnici, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja valjalo udovoljiti, na način kako to proizlazi iz točke I. izreke presude.

44.1. Naime, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

45. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

45.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

45.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

45.3. Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

45.4. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

45.5. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

45.6. Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 3.6.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

46. Dakle, slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u točki I. izreke presude.

47. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu 31.337,55 kn / 4.159,21 euro.

47.1. Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. - ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

47.2. Ovaj sud nalazi da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

47.3. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

47.4. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

47.5. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

47.6. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

47.7. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

47.8. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

47.9. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki II izreke presude.

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1 i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023).

Tužitelju pripada trošak za sastav tužbe od 200,00 EUR, sastav podneska od 22.8.2019. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 7.11.2019. u iznosu od 100,00 EUR (50% - procesna pitanja), sastav podneska od 6.12.2019. u iznosu 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 8.1.2020. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 1.10.2020. u iznosu 200,00 EUR, sastav podneska od 23.11.2020. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 26.11.2020. u iznosu 100,00 EUR (50 % - procesna pitanja), sastav podneska od 5.3.2021. u iznosu 200,00 EUR, sastav podneska od 23.1.2025. u iznosu 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 18.2.2025. u iznosu 200,00 EUR, pristup na ročište za objavu presude u iznosu 100,00 EUR, PDV od 25% u iznosu 525,00 EUR, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 143,34 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu 331,81 EUR i preliminarni izračun u iznosu 132,72 EUR, što sveukupno iznosi 3.232,87 EUR.

49. Tužitelju ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) točka 20. mijenjana tako da su sada oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštiti kolektivnih interesa."

50. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

51. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Ogulinu 12. ožujka 2025.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Miroslav Plašćar, odvjetnik u OD Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu