Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-414/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Bezjak, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Matković i Igor Bezjak, Rijeka, protiv tuženika Grada Novi Vinodolski, Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona 1, OIB: 40046437733, uz sudjelovanje ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje kao umješača na strani tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici broj P-2403/2019 od 7. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici broj P-2403/2019 od 7. ožujka 2023. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

«1. Utvrđuje se da je tužitelj CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao pravo suvlasništva nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski označena kao k. č. br. [katastarska čestica] prud površine 1251 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška]-1010 k. o. [katastarska općina], u ¼ dijela, slijedom čega je isti ovlašten zatražiti i ishoditi uknjižbu stečenog prava suvlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski na svoje ime u ¼ dijela uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika Grad Novi Vinodolski (u zemljišnim knjigama upisan kao Grad Novi), Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona br. 1, OIB: 40046437733, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

2. Nalaže se tuženom Gradu Novi Vinodolski, Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona br. 1, OIB: 40046437733, da tužitelju CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode, te predložio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.

3.2. Umješač na strani tuženika, ČN, također je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode, te sadržajno predložila odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje suvlasništva nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski označena kao k. č. br. [katastarska čestica] prud površine 1251 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška]-1010 k. o. [katastarska općina], u ¼ dijela.

6. U postupku nije sporno da je tuženi Grad Novi Vinodolski upisan kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] prud površine 1251 m2 iz zk. ul. [broj ZK uloška]-1010 k. o. [katastarska općina]. Nadalje, nije sporno da je gore navedena nekretnina, koja je predmetom ovoga postupka, nastala cijepanjem k. č. br. [katastarska čestica] prud površine 888 čhv, 3194 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška]-1010 k. o. [katastarska općina], na predmetnu k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] uređena plaža površine 1943 m2, obje k. o. [katastarska općina], koje cijepanje je provedeno na temelju prijavnog lista zaprimljenog u Zemljišnoknjižnom odjelu Novi Vinodolski 3. rujna 2019., kako to proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige. Prvostupanjski sud je uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak utvrdio da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], od koje je u rujnu 2019. cijepanjem nastala predmetna nekretnina, bila upisana kao općenarodna imovina, s time da je prenesen navedeni vlasnik iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a na temelju dopisa N.O.O. Novi od 16. rujna 1958. broj 3404/58 upisan je organ upravljanja nekretnina Narodni odbor Općine Novi Vinodolski. Nadalje, proizlazi da je tuženi Grad Novi Vinodolski upisan kao vlasnik na temelju sporazuma o preuzimanju nekretnina i dr. dotadašnje Općine Crikvenica, provedenog u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-212/95, zaprimljenog 26. siječnja 1995.

7. Tužitelj u ovome postupku tvrdi da je dosjelošću stekao pravo suvlasništva navedene nekretnine u ¼ dijela, jer tvrdi da je sa svojom braćom i sestrama (svaki u ¼ dijela) stvarni vlasnik navedene nekretnine, te da je od kraja 19. st. osobno i putem svojih sada pok. prednika i to pradjeda ŽN, djeda LN, oca JN, i majke pok. TN, u posjedu predmetne nekretnine, zajedno sa braćom i sestrom. Naime, tužitelj tvrdi da su njegovi prednici koristili navedenu nekretninu za ispašu stoke, kosili je i sa nje vadili pijesak, od kraja 19. stoljeća, da bi njegov pok. djed LN od sredine1950-tih na navedenoj nekretnini, uz susjedne kao cjelinu, započeo obavljati turističku djelatnost pružanja usluga kampirališta.

8. Radi identifikacije nekretnine sud je održao uviđaj na licu mjesta te je sudski vještak geodet identificirao prijepor pokazan na uviđaju po tužitelju, te iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj pokazao dio k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška]-1010 k. o. [katastarska općina], koji je na skici lica mjesta na stranici 112 spisa označen smeđim ispunom te točkama 7-16-17-18-19-20-21-22-23-24-25-12-11-10-9-7 površine 605 m2 što u naravi predstavlja u južnom dijelu prijepora prizemni sanitarni objekt površine 54 m2, na skici lica mjesta označen sivom šrafurom, asfaltni put, u sjevernom dijelu prijepora stepenište, dva platoa odvojena podzidom i priključni strujni ormar oznake "B". Ukupna površina cijele utužene nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je 1251 m2, te preostali dio navedene nekretnine tužitelj na uviđaju nije ni pokazao kao predmetnu nekretninu. Iz nalaza vještaka geodeta nadalje proizlazi da je tužitelj pored gore navedenoga dijela utužene k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao prijepor pokazao i dijelove k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Preostale nekretnine, koje je tužitelj pokazao na uviđaju kao predmet postupka, a ukupno je pokazao površinu od 1236 m2, ne predstavljaju utuženu nekretninu, već dijelove susjednih, neutuženih nekretnina. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka geodeta proizlazi da je sveukupni po tužitelju pokazani prijepor površine 1236 m2, od čega je pod objektom 54 m2. Međutim, neovisno o navedenom pokazivanju tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva u odnosu na cijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u ¼ suvlasničkog dijela, te tvrdi da ova nekretnina, zajedno sa k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], predstavlja gospodarsku cjelinu odnosno kampiralište.

9. Sporno je jesu li tužitelj i njegovi prednici, neovisno o tome što su koristili predmetnu nekretninu, takvim korištenjem nekretnine mogli steći pravo vlasništva iste. Ovo iz razloga jer je tužitelj u svom iskazu potvrdio, a u pogledu prostora ograđenog autokampa, kojeg su nesporno koristili članovi obitelji tužitelja, da su pojedine nekretnine koje se nalaze u sklopu tog ograđenog prostora kampa, posjedovali na temelju ugovora o zakupu sklopljenih sa stvarnim vlasnicima. Dakle, iz dokaznog postupka proizlazi da su u sklopu ograđene cjeline autokampa, koju je koristila obitelj LN i u istome obavljala djelatnost autokampa, pojedine nekretnine bile u vlasništvu tuženog i trećih osoba, te da su članovi obitelji LN plaćali zakupninu za korištenje ovih nekretnina na kojima su obavljali navedenu djelatnost.

10. Iako iz provedenih dokaza, i to iskaza tužitelja, te saslušanih svjedoka UN, VN, PN proizlazi da su tužitelj i članovi njegove obitelji, a ranije i otac tužitelja, sada pok. JN, koristili predmetnu nekretninu u sastavu autokampa, prvostupanjski sud zaključuje da ovakvim korištenjem nekretnine tužitelj nije stekao pravo vlasništva iste u ¼ dijela.

11. Naime, sud prvog stupnja ukazuje da se prije pokretanja postupka tužitelj obratio tuženiku i podnio zamolbu od 3. travnja 2019. sa zahtjevom da mu se dodijeli u najam ili koncesiju nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] plaža u Sibinju navodeći da je spreman plaćati koncesiju ili najam idućih 5 godina te ju koristiti u svrhu kampa u domaćinstvu ili autokampa ili parkirališta ili u druge svrhe po odluci tuženog Grada Novog Vinodolskog. Premda tužitelj u svom iskazu navodi da se gore navedena zamolba koju je podnio odnosila na nekretninu koja je sada pomorsko dobro, odnosno k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], prvostupanjski sud nije prihvatio ove navode tužitelja. Ovo iz razloga jer se u zamolbi navodi da je nekretnina korištena i obzidana, pa dakle proizlazi da se radi i o predmetnoj nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je obzidana podzidovima i korištena od strane tužitelja i njegovih prednika, te se dakle nalazi u sklopu kampa.

12. I umješači ZN i ČN (bratić i sestrična tužitelja) tvrde da je cijela njihova obitelj ZN, dakle, obitelj tužitelja oduvijek znala da predmetna nekretnina nije njihova, a što je i potvrđeno u zamolbi tužitelja od 3. travnja 2019. Kako tužitelj i navodi u zamolbi, te kako to proizlazi iz sadržaja zamolbe, iako su tužitelj i njegovi prednici koristili predmetnu nekretninu, te je obzidali, ovakvim posjedovanjem tužitelja i njegovih prednika tužitelj i njegovi prednici nisu mogli steći pravo vlasništva navedene nekretnine, jer su nekretninu koristili znajući da nisu vlasnici, pa su tužitelj i njegovi prednici nepošteni posjednici navedene nekretnine.

13. Stoga, na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke sa stjecanje prava vlasništva dosjelošću, propisane odredbom članka 159. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17.; u nastavku: ZVDSP), kojom je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema odredbi stavka 2. cit. članka, samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed stvari zakonit stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja dok je odredbom stavka 3. propisano da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, prema odredbi stavka 4. cit. članka samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošlo je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. Naime, po mišljenju prvostupanjskog suda tuženi je dokazao da posjed tužitelja i njegovih prednika nije pošten.

14.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

14.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tužitelj ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika

14.3. Naime, u žalbi tužitelj ističe kako je pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da utužena nekretnina nikada nije bila predmetom ugovora o zakupu niti je tužitelj za istu sa nekom trećom osobom zaključio bilo kakav ugovor kojim bi ostvario pravo korištenja utužene nekretnine i priznao tuđe vlasništvo, već utuženu nekretninu isključivo i jedino koriste tužitelj i njegova braća i sestra kao jedini, pošteni, zakoniti i kvalificirani posjednici osobno i putem svojih pravnih prednika i to još od 19.-og stoljeća.

14.4. Pogrešno tužitelj smatra da su svi svjedoci u danim iskazima potvrdili da je tužitelj sa svojim pravnim prednicima još od kraja 19. stoljeća u poštenom, zakonitom, istinitom posjedu. Naime, niti jedan od pozvanih svjedoka nema neposrednih saznanja o korištenju prijepora od strane tužitelja i njegove obitelji prije 70-tih godina 20. stoljeća. Svjedoci, pa ni sam tužitelj, s obzirom na svoje godine ne mogu niti imati neposrednih saznanja o navedenim činjenicama. Osim toga, svjedoci VN i PN nemaju nikakvih saznanja o korištenju prijepora na način ispaše stoke, košnje, vađenje pijeska itd. O korištenju prijepora kao kampu svjedoci najranije spominju početak 70- tih godina. U to vrijeme, k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], od koje je nastala k. č. br. [katastarska čestica] u zemljišnim knjigama bila je upisana kao općenarodna imovina s organom upravljanja NOO Novi Vinodolski, a od 1995. godine vlasnik iste je Grad Novi Vinodolski. Da je tužitelj znao da se ne radi o nekretnini u vlasništvu obitelji potvrđuju i navodi umješača (bratić i sestrična tužitelja) koji ističu da se kategorizacija za kamp radila svake četiri godine, a da se sporna parcela nikada nije uvrstila u kategorizaciju jer se znalo da je u vlasništvu grada.

15. U odnosu na tužiteljevo apostrofiranje iskaza svjedoka, treba reći da je prvostupanjski sud postupajući po načelu slobodne ocjene dokaza odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Slobodna ocjena dokaza označava nevezanost sudbene vlasti pri ocjeni dokazne snage nekog dokaza zakonskim ili drugim pravilima o njegovoj dokaznoj vrijednosti. Međutim, sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. Sustav slobodne ocjene dokaza utemeljen je na shvaćanju da je nemoguće unaprijed pravnim pravilima odrediti vrijednost pojedinih dokaza, jer to uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Ocjena dokaza prepuštena je osobnom uvjerenju suca, no u skladu sa zakonima logike i pravilima općeg ljudskog iskustva, što je sudac dužan iskazati u obrazloženju presude i tako strankama i višem sudu omogućiti provjeru postupka i njegove ocjene. Već iz osporavane presude razvidno je da se ona ne zasniva na isključivo iskazu svjedoka, nego je utemeljena na sadržaju više različitih dokaznih sredstava (iskazu samog tužitelja, ispravama u spisu, zemljišnoknjižnim izvadcima, tvrdnjama umješača, uviđaju na licu mjesta). Ujedno, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud o ocjeni izvedenih dokaza dao dostatne i relevantne razloge.

16.1. U odnosu na sadržaj zamolbe koju je 2019. godine tužitelj uputio tuženiku, tužitelj tvrdi da zapravo iz Zamolbe proizlazi da se tužitelj obratio tuženiku sa molbom da mu dopusti obavljanje djelatnosti na dijelu nekretnine koja je tada bila upisana kao k. č. br. [katastarska čestica], a koja danas predstavlja k. č. br. [katastarska čestica], a ne na k. č. br. [katastarska čestica], obzirom da tužitelj u zamolbi navodi da umoljava tuženika da mu dopusti obavljanje djelatnosti na plaži u Sibinj Krmpotoskom, a koja plaža se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] i predstavlja pomorsko dobro. Međutim, na žalbene navode treba treći da tužitelj u Zamolbi priznaje da zna kako utužena nekretnina nije njegovo niti vlasništvo njegove obitelji, a na način da od tuženika – vlasnika iste, traži da mu se ista „dodjeli u najam ili koncesiju u svrhu kampa u domaćinstvu ili autokampa ili parkirališta ili u druge svrhe po odluci Grada Novog Vinodolskog“. Naknadno je tužitelj tijekom davanja iskaza izjavio da se obraćao Gradu da mu „na pomorskom dobru na parceli k. č. br. [katastarska čestica] dodjeli bilo što, ležaljke, pedaline, kiosk, bilo što da može egzistirati, međutim da nije bilo sluha“. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kad je uputio zahtjev nije mislio samo na pomorsko dobro, već jasno i decidirano na prijepor koji je njegova obitelj koristila kao autokamp, budući da se u zahtjevu nigdje ne spominje k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u vrijeme podnošenja zahtjeva nije ni postojala, već je nastala kasnije cijepanjem od k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina].

16.2. U vezi navedenog treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2 prihvaćeno slijedeće shvaćanje: Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe. Obzirom da je tužitelj 3. travnja 2019. uputio tuženiku zamolbu da mu se predmetna nekretnina da u koncesiju ili najam kako bi na istoj mogao obavljati djelatnosti, to u trenutku podnošenja tužbe 11. srpnja 2019. nisu bile ispunjene tražene pretpostavke kvalitete posjeda – samostalan i pošten posjed.

17. Također, tužitelj u žalbi tvrdi, da iako tijekom postupka nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, da je omaškom na očevidu vještaku pokazao samo dio predmetne nekretnine iz razloga što je predmetna nekretnina nastala cijepanjem pa je došlo do promjene na terenu i granice se jasno ne vide. Time dakle tužitelj pokušava za sebe kreirati situaciju u kojoj vlastita (ne)postupanja želi prikazati kao propuste suda. Stoga, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu.

18. U odnosu na pozivanje tužitelja na različitu sudsku praksu u podudarnim predmetima, odnosno na presudu Općinskog suda u Crikvenici broj P-1322/2019 od 12. studenog 2019., a koji se postupak vodio između NN, kao tužitelja i [adresa], kao tužene, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini i to kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], treba reći da suprotno navodima tužitelja radi o različitim činjeničnim i pravnim situacijama jer je tužena u tom postupku u bitnom prigovarala da je predmetna nekretnina, koja je korištena u poljoprivredne svrhe, pomorsko dobro, ali je geodetskim vještačenjem utvrđeno da se nalazi izvan granica pomorskog dobra pa se tuženica nakon donošenja prvostupanjske presude nije žalila.

19.1. Zaključno, tužitelj ukazuje na noviju sudsku praksu Vrhovnog suda u Republike Hrvatske i praksu Europskog suda za ljudska prava da se u vrijeme dosjelosti uračunava i period prije 8. listopada 1991. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-443/2021-2 od 27. travnja 2021. godine naglasio kako je revizijski sud u nizu odluka, pa tako i u onima poslovnih brojeva Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019., Rev-2430/2019. od 9. srpnja 2019., izrazio pravno shvaćanje prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Radomilja i drugi protiv Hrvatske uzeo u obzir razdoblje od 6. travnja 1941. godine do 08. listopada 1991. godine i utvrdio da zahtjev podnositelja ima dovoljno osnove u nacionalnom pravu da bi se smatrao vlasništvom te je vijeće zaključilo da s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava trećih nije bilo opravdano isključiti razdoblje od 1941. do 1991. godine.

19.2. Međutim na žalbeni navod tužitelja, po kojem je za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću dovoljan isključivo dugotrajan posjed, prema shvaćanju ovog suda, za stjecanje prava vlasništva nekretnine na jedan od originarnih načina, po samom zakonu - dosjelošću, u svakom je slučaju, neovisno je li riječ o redovnoj dosjelosti ili izvanrednoj, potreban samostalan posjed određene kvalitete, i to barem pošten ili savjestan posjed jer nepošten odnosno nesavjestan posjed ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću, kako prema pravnim pravilima par. 1460. Austrijskog Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" br. 1/11., dalje: OGZ) tako i u smislu odredbi čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje: ZOVO), te čl. 159. ZVDSP, pa i u okolnostima kada taj posjed ima sve druge kvalitete potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dakle, stjecanje prava vlasništva dosjelošću, neovisno o dugotrajnosti posjeda, ne može se utvrditi bez prethodnog utvrđenja postojanja posjeda potrebne kvalitete u smislu propisa koji su se primjenjivali u trenutku tog stjecanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 257/2024-2 od 5. ožujka 2024.).

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Varaždinu 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer