REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6174/2017-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Luki Tomašiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Marčan & Partneri u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2 toč. 2. i čl. 7. toč. 2 Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 9. listopada 2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici ŠS eursku protuvrijednost iznosa 4.142,84 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 67,62 CHF od 15.3.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.4.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.5.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.6.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.7.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.8.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.9.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 17.1.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.2.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.3.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.5.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.6.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,62 CHF od 15.7.2009. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.8.2009. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.9.2009. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.1.2010. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.2.2010. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.4.2010. pa do isplate

- na iznos od 119,40 CHF od 15.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 93,86 CHF od 15.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 93,86 CHF od 15.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 93,86 CHF od 16.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 93,86 CHF od 15.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 39,15 CHF od 15.4.2011. pa do isplate

- na iznos od 39,15 CHF od 15.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 39,15 CHF od 15.6.2011. pa do isplate

- na iznos od 118,67 CHF od 15.7.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 18.8.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 20.9.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 20.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 21.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 20.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 25.1.2012 pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 20.2.2012. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 21.3.2012. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 20.4.2012. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 21.5.2012. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 21.6.2012. pa do isplate

- na iznos od 15,13 CHF od 23.7.2012. pa do isplate

- na iznos od 1.006,18 CHF od 23.7.2012. pa do isplate

te joj isplatiti trošak postupka u iznosu 3.961,40 eur sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se u razdoblju do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice u dijelu kojim predlaže utvrditi nezakonitim odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 1. veljače 2008., 1. srpnja 2009., 1. svibnja 2010, 1. studenog 2020., 1. lipnja 2011, i 1. srpnja 2011. te u dijelu kojim potražuje isplatu eurske protuvrijednosti iznosa 1.576,39 CHF sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2012. do isplate.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u visini 8.137,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke 9. listopada 2007. zaključile Ugovor o kreditu kojim joj je tuženik odobrio kredit u visini 167.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Ugovorili su promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,15% godišnje. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 5,15% iznosila 911,87 CHF. Dalje navodi da je tuženik je 1. veljače 2008. promijenio kamatnu stopu pa ta stopa od tada iznosi 5,80% godišnje. Otplatna rata time je povišena s prvotnih 911,87 CHF na 979,49 CHF što znači da se rata povisila za 67,62 CHF. Tuženik 1. srpnja 2009. ponovno mijenja kamatnu stopu pa ta stopa sad iznosi 6,30% godišnje. Otplatna rata time je povišena na 1.031,27 CHF pa ostaje viša od prvotno ugovorene za 119,40 CHF. Tuženik 01. svibnja 2010. ponovno mijenja kamatnu stopu sad na 6,05% godišnje. Otplatna rata je sad 1.005,73 CHF pa je ovom promjenom viša od prvotno ugovorene za 93,86 CHF. Četvrtom promjenom od 01. studenog 2010. tuženik je promijenio kamatnu stopu na 5,50% godišnje. Otplatna rata od tad iznosi 951,02 CHF pa je viša od prvotno ugovorene za 39,15 CHF. Peta promjena uslijedila je 01. lipnja 2011. kad tuženik mijenja kamatnu stopu na 6,30% godišnje. Ovom promjenom otplatna rata iznosi 1.030,54 CHF što je više od prvotno ugovorene za 118,67 CHF. Zadnjom promjenom od 01. srpnja 2011. tuženik je promijenio kamatnu stopu na 5,25%. Otplatna rata je tom promjenom iznosila 927,00 CHF što je više od prvotno ugovorene za 15,13 CHF. Tužiteljica tvrdi da promjene kamatne stope nisu zakonite zbog toga što ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne daje dozvolu tuženiku da te kamate mijenja po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga. Ne dozvoljava mu ni to da to čini uvijek u svoju korist. Tuženik tako u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u zadnjih šest godina na povijesno najnižim razinama. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i tužiteljica nije mogla pregovarati o njegovu sadržaju. Ona da je u tom odnosu slabija strana pa da je morala prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Bila je u potpunosti ovisna o volji suprotne strane. Ukupno je tuženik do zatvaranja kredita od strane tužiteljice neosnovano naplatio 3.469,11 CHF. Tužiteljica navodi da je, kod zatvaranja kredita, također platila više zbog nezakonitih promjena kamatne stope i to zato što je tužiteljica 23. srpnja 2012. zatvorila kredit uplatom iznosa 994.555,65 kn kao i iznosa od 6.181,78 kn što sveukupno iznosi 1.000,736,78 kn. Iznos od 1.000,736,78 kn prema važećem srednjem tečaju na CHF iznosi 160.374,48 CHF. Međutim da tuženik nije nezakonito dizao kamatne stope, tužiteljica bi platila manju glavnicu od ove koju je platila tuženiku. Tužiteljica napominje da joj tuženik nikad nije dostavio početni otplatni plan pa ona ne može znati sa sigurnošću koji iznos glavnice bi platila na dan zatvaranja kredita pa je ostala početna kamatna stopa i anuitet koji su stranke ugovorile. Dakle, tužiteljica je zatvorila kredit uplatom iznosa 160.374,48 CHF na dan 23. srpnja 2012. Na taj dan stanje kredita prema otplatnoj tablici tužiteljice iznosi 154.429,99 CHF. Ovo znači da je tužiteljica preplatila iznos od 5.944,49 CHF kod zatvaranja kredita. Sveukupno sa iznosom do zatvaranja kredita, tuženik je naplatio iznos od 9.413,60 CHF. Zahtjevom sadržanim u tužbi predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. toč. 2. kao i odredbu čl. 7. toč. 2. ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 1. veljače 2008., 1. srpnja 2009., 1. svibnja 2010, 1. studenog 2020., 1. lipnja 2011, i 1. srpnja 2011. te obvezati tuženika na isplatu iznosa 9.413,60 CHF po prodajnom tečaju tuženika sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena te prigovara istoj, smatra da se vrijednost predmeta spora treba odrediti prema visini kondemnatornog zahtjeva. Ne spori da je sa tužiteljicom zaključio predmetni Ugovor o kreditu, smatra promašenim zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnim odluke banke jer da se ne radi o odlukama banke, već o obavijestima o promjenama kamatnih stopa. Smatra i da presuda VTS RH nije primjenjiva. Navodi da je kredit otplaćen 23. srpnja 2012. te da je tužiteljica u razdoblju od 1. rujna 2010. do 1. ožujka 2011. koristila moratorij i to bez naknade pa da je za to razdoblje zahtjev neosnovan jer nije bilo nikakvih uplata. Ističe i prigovor zastare. Navodi da je banka tijekom ugovornog odnosa mijenjala kamatnu stopu, na više i na niže i to zbog promjena tržišnih uvjeta te da tužiteljica nikada nije prigovorila povećanju redovne kamate, a niti zatražila raskid ugovora. Navodi da je jedina raspoloživa referentna stopa u vrijeme sklapanja kredita bio LIBOR za švicarski franak te da je tijekom ugovornog odnosa ugovorna kamata mijenjana, zbog promjena tržišnih uvjeta, u skladu s kojima se tijekom otplate kredita zaduživala i tužena banka. Navodi da banka svoje troškove koje će imati za vrijeme trajanja kreditnog odnosa ne može znati u času sklapanja Ugovora o kreditu, jer je ona i sama zadužena po tržišnim uvjetima pa podliježe kao dužnik budućim oscilacijama u pogledu kamate na tržištu novca. Stoga, smatra da takve promjene kamatne stope nisu bile rezultat slobodnog izbora banke, već da je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koji uređuju bankarske poslove i specifičnim obvezama koje za banke proizlaze iz tih propisa, a pritom konkretna stopa ugovorenih kamata nikada nije premašila zakonom propisane najviše stope. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova postupka.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o namjenskom kreditu (list 13-18 spisa), podatke po kreditnoj partiji (list 19 spisa), potvrde o plaćanjima plaćanje (list 108 - 109 spisa), otplatnu tablicu (list 110-119 spisa), pregled kretanja LIBOR-a na CHF od 2006. do 2012. (list 120 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika (list 143-147 spisa), Opće uvjete o promjeni kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 148-155 spisa), preslika članka iz biltena HNB-a (list 156-158 spisa), dopise HNB-a od 7. lipnja 2013. i 14. rujna 2010. (list 1662-164 i 178 spisa), priopćenje za javnost HNB-a od 21. siječnja 2015. (list 179-189 spisa), promet po kreditu (list 193-196 spisa), otplatni plan (list 210-217 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića te pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 230-237 i 267-273 spisa), tečajna lista HNB na dan 23.7.2012. (list 262 spisa), izvadak o kompetencijama tužiteljice s web platforme LinkedIn (list 303-305 spisa), Izvadak iz odluke o Tarifi naknada za usluge od 2007. (list 355-410 spisa), iskaz tužiteljice (list 420-421 spisa).

6. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a cijeneći izvedene dokaze kako svaki dokaz za sebe tako i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je (1) zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora u dijelovima kojima je ugovorena promjenljivost kamatne stope, utvrđenje nezakonitnim odluka banke o promjenama kamatne stope te posljedično navedenom, i zahtjev za isplatu preplata izvršenih po ništetnim odredbama.

8. Iz stana spisa proizlazi da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, 9. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3211092168, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 160.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), za kupnju stana (čl. 6. Ugovora), a s rokom otplate 30 godina (čl. 3. Ugovora) ;

- da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, temeljem Odluke banke o kamatnim stopama i koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,15% godišnje;

-da je kredit prijevremeno otplaćen 23. srpnja 2012.

9. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, sporna je osnovanost zahtjeva za utvrđenjem nezakonitosti odluka banaka o promjeni kamatne stope. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužiteljice te njen status potrošača. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Sporno je i pitanje zastare.

10. Podnescima od 9. siječnja 2020. i 13. listopada 2022. (list 279-284 i 425-427 spisa) tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju i pisanoj dopuni istog precizirala visinu kondemnatornog zahtjeva, na način da potražuje isplatu iznosa u visini 5.719,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Podneskom od 3. travnja 2024. (list 437-439 spisa) tužiteljica je potraživala isplatu eurske protuvrijednosti novčanog iznosa iz podneska od 13. listopada 2022.

11. Podneskom od 4. siječnja 2021. tuženik je naveo da je tužiteljica preinačila zahtjev iz tužbe jer da je izmijenila pojedinačne iznose te tijek zatezne kamate na pojedine iznose i kojoj preinaci se protivi. Tužiteljica je opisanim podneskom nominalno smanjila zahtjev i ne radi se preinaci zahtjeva. To što je izmijenila tijek zatezne kamate na pojedine iznose ne predstavlja preinaku zahtjeva u smislu odredbe čl 191. st.1. ZPP jer se radi o sporednom potraživanju. Niti podneskom od 3. travnja 2024. nije izvršena preinaka tužbe u smislu navedene odredbe ZPP jer je istim samo promijenjena (važeća) valuta u kojoj se traži isplata tražbine, a time dakle, nije promijenjena istovjetnost zahtjeva niti je time tužbeni zahtjev povećan ili istaknut drugi tužbeni zahtjev uz onaj već postojeći.

12. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl.502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

17. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

18. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

20. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

21. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

22. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana u kojem i danas živi sa obitelji. Rate predmetnog kredita otplaćivala je sa svog računa. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnik banke nije joj objasnio što znači promjenjivost kamatne stope, rečeno joj je da je valuta CHF stabilna valuta i da se iznos rate kredita ne bi trebao mijenjati. Prvi puta je Ugovor o kreditu vidjela kod javnog bilježnika, tamo ga je potpisala jer ju je banka uputila da ode kod javnog bilježnika na ovjeru gdje ju je čekao gotov Ugovor, gdje joj isto nitko ništa nije objašnjavao u vezi odredbi ugovora. Također nitko od djelatnika banke nije bio prisutan kada je potpisivala ugovor. Prije sklapanja Ugovora o kreditu nije odlazila u druge banke kako bi se informirala o uvjetima kredita. Bilo joj je jasno da će se kamatna stopa mijenjati. Rata kredita je sa početnih 3.900,00 kn u jednom trenutku narasla na 7.100,00 kn što je bilo financijski neizdrživo jer je njezin suprug tada ostao bez posla pa je zvala banku za objašnjenje, a na što joj je djelatnica banke odgovorila da radi pada plasmana kredita moraju povećati rate kredita radi profitabilnosti postojećih. Kredit je prijevremeno otplatila na način da je zbog nemogućnosti plaćanja visoke rate kredita uzela drugi kredit u drugoj banci, koji i danas otplaćuje te istim zatvorila kredit kod tuženika. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice jer je životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa materijalnom dokumentacijom u spisu.

2 4. U ovom postupku tuženik je podneskom od 4. siječnja 2021. (list 296 spisa) osporio tužiteljici svojstvo potrošača, čime je navedeno učinio nakon zaključenja prethodnog postupka (4. veljače 2019., raspravni zapisnik na listu 208 spisa) i sud isto, u smislu odredbe čl. 299. ZPP, nije uzeo u obzir, a niti je tuženik dokazivao da taj prigovor nije mogao istaknuti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka. Ipak, tuženiku valja odgovoriti da iz inače nespornog sadržaja čl. 6. Ugovora o kreditu I prihvaćenog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je namjena kredita kupnja stana u [adresa] za osobne potrebe gdje živi sa obitelji. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.). Navedeno kako iz razloga što je svojstvo potrošača osporio nakon zaključenja prethodnog postupka, a niti je na tu okolnost (pravovremeno) uopće predlagao dokaze. Pritom ovdje valja reći da sud u skladu sa odredbom čl. 299. st. 3 ZPP nije uzeo u obzir izvadak o kompetencijama tužiteljice s web platforme Linkedin (list 303-305 spisa) jer je taj dokaz priložen u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik nije dokazivao da isti nije mogao, bez svoje krivnje, priložiti u spis do zaključenja prethodnog postupka.

25. Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica potrošač zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

26. Valja reći da niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi pa tako niti iz iskaza tužiteljice da su istoj bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis, a niti iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ista imala mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi ugovora.

27. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika sadržane u čl. 2. toč. 2 i čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

28. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim se utvrđenje nezakonitim odluke tuženika o promjenama kamatne stope donesenih 1. veljače 2008., 1. srpnja 2009., 1. svibnja 2010., 1. studenog 2010., 1. lipnja 2011. i 1. srpnja 2011. jer se odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na navedene odluke tuženika. Osim toga banka je, u konkretnom slučaju, nesporno imala pravo odlučivati o promjenama kamatnih stopa, a niti tužiteljica niti posebno tvrdi niti dokazuje zašto bi navedene odluke bile nezakonite. Stoga je u odnosu na taj dio zahtjeva odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

29. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužiteljica je postavila, uz deklaratorni, i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa koji su plaćeni tuženiku na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, čija ništetnost je utvrđena presudom u kolektivnom sporu, iz čega jasno proizlazi da se radi o pojedinačnoj parnici vezanoj za utvrđenja iz kolektivnog spora.

30. Radi utvrđenja navedene okolnosti, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Iz nalaza i mišljenja slijedi da je bila ugovorena početna kamatna stopa od 5,15 % godišnje te da je tužiteljica 23. srpnja 2012. izvršila prijevremenu otplatu kredita u cijelosti. U razdoblju od 1. listopada 2010. do 1. ožujka 2011. tužiteljica je kao korisnik kredita koristila moratorij na zaduženja i plaćanja anuiteta. Nadalje vještak je utvrdio da razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta obračunatih primjenom kamatne stope 5,15 % godišnje, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. prosinca 2007. do 7. srpnja 2012. iznosi 3.136,66 CHF odnosno kunska protuvrijednost 15.862,51 kn. Nadalje vještak utvrđuje i da razlika između iznosa plaćanja prema obračunu tuženika za prijevremenu otplatu kredita, u odnosu na prijevremenu otplatu kredita prema Ugovoru o kreditu primjenom kamatne stope 5,15% godišnje, iznosi 1.006,18 CHF odnosno kunska protuvrijednost 6.287,69 kn.

31. Podneskom od 3. srpnja 2019. (list 240 spisa) tužiteljica je prigovorila nalazu i mišljenju u dijelu izračuna razlike kod prijevremene otplate kredita te je podneskom od 7. listopada 2019. (list 258 spisa) predložila sačiniti dopunu nalaza i mišljenja te je vještak 29. studenog 2019. (list 267- 271 spisa) sačinio pisanu dopunu iz koje proizlazi da tužiteljica na dan prijevremene otplate kredita 23. srpnja 2012. nije izvršila povrat samo neotplaćene glavnice 157.135,18 CHF, već je tuženik zaračunao, a tužiteljica i platila i kamatu za razdoblje od 1. srpnja 2012. do 22. srpnja 2012. (504,14 CHF) te bi razlika između iznosa plaćanja 159.215,71 CHF za prijevremenu otplatu kredita u odnosu na prijevremenu otplatu kredita prema Ugovoru o kreditu primjenom kamatne stope 5,15% godišnje iznosila 2.582,57 CHF odnosno kunska protuvrijednost 16.138,62 kn. Vještak nadalje zaključno navodi da razlika između razlike utvrđene nalazom 1.006,18 CHF (6.287,69 kn) i razlike utvrđene dopunom nalaza 2.582,57 CHF (16.138,62 kn) iznosi 1.576,39 CHF (9.850,96 kn) i ta razlika ne proizlazi iz razlike po kreditu (kredit s izmijenjenim kamatnim stopama u odnosu na kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom) već od uplate tužiteljice koja je viša od onoga što je tuženik obračunao za prijevremenu otplatu kredita. Dalje navodi da iz prometa po kreditu nije razvidno je li na dan 23. srpnja 2012. tuženik izvršio tužiteljici povrat preplaćenog iznosa 1.576,39 CHF odnosno kunske protuvrijednosti 9.850,96 kn. Zaključno navodi da je razvidno da se dopunom nalaza ne vrši izračun razlike glavnice u CHF na dan 23. srpnja 2012. u odnosu na uplatu tužiteljice, već izračun razlike iznosa prijevremene otplate kredita u CHF (neotplaćene glavnice i kamate obračuna za razdoblje 1. srpnja 2012. - 22. srpnja 2012.) u odnosu na ukupnu uplatu tužiteljice (nakon podmirenja prethodnog duga)

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te njegovu pisanu dopunu budući da je sačinjeno detaljno, stručno i objektivno temeljem spisu priležeće dokumentacije, a niti su stranke istom prigovarale po pisanoj dopuni.

33. Stoga sud utvrđuje da, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja ukupna razlika preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi (protuvrijednost) 4.142,84 CHF, od čega 3.136,66 CHF po osnovi preplaćene kamate po anuitetima i 1.006,18 CHF po osnovi preplaćene kamate između iznosa plaćanja prema obračunu tuženika za prijevremenu otplatu kredita. Vještak je jasno obrazložio da je dopunom nalaza i mišljenja utvrdio razliku po potonjoj osnovi 2.582,57 CHF, ali da razlika 1.576,39 CHF (9.850,96 kn) ( 2.582,57 CHF – 1.006,18 CHF) ne proizlazi iz razlike po kreditu (kredit s izmijenjenim kamatnim stopama u odnosu na kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom) već od uplate tužiteljice koja je viša od onoga što je tuženik obračunao za prijevremenu otplatu kredita te da iz prometa po kreditu nije razvidno je li na dan 23. srpnja 2012. tuženik izvršio tužiteljici povrat preplaćenog iznosa 1.576,39 CHF odnosno kunske protuvrijednosti 9.850,96 kn.

34. Sud u skladu sa odredbom čl. 299. st.3. ZPP nije uzeo u obzir priložen po tuženiku- Izvadak iz Odluke tuženika o tarifi naknada za usluge (list 355-410 spisa) jer je ta dokumentacija priložena u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj nije dokazivao da istu bez svoje krivnje nije mogao priložiti u spis do zaključenja prethodnog postupka. Sud na temelju odredbe čl. 299. st.3. ZPP nije uzeo u obzir niti činjenične tvrdnje tužiteljice o tome da joj je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena i naknada za isto jer niti tvrdi niti dokazuje da te tvrdnje nije mogla, bez svoje krivnje, iznijeti do zaključenja prethodnog postupka.

35. Iako tuženik i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, tvrdnjom da je iz prometa po kreditu vidljivo da su i treće osobe plaćale anuitete kredita, čime da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju u odnosu na iste - ističe podneskom od 4. siječnja 2021., a dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, valja reći da to što je pojedine anuitete po kreditu uplatila osoba imenom SS, a kako to proizlazi iz priloženog prijepisa prometa po kreditu (list 193 spisa), nije ni od utjecaja na aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom dijelu. Naime, kada je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita po anuitetima - uplate koje je izvršila navedena osoba, time tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove (za sporne anuitete) jer je dakle, ta treća osoba, u skladu s člankom 161. ZOO platila dug u ime i za račun korisnika kredita, a što je dakle, tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time, za te sporne anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) obveze utvrđene presudama u kolektivnom sporu (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III- 5101/2021 i dr. spojenim odlukama od 7. lipnja 2023. te VSRH u rješenju Revd 1202/2022-2 od 22. ožujka 2022.)

36. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a budući da je tužba podnesena 24. studenog 2017. (čl. 113. st. 2. ZPP) to zastara nije nastupila.

37. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO upravo je na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu iznosa 4.142,84 CHF (po osnovi promjenjive kamatne stope) jer je tuženik te iznose stekao bez osnove te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude. Zahtjev za isplatu u visini 1.576,39 CHF odbijen je kao neosnovan jer ne proizlazi iz razlike po kreditu (kredit s izmijenjenim kamatnim stopama u odnosu na kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom) već od uplate tužiteljice koja je viša od onoga što je tuženik obračunao za prijevremenu otplatu kredita te je u odnosu na taj dio zahtjeva odlučeno kao u toč. III. izreke.

38. Tužiteljici na temelju odredbe čl. 1115 ZOO u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva pripada i zatezna kamata na svaki pojedini iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna sporne odredbe Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a kako je to vidljivo iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

39. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

40. Budući da je tuženik još u odgovoru na tužbu prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visokoj (201.000,00 kn) jer da se ista treba odmjeriti prema visini kondemnatornog dijela zahtjeva, valja odgovoriti da se, prema stajalištu sudske prakse, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora odnosno, da se isti računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Stoga je sud na temelju odredbe čl. 40. st.3. ZPP odredio vrijednost predmeta spora u visini u tužbi potraživanih 9.413,60 CHF što bi prema srednjem tečaju tuženika na dan podnošenja tužbe iznosilo 8.137,00 eur te je odlučeno kao u izreci rješenja.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja iste po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje (ista se tijekom postupka mijenjala), u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), i priloženom troškovniku. Tužiteljici je trošak postupka dosuđen u cijelosti budući da nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi.

41.1. Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1Tarife), sastav podnesaka od 9. veljače 2018., 3. srpnja 2019., 7. listopada 2019. i 9. siječnja 2020., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 29. veljače 2020., 5. veljače 2021. i 29. travnja 2022., svaki 50 bodova (tbr. 8/3 Tarife), sastav podnesaka od 13. listopada 2022. i 3. travnja 2024., svaki po 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 4. veljače 2019., 13. siječnja 2021., 2. svibnja 2022., 15. rujna 2022., 19. siječnja 2024. i 10. veljače 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 1.300 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 2.600,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (650,00 eur) te uz trošak uplaćenog predujma za vještačenje 398,17 eur te uz trošak uplaćene pristojbe na presudu 313,23 eur, sveukupno iznosi 3.961,40 eur.

41.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu, budući da je prema izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, što je predmet spora, oslobođen od plaćanja pristojbi (na snazi od 20. svibnja 2023.)

42. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 12. ožujka 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice

- punom. tuženika