REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-524/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje d.d. OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., OIB: 52848403362, Zagreb, Slovenska ulica 24, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, dana 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje d.d. iznos 3.763,53 eur sa zateznom kamatom od 3. studenog 2023. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 750,00 eur sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranica tužitelja OJ smrtno stradala 14. veljače 2010. u prometnoj nesreći kao putnik na zadnjem sjedištu osobnog automobila reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao JJ, a koje vozilo je bilo u vlasništvu GJ i koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Na osnovu smrtnog ishoda u prometnoj nesreći, članovima obitelji pokojne osiguranice tužitelja, rješenjem broj 865928 od 12. listopada 2012. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu iz kojeg je vidljivo da je uzrok smrti ozljeda izvan rada (prometna nesreća). Tuženik je za prethodna obračunska razdoblja isplatio naknadu štete do zaključno 30. rujna 2019. nakon pokretanja parničnog postupka pa su tužbe u tim postupcima povučene (rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1517/2014, P-590/2016, P-585/2018 te rješenje ovog suda broj P-418/2020) dok je u mirnim postupcima izvršio plaćanja do zaključno 31. kolovoza 2021. Kako se mirovina i dalje isplaćuje, tužitelj tvrdi da je to za razdoblje od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023., s osnova obiteljske mirovine, isplaćeno ukupno 4.704,41 eur. Obzirom je osiguranik tužitelja za predmetni štetni događaj odgovoran u omjeru 20% to iznos 3.763,53 eur predstavlja štetu za tuženika u navedenom razdoblju (80% iznosa 4.704,41 eur). Tužitelj tvrdi je 11. listopada 2023. uputio tuženiku zahtjev za naknadu štete, ali da je tuženik isti otklonio dopisom od 18. prosinca 2023. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže obvezati tuženika, na ime naknade štete, isplatiti iznos 3.763,53 eur sa zateznom kamatom od 3. studenog 2023. do isplate, kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornom činjenicu smrtnog stradavanja osiguranika tužitelja u prometnoj nesreći 14. veljače 2010., kao putnika u vozilu osiguranom kod tuženika policom broj: [broj police], kao i da je na osnovu navedenog smrtnog ishoda članu obitelji pok. osiguranika tužitelja priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Također, tuženik čini nespornom i suodgovornost osiguranika tužitelja za navedeni štetni događaj u omjeru 20%. Međutim, u cijelosti osporava osnovu tužbe tvrdnjom o osporavanju postojanja svoje obveze naknaditi štetu iz razloga nepostojanja razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sve imajući u vidu odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP). Tuženik tvrdi da se za odluku u sporu koji pokreće ovdje tužitelj protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, a što da potvrđuje i recentna sudska praksa. Samim time, za odluku u sporu mjerodavna je odredba čl. 27. ZOOP kojom je regulirano pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju pri čemu se stvarnom štetom sukladno odredbi čl. 27. st. 2. ZOOP smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Kako se sam razmjerni iznos mirovine sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu to se u slučaju kada tužitelj nije dokazao da bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje članu obitelji njegova osiguranika bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu nikako ne može govoriti o postojanju tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju. U tom smislu tuženik u cijelosti osporava i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i navode tužitelja o izvršenim isplatama obzirom potvrde o isplatama koje je izdao sam tužitelj nisu dokaz izvršenih isplata. Naposljetku, tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata obzirom iste mogu teći tek od donošenja prvostupanjske presude kada je i utvrđena obveza tuženika na isplatu kao i visina iznos kojeg je potrebno platiti. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti i obvezati tužitelja na naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: službenu zabilješku MUP-a RH PP Dubrovnik od 26. veljače 2010. (list 3-6 spisa), pravomoćno rješenje HZMO-a od 12. listopada 2012. (list 7-9 spisa), obračun isplaćene mirovine (list 11 spisa), izvatke iz banke podataka o doznačenim mirovinskim primanjima (list 12-23 spisa), odštetni zahtjev od 11. listopada 2023. s preslikom povratnice (list 24-25 spisa), dopis tuženika od 18. prosinca 2023. (list 26-27 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev neosnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koji tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da je štetu pretrpio isplatom obiteljske mirovine članu obitelji pok. osiguranika tužitelja, a koji je stradao u prometnoj nezgodi 14. veljače 2010. za koju da je suodgovoran osiguranik tuženika u omjeru 80%. Stoga potražuje naknadu štete u iznosu 3.763,53 eur, a koji iznos da predstavlja 20% ukupno isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. (4.704,41 eur).

6. Između stranka nije sporna činjenica smrtnog stradavanja osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi 14. veljače 2010 kao putnika u vozilu osiguranim kod tuženika te nije sporno da je na temelju smrtnog ishoda članu obitelji pok. osiguranika tužitelja priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Nesporan je i doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru 20%.

7. Sporna je osnovanost i visina zahtjeva, a s obzirom na tvrdnje tuženika da je za određivanje visine štete mjerodavna odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

8. Odredbom čl.1045. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema čl.1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

9. U odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud napominje da su sada, kao i u vrijeme nastanka štete (isplate svake pojedine obiteljske mirovine) bili na snazi i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i Zakon o mirovinskom osiguranju (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.) te su oba navedena zakona propisivali obvezu društva za osiguranje naknaditi Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.

10. Stoga je pri primjeni materijalnog prava ovaj sud imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u većem broju odluka (odluke poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022. i dr.) prema kojem se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je zavod isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji - primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

11. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14- dalje u tekstu ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (st. 2.).

13. U skladu sa citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između mirovine koja se isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a kako je to određeno čl. 27. st. 3. ZOOP, pri čemu je teret dokaza na tužitelju koji u odnosu na odlučnu činjenicu nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza, a ne na tuženiku koji je osporavao nastanak i visinu utužene štete. U tom smislu sud je, u skladu sa načelom otvorenog pravosuđenja, na pripremnom ročištu (list 83 spisa) ukazao tužitelju na primjenu relevantnog materijalnog prava u konkretnom slučaju kao i na potrebu predlaganja odgovarajućeg vještačenja.

14. Kako dakle, tužitelj, na kojem leži teret dokaza, nije u postupku predložio provođenje vještačenja kojim bi se utvrdila visina štete sukladno odredbi čl. 27. ZOOP, to tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. ZOO konkretno, sama šteta odnosno njezina visina pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tuženiku budući da tužitelj nije uspio u sporu. Trošak tuženika sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti zahtjeva, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku.

15.1.Tuženiku je priznat trošak za: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 25. ožujka 2024. 100 bodova (tbr.8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 10. veljače 2025. 100 bodova (tbr.9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 600,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (150,00 eur) sveukupno iznosi 750,00 eur.

16. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 12. ožujka 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju

- punom. tuženika