REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-503/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB. 53056966535 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 12. ožujka 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 918-50- 3287376 od 24. veljače 2006. zaključenog između tužitelja ŠE iz [adresa] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju ŠE iz [adresa] s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak iznos od 1.631,33 EUR (slovima: tisućušestotridesetjedaneuroitridesettricenta) sa zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose od:

- 5,53 EUR od 31.10.2008. do konačne isplate

- 7,66 EUR od 31.12.2008. do konačne isplate

- 9,20 EUR od 31.01.2009. do konačne isplate

- 9,89 EUR od 28.02.2009. do konačne isplate

- 7,98 EUR od 31.03.2009. do konačne isplate

- 8,34 EUR od 30.04.2009. do konačne isplate

- 5,42 EUR od 31.05.2009. do konačne isplate

- 3,26 EUR od 30.06.2009. do konačne isplate

- 3,83 EUR od 31.07.2009. do konačne isplate

- 4,97 EUR od 31.08.2009. do konačne isplate

- 4,87 EUR od 30.09.2009. do konačne isplate

- 3,72 EUR od 31.10.2009. do konačne isplate

- 5,88 EUR od 30.11.2009. do konačne isplate

- 7,61 EUR od 31.11.2009. do konačne isplate

- 10,06 EUR od 31.01.2010. do konačne isplate

- 9,50 EUR od 28.02.2010. do konačne isplate

- 12,84 EUR od 31.03.2010. do konačne isplate

- 12,20 EUR od 30.04.2010. do konačne isplate

- 13,44 EUR od 31.05.2010. do konačne isplate

- 24,11 EUR od 30.06.2010. do konačne isplate

- 21,91 EUR od 31.07.2010. do konačne isplate

- 28,63 EUR od 31.08.2010. do konačne isplate

- 26,31 EUR od 30.09.2010. do konačne isplate

- 22,58 EUR od 31.10.2010. do konačne isplate

- 30,45 EUR od 30.11.2010. do konačne isplate

- 40,46 EUR od 31.12.2010. do konačne isplate

- 33,37 EUR od 31.01.2011. do konačne isplate

- 35,86 EUR od 28.02.2011. do konačne isplate

- 32,69 EUR od 31.03.2011. do konačne isplate

- 33,26 EUR od 30.04.2011. do konačne isplate

- 46,69 EUR od 31.05.2011. do konačne isplate

- 48,00 EUR od 30.06.2011. do konačne isplate

- 59,21 EUR od 31.07.2011. do konačne isplate

- 53,45 EUR od 31.08.2011. do konačne isplate

- 47,14 EUR od 30.09.2011. do konačne isplate

- 46,47 EUR od 31.10.2011. do konačne isplate

- 45,98 EUR od 30.11.2011. do konačne isplate

- 48,99 EUR od 31.12.2011. do konačne isplate

- 51,61 EUR od 31.01.2012. do konačne isplate

- 51,96 EUR od 29.02.2012. do konačne isplate

- 50,15 EUR od 31.03.2012. do konačne isplate

- 51,37 EUR od 30.04.2012. do konačne isplate

- 52,21 EUR od 31.05.2012. do konačne isplate

- 50,80 EUR od 30.06.2012. do konačne isplate

- 451,47 EUR od 07.08.2012 do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužitelju ŠE iz [adresa] iznos od 87,07 eura."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužitelju ŠE iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu 1.700,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. ožujka 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu br. 918-50-3287376 od 24. veljače 2006. za kupnju rabljenog vozila, kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 16.631,85 CHF s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 5,95 %. Kredit je tužitelj u cijelosti kredit prijevremeno otplatio u 2012.g., a temeljem potvrde tuženika od 22. svibnja 2023. naplaćena mu je naknada za zatvaranje kredita u iznosu od 367,40 kn. Odredbom čl. 7. Ugovora korisnik kredita obvezan je vratiti iznos kredita, uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno plaćanja, tuženik nije prilikom upoznavanja sa ugovornim odredbama kredita upoznao tužitelja sa značenjem ugovornih odredaba kredita i prilikom zaključenja samog ugovora nije upoznao tužitelja s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu od 100- tinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koji je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH,poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 24. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-3287376 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.631,85 a da je ugovorena redovna kamata 5,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 6. lipnja 2023. razvidno je da je tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 12. rujna 2024. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu.

4. Tužitelj je tužbu naveo da potražuje isplatu iznosa od 1.718,40 eura. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog vještačenja potražuje iznos od 1.631,33 eura, dakle tužitelj je povukao tužbu za iznos od 87,07 eura. Tuženik je protivi povlačenju tužbe te je sud u svezi navedenog odlučio kao pod točk. III. izreke presude i odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 87,07 eura.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 24. veljače 2006. iz kojeg je vidljivo da ga je tužitelj zaključio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom na iznos od 16.61,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju osobnog automobila (str. 6 do 8 spisa). Uvidom u otplatne planove je vidljivo da su se isti mijenjali tijekom otplate kredita i da je cijelo vrijeme otplate kredita bila predviđena ista rata kredita i da je kredit otplaćivan od 1.ožujka 2006. (str. 9 do 32 spisa). Uvidom u Potvrdu od 22. svibnja 2023. je vidljivo da je istu izdao tuženik i da je u njoj navedeno da je tužitelj 7. kolovoza 2012. prijevremeno otplatio kredit i da mu je naplaćena naknada u iznosu od 367,40 kn (str. 33 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio s tuženikom 24. veljače 2006. Ugovor o kreditu za kupnju rabljenog vozila. Taj automobil nije korišten za poslovne svrhe, nego za potrebe obitelji. Sam je plaćao sve rate kredita, jedno vrijeme je nosio u banku, a poslije je naplata bila putem trajnog naloga. Bio je klijent tuženika, primao je plaću preko njih. Ugovor o kreditu je potpisao u banci, odobren mu je kredit za kupnju automobila u autokući. Ne sjeća se više točno, zašto je kredit sklopljen u CHF, misli da je to tada bio najpovoljniji kredit, a bio je i najčešći, odgovaralo mu je što je na 7 godina. Taj automobil koji je kupio, cijelo vrijeme otplate je bio u vlasništvu banke. Kako mu se povećavala rata, bio je u banci jer je htio prije otplatiti kredit, ali iznos je bio toliko veliki da je odustao. Prodao je jednu nekretninu i novcima koje je dobio prodajom nekretnine, otplatio je kredit. To je bilo prijevremeno pa je platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Kredit nije bio u konverziji i otplaćen je. Ugovor o kreditu je pročitao, ne detaljno, najbitniji mu je bio plan otplate da vidi kolika će mu biti rata. Nije mu bilo ništa posebno nejasno što se tiče Ugovora, supruga i on su čekali rođenje 6. djeteta, kupio je automobil da bi ju mogao odvesti u bolnicu i da ostalih petero djece može voziti po potrebi. Anuiteti otplate nisu ostali isti, rasli su tijekom otplate. Neuka je osoba, ne zna što je valutna klauzula i nije se posebno interesirao što je to valutna klauzula. Što se tiče valutne klauzule, kada je potpisivao ugovor, vidio je da je to CHF i to mu je bilo dovoljno da je strana valuta.

5.2. Vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju je naveo da je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja ugovora o kreditu (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa koja se nalazi u Spisu). Tužitelj je na dan 7. kolovoza 2012. više platio iznos od 1.631,33 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, a sve kako sam prikazao u Tablici 4. (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita (mjesečni anuitet 1.133,57 kn) oduzeo od početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj je na dan 07.08.2012. god manje platio („potplatio“) iznos od 151,05 eura. Navedeni iznosi nisu uračunati u preplatu po valutnoj klauzuli u tablici 4.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 4. rujna 2006.

- je iznos kredita bio 16.631,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- je kredit iskorišten za kupnju rabljenog automobila

- je iz nalaz i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj na dan 7. kolovoza 2012. više uplatio iznos od 1.631,33 eura

- je kredit otplaćen i da kredit nije bio u konverziji.

8. Sporno je tijekom postupka bilo to što tužitelj potražuje preplatu zbog valutne klauzule, a tuženik se tome protivi.

9. Tužitelj je aktivno legitimiran jer je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom, i sam je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je za kredit kupio automobil koji je koristio za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njegovog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv.

10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

11. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

12. Tijekom postupka je bilo sporno u da li je ništetna odredba ugovora iz članka 7. Ugovora koji se odnosi na ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora i radi isplate.

14. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri a niti je tuženik tužitelju objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

16. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

17.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba je podnesena 6. lipnja 2023. prije isteka zastarnog roka.

18. Tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

19. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

20. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti sve povećane rizike kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom kreditora, niti zato što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, je što se tiče valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je utvrdio ništetnima odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (točk. I. izreke presude).

21. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (točka II. izreke presude).

22. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

23. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

24. Na temelju čl. 154. st.5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj uspio u postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 7. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.2 .OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 5. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 6. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT). Trošak zastupanja na ročištu 12. ožujka 2025. radi objave odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.5.OT). Tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 20. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1 OT) i trošak sastava obrazloženog podneska od 12. rujna 2024. (tbr.8.t.1OT), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.700,00 eura, kako je to i navedeno u izreci presude (točka IV). Tužitelj nesporno nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva i zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

24.1. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 12. ožujka 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. ZOO-a.

Slavonski Brod, 12.ožujka 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.