REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-6640/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Juraju Vlajčeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženice GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Josipa Juraja Vlajčevića, odvjetnika, te I i II-tuženika osobno uz zamjenicu punomoćnice tuženika Leu Ivanković, odvjetnicu, dana 12. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj JA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na temelju valjane pravne osnove stekao suvlasništvo u ¼ dijela nekretnine koja se sastoji od nadograđenog dvosobnog stana nastalog adaptacijom tavana, u nacrtu označen plavom bojom ukupne površine 88,33 čm sagrađen u najamnoj stambenoj zgradi pop. br. 1764 – dvorište, vrt i vinograd na [adresa], izgrađeno na kat. čest. [katastarska čestica] sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod E-6.

II. Nalaže se Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu da na temelju ove presude izvrši uknjižbu prava suvlasništa u ¼ dijela nekretnine koja se sastoji od nadograđenog dvosobnog stana nastalog adaptacijom tavana, u nacrtu označen plavom bojom ukupne površine 88,33 čm sagrađen u najamnoj stambenoj zgradi pop. br. 1764 – dvorište, vrt i vinograd na [adresa], izgrađeno na kat. čest. [katastarska čestica] sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod E-6 u korist tužitelja JA NA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj].

III. Utvrđuje se da ¼ dijela nekretnine koja se sastoji od nadograđenog dvosobnog stana nastalog adaptacijom tavana, u nacrtu označen plavom bojom ukupne površine 88,33 čm sagrađen u najamnoj stambenoj zgradi pop. br. 1764 – dvorište, vrt i vinograd na [adresa], izgrađeno na kat. čest. [katastarska čestica] sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ne ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja pok. SA, što su tuženi dužni priznati jer njihovo priznaje zamjenjuje ova presuda, sve to u roku 15 dana.",

kao i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne i ne proizvode pravne učinke odredbe članka 5 i članka 6 sklopljenog Ugovora o darovanju sklopljenog dne 7. rujna 2006. godine, ovjerenog dne 7. rujna 2006. godine pod poslovnim bojem OV-3826/06 pred Javnim bilježnikom Korneliji Modrušan iz Zagreba, Draškovićeva 8 između pok. SA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u svojstvu darodavca i tužitelja u svojstvu obdarenog kao i pismena izjava koju je tužitelj dao uz ovjeru njegovog potpisa dne 7. rujna 2006. godine pod poslovnim brojem OV-3825/06 pred Javnim bilježnikom Korneliji Modrušan iz Zagreba, Draškovićeva 8 kojom je potvrdio da se odriče bilo kakvog potraživanja od imovine svog oca uključivo potraživanje prava suvlasništva tavanskog prostora na adresi [adresa] u korist njega odn. njegovih legalnih nasljednika (supruge i polubrata RA) kako sada tako i poslije njegove smrti.

Nalaže se tuženima solidarno platiti tužitelju trošak ovog parničnog postupka s kamatom od dana donošenja presude do isplate uvećanjem prema čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.".

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 eur, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke vlastoručna oporuka ostavitelja SA iz [adresa], sina N, OIB [osobni identifikacijski broj] od 18. siječnja 202. godine proglašene na zapisniku dana 20. studenog 2020. godine pred javnim bilježnikom Mirjanom Trkman Pajić kao povjerenikom Općinskog građanskog suda u Zagrebu u ostavinskom postupku poslovni broj O-6957/2020 UPP-S-82/2020.".

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. O-6957/2020 od 19. srpnja 2021. godine prekinut ostavinski postupak iza pok. ĐA, umrlog **.**.2020., te je točkom II. upućen tužitelj da pokrene parnicu protiv I i II-tuženika radi osporavanja vlastoručne oporuke ostavitelja od 18. siječnja 2020. godine, a pod točkom III. upućen tužitelj da pokrene parnicu protiv I i II-tuženika radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu ostavitelja ne ulazi ¼ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], već da navedena nekretnina u ¼ dijela predstavlja vlasništvo tužitelja temeljem Ugovora o darovanju sklopljenog s ostaviteljem dana 02. studenog 1982. godine. Tužitelj ističe kako je sin pok. ĐA iz njegovog prvog braka s EA, dok je I- tuženica supruga, a II-tuženik sin pok. ĐA iz njegovog drugog braka s GA. Navodi kako su pok. ĐA i LA prije pokretanja brakorazvodnog postupka postigli sporazum kojim se majka tužitelja odrekla prava bilo kakvog potraživanja s naslova bračno stečene imovine u ½ dijela prema ĐA, pod uvjetom da pok. ĐA darovnim ugovorom prenese u suvlasništvo ¼ dijela navedenog tavanskog prostora na njihovog sina, ovdje tužitelja. U tom smislu su pok. ĐA i majka tužitelja sklopili pisani Ugovor dana 02. studenog 1982. godine, a također je istog dana pok. ĐA s tada malodobnim tužiteljem sklopio pisani Ugovor o darovanju, kojim je odredbom čl. 2. tužitelju darovao ¼ dijela njegovog tavanskog prostora koje ima u vlasništvu temeljem sklopljenog Kupoprodajnog ugovora od 10. svibnja 1982. godine. U skladu s postignutim dogovorom između majke tužitelja i pok. oca ĐA, te činjenicu da mu je darovana ¼ navedene nekretnine, tužitelj je 07. rujna 2006. godine dao Izjavu kojom je potvrdio da se odriče bilo kakvog potraživanja od imovine svog oca u korist njega, odnosno njegovih legalnih nasljednika. Isto tako da se odriče potraživanja prava suvlasništva tavanskog prostora na adresi [adresa], jer je Ugovorom o darovanju od 02. studenog 1982. godine već dobio ¼ dijela, što je bila obveza pok. oca ĐA nastala po sporazumu, odnosno Ugovoru od 02. studenog 1982. godine. Međutim, pok. ĐA nije za života udovoljio odredbi čl. 4. st. 3. sklopljenog Ugovora o darovanju i sredio zemljišnoknjižno stanje na način da na temelju sklopljenog darovnog ugovora omogući tužitelju upis njegova prava suvlasništva u ¼ dijela darovane nekretnine. Zemljišnoknjižno stanje sredio je na takav način da je sebe upisao kao isključivog vlasnika predmetne nekretnine i na taj način postupio u suprotnosti s ugovornim odredbama, jer je onemogućio tužitelju upis njegovog darovanog suvlasničkog dijela. Iako je tužitelj pokušao na temelju sklopljenog Ugovora o darovanju od 02. studenog 1982. godine ishoditi uknjižbu njegovog prava suvlasništva u zemljišnim knjigama, rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu odbijen je sa svojim zahtjevom jer opis nekretnine kako je sadržan u Ugovoru o darovanju više ne odgovara postojećem upisu nekretnine u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je na temelju valjane pravne osnove stekao vlasništvo ¼ dijela nekretnine koja se sastoji od nadograđenog dvosobnog stana nastalog adaptacijom tavana upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod E-6, da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu na temelju presude izvršiti uknjižbu prava vlasništva u ¼ dijela, te da se utvrdi da navedeni ¼ dijela nekretnine ne ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja, pok. ĐA. Ukoliko sud iz bilo kojih razloga ne prihvati predloženi tužbeni zahtjev, tada tužitelj postavlja alternativni tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrde ništetnim i da ne proizvode pravne učinke odredbe čl. 5. i čl. 6. sklopljenog Ugovora o darovanju od 07. rujna 2006. godine, ovjerenog pod posl.br. Ov-3826/06 kod javnog bilježnika Kornelije Modrušan iz Zagrebu, kao i pismena Izjava koju je tužitelj dao uz ovjeru njegovog potpisa dana 07. rujna 2006. godine pod posl.br. Ov-3825/06 pred javnim bilježnikom Korneliji Modrušan. Tužitelj u tužbi također traži donošenje presude kojom će se utvrditi ništetna i da ne proizvodi pravne učinke vlastoručna Oporuka ostavitelja ĐA od 18. siječnja 2020. godine, koja je proglašena na zapisniku dana 20. studenog 2020. godine pred javnim bilježnikom Mirjanom Trkman Paić.

2. Obrazlažući svoj alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je naveo kako nije svjesno potpisao Izjavu kojom se odriče svog nasljedstva, te smatra kako se radi o neskladu između volje i očitovanja te da je stoga bio u ispričivoj zabludi.

3. Podneskom od 30. travnja 2024. godine tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništavim Oporuke koju je vlastoručno napisao i potpisao pok. ĐA **.**.2020., time da su preostali dijelovi tužbenih zahtjeva ostali i nadalje na snazi.

4. Tuženici u odgovoru na tužbu navode kako je iz Ugovora koji je sklopljen između LA, majke tužitelja, i ĐA, vidljivo da se čl. 5. tog Ugovora ista odrekla prava bilo kakvog potraživanje prema ĐA s bilo kojeg osnova za tavanski prostor na tavanu [adresa], a nije se radilo o uvjetnom odricanju prava potraživanja LA, sada EA. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na Ugovoru o darovanju od 02. studenog 1982. godine, kojeg je sklopio s pok. SA, kojim se ĐA kao darovatelj, između ostalog, obvezao srediti zemljišnoknjižno stanje i omogućiti tužitelju uknjižbu prava suvlasništva na dijelu darovane nekretnine, međutim, ĐA očito nije postupio po Ugovoru. Za pretpostaviti je da se tužitelj dogovorio s pok. SA na drugi način te mu je zato on Ugovorom o darovanju od 07. rujna 2006. godine darovao 120 dionica Plive d.d., dok se tužitelj kao daroprimatelj odrekao suvlasništva tavanskog stana na adresi [adresa]. To je potvrdio i pisanom Izjavom kojom je navedeno da se odriče potraživanja na ime njegovog suvlasništva tavanskog stana na adresi [adresa], koja obveza je njegovom ocu nastala prilikom rastave braka njegovih roditelja. Stoga tuženici ističu kako se tužitelj svjesno i namjerno odrekao bilo kakvih prava potraživanja glede tavanskog stana na adresi [adresa] te je svjestan da ne polaže nikakva prava na isti, pa tako ni prava iz Ugovora o darovanju od 02. studenog 1982. godine. Da tužitelj zaista polaže ikakva prava na predmetnu nekretninu, tada bi nastojao urediti zemljišnoknjižno stanje ranije, a ne tek neposredno nakon smrti oca. Također, osporavaju navode tužitelja glede valjanosti vlastoručne Oporuke, te predlažu tužbene zahtjeve tužitelja odbiti.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u presudu Općinskog suda u Zagrebu posl.br. P2-27/83 od 15. veljače 1983.g., Ugovore od 02. studenog 1982.g., Izjavu od 07. rujna 2006.g., Ugovor o darovanju od 07. rujna 2006.g., rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Z-51314/20 od 20. studenog 2020.g. i Z- 54120/20 od 11. siječnja 2021.g., izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], presliku vlastoručne Oporuke, Izjave ZA, ŽA, IA, ispise SMS komunikacije između pok. ĐA i IA, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka EA, TA, AA, NAC, KA, IA, ZA, izvršen je uvid u zdravstveni karton pok. ĐA i medicinsku dokumentaciju pribavljenu od KBC Sestre milosrdnice, provedeno je psihijatrijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Gordanu Makariću, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja te I i II-tuženika.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani.

7. S obzirom da je tužitelj odustao od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti vlastoručne Oporuke, čemu se tuženici nisu protivili, to je riješeno kao u izreci.

8. Radi navedenog, sud nije posebno cijenio ni analizirao dokaze koji su provedeni isključivo radi utvrđivanja osnovanosti zahtjeva koji se odnosi na vlastoručnu Oporuku, odnosno saslušanje svjedoka TA, AA, NAC, KA, IA, ZA, te provedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Gordanu Makariću.

9. Uvidom u Ugovor od 02. studenog 1982. godine, kjoi je sklopljen između ĐA kao darodavca, i mldb. NA kao daroprimca, utvrđeno je da je darodavac darovao svom sinu ¼ svog dijela tavanskog prostora kojeg ima u vlasništvu temeljem Kupoprodajnog ugovora od 10. svibnja 1982. godine, a koji prostor se nalazi u zgradi [adresa], koja je sagrađena na kčbr. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Člankom 4. su stranke sporazumno utvrdile da u momentu sklapanja ovog Ugovora nije moguć zemljišnoknjižni prijenos prava suvlasništva, jer se predmetni darovani prostor ne nalazi za sada u zemljišnim knjigama kao predmet posebnog upisa. Međutim, da potpisom tog Ugovora darodavac odmah dozvoljava daroprimcu da bez svakog njegovog pitanja i privoljenja može izvršiti uknjižbu prava suvlasništva na dijelu tavanskog prostora čim mu to bude moguće. Darodavac se ujedno obvezao da će srediti zemljišnoknjižno stanje i omogućiti uknjižbu prava suvlasništva daroprimcu na dijelu darovane nekretnine.

10. Uvidom u Izjavu koju su tužitelj i pok. ĐA potpisali 07. rujna 2006. godine utvrđeno je da je tužitelj tom Izjavom potvrdio da je primio od oca dionice Plive u protuvrijednosti njegovog udjela u ostavini koja bi se utvrdila prilikom smrti njegovog oca. Tim činom odriče se bilo kakvog potraživanja od imovine njegovog oca u korist njega, odnosno njegovih legalnih nasljednika (supruga i njegov polubrat RA), kako sada, tako i poslije njegove smrti. Isto tako, odriče se prava potraživanja na ime njegovog suvlasništva tavanskog stana na adresi [adresa], koja obveza je njegovom ocu nastala prilikom rastave braka njegovih roditelja.

11. Uvidom u Ugovor o darovanju koji je sklopljen 07. rujna 2006. godine između ĐA kao darodavca i NA kao daroprimatelja, utvrđeno je da je predmet navedenog Ugovora darovanje 120 dionica Plive d.d. jedinične nominalne vrijednosti 100,00 kn, odnosno ukupne nominalne vrijednosti 12.000,00 kn. Člankom 5. daroprimatelj se odrekao bilo kakvog potraživanja od imovine darodavca, kako sada, tako i poslije njegove smrti, a člankom 6. se odrekao suvlasništva tavanskog stana na adresi [adresa] u ime darodavca.

12. Svjedok EA u svom iskazu navodi kako je bila u braku sa pok. SA, koji je razveden 1981. godine. Jedina imovina koja je stečena u tom braku bio je stan u [adresa] koji je prodan, da bi se sa tim novcima kupio tavan na [adresa] i koji se u 9. mjesecu započeo preuređivati u stambeni prostor. Početkom tog preuređivanja došlo je do razvoda koji je na kraju bio dogovoran te su se tijekom razvoda dogovorili i o zajedničkoj imovini. Ona je trebala dobiti jednu polovicu vlasništva stana na [adresa], međutim, rekla je da ne želi ništa, ali da se dio vlasništva prenese na tužitelja, odnosno njihovog zajedničkog sina koji je nakon razvoda ostao sa njom. Stoga je pok. ĐA napisao darovni ugovor kojim je 1/4 stana darovao tužitelju. Ona se složila sa darovanjem 1/4 umjesto 1/2, jer da je tražila ½, pokojni ĐA u to vrijeme ne bi imao novaca za isplatiti je. Međutim, u to vrijeme navedeni stan nije bio stambeni prostor i nije bilo moguće upisati ga u zemljišnu knjigu te je bio dogovor da će se tužitelj upisati kao suvlasnik u 1/4 dijela onda kada postane stambeni prostor. Nakon razvoda su ostali u dobrim odnosima, tužitelj je normalno kontaktirao sa svojim ocem i odlazio kod njega. Ona je u to vrijeme radila u Plivi i kada su firme počele dijeliti dionice svi radnici Plive su mogli dobiti 20 dionica ispod cijene. Svi su radnici tada iskoristili tu ponudu, međutim, neki su nakon toga počeli prodavati dionice i to po vrlo niskoj cijeni, a obavijesti su išle preko njihovih novina. Pok. ĐA je saznao za to te ju je pitao na koji bi način on mogao doći do tih dionica. Rekla mu je kako će ga obavijestiti kada vidi da neki radnik prodaje. Tako je i bilo te je na taj način ĐA za vrlo mali iznos kupio 20 dionica Plive. Puno godina kasnije, kada je tužitelj trebao otvoriti svoju privatnu firmu, tražio je od nje da mu posudi određeni dio novca, međutim, kako je tada bila na moru gdje nije bilo Zagrebačke banke, rekla mu je da neka mu otac posudi taj iznos, koji će mu vratiti kad se ona vrati u Zagreb. ĐA nije tužitelju posudio traženi iznos, nego mu je darovao 20 dionica Plive, s tim da je u tom darovnom ugovoru navedeno kako se daroprimac odriče bilo kakvog potraživanja stana na [adresa], te bilo kakve imovine nakon smrti ĐA. Kada je u rujnu došla u Zagreb i vidjela navedeni Ugovor, šokirala se i pitala je tužitelja zašto je to potpisao, on je rekao da u čemu je problem jer da to nema veze sa njegovom četvrtinom stana, već da se odnosi samo na preostale tri četvrtine, a da on ionako ne želi ništa što je otac stekao nakon njihovog razvoda. Ona je tražila da se ipak nađu sa SA i njihovim odvjetnikom, međutim, tužitelj je rekao kako je ĐA već tada bio u lošem zdravstvenom stanju te da će razgovarati kad malo dođe k sebi, što se nije dogodilo. Ne zna točno koja je bila vrijednost dionica Plive u vrijeme kada ih je pok. ĐA darovao tužitelju. U vrijeme razvoda braka su osim navedenog stana postojale i određene umjetničke slike koje su bile zajednička imovina, a koje je zadržao pok. ĐA. U vrijeme sklapanja ugovora kojim su uređivali zajedničku imovinu između ĐA i svjedokinje, dogovor je bio da će ĐA urediti stan, da će tužitelju darovati 1/4 dijela i čim stan bude uređen i moguća uknjižba u zemljišne knjige da će 1/4 uknjižiti tužitelju.

13. Tužitelj u svom iskazu navodi kako su se njegovi roditelji rastali misli 1980. godine i on cijeli život i od majke i od oca sluša o tome kako je zbrinut. Majka je pričala kako ona prilikom razvoda braka nije tražila ništa za sebe, nego da otac zbrine njega, a isto tako je i od oca slušao da ga je on zbrinuo. Tako je smatrao da je vlasnik dijela predmetnog stana. Nije nikada provjeravao taj Ugovor o darovanju niti je provjeravao stanje u zemljišnoj knjizi jer se radilo o njegovim roditeljima i smatrao je da nema potrebe. 2006. godine bio je na sastanku s ocem, kada mu je otac u bitnom rekao da ga je on već zbrinuo i da bi želio na isti način zbrinuti i GA i RA, ali s obzirom je tužitelj na početku svog poslovnog puta, da bi mu na neki način još htio pomoći pa da će mu zato darovati te dionice Plive koje je imao. Također je rekao da bi se trebao odreći svog nasljedstva u budućnosti. On je navedeni Ugovor pročitao, odnosno čitao mu ga je otac i ujedno ga komentirao. Prilikom sklapanja Ugovora o darovanju i potpisivanja Izjave, nikada nije bilo riječi o odricanju od njegove ¼ dijela stana. To bi značilo da ima dvije darovnice. Otac mu je objasnio da se to odricanje u Ugovoru o darovanju odnosi na ostatak vlasništva stana, a ne na njegovu ¼ dijela. Pitao je oca na što se odnosi to suvlasništvo, da li na ono što je već njegovo, a on je odgovorio da se to ne odnosi na ono što je već njegovo, a nisu razgovarali o razlomcima. Nije mu prilikom potpisivanja Izjave bilo jasno da se odriče svog dijela stana, nije mu bilo ni na kraj pameti. Da je mislio da se odriče svog dijela stana, tada ne bi sklapao darovni ugovor, već ugovor kojim bi prodao svoj dio stana jer je njegova vrijednost bila veća od vrijednosti dionica. 2006. godine je imao 35 godina. Oba teksta, i Izjave i Ugovora o darovanju donio mu je otac. Otac je čitao navedene dokumente, on ih je potpisao. Smatrao je da se odriče svog nasljedstva. Riječ "suvlasništvo" u Ugovoru o darovanju smatrao je da se odriče suvlasništva u nasljedstvu. U vrijeme razvoda svojih roditelja imao je 10 godina, a s obzirom na ono što su mu pričali roditelji smatrao je da je to riješeno i da nema daljnje obaveze oca po tome. Tek nakon što je otac umro, postao je svjestan da to nije uneseno u zemljišne knjige. Prilikom razvoda njegovih roditelja njegov otac je preuzeo obvezu i to da će mu dati ¼ tavana. Nije nakon 2006. godine razgovarao sa svojim ocem i pitao ga što je sa zemljišnoknjižnim stanjem vezano uz navedeni stan, zato jer ga je tada uvjerio da je to riješeno, a imao je povjerenja u njega. Nije pokušao provesti uknjižbu na svoje ime. Vjerovao je da je to otac napravio i nije to provjeravao. Nije sudjelovao u troškovima adaptacije navedenog tavanskog stana, fizički mu je pomagao. Na posebno pitanje "Da li je financijski pomagao prilikom adaptacije tavanskog stana" navodi: "Ne, zašto bih pomagao?". Shvatio je da ono što je potpisao u Izjavi 2006. godine ne odgovara njegovoj pravoj volji tek nakon očeve smrti, kada je vidio da ništa nije upisano na njega. Nije to osobno provjerio, već je to učinio raniji odvjetnik gospodin G. On ga je obavijestio da nije ništa upisano na njega. Vrijednost dionica u trenutku kada su mu darovane bila je vrlo niska, ali ne zna točno. Vrijednost tih dionica je narasla u 10. mjesecu te godine, dakle, nakon sklapanja ovog Ugovora. U tom trenutku to je s njegove strane bio posao uz rizik. Saznanja što je i da li je njegova majka nešto uvjetovala prilikom razvoda od njegovog oca, saznao je od majke i oca. Sa svojom majkom je komentirao sklopljeni Ugovor i potpisanu Izjavu tek nakon očeve smrti. Te godine, odnosno 2006., o tome nisu ništa komentirali. U ostavinskom postupku iza smrti svoga oca nije ništa naslijedio niti je išta od oca primio poslije 2006. godine.

14. I-tuženica u svom iskazu navodi kako nema neposrednih saznanja o dogovorima između njezinog pokojnog supruga i njegove prve supruge, pa tako ni o dogovoru između njega i tužitelja. Sva svoja saznanja ima iz razgovora sa svojim pok. suprugom. Zna da je prilikom razvoda prvog braka između njezinog pok. supruga i njegove prve supruge ona inzistirala da se dio stana, odnosno ¼ tavanskog stana prepiše na tužitelja. Njezin suprug to nije učinio. 2006. godine zna da je on dionice prethodno kupio od Plive, a radilo se o 120 dionica. Jedna dionica je u to vrijeme vrijedila oko 850,00 kn. On je to učinio kako bi riješio dio obveze za stan. Nije vidjela navedenu Izjavu i Ugovor prije potpisivanja, nije bila prisutna razgovoru između njezinog supruga i tužitelja te druge detalje ne zna. Navodi kako ostavinski postupak nije okončan jer je tužitelj upućen u parnicu. Nije vezano uz stan razgovarala sa tužiteljem. Suprug joj je rekao da se tužitelj složio sa odricanjem. Suprug je vezano uz Ugovor iz 2006. godine bio vrlo sretan što je to riješeno i rekao je da neće imati nikakvih problema. To se odnosilo da neće imati problema vezano uz potraživanje tužitelja vezano uz imovinu, odnosno taj stan. Nikad poslije 2006. godine nije se spominjalo da bi tužitelj bio suvlasnik tog stana. Predmetni stan se nije mogao upisati iz razloga što se vodio postupak sa susjedom koji je tužio, te je upisan u zemljišnu knjigu nakon što je taj susjed umro, ali ne zna točno kada.

15. II-tuženik u svom iskazu navodi kako su oni znali da postoji obveza njegovog oca prema tužitelju, odnosno da je on potpisao nekakav ugovor vezano uz dio tavanskog stana, ali su isto tako znali da je otac uvijek mislio da je bio ucijenjen od svoje prve supruge kako bi dobio razvod. Smatrao je da to nije pošteno jer ga je njegova prva supruga zapravo istjerala iz stana na adresi [adresa] gdje su ranije živjeli i on je stan u [adresa] kupio kreditom koji je podigao uz pomoć novaca koji mu je posudio njegov otac. U tom trenutku, iako otac nije bio formalno razveden od svoje prve supruge, oni nisu živjeli zajedno i ona ni na koji način nije sudjelovala u otplati tog kredita. Stoga je on smatrao da taj stan ne predstavlja bračnu stečevinu. Nakon toga je otac samostalno kupio tavanski prostor na [adresa], koji je bio potpuno neuređen, površine 70 m2, i u tom stanu, odnosno prostoru u jednoj maloj sobici je živio pet godina dok je uređivao postepeno. Također mu je poznato da je tužitelj sa ocem radio od 2001. do 2006. godine na Fakultetu i da su između njih postojala stalna prepucavanja, kada je tužitelj govorio ocu da mu je dužan ¼ stana. S obzirom je otac bio svjestan što je potpisao, htio je to riješiti. On je bio prisutan u vikendici u [adresa] u kolovozu ili rujnu 2006. godine, kada je tužitelj došao s idejom da će otvoriti firmu i od oca je tražio 20.000,00 kn koji mu je bio potreban za to. Slušao je kako je tužitelj pokazivao nekakve palete boja, objašnjavao da je najvažniji logo i priča, te je čuo da mu je otac obećao da će mu dati tih 20.000,00 kn, ali ga je upozorio da ne srlja i da ne daje otkaz. Kasnije je ta firma uistinu i otvorena, a tužitelj je i dao otkaz. Ne zna kako je kasnije došlo do sastavljanja i sklapanja Izjave i Ugovora, niti kako su se oni točno dogovorili, ali se sjeća da je otac došao jednog dana i donio tu radosnu vijest za njega. Tada su vidjeli Izjavu i Ugovor, čitali ih i bili svjesni da je time riješeno pitanje imovine. Otac je govorio da neće biti problema nakon njegove smrti i čak se hvalio i govorio prijateljima kako to trebaju riješiti prije svoje smrti da se djeca poslije ne bi svađala. Nakon te 2006. godine otac je to često spominjao, da su eto to riješili i neće predstavljati problem, misli čak i u prisutnosti tužitelja, ali tužitelj to nije komentirao. Također želi istaknuti kako je njegov pok. otac smatrao da je stan u kojem je ostala živjeti njegova prva supruga također njegov minuli rad, te da će ga tužitelj također naslijediti, a da će on onda naslijediti stan na [adresa], koji je isto na određeni način minuli rad njegovog pok. oca. Također želi istaći kako je 2010. godine tužitelj od njihovog pok. oca posudio iznos od 20.000,00 kn kako bi završio višu školu, te mu je otac taj iznos posudio, ali očekivao da će mu se vratiti, međutim, tužitelj mu taj iznos nije vratio, a nije ni završio tu školu. Još želi dodati kako njihov otac nije tužitelja nikada zanemario, kroz cijeli period mu je pomagao i radio u njegovom interesu. Tužitelj i on nisu nikada pričali o temi suvlasništva stana na [adresa]. 2006. godine je imao 17 godina, sada ima 35 godina. Bio je prisutan kada je tužitelj sa njihovim pokojnim ocem razgovarao o suvlasništvu stana na [adresa]. Ne zna da li je tužitelj prilikom tih razgovora pričao o odricanju. Nakon 2006. godine, kada bi se pitanje vlasništva stana spomenulo na nekim grupnim okupljanjima, odnosno obiteljskim feštama, uvijek bi bilo u smislu kako je otac to riješio i kako oni kao obitelj neće imati problema i to je bilo u prisutnosti tužitelja. Tužitelj nikada nije tražio od njihovog oca prije 2006. godine ili poslije uknjižbu prava vlasništva na stanu na [adresa]. Ne zna točno kada je predmetni stan upisan u zemljišnu knjigu. Zna da je elaborat napravljen 1992. godine, ali nije mogao biti proveden zbog tužbe susjeda, međutim, to je sigurno riješeno između 1993. i 1995. godine, ali ne zna točno. Prije 1999. godine sigurno. Tužitelj nakon 2006. godine nikada nije davao do znanja svojim ponašanjem ili riječima da se smatra suvlasnikom stana na [adresa]. Prvi sukob je nastao na ostavinskoj raspravi kod javnog bilježnika, kada im je tužitelj prijetio da će ih izbaciti van.

16. Analizirajući iskaze saslušane svjedokinje EA i stranaka, sud je iste prihvatio u dijelu u kojem su iskazivali o samoj kronologiji sklapanja Ugovora i Izjava, te one dijelove iskaza koje potvrđuje i pisana dokumentacija koja prileži spisu.

17. Međutim, sud nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da prije smrti pokojnog oca ĐA nije razgovarao sa majkom (EA) o Izjavi i Ugovoru koje je potpisao 2006. godine, jer suprotno proizlazi iz iskaza svjedokinje EA koja je izričito navela da je tužitelj navedene isprave potpisao dok se ona nalazila na godišnjem odmoru na moru i da ih je nakon povratka s godišnjeg odmora vidjela i šokirala se, pitajući tužitelja zašto je to potpisao.

18. Stoga nije prihvaćen kao istinit ni navod tužitelja da nije znao na što se odnosi odricanje u potpisanoj Izjavi i Ugovoru, tim više što iz iskaza II-tuženika proizlazi da je od 2006. godine pa do smrti njihova pok. oca ĐA, tužitelj u više navrata bio prisutan obiteljskim okupljanjima na kojima se razgovaralo o toj temi i na kojima je pok. ĐA izjavljivao kako je sve riješio u pogledu stana.

19. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je:

- da je 02. studenog 1982. godine potpisan Ugovor o darovanju između ĐA i tada mldb. NA, zastupanog po majci,

- da se radilo o darovanju ¼ tavanskog prostora na adresi [adresa], koji se u vrijeme darovanja nije nalazio u zemljišnim knjigama kao predmet posebnog upisa,

- da se radilo o darovanju bez prave predaje,

- da iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je sada u zgradi na adresi [adresa] upisan nadograđeni dvosobni stan nastao adaptacijom tavana ukupne površine 88,33 čm kao vlasništvo SA,

- da je tužitelj tek nakon smrti SA i to 2020. godine, zatražio upis prava suvlasništva temeljem Ugovora o darovanju od 02. studenog 1982. godine, s čime je odbijen,

- da je 07. rujna 2006. godine sklopljen Ugovor o darovanju između ĐA i NA, koji u čl. 6. sadrži izjavu tužitelja kojom se odriče suvlasništva tavanskog stana na adresi [adresa] u ime ĐA,

- da je istog dana tužitelj potpisao i Izjavu kojom se odriče potraživanja na ime njegovog suvlasništva tavanskog stana na adresi [adresa], koja obveza je SA nastala prilikom rastave braka njegovih roditelja.

20. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom prvenstveno traži utvrđenje da je na temelju valjane pravne osnove stekao suvlasništvo ¼ dijela nekretnine koja se sastoji od nadograđenog dvosobnog stana nastalog adaptacijom tavana, u nacrtu označen plavom bojom ukupne površine 88,33 čm sagrađen u najamnoj stambenoj zgradi pop. br. 1764 – dvorište, vrt i vinograd na [adresa], izgrađeno na kat. čest. [katastarska čestica] sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu izvršiti uknjižbu prava suvlasništva te utvrdi da navedena ¼ dijela nekretnine ne ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja pok. ĐA.

21. Prvenstveno valja navesti kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o darovanju bez prave predaje, jer prilikom njegovog sklapanja darovana nekretnina nije predana u posjed tužitelju.

22. U vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju ¼ tavanskog prostora (1982.g.) na ugovor o darovanju su se primjenjivala pravna pravila Općeg građanskog zakonika. Ugovor o darovanju nekretnina, kada ista nije predana u posjed daroprimcu (darovanje bez prave predaje), morao je biti sklopljen u obliku sudskog zapisnika (tako Vrhovni sud RH, Rev-1916/1987 od 23. veljače 1988.g.).

23. Uz to, u trenutku sklapanja Ugovora o darovanju od 02. studenog 1982. godine nije postojala nekretnina koja postoji danas, odnosno nadograđeni dvosobni stan, već se radilo o neuređenom tavanskom prostoru.

24. Slijedom navedenog, navedeni Ugovor o darovanju nije valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva nekretnine kako je ista upisana u zemljišnoj knjizi.

25. Uz to valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju 1982. godine na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, prema kojem se vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla stjecalo upisom u javnu knjigu, a ne samim činom sklapanja pravnog posla (čl. 33. ZOVO).

26. U konkretnom slučaju tužitelj nikada nije bio u posjedu pa ni suposjedu predmetne nekretnine, slijedom čega je isključena mogućnost stjecanja vlasništva na temelju zakona, pa s obzirom da u ovom predmetu pravni posao služi samo kao osnova stjecanja vlasništva, dok je modus upis u zemljišnu knjigu koji tužitelju nedostaje, to nije moguće utvrditi da je tužitelj stekao pravo vlasništva ni u slučaju postojanja valjanog pravnog temelja, a što ovdje nije slučaj.

27. S obzirom da tužitelj nije dokazao da je vlasnik ¼ predmetne nekretnine, koja u cijelosti ulazi u ostavinsku masu iza pok. ĐA, to je valjalo odbiti i tužbeni zahtjev kojim bi se utvrdilo da ¼ navedene nekretnine u tu masu ne ulazi.

28. Uz to valja navesti kako sud nije ovlašten u parničnom postupku ni u slučaju osnovanost zahtjeva nalagati zemljišnoknjižnom odjelu provedbu određenog upisa, jer o provedbi upisa odlučuje sud u zemljišnoknjižnom postupku na način propisan Zakonom o zemljišnim knjigama.

29. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

30. U odnosu na alternativno postavljen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost odredbi čl. 5. i čl. 6. Ugovora o darovanju od 07. rujna 2006. godine i pisane Izjave koju je tužitelj dao uz ovjeru potpisa dana 07. rujna 2006. godine, valja navesti kako tužitelj nije dokazao postojanje bilo kojeg razloga zbog kojeg bi isti bili ništetni.

31. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) ništetni su ugovori koji su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Osim navedenog, ništetni su zelenaški ugovori i ugovori sklopljeni uporabom sile, dok prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama.

32. Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka ne iznosi ni jednu činjenicu koja bi ukazivala na postojanje nekog od navedenih razloga ništetnosti.

33. Naime, tužitelj nije naveo zašto bi odredbe sklopljenog Ugovora o darovanju iz 2006. godine bile protivne prisilnim propisima ili moralu društva, dok zabluda na koju se poziva ne predstavlja razlog ništetnosti ugovora, već eventualno pobojnosti, međutim, takav zahtjev tužitelj nije istaknuo, a protekli su i svi rokovi za isticanje takvog zahtjeva (čl. 335. ZOO).

34. Prividan (simulirani ili fiktivan) je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volje ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volje ugovornih strana da se samo stvori privid (fikcija) o sklapanju ugovora.

35. U konkretnom to nije slučaj, jer su tužitelj i pok. ĐA htjeli sklopiti ugovor o darovanju dionica tužitelju, a ne neki drugi ugovor, pri čemu je tužitelj znao da Ugovor i Izjava sadrže sporne odredbe koje su tužitelju u trenutku sklapanja očito odgovarale.

36. Tužitelj nije dokazao da bi se u konkretnom slučaju eventualno radilo o neskladu između njegove volje i očitovanja, a ukoliko se nije imao namjeru odreći ¼ suvlasništva tavanskog prostora, odnosno eventualnog potraživanja temeljem sklopljenog Ugovora iz 1982. godine, koje se moglo odnositi samo na izdavanje tabularne izjave radi upisa u zemljišnu knjigu, tada je tužitelj trebao prilikom sklapanja Ugovora 2006. godine i potpisivanja Izjave, upotrijebiti dužnu pažnju, koju očito nije upotrijebio.

27. Osporene odredbe Ugovora i Izjava su jasne, pa da je tužitelj prilikom čitanja tih isprava upotrijebio dužnu pažnju, ne bi bio u zabludi oko tumačenja onoga što je potpisao.

28. To što je prema vlastitim navodima tužitelj ipak bio u zabludi ga ne ispričava niti popravlja njegovu pravnu poziciju.

29. Po ocjeni ovog suda, tužitelj je morao biti svjestan onoga što potpisuje, jer isto jasno proizlazi iz sadržaja isprava, a uz to tužitelj od 2006. godine pa sve do smrti Branka Peha 2020. godine nije poduzimao nikakve radnje povodom tog pitanja, kao ni upisa suvlasništva stana na [adresa], iako ga je njegova majka odmah izričito upozorila da nije smio potpisati to što je 2006. godine potpisao.

30. Stoga je valjalo odbiti i alternativni tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tuženicima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 17.01.2023.g., 24.04.2024.g. i 23.05.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, zastupanje na ročištima 11.05.2022.g., 10.11.2022.g., i 30.01.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.400,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 350,00 eur i uvećanje za zastupanje više stranaka prema Tbr. 40. u iznosu od 175,00 eur ukupno iznosi 1.925,00 eur.

32. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Zagrebu, 12. ožujka 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.