Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: K-Rz-3/2024-70

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca za ratni zločin Vesne Osmanović, kao predsjednika vijeća te sudaca za ratni zločin Vlaste Šimenić-Kovač i Miroslava Jukića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Ane Mahmutović, u kaznenom predmetu protiv optuženog HĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 32/92., 31/93.- pročišćeni tekst 35/93.- ispravak, 108/95., 16/95., 28/96 – dalje: OKZ RH), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, broj KO-DO- 20/2024 od 17. lipnja 2024., nakon javnih rasprava održanih 13. i 19. studenoga 2024., 7., 8. i 29. siječnja 2025., 11. veljače 2025. i 11. ožujka 2025., održane u prisutnosti Davora Petričevića, zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Osijeku, optuženog HĆ i njegovog branitelja Davora Bestvine, odvjetnika iz Osijeka, 12. ožujka 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Optuženi HĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin H, rođen **.**.1969., u [adresa]), [adresa], sa privremeno odjavljenim prebivalištem u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske i Republike Srbije, NSS, pomoćni vrtlar, živi u izvanbračnoj zajednici sa JĆ, otac jednog punoljetnog djeteta, nezaposlen, bez primanja, bez imovine, nekažnjavan, neosuđivan,

k r i v  j e

što je:

tijekom studenoga 1991. u Karancu, nakon neprijateljske agresije i okupacije mjesta Karanac od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi, prema prethodnom dogovoru i zajednički sa DĆ, stvarnim zapovjednikom TO Karanac, svojim bratom IĆ, EĆ, MĆ, pok. ZĆ, BĆ i više drugih nepoznatih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, tzv. ''Jarićevih specijalaca'', pridruživši se istima, protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civilnog stanovništva, kršeći odredbe čl. 3. st. 1. toč. a) i c), čl. 27. st. 1., čl. 33. st. 1. i čl. 49. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i odredbe čl. 75. st. 1. i 2. toč. a) al. II Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I), nakon što je u štabu teritorijalne obrane sačinjen popis mještana Karanca nesrpske nacionalnosti koji moraju iseliti iz svojih kuća, postupajući sukladno navedenom dogovoru, s ciljem da zastrašivanjem, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem prinude nesrpsko stanovništvo Karanca na iseljavanje, sudjelovao u navedenim radnjama,

pa je tako:

- dana 24. studenoga 1991. u Karancu, Kolodvorska 99, uniformiran i naoružan, zajedno sa MĆ, IĆ, pok. ZĆ i više drugih naoružanih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, došao do kuća NĆ i ČĆ, gdje su odmah započeli zlostavljati CĆ koji se nalazio na ulici ispred kuće, pri čemu ga je jedan od njih udarcem u leđa oborio na tlo gdje su ga nastavili udarati kundacima pušaka, gdje ga je pok. ZĆ uhvatio rukama za vrat i započeo gušiti, nakon čega je CĆ "četveronoške" pobjegao u svoju kuću, da bi odmah potom došli do susjedne kuće u vlasništvu njegovog sina ČĆ, te uz prijetnje da će ubaciti bombu u kuću zahtijevali da izađe van, a kada je VĆ u strahu od navedenih prijetnji izašao iz kuće, MĆ udarcem po donjem dijelu nogu oborio ga na tlo, gdje su ga svi zajedno nastavili udarati po cijelom tijelu, pri čemu ga je ZĆ kundakom puške udario u lice, a IĆ zatrčavši se udario ga nogom u leđa, da bi u jednom trenutku netko od prisutnih rekao: "Da ga ubijem?", a jedan od njih odgovorio: "Nemoj ga sada, ali ako sutra bude bio tu, sve ćemo ih zaklati", zbog čega su VĆ, njegova supruga i djeca, roditelji i sestra u strahu za svoje živote ubrzo napustili Karanac,

- istoga dana, u [adresa], postupajući po unaprijed dogovorenom planu, zajedno sa IĆ, EĆ, BĆ i više drugih nepoznatih pripadnika paravojnih postrojbi, svi uniformirani i naoružani vatrenim oružjem, došao do roditeljske kuće GĆ, pri čemu je BĆ ušao u dvorište kuće te zapovjedio GĆ da u roku od 24 sata mora napustiti svoju kuću jer za to više neće imati prilike, nakon čega je GĆ uplašen navedenim prijetnjama zajedno sa svojim roditeljima 29. studenog 1991. napustio obiteljsku kuću i otišao iz Karanca,

uslijed kojih postupaka su gotovo sve obitelji hrvatske i mađarske nacionalnosti sa navedenog popisa ubrzo napustile Karanac,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i primjenjivao mjere zastrašivanja i terora te provodio raseljavanje stanovništva,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje: OKZ RH),

II. pa se optuženi HĆ na temelju čl. 120. st. 1. OKZ RH

o s u đ u j e

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.

III. Na temelju čl. 45. st. 1. OKZ RH optuženom HĆ u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 5. travnja 2023. do 20. lipnja 2023., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od

20. lipnja 2023., pa nadalje.

IV. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 nalaže se optuženom HĆ da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, odnosno trošak prijevoda EUN-a u iznosu od 172,21 eura (stosedamdesetdvaeuraidvadesetjedan cent), troškove za svjedoke u ukupnom iznosu od 289,64 eura (dvjestoosamdesetdeveteuraišezdesetčetiricenta), te paušalnu svotu u iznosu od 800,00 eura (osamstoeura), što ukupno iznosi 1.261,85 eura (tisućudvjestošezdesetjedaneroiosamdesetpetcenti) u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, te nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08, o čijoj će visini predsjednik vijeća donijeti posebno rješenje kada se ti podaci pribave.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podnijelo je ovome sudu dana 17. lipnja 2024. optužnicu broj KO-DO-20/2024 od 17. lipnja 2024., protiv I-okr. DĆ, II-okr. IĆ, III-okr. HĆ, IV-okr. EĆ, V-okr. ŠĆ, VI-okr. MĆ, VII-okr. RĆ i VIII-okr. SĆ, zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

2. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Kov-Rz-4/2024-3 od 3. rujna 2024. na temelju čl. 26. st. 1. ZKP/08 u kaznenom postupku koji se pred Županijskim sudom u Osijeku vodi pod poslovnim brojem Kov-Rz-4/2024 povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-20/2024 od 17. lipnja 2024. razdvojen je kazneni postupak u odnosu na III-okr. HĆ i isti se provodio pod posebnim brojem Županijskog suda u Osijeku (ovosudni broj) budući je sud utvrdio da je u trenutku podizanja optužnice jedino III-okr. HĆ bio dostupan državnim tijelima Republike Hrvatske, tako što se isti nakon izručenja Republici Hrvatskoj 20. lipnja 2023. po Europskom uhidbenom nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KMp-DO-55/2022 od 23. prosinca 2022. nalazi u istražnom zatvoru, dok ostali okrivljenici i dalje nisu dostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Iz obrazloženja optužnice razvidno je da I-okr. DĆ, V-okr. ŠĆ, VII- okr. RĆ i VIII-okr. OĆ prebivaju u [adresa], dok su II-okr. IĆ i VI-okr. MĆ izručeni [adresa] zbog drugog kaznenog djela i isti se nisu odrekli načela specijaliteta, zbog čega je putem nadležnog Ministarstva njihovim matičnim zemljama poslana zamolba za dodatno izručenje i za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH za koje se terete optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-20/2024. od 17. lipnja 2024.

3. Nakon razdvajanja spisa u odnosu na optuženog HĆ pisanim podneskom od 9. rujna 2024. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku izmijenilo je činjenični opis kaznenog djela za koje se tereti optuženi HĆ, a činjenični i zakonski opis kaznenog djela izmijenjeni su u još jednom navratu prije završetka dokaznog postupka podneskom od 31. siječnja 2025.

4. Žrtva CĆ, žrtva VĆ i žrtva GĆ do završetka kaznenog postupka nisu postavili imovinskopravni zahtjev.

5. Očitujući se o optužbi optuženi HĆ izjavio je da se ne smatra krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret.

6. U dokaznom postupku sud je ispitao optuženog HĆ (list 1480 spisa), žrtvu GĆ (list 1328-1332 i 1476-1478 spisa), žrtvu CĆ (list 1389-1390 spisa), žrtvu VĆ (list 1385-1389 spisa), svjedoka LĆ (list 1332-1333 spisa), svjedoka AĆ (list 1333-1334 spisa), svjedoka ŽĆ (list 1340-1343 spisa), svjedoka TĆ (list 1343-1344 spisa), svjedoka ĐĆ (list 1390-1391 spisa), svjedoka PĆ (list 1393-1394 spisa), svjedoka KĆ (list 1396-1397 spisa), svjedoka HĆV (list 1397-1398 spisa), svjedoka UĆ (list 1403- 1405 spisa) i svjedoka ĆĆ (list 1405-1406 spisa). Na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08 pročitan je iskaz pok. svjedoka FĆ ispitanog pred policijskim istražiteljem u PU osječko-baranjskoj, Sektoru krim. policije, 4. ožujka 2001. (list 34-38 spisa) i pred Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku od 19. travnja 2022. (list 867-870 spisa), budući je imenovani svjedok prema pribavljenom Izvatku iz matice umrlih Osječko-baranjske županije, Matičnog ureda Beli Manastir od **.**.2024. preminuo dana **.**.2024.

6.1. Od materijalnih dokaza sukladno odredbi čl. 430. u svezi čl. 329. st. 3. ZKP/08 pročitana je potvrda Opštine Beli Manastir, Mjesne zajednice Karanac, broj 144/1-1992 od 3. lipnja 1992. (list 204 spisa), dnevnik svjedoka UĆ o događajima u [adresa] od 24. studenoga 1991. do konca 1992. godine (list 217-307 spisa), zapisnik ŽDO u Osijeku o prvom ispitivanju okr. HĆ od 20. srpnja 2023., sa DVD snimkom (list 1059-1062 spisa), dopis Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Zagreb, KLASA: 019-06/20-01/03, URBROJ: 510-05-03/01- 20-02 od 9. studenoga 2020. zajedno s popisom prognanih osoba koji se nalazi na reproduciranom CD/DVD mediju (list 202-203 spisa), potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime opt. HĆ od 7. siječnja 2025. (list 1382-1383 spisa) i uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime opt. HĆ od 4. veljače 2025. (list 1427-1428 spisa).

7. Slijedom svih provedenih dokaza, ovaj sud smatra da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje pravilne i zakonite sudske odluke.

8. Imajući u vidu obranu optuženika koji se brani alibijem u ovom postupku sporne su sve činjenice koje se navode u činjeničnom opisu djela, pa su tako sporni vrijeme i mjesto inkriminacije, je li optuženi HĆ bio pripadnik Teritorijalne obrane Karanac, kao što to tvrdi optužba ili nije, kao što to tvrdi obrana i je li u tom svojstvu i na koji način zajedno s drugim pripadnicima teritorijalne obrane i srpskih paravojnih postrojbi sudjelovao u protjerivanju civilnog nesrpskog stanovništva, točnije žrtava NĆ i ČĆ i žrtve GĆ iz [adresa], jesu li radnje koje je izvršio optuženik obuhvaćene blanketnim odredbama koje mu se u izreci stavljaju na teret, te jesu li u uzročnoj vezi s oružanim sukobom.

9. Optuženi HĆ u svom iskazu je naveo da nije kriv za kazneno djelo za koje se tereti, da nije bio pripadnik Teritorijalne obrane Karanac, da nije u dogovoru s drugim osobama bilo koga raseljavao, niti nečovječno postupao prema mještanima [adresa]. U kolovozu 1991. preselio se u Beli Manastir gdje je stanovao sa svojom tadašnjom djevojkom, a kasnije suprugom, te se zaposlio u Crvenom križu gdje je radio naredne tri godine. Povremeno je posjećivao svoju majku i mlađu braću u [adresa]. 24. studenoga 1991. uopće nije bio u [adresa]. Optuženi HĆ u svojoj obrani nije odgovarao na pitanja stranaka i suda.

9.1. Tijekom dokazne radnje prvog ispitivanja u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku HĆ se branio šutnjom.

9.2. Obranu optuženika, posebice u dijelu u kojemu isti tvrdi da 24. studenoga 1991., dakle u vrijeme inkriminacije, nije bio u [adresa] te da toga dana nije zajedno s drugim pripadnicima Teritorijalne obrane Karanac i pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi zastrašivao i fizički zlostavljao žrtve kako bi ih prinudio na iseljavanje, sud cijeni neuvjerljivom i protivnom sadržaju personalnih i materijalnih dokaza koje je sud ocijenio vjerodostojnim te da takva obrana predstavlja nastojanje optuženika da od sebe otkloni kaznenopravnu odgovornost.

10. Pored opće poznate činjenice da je Baranja padom Bilja 3. rujna 1991. potpuno okupirana od strane vojnika i rezervista ''JNA'' i srpskih paravojnih postrojbi, o činjenici da je u [adresa], u štabu teritorijalne obrane sačinjen popis mještana nesrpske nacionalnosti (J i D) koji moraju iseliti iz svojih domova te da su upravo na temelju tog popisa pojedini pripadnici teritorijalne obrane i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi tzv. ''Jarićevi specijalci'' odlazili u domove mještana hrvatske i mađarske nacionalnosti te im u cilju njihova iseljenja prijetili i fizički ih zlostavljali, potvrđuju svojim iskazima u ovom postupku ispitani svjedoci žrtva GĆ, žrtve HN i VĆ, te svjedoci LĆ, AĆ, ŽĆ, PĆ, TĆ, ĐĆ, JN, ĆĆ i pok. FĆ.

10.1. Pa tako, u svom iskazu svjedok žrtva GĆ naveo je da je dana 24. studenoga 1991. kod njega došlo u obiteljsku kuću više ljudi koji su imali oružje i bili u uniformama. Ispred kuće je također bilo dosta njih od kojih je prepoznao IĆ, optuženog HĆ, EĆ, te su bili ''ti'' iz [adresa], a od svih njih BĆ je ušao u njegovo dvorište i rekao mu da svi moraju napustiti kuću u roku od 24 sata, jer možda više neće imati prilike. Kada je rekao da kuća nije njegova, već od njegovih roditelja, EĆ koji je stajao u grupi koja se nalazila na ulici ispred kuće je viknuo da to nema nikakve veze i da svi moraju van. Taj isti dan i drugi mještani [adresa] su od ovih ljudi koje je naveo bili istjerivani iz svojih kuća. Pucalo se, ne zna točno tko je pucao, jer su ih tjerali da uđu u kuće, zbog čega nisu vidjeli. Osobno je vidio da su te osobe došle nekakvim bordo kombijem. Radi se o kombiju kojega je i ranijih dana viđao da je kružio po [adresa], kojim su išli i zastrašivali ljude. Vidio je kako su išli i kod njegovog susjeda koji stanuje preko puta, AĆ, kojega su udarili jednom, nakon čega je naišao taj kombi te mu zapriječio pogled, zbog čega nije vidio ostatak događaja. Odmah nakon ovog događaja, slijedeći dan otišli su u policiju kako bi zatražili putovnicu za njegovog oca, a morali su ići i u vojni odsjek u kojem su morali ispuniti nekakav dokument u kojem je stajalo da dobrovoljno odlaze zbog eventualnog preseljenja. Dok su to ispunjavali i potpisivali, jedna osoba s automatskom puškom je stajala pored njega i njegovog pokojnog susjeda ŽĆ i nadzirala da to potpišu. Nakon toga, otišli su jedan dan prespavati u Beli Manastir, a potom narednoga dana, kada je njegov otac dobio putovnicu, otišli su iz [adresa]. U kuću AĆ išlo je više osoba, među njima se nalazio i IĆ koji je udario AĆ. Tog dana u kući su se nalazili njegovi roditelji i on. Na njihov poziv, roditelji su ostali u kući, a on je izašao na dvorište. Ne može se sjetiti je li tom prilikom optuženi HĆ bio u uniformi i je li imao kod sebe naoružanje. Dva čovjeka koja su ušla u njegovo dvorište nisu bila naoružana, a ovi drugi koji su se nalazili na ulici ispred kuće i još jedna osoba koja je bila u dvorištu su bili naoružani Kalašnjikovima. Nakon što je svjedoku od strane predsjednika vijeća predočena razlika u njegovom iskazu kojega je dao pred policijskim istražiteljem 9. ožujka 2021. u kojemu je naveo da su dana 24. studenoga 1991., u prijepodnevnim satima pred kuću njegovih roditelja došli članovi štaba Teritorijalne obrane Karanac, EĆ, BĆ, HĆ i dvojica nepoznatih muškaraca porijeklom iz Zapadne Slavonije, da su svi oni tom prilikom bili naoružani dugim naoružanjem i da su imali dijelove vojnih odora na sebi, naveo je da je to točno, da su sve osobe koje su ostale stajati ispred njegove kuće bile uniformirane, a da se među njima nalazio i optuženi HĆ. Pojasnio je da se radilo o maskirnim uniformama, da su bile zelenkaste s crticama. BĆ koji je ušao u njegovo dvorište imao je samo hlače, iste te maskirne, kao što je bila i ova uniforma. Te osobe koje su došle do njega su došle iz prostorija štaba teritorijalne obrane, no ne zna jesu li oni uključujući i optuženika bili pripadnici Teritorijalne obrane Karanac. Zna samo da su oni došli iz prostorija gdje se nalazio štab Teritorijalne obrane Karanac. U vrijeme dok su se IĆ, HĆ, EĆ i ''ti'' iz [adresa] nalazili kod njega nitko od njih nije pucao. Nakon što mu je od strane predsjednika vijeća predočena razlika u dijelu njegovog iskaza pred policijskim istražiteljem od 9. ožujka 2021. u kojemu je isti svjedok naveo da je vidio kako optuženi HĆ, koji je iz [adresa], puca u zrak i plaši ljude, naveo je da ne može pojasniti zašto je to ušlo u zapisnik kod policije te da je moguće da ga je policijski službenik krivo shvatio i krivo unio u zapisnik, budući je ispitivanje trajalo oko dva i pol do tri sata. Tada je rekao policijskom službeniku da je pucao brat od HĆ, IĆ. U trenutku kada je pucao nalazio se malo dalje od njegove kuće i pucao je u zrak. Vidio je da je susjeda DN prvi udario IĆ. Misli da je iz [adresa] otišao 15. studenoga 1991., no u to nije siguran. Nakon što mu je od strane predsjednika vijeća predočeno da je pri ispitivanju kod policijskog istražitelja rekao da je zajedno s roditeljima napustio Baranju 29. studenoga 1991. kada su preko Srbije otišli u Mađarsku, navodi da je to točan datum kada je otišao iz [adresa] te da je danas pobrkao datume. Poznato mu je da se u njihovu kuću u [adresa], nakon njihovog odlaska uselila srpska obitelj I iz [adresa]. Sa sigurnošću navodi da je tom prilikom ispred njegove kuće stajao optuženi HĆ, jer je isti mještanin [adresa] i poznavali su se i prije rata. Kuća ČĆ na drugom je kraju sela u odnosu na njegovu. Od susjeda IN čuo je da su istukli VĆ. IN mu je ovo ispričao kasnije kada su se sreli u Osijeku i tada mu je rekao da je zbog toga i VĆ napustio [adresa]. Isti taj dan kada su ove naoružane osobe došle i tjerale ih, nešto kasnije u njihovu kuću je došao LĆ, mještanin [adresa] srpske nacionalnosti koji ih je upozorio da je bolje da odu iz [adresa], jer im nitko ne može garantirati sigurnost.

10.2. Nadalje, žrtva VĆ u svom iskazu je naveo da mu je te nedjelje u studenom 1991. njegov otac prethodno rekao da je bio u selu kod EN kojega su premlatili i da idu po selu i da mlate ljude. Nedugo nakon toga, pojavila su se dva zelena džipa nalik na one iz šumarije te su pitali tko je CĆ, na što je njegov otac izašao iz kuće, a oni su ga odmah počeli tući, tako da ga je jedan udario s leđa i on je pao dolje, te su ga nastavili udarati s kundacima. U to je izašla i njegova majka, međutim, jedan od njih koji su tukli njegovog oca se kundakom okrenuo prema njoj i otjerao ju u kuću. Vidio je trenutak kada je jedan od njih gušio njegovog oca stiskajući ga za vrat. Nakon toga su oca pustili i on je doslovce četveronoške otišao u svoju kuću. Nakon toga, ta grupa krenula je prema njegovoj kući u kojoj se nalazio sa ženom i djecom kojima je rekao da se sklone. Odmah potom je čuo kako netko vani viče ''Izađi van ili ćemo baciti bombu'', na što je izašao van. Čim je izašao van, počeli su ga zlostavljati tako što ga je MĆ udario sa strane po donjem dijelu nogu od čega je on pao na leđa, a ZĆ ga je udario kundakom u lice. Osim MĆ i tog ZĆ tukao ga je i IĆ tako što se zatrčao i udario ga u lopaticu od čega je ostao bez zraka. Dok je ležao na zemlji, čuo je da je netko iz grupe rekao ''Da ga ubijem?'', dok je netko odgovorio na to ''Nemoj ga sada, ali ako sutra bude bio tu sve ćemo ih zaklati''. Prije ovog događaja, EĆ i osoba po imenu BĆ su išli kroz [adresa] i rekli mu da mora napustiti [adresa], kojom prilikom su mu pokazali popis od 40-ak osoba uglavnom J i nekoliko D koji su prema njihovim navodima morali napustiti [adresa]. Vidio je da je taj popis bio potpisan od strane MN koji je bio zapovjednik štaba teritorijalne obrane. Nakon što mu je od strane zamjenika ŽDO u Osijeku predočena razlika u dijelu njegovog iskaza danog u ŽDO u Osijeku u kojemu je rekao da su ga tukla njih petorica, od kojih je prepoznao četvoricu i to, MĆ kojega je poznavao sa rukometa, dvojicu braće IĆ, IĆ i HĆ te ZĆ, kao i dio njegovog iskaza pred policijskim istražiteljem u kojemu je rekao da su među naoružanim osobama bili još IĆ, njegov brat HĆ, ZN zvani E i M, BN iz [adresa] koji je stajao sa strane te da je pored jednog vozila stajao i NN udaljen nekih 30-ak metara koji je sve gledao, naveo je da sa sigurnošću zna da su ga tukla ova trojica koje je nabrojao na raspravi, a to su MĆ, ZĆ i IĆ, a što se tiče HĆ, on se tu isto nalazio. HĆ je bio u njegovom dvorištu s ovom trojicom za koje zna sa sigurnošću da su ga tukli. Svi su oni bili naoružani i imali su uniforme. Ta grupa koja je zlostavljala njega i njegovog oca su bili tzv. ''Jarićevi specijalci''. Od trenutka kada je ta grupa bila na ulici kod njegovog oca do dolaska u njegovo dvorište nije potrajalo više od 10-ak minuta. Te osobe koje je nazvao Jarićevim specijalcima su bile sve u šarenoj uniformi. U takvoj uniformi bio je i HĆ, a u toj uniformi ga je viđao i prije ovog događaja kada je hodao po selu. Pojasnio je da je HĆ ušao zajedno s njima u njegovo dvorište gdje su ga tukli, no da se od udaraca nalazio u polu- svjesnom stanju i ne može znati tko ga je sve točno udarao. Čuo je primjerice kako je netko repetirao pušku, no ne zna tko. Inače, optuženog HĆ i njegovu obitelj poznaje od malih nogu. Iz razgovora s drugim mještanima [adresa] poznato mu je da ta grupa koja ga je taj dan zlostavljala isti taj dan krenula [adresa] te da su zlostavljali i IN, EN, DN, ŽĆ, a na kraju i ČN. S optuženim HĆ nikada nije bio u nekakvom sukobu. Također je naveo, da poznaje još jednog brata od optuženika, a to je CN koji danas živi u [adresa], koji čak zna navratiti kod njega u lokal i tražiti od njega u šali kruha, a on mu zna spakirati hranu iz svog restorana.

10.3. Iz iskaza svjedoka žrtve VN proizlazi da je taj dan bila nedjelja kada je bio kod svog susjeda EN, kada su odjednom došli svi naoružani maskirani vojnici koji su ga otjerali kući, a EN su istukli. Po dolasku kući je to odmah ispričao svom sinu GN kojemu je rekao da bježe, na što mu je sin rekao da nemaju kuda, a u tom trenutku su vojnici već došli pred njegovu kuću i istukli ga, nakon čega su otišli kod njegovog sina GN. Vidio je da ga je jedan od vojnika udario, no ne zna tko, i da je njegov sin pao dolje. Rekli su im ako ne odu sutra do 12,00 sati, da će biti streljani. Isti taj dan su se okupili i dogovorili da odu u Kneževe Vinograde. Naveo je da su osobe koje su ga tukle bile naoružane, da su neke bile obučene u maskirne uniforme i pokrivenih lica, osim osobe koja ga je gušila, a tu osobu je prepoznao jer je ta osoba bila njegov učenik, no ne može se sjetiti njegovog imena. Kada su otišli od njega kod njegovog sina GN, ušao je četveronoške u kuću i čuo je da oni zovu GN da izađe iz kuće ili će pucati. Nije vidio točno tko ga je tukao.

10.4. Svjedok LĆ u svom iskazu naveo je da se u [adresa] vratio dva do tri dana nakon događaja u kojemu su po nekakvom popisu iz [adresa] protjerivani od strane naoružanih osoba mještani nesrpske nacionalnosti. Poznato mu je da je postojao spisak osoba za koje se smatralo da moraju biti uklonjene ili da moraju napustiti [adresa]. Iako je srpske nacionalnosti, osobno je bio protivnik takvog načina postupanja prema njihovim susjedima, a protiv toga bila je i njegova sestra. Ta grupa koja je išla po selu i zastrašivala u cilju protjerivanja došla je u seoski dom u kojem se nalazio taj spisak, uzela spisak te upravo po tom spisku išla kroz selo i zastrašivala ljude zbog iseljenja. Poznato mu je da je u selu osnovan štab Teritorijalne obrane Karanac i osobno zna da su pripadnici štaba bili ŠN, RN i DĆ. Nije mu poznato je li optuženi HĆ bio pripadnik teritorijalne obrane u [adresa]. Osobno je pomogao nekim ljudima da izađu iz [adresa], a radi se o obitelji FĆ, TĆ i obitelji Z. Poznato mu je da komandant štaba bio ŠN, no ustvari pravi komandant štaba je bio DĆ koji je imao izravna utjecaja na sve događaje. Pojašnjava da je DĆ stradao sin i da je on zbog toga imao želju za osvetom prema nesrpskom stanovništvu. Inače, DĆ je imao neke ljude oko sebe, ne zna jesu li oni bili službeno pripadnici tog štaba, no zna da su oni odrađivali sve ono što bi im on rekao, a među njima su bili EĆ, ŠĆ i SN, BĆ, B i ON i LN.

10.5. Iz iskaza svjedoka AĆ proizlazi da je kao mještanin sela [adresa] upoznat s događajima protjerivanja J iz [adresa] te da mu je poznato da su 24. studenoga 1991. da je u njegovu kuću došlo više ljudi iz Teritorijalne obrane Karanac koji su bili uniformirani i naoružani te da se među njima nalazio brat optuženika, IĆ. On je zamahnuo nogom kako bi ga udario u međunožje, na što se on zaštitio rukama i on ga je udario. Izvukli su ga na dvorište i tu su ga tukli šakama, kundacima, kako je tko stigao, nije stigao sve ni vidjeti. GĆ je njegov susjed koji stanuje preko puta. Nije mu poznato ništa za njega. Nakon događaja od **.**.1991. s AN nikada nije pričao o tome što se tada dogodilo. Optuženog HĆ poznavao je još kao dijete i isti nije došao tog dana u njegovu kuću protjerivati ga. Nije ga vidio, no vidio je njegovog brata IĆ. Čuo je da su toga dana i drugi ljudi nesrpske nacionalnosti, radi se o EN, ŽN i obitelji CĆ, GN i njegovom ocu, tučeni i istjerivani iz svojih kuća. Poznato mu je da je glavni u štabu Teritorijalne obrane Karanac bio DĆ. Odmah drugi dan od ovog događaja je napustio [adresa], a prije toga je morao potpisati potvrdu u policiji da dobrovoljno napušta selo, iako to nije istina jer je selo napustio zbog prijetnji da će ih ubiti.

10.6. Iz iskaza svjedoka ŽĆ proizlazi da je tog 24. studenoga 1991. krenuo iz kuće svoga oca koji živi u [adresa], svojoj kući koja se također nalazi u istoj ulici. Po dolasku do kuće pričao je sa susjedom te je u jednom trenutku primijetio dva vojna vozila tzv. ''pitzgauera'' kako se zaustavljaju otprilike kod kuće TN. Iz vozila je iskočilo po njegovoj procjeni desetak uniformiranih osoba koje su otišle u dvorište TN. Kada su izašli iz njegovog dvorišta krenuli su u smjeru gdje se nalazio on sa susjedom te je netko povikao ''Eno ga N', a misli da je to bio glas MĆ. Na to mu je susjed, sada pokojni ĐN rekao da se brzo sakrije kod njega u dvorište, što je on i učinio. Odjednom se ispred njega pojavio ZĆ koji mu je rekao ''Gdje si ustašo, marš van'' te ga je tom prilikom udario nogom u trbuh, a kada je krenuo prema izlazu, udario ga je nečim tvrdim, misli da je to bio kundak od puške. Kada je izašao van, ispred kuće, u dvorištu je stajala grupa uniformiranih ljudi od kojih nije nikoga prepoznao. Počeli su ga tući te je on pao na tlo, a udarali su ga tko ga je kako stigao. U jednom trenutku čuo je i rafal, te je čuo kako je netko vikao ''Imate 24 sata da nestanete, jer ćemo vas sve pobiti''. On se svega toga uplašio te prvotno otišao u štab u [adresa] u kojem su bili mještani većina srpske nacionalnosti te je zatražio svoje dokumente. Zna da mu je šogor PN rekao da je za njih potpisana nekakva potvrda u smislu da dobrovoljno odlaze iz Baranje. Inače, u [adresa] živi od rođenja i poznaje optuženog HĆ. U svibnju i lipnju 1991. Č su se u selu počeli organizirati, a u tome je glavni bio KN. Do svog odlaska iz [adresa] u studenom 1991. nije vidio optuženog HĆ uniformiranog i naoružanog, ali je čuo od mještana [adresa] da se HĆ nalazi u grupi koja protjeruje stanovništvo iz [adresa]. To su navodno bili neki ''Jarićevi specijalci''. C je inače bio specijalac policajac iz [adresa]. Osim ova dva ''pitzgauera'' tog dana je na ulici osobno vidio i DĆ koji je vozio nekakav zeleni tamić. Mještani su pričali da je ustvari on prolazio tim vozilom kako bi provjerio jesu li ove uniformirane osobe iz ''pitzgauera'' napravile to što su trebale. Poznato mu je da su kada su došla ta dva ''pitzgauera'' i kada su uniformirane osobe izašle iz njih, da se jedan dio razdvojio i došao u kuću gdje se nalazio on, a drugi dio tih uniformiranih osoba je otišao kod susjeda EN. Te osobe su tom prilikom bile naoružane. Poznato mu je da su taj dan te osobe išle još kod obitelji TN i UN, da su bili kod obitelji V, a osobno je vidio da su stajali i ispred kuće AĆ kojega su istukli. Poznato mu je da su taj dan bili kod NĆ. Ne zna jesu li bili i kod njegovog sina ČĆ, misli da jesu, on stanuje odmah kuću do svog oca i poznato mu je da su i njemu prijetili da mora napustiti [adresa]. Supruga mu je ispričala da je u grupi osoba koje su se nalazile ispred kuće ĐN prepoznala IĆ i NN. Čelni ljudi u štabu teritorijalne obrane su bili njegov šogor ŠN i MN, tu su još bili i ĆN, EĆ i FN, bili su i braća NN, mogao bi nabrojati pola sela. Ljudi u štabu teritorijalne obrane su se izmjenjivali. Zna da je u štabu bila većina srpskog stanovništva. Po njegovom osobnom mišljenju '' G' u štabu je bio DĆ kojemu je ubijen sin i koji je jednostavno tražio osvetu. Siguran je da je obitelj HM ubijena po njegovom nalogu.

10.7. Svjedok TĆ u svom iskazu je naveo da se dva puta tjedno morao javljati u štab Teritorijalne obrane Karanac te se i tog dana bio javiti, a po izlasku iz doma mu je prišla jedna osoba i rekla mu da bježi. Pobjegao je u kuću mještana [adresa] srpske nacionalnosti JM i tamo se sakrio. Iz te kuće je vidio zeleni tamić koji je išao u [adresa] Š kojega je vozio DĆ i koji se zaustavio pred kućom DM, a ta kuća se nalazila odmah preko puta kuće u kojoj se on sakrio. Iza tog tamića došla su još dva tzv. ''pitzgauera'' iz kojih je izašla grupa uniformiranih i naoružanih ljudi u kojoj je prepoznao IĆ, MĆ, NN i ZĆ. Vidio je kako su u dvorištu zlostavljali DM tako što su ga tukli rukama i nogama i da je on pao na tlo, te da ga je u jednom trenutku zaštitila majka. Nakon toga, jedan dio grupe je otišao do kuće obitelji ŽĆ, a jedna u kuću starijeg EN, čija kuća se nalazi odmah uz kuću ŽĆ. EN je inače nepokretna osoba, oni su ga izvukli van na dvorište i premlatili. Umro je naredne godine u veljači. Nakon toga je vidio kako se ta dva ''pitzgauera'' i tamić DĆ zaustavljaju kod njegovog tetka IM kojega su također pretukli. Nakon toga su otišli do kuće DN kojega su pretukli. Osobno je vidio i čuo da su otišli do kuće VN i njegovog sina ČĆ kojeg su također premlatili, a na kraju su premlatili i ČN. Osobno nije vidio kada su tukli njegovog tetka, DN, NĆ i VĆ jer je to bilo malo dalje od kuće u kojoj se on nalazio. ČN su ustvari zatekli ispred kuće i šutali su ga u kanalu. Osobno je kasnije vidio ''gadne'' ozljede, ne bi najradije sada o tome ni pričao. U štabu Teritorijalne obrane Karanac je bilo isključivo srpsko stanovništvo. Zna da su tamo bili ŠN, DĆ, RN, IĆ, MN. Bez štaba se ništa nije smjelo, ti ljudi su donosili sve odluke ''tko može disati u Karancu''. Također je naveo da je kroz selo najprije išao tamićem DĆ ispred dva ''pitzgauera'' na 20-ak metara i kada bi on stao ispred neke kuće i svirnuo, tada su došli ovi iz ''pitzgauera'' i ulazili u pojedine kuće kako je to prethodno i opisao. Poznato mu je da su u Jarićevoj policiji bili NN, IĆ, MĆ iz [adresa] i ZĆ iz [adresa]. Svi oni su taj dan izlazili iz tih ''pitzgauera''. Pojedini pripadnici štaba teritorijalne obrane na sebi su imali JNA odore, a neki su bili u civilu, bili su svakako obučeni, dok su Jarićevi specijalci imali maskirne uniforme. Optuženog HĆ poznaje od malih nogu. Tog 24. studenoga 1991. ga nije vidio u ovoj skupini uniformiranih osoba koje su izašle iz ''pitzgauera''. Inače, IĆ je rođeni brat optuženog HĆ.

10.8. Iz iskaza svjedoka EM proizlazi da je isti pripadnik srpske nacionalnosti, no da se za događaje oko protjerivanja nesrpskog stanovništva iz [adresa] nije slagao s ostalim R. S obitelji VĆ je inače susjed. Iz priče mještana poznato mu je da su oni zlostavljani, a potom i protjerani. Također mu je poznato da je postojao popis ljudi koji su trebali biti protjerani iz [adresa] te da se čak i osobno u jednom trenutku našao na tom popisu, a kasnije je izbrisan. Nakon što mu je od strane zamjenika ŽDO u Osijeku predočen dio njegovog iskaza pred policijskim istražiteljem u kojemu je naveo da su mještani koji su se agresivno ponašali prema nesrpskom stanovništvu EĆ, MĆ, optuženi HĆ i još jedan NN kojem se ne može sjetiti prezimena, pojasnio je da se uopće ne sjeća da je policijskom istražitelju naveo optuženog HĆ. Pojasnio je da je on inače puno mlađi od njega i da kada se kasnije raspitivao po selu tko je on i kako izgleda i dalje ga se nije mogao sjetiti. Poznaje PĆ kojemu su on i njegova obitelj pružili svojevrsnu zaštitu tako što je isti spavao kod njih tri dana prije odlaska iz [adresa]. Poznato mu je da su se u kuće protjeranih J naselili pripadnici srpske nacionalnosti iz okoline [adresa].

10.9. Svjedok PĆ u svom iskazu je naveo da je u studenom 1991. godine bio stanovnik [adresa] te da su mu poznata događanja oko protjerivanja J. Dana 24. studenoga 1991. je bilo protjerivanje J u selu od strane teritorijalne obrane koja je protjerivala kako je to naređeno. Kada su došli do njegove kuće on se sakrio, a sutradan 25. studenoga 1991. napustio je selo. Bojao se za svoj život, jer nije bio podoban i jedna S mu je rekla ''Drago, bolje da odeš jer će ti otići glava''. Optuženog HĆ ne poznaje. Ne sjeća se imena ljudi koji su sudjelovali u protjerivanju. Nakon što je svjedoku od strane predsjednika vijeća predočena razlika u dijelu njegovog iskaza danog pred policijskim istražiteljem od 3. ožujka 2021. u kojemu je svjedok naveo da misli da je bio 24. studeni 1991., u poslijepodnevnim satima kada je u Kolodvorskoj ulici za vrijeme vožnje primijetio da nekakvi maskirani vojnici ulaze u kuće J, kod njegovog bratića DM, MM i AĆ zvanog DN, gdje je primijetio gužvu i galamu te shvatio da imaju namjeru maltretirati nesrpsko stanovništvo, pa je brzo autom došao do svoje kuće i potom se sakrio u susjedovo dvorište iza jednog zazidanog dimnjaka te da je ubrzo nakon što se sakrio u njegovo dvorište ušlo je 12 muškaraca obučenih u vojne maskirne odore i maskiranih lica, te su ušli u njegovu kuću i kada su utvrdili da ga nema, odlučili su otići kroz njegovo dvorište do slijedeće kuće. Među vojnicima su bili mještani [adresa] braća NN i ŠĆ te ZM i ĆN iz [adresa], te zna da su bili neki iz [adresa] među kojima je prepoznao MĆ iz [adresa] te jednog koji je bio upečatljiv jer je imao zečju usnu, svjedok je naveo da je pročitani dio njegovog iskaza točan. Pojasnio je, da se, iako je pred policijskim istražiteljem rekao kako su lica tih osoba koje su došli istjerivati bila maskirana, ne može više sa sigurnošću sjetiti kako su bili maskirani. Zna da su imali maskirnu odoru i da su bili naoružani. Nakon što je svjedoku od strane predsjednika vijeća predočen dio njegovog iskaza u kojemu je naveo da je vidio kako je ta grupa vojnika koja je prethodno bila kod njega otišla u dvorište kod obitelji VĆ, što je on promatrao sakriven iza dimnjaka svoje kuće te vidio da vojnici udaraju CĆ, te da je kasnije vidio da je iz kuće istrčao njegov sin VĆ te da su vojnici napali i njega, kao i da je shvatio da su ti vojnici došli s namjerom da preplaše O i da ih natjeraju da napuste kuće kako bi drugi Č naselili u njihove kuće i da je to bio plan za iseljavanje stanovništva u koji je bio umiješan DĆ, također mještanin [adresa] i veliki ekstremist, svjedok je naveo da je taj dio njegovog iskaza točan i da je vidio kako su zlostavljali NĆ i VĆ, da to nije trajalo dulje od pet minuta, no da danas tko bi se sve toga sjetio. Po njegovom odlasku, njegovu kuću su naselili ljudi srpske nacionalnosti koje je zatekao po povratku u [adresa] u svojoj kući.

10.10. Nadalje, svjedok JN u svom iskazu je naveo da mu je kao mještaninu [adresa] poznato da se dan prije 24. studenoga 1991. znalo da će biti protjerivanja D i J s liste koju je sačinio DĆ. Protjerivanje su vršili Č pod oružjem. Osobno tog dana nije ništa vidio, no iz razgovora sa L i CĆ, HN, A i BM poznato mu je da su ih tukli i zastrašivali u tolikoj mjeri, da im nije drugo preostalo već da napuste svoje domove i [adresa]. Koliko je njemu poznato predvodnik svega toga je bio DĆ kojemu je poginuo sin i on je iz osvete radio sve što mu je palo na pamet. Zna da je u protjerivanju J sudjelovala specijalna jedinica iz [adresa] te da je među njima bio i NN kojega je osobno poznavao. O sudjelovanju ovdje optuženog HĆ u protjerivanju J i D mu nije ništa poznato, no poznato mu je da je optuženi HĆ sudjelovao u pobuni u selu koja je počela 15. kolovoza 1991. kada su zarobili NM. Ta grupa koja je zarobila NM, a u kojoj se nalazio i optuženi HĆ bila je naoružana. Ne može se sjetiti je li bila obučena u uniformu ili su bili u civilu. Nakon što je svjedoku predočena od strane predsjednika vijeća preslika dnevnika koji počinje od 24. studenoga 1991. do 31. prosinca 1992. s lista 217-307 spisa, svjedok je potvrdio da je to dnevnik kojeg je on pisao s time da dnevnik nije pisao u formatu koji se nalazi u sudskom spisu, već ga je pisao vlastoručno u jednom bloku koji je predao policiji. Vlastoručno pisani dnevnik vraćen mu je od strane policije i nalazi se kod njega. To što je vidio u sudskom spisu je prepisano iz njegovog dnevnika. Nakon što je svjedoku predočen dio njegovog iskaza danog pred policijskim istražiteljem od 20. travnja 2021. u kojemu je naveo da je osobno vidio mještane [adresa] ŠN, ČM, NN i CM kako sa uperenim puškama ispred sebe vode NM do kuće VM, te na upit da pojasni zašto je tijekom rasprave u svom iskazu naveo da je tome bio prisutan i optuženi HĆ, svjedok je naveo da je prilikom davanja iskaza u policiji bio zbunjen i moguće da nije spomenuo optuženog HĆ, no kako su mu kasnije sjećanja prolazila kroz glavu, sjetio se još nekih detalja i danas može reći da misli da je vidio optuženog HĆ da je sudjelovao u tom događaju. Također je pojasnio da je prilikom ispitivanja pred policijskim istražiteljem spominjao Jarićeve specijalce, te kada je na raspravi rekao da je u protjerivanju sudjelovala specijalna jedinica iz [adresa], onda pod tim misli na Jarićeve specijalce. Taj dan, nakon akcije protjerivanja, vidio je MM i vidio je da on ima plavice od batina. Poznato mu je da je MM tjedan dana nakon toga napustio [adresa]. Također mu je poznato da su kuće J koji su otišli nastanili domaći Č ili došljaci iz Zapadne Slavonije.

10.11. Svjedok ĆĆ u svom iskazu je naveo da mu je o događajima koji su se dogodili 24. studenoga 1991. poznato, budući su njegovi roditelji ostali nakon njegovog odlaska 16. kolovoza 1991. iz [adresa] u svojoj kući u [adresa]. Poznato mu je da je tog dana po priči njegova oca došla ''ta'' skupina koja je bacila eksploziv u dvorište njegovog oca te su ga zlostavljali tako što su mu rekli da ukoliko ga nađu kada se vrate, da će ga prebiti ponovno ili će mu skinuti glavu, nešto u tom smislu. Poznato mu je da su toga dana zlostavljani još i seljani CĆ, MM, DM i ŽN. Nije mu poznato tko je od mještana [adresa] srpske nacionalnosti sudjelovao u protjerivanju nesrpskog stanovništva. Nakon što mu je od strane zamjenika ŽDO u Osijeku predočena razlika u dijelu njegovog iskaza danog u ŽDO u Osijeku od 10. svibnja 2023. u kojemu je svjedok naveo da su probleme nesrpskom stanovništvu radili NN, SN i braća HĆ, na upit zamjenika ŽDO u Osijeku da pojasni na koju braću HĆ je mislio, svjedok je naveo da sa sigurnošću zna da je bio IĆ, a da za optuženog HĆ ne može reći sa sigurnošću.

10.12. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka FĆ od 4. ožujka 2021. i 19. travnja 2022. proizlazi da je svjedok nakon okupacije Baranje 15. kolovoza 1991. izašao iz svoje obiteljske kuće i Baranje u Mađarsku, odakle se nakon nekoliko dana vratio u [adresa] te ponovno izbjegao koncem listopada 1991. godine. Putem javnog pogovora doznao je da je ubijena GM, a poslije povratka i mirne reintegracije doznao je da su iz svojih kuća odvedeni Ž, AĆ, ŠM i HM koji su pronađeni nekoliko dana nakon njegovog izlaska iz [adresa]. Čičkovi su odvedeni od kuće u prijepodnevnim satima u dvorištu kod DĆ iz [adresa], koji je bio glavni kolovođa srpske pobune i organizator protjerivanja J i D. Vidio je BN, RM i još jednog pripadnika ''Jarićevih specijalaca'' za koje se poslije utvrdilo da su ubili oca i tri sina HM, tako da je uvjeren da je DĆ organizirao i potaknuo ubojstvo T. S tim u vezi svjedočio je na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu u predmetu T gdje su BN, SM i NN i još jedan osuđeni za ubojstvo oca i sina obitelji HM. Ne može se sjetiti od koga, no čuo je da je grupa naoružanih vojnika koji su bili maskirani ulazila u kuće, a koje je iz svog kamiončića pokazivao DĆ, tako da je gotovo siguran da je iseljavanje mještana organizirao i potaknuo upravo DĆ koji se Đ i P htio osvetiti za ubojstvo sina KN. Isto tako, čuo je da je s istom skupinom maskirnih vojnika bio i mještanin [adresa] NN za kojega smatra da nije bio loš prema mještanima [adresa] i čuo je da je tog dana od ubojstva spasio ŽN. U listopadu 1991. godine jedva je izvukao živu glavu i to u štabu Teritorijalne obrane Karanac, u prostorijama Doma kulture, gdje ga je htio ubiti DĆ. Tog dana je došao u prostorije štaba teritorijalne obrane gdje su ga u jednoj prostoriji čekali DĆ, OM koji i sada živi u [adresa] te RN koji živi na Novom Zelandu i komandir štaba ŠN. DĆ ga je ispitivao što je govorio protiv Č iz [adresa] te je u jednom trenutku OM rekao kako se sve zna, da se znalo da će KN biti ubijen zbog čega je DĆ u jednom trenutku podivljao i repetirao automatsku pušku koju je držao u rukama, nakon čega su svi nazočni pobjegli iz prostorije, a on se sagnuo i sakrio iza nekog ormara te je DĆ pucao u tom smjeru gdje se on sakrio sve dok nije potrošio streljivo, što je on iskoristio i skočio kroz prozor. U bijegu iz [adresa] mu je pomogao LĆ iz [adresa] koji ga je sa svojim kombijem pokupio između sela Kneževi Vinogradi i Zmajevac te ga u kombiju prevezao u Srbiju, odakle je otišao u Mađarsku. Nakon povratka iz progonstva kada se vratio u [adresa] kuća je bila prazna i sve stvari pokradene. U kući njegove majke stanovala je jedna starija žena za koju misli da je bila sa područja [adresa] koja je nakon kraćeg vremena napustila kuću. Također je naveo da je glavni u selu bio DĆ, odnosno da se njega u selu sve pitalo i on je bio glavni organizator protjerivanja njegovih sumještana. Čuo je da su zlostavljani stari CĆ, stari K, MM, ČN i LM.

10.13. Iz prethodno navedenih sažetaka iskaza svjedoka, evidentno je da svi oni u bitnom suglasno iskazuju da je dana 24. studenoga 1991. u [adresa] od strane pripadnika Teritorijalne obrane Karanac na čijem se čelu kao stvarni komandant štaba nalazio DĆ (prema suglasnim iskazima svjedoka LĆ, AĆ, ŽĆ, TĆ i FĆ), EĆ i BĆ (prema suglasnim iskazima svjedoka LĆ i ŽĆ) i drugih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi tzv. ''Jarićevih specijalaca'' IĆ, MĆ i pok. ZĆ (prema iskazu svjedoka TĆ), po unaprijed sačinjenom popisu mještana [adresa] nesrpske nacionalnosti koji moraju iseliti iz svojih domova (o kojem popisu u svojim iskazima suglasno govore svjedoci LĆ, žrtva VĆ, ĐĆ i JN) odlazili uniformirani i naoružani do domova J i D s navedenog popisa te im kako bi ih prisilili na iseljavanje prijetili ubojstvom ukoliko ne napuste svoje domove i iste tom prilikom tukli, kao i da su uslijed takvih postupaka obitelji hrvatske i mađarske nacionalnosti u strahu za život sebe i svojih obitelji napustili domove koji su potom useljeni građanima srpske nacionalnosti iz Zapadne Slavonije, zbog čega sud ove činjenice drži nedvojbeno utvrđenim.

11. Cijeneći iskaze, prije svega, svjedoka koji su i sami bili žrtve protjerivanja žrtve GĆ, žrtve GN i VN, svjedoka AĆ, ŽĆ i PĆ, koji su kritičnog dana nesporno nalazili u svojim domovima i za očekivati je da najbolje znaju što se i kada dogodilo kako njima, tako i njihovim susjedima, ovaj sud zaključuje da se događaj nesporno dogodio 24. studenoga 1991. u [adresa] te da su radnje koje je poduzeo optuženi HĆ zajedno s pojedinim pripadnicima Teritorijalne obrane Karanac i srpskih paravojnih postrojbi tzv. ''Jarićevih specijalaca'' poduzete u cilju iseljavanja iz [adresa] civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti (J i D), kao i da su tom prilikom prema njima primjenjivane prijetnje i fizičko zlostavljanje.

12. Iako većina ispitanih svjedoka mještana [adresa] izuzev žrtve ČĆ i žrtve GĆ u ovom postupku nemaju saznanja o sudjelovanju optuženog HĆ u protjerivanju nesrpskog stanovništva iz sela [adresa] te s tim u vezi prijetnjama i fizičkoj zlostavi od strane istoga, ovaj sud istu okolnost cijeni životnom i logičnom, posebice ukoliko se uzme u obzir činjenica da je kritičnog dana u protjerivanju mještana [adresa] sudjelovao veći broj (desetak) pripadnika Teritorijalne obrane [adresa] i srpskih paravojnih postrojbi tzv. ''Jarićevih specijalaca'', koji su po prethodnici DĆ, sa dva vozila (tzv. ''pitzgauera'') išli za njim i po njegovom pokazivanju kuća mještana koje treba raseliti odlazili u navedene kuće, na način da su iz jednog vozila odlazili u jednu kuću, a iz drugog vozila u drugu kuću, da je jednom riječju vladao ''metež'', kao i da u pojedinim slučajevima u kuću mještanina nisu ulazili svi iz vozila, već samo pojedini, dok bi neki od njih ostali stajati ispred kuće. Pri tome treba dodatno uvažiti i činjenicu da su istjerivani mještani u vrijeme inkriminacije bili u strahu za svoj život i život svoje obitelji, što nedvojbeno proizlazi iz njihovih iskaza.

13. Unatoč tome, suprotno navodima optuženog HĆ koji je braneći se alibijem navodio da u vrijeme inkriminacije nije bio prisutan na mjestu počinjenja kaznenog djela u [adresa], iz iskaza svjedoka žrtve ČĆ i žrtve GĆ (točke 10.1. i 10.2. obrazloženja presude) proizlazi suprotno, točnije da je isti u vrijeme inkriminacije bio u [adresa], te da je zajedno s pojedinim pripadnicima Teritorijalne obrane Karanac i srpskih paravojnih postrojbi, uniformiran i naoružan, došao u njihov dom i osobno sudjelovao u radnjama koje, po stavu ovoga suda, predstavljaju radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

14. U prilog navoda obrane optuženog HĆ da isti kritičnog dana nije bio u [adresa] tijekom dokaznog postupka ispitani su svjedoci KĆ i JĆV (braća optuženika) koji su u svojim iskazima suglasno izjavili da su u studenom 1991. živjeli u [adresa] zajedno sa svojom majkom, bratom CN i njih dvojica, te da s njima nije živio njihov brat, optuženi HĆ, obzirom da se isti to ljeto preselio i živio u [adresa].

14.1. Svjedok KĆ izjavio je da svog brata HĆ **.**.1991. niti u tom vremenu nije vidio u [adresa], kao i da je HĆ u [adresa] dolazio jednom u par mjeseci. Njihov drugi brat IĆ živio je također u [adresa] i viđao bi ga kada bi znao doći u [adresa]. Moguće da je on u studenom 1991. dolazio u [adresa]. Ovaj svjedok je izjavio da je u studenom 1991. imao 12 godina života.

14.2. Svjedok JĆV, pored već navedenog, razlikovno od svjedoka KĆ izjavio je da je njihov brat HĆ često dolazio kod njih u posjetu u [adresa]. Također, da se iz tog razdoblja ne sjeća puno toga, budući je bio desetogodišnje dijete.

14.3. Sud je iskaz svjedoka KĆ u dijelu kojem isti navodi da im je optuženik dolazio u posjet jednom u par mjeseci i da optuženika 24. studenoga 1991.niti u tom vremenu nije vidio u [adresa] cijenio neistinitim, budući je njegov iskaz suprotan rezultatima provedenog dokaznog postupka, posebice iskazima svjedoka žrtve GĆ i žrtve ČĆ koji izričito tvrde da je optuženi HĆ kritičnog dana bio s ostalim pripadnicima teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi u njihovom domu, kao i iskazu svjedoka HĆV, koji je kritične zgode živio u zajedničkom kućanstvu s njim i koji je u svom iskazu potvrdio činjenicu da je optuženik često dolazio im u posjetu u [adresa], kao i iz razloga, jer je neživotno da bi dijete u starosti od svega 12 godina pored nesporne činjenice da ih je brat, optuženi HĆ posjećivao u [adresa], sa sigurnošću i po proteku 33 godine od događaja pamtio da optuženi HĆ dana 24. studenoga 1991. nije bio u [adresa].

14.4. Iskaz svjedoka HĆV sud je cijenio istinitim, budući je njegov iskaz suglasan rezultatima provedenog postupka, jer je isti svjedok suglasno iskazu svjedoka KĆ potvrdio činjenicu da u studenom 1991. njegov brat, ovdje optuženi HĆ, nije živio u [adresa], već u [adresa], te istovremeno iskazao kako im je optuženi HĆ često dolazio u posjetu u [adresa], koja okolnost otvara realnu mogućnost da je optuženik kritične zgode bio u [adresa] (koji je od [adresa] udaljen svega 12 km) kako su to u svojim iskazima naveli svjedoci žrtva GĆ i žrtva VĆ.

15. O nečovječnom postupanju i zastrašivanju stanovnika [adresa] koji nisu sudjelovali u oružanom sukobu u konkretnom slučaju žrtava NĆ i GN Škrobe i žrtve GĆ u vidu prijetnji ubojstvom ukoliko ne napuste svoje domove i pri tome repetiranja oružja, kao i nasilja protiv života i tijela u vidu tučenja raznim predmetima (kundacima pušaka, rukama i nogama) protivnom temeljnim principima čovječnog postupanja koje predstavljaju obilježje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva tijekom postupka pobliže su iskazivali svjedoci žrtva GĆ i žrtve HN i VĆ, čije iskaze je u tom dijelu potvrdio svjedok PĆ.

15.1. S tim u vezi svjedok žrtva GĆ u dva iskaza dana na raspravi opisao je kako su kritičnog dana više ljudi, navodeći pri tome poimenično IĆ, EĆ, BĆ i optuženog HĆ došli kod njega u obiteljsku kuću, te za vrijeme dok su optuženi HĆ, IĆ, EĆ i "ti" iz [adresa] stajali pred njegovom kućom uniformirani i naoružani Kalašnjikovim, BĆ nakon ulaska u dvorište rekao da svi moraju napustiti kuću u roku od 24 sata, jer možda više neće imati prilike, što je potvrdio EĆ, kao i da je na ulici u zrak pucao IĆ. Osobno je vidio kako su išli kod susjeda preko puta, AĆ, kojega je udario IĆ.

15.2. Svjedok žrtva VĆ u svom iskazu je pak opisao da su njegovog oca CĆ odmah po izlasku iz kuće počeli tući, tako što ga je jedan udario s leđa i on je pao dolje, te su ga nastavili udarati s kundacima. Vidio je trenutak kada je jedan od njih gušio njegovog oca stiskajući ga za vrat. Nakon toga, njegovog oca su pustili i on je doslovce četveronoške ušao u kuću. Ta grupa je krenula odmah prema njegovoj kući gdje se on nalazio sa ženom i djecom . Čuo je kako netko vani viče ''Izađi van ili ćemo baciti bombu'', na što je on izašao van. Čim je izašao van počeli su ga zlostavljati tako što ga je MĆ udario sa strane po donjem dijelu nogu od čega je on pao na leđa, a ZĆ ga je udario kundakom u lice. IĆ se zatrčao i udario ga u lopaticu od čega je ostao bez zraka. Dok je ležao na zemlji, čuo je kako je netko iz grupe rekao ''Da ga ubijem?'', dok je netko odgovorio na to ''Nemoj ga sada, ali ako sutra bude bio tu, sve ćemo ih zaklati''. Optuženi HĆ je ušao zajedno s njima u njegovo dvorište gdje su ga tukli, od kojih udaraca se nalazio u polu-svjesnom stanju, zbog čega ne može znati tko ga je točno udarao. Čuo je da je netko repetirao pušku, no ne zna tko.

15.3. Svjedok žrtva CĆ je opisao kako je vidio da su njegovog susjeda EN kod kojeg se u tom trenutku nalazio naoružani maskirni vojnici istukli, a njega su otjerali kući. Kada su došli ispred njegove kuće istukli su i njega, a nakon toga su otišli kod njegovog sina GN. Vidio je kako ga je jedan od njih udario i da je njegov sin pao dolje. Rekli su im ako ne odu do sutra do 12,00 sati da će biti streljani. Osobe koje su ga tukle su bile naoružane, neke su bile obučene u maskirne uniforme i bili su pokrivenih lica.

15.4. Fizičku zlostavu žrtava NĆ i ČĆ svojim iskazom potvrđuje svjedok PĆ koji je naveo da je promatrao sakriven iza dimnjaka svoje kuće te vidio kako vojnici udaraju CĆ, da je kasnije vidio da je iz kuće istrčao njegov sin GN te da su vojnici napali i njega.

15.5. Iako ispitani svjedok PĆ svojim iskazom ne potvrđuje izravno sudjelovanje optuženog HĆ u zlostavljanju žrtve NĆ i ČĆ, pojašnjavajući to logičnom činjenicom da optuženog HĆ ne poznaje, isti u bitnome potvrđuje svojim iskazom da je došlo do fizičkog zlostavljanja kako žrtve VN, tako i žrtve ČĆ navodeći da grupa koja je prethodno bila kod njega, a među kojima je prepoznao mještane [adresa], braću NN i ŠĆ, ZM, ĆN i MĆ iz [adresa] (uz napomenu da ovaj svjedok govori o činjenici da je u njegovo dvorište ušlo 12 muškaraca obučenih u vojne maskirne odore maskiranih lica pri čemu poimence navodi petoricu, dok žrtva VĆ govori da je kod njega došlo ukupno 8 osoba od kojih je istovjetno kao i svjedok PĆ naveo MĆ) vidio da vojnici udaraju CĆ, da je iz kuće istrčao njegov sin VĆ te da su vojnici napali i njega.

15.6. Posredni svjedok JN potvrđuje u svom iskazu da mu je iz razgovora sa L i CĆ, HN, A i BM poznato da su ih tukli i zastrašivali u tolikoj mjeri da im nije ništa drugo preostalo već da napuste svoje domove i [adresa].

15.7. Nužno je reći da je sud stekao dojam da svjedoci žrtva GĆ, žrtva CĆ i žrtva VĆ iznose sve što im je poznato. Svjedok žrtva GĆ iznoseći svoj iskaz na raspravi u dva navrata istovjetno iznosi činjenicu da su u njegovu kuću kritičnog dana došli IĆ, optuženi HĆ, EĆ, te ''ti'' iz [adresa] i da su tom prilikom svi imali oružje i bili u uniformama, kao i da mu je tom prilikom prijetnje izrekao BĆ. Iako je ovaj svjedok u svom iskazu na raspravi od 13. studenoga 2024. imao neznatnih odstupanja kada je prvotno iskazao da je od svih ljudi koji su došli ispred njegove kuće samo BĆ ušao u dvorište i rekao da svi moraju napustiti kuću u roku od 24 sata, jer možda više neće imati prilike, a potom na istoj raspravi iskazao da dva čovjeka koja su ušla u njegovo dvorište nisu bila naoružana, dok su ovi drugi koji su se nalazili na ulici ispred kuće i još jedna osoba koja je bila u dvorištu bili naoružani Kalašnjikovima, sud ocjenjuje da je upravo potonji iskaz vjerodostojan i istinit, jer je ovaj svjedok i u dopuni svog iskaza na raspravi od 11. ožujka 2025. ponovio da se u njegovom dvorištu, izuzev BĆ, nalazio još jedan čovjek kojega ne zna, dok su se drugi nalazili ispred kuće, istovremeno u bitnome ostajući pri svojoj tvrdnji da se među osobama koje su ostajale stajati ispred njegove kuće i bile uniformirane, nalazio i optuženi HĆ. U odnosu na razlike u njegovom iskazu danom na raspravi od 11. ožujka 2025. u kojemu je prvotno eksplicite naveo da može reći da nitko od tih ljudi koji su došli kod njega nije pucao, no da je čuo pucnjeve prethodno na ulici, kada su oni išli ulicom, no da ne zna tko je pucao, u odnosu na iskaz kojega je ovaj svjedok dao pred policijskim istražiteljem 9. ožujka 2021. u kojemu je naveo da je vidio kako HĆ, koji je iz [adresa], puca u zrak i plaši ljude, isti svjedok je pojasnio da je njegovo ispitivanje u policiji trajalo dva i pol do tri sata i da je moguće da ga je policijski službenik koji ga je ispitivao krivo shvatio, odnosno krivo unio u zapisnik da je on rekao da je pucao u zrak HĆ, budući je on tada policijskom službeniku rekao da je pucao njegov brat IĆ, koje pojašnjenje je, za ovaj sud, dovoljno životno uvjerljivo. Njegovo pojašnjenje potvrđuje i sadržaj njegovog iskaza danog u istrazi pred županijskim državnim odvjetništvom 21. veljače 2022., kada je ovaj svjedok također izjavio da je prije ovog događaja vidio IĆ kako ide ulicom i puca puškom u zrak.

Cijeneći vjerodostojnim i istinitim u tom dijelu upravo iskaz svjedoka dan na raspravi 11. ožujka 2025. ovaj sud nije našao nedvojbeno dokazanom činjenicu da je kritične zgode '' HĆ stojeći ispred kuće žrtve GĆ kako bi ga dodatno zaplašio pucao iz vatrenog oružja u zrak", zbog čega je taj dio izostavio iz činjeničnog opisa optužbe.

15.8. Nadalje, iako je svjedok žrtva VĆ faktički ''ublažio'' svoj iskaz iz istrage glede uloge optuženika, kada je u svom iskazu navodio da su ga tukli njih petorica, od kojih je prepoznao četvoricu (MĆ, dvojicu braće HĆ, IĆ i HĆ te ZĆ), u odnosu na iskaz dan na raspravi u kojemu je pojašnjavao da sa sigurnošću zna da su ga tukli MĆ, ZĆ i IĆ, a da se HĆ isto nalazio ''tu'' u dvorištu s ovom trojicom gdje su ga tukli, pojašnjavajući razliku potonjeg iskaza činjenicom da se nalazio u polu-svjesnom stanju i da ne može znati tko ga je sve točno tukao, ovaj sud njegov iskaz s rasprave cijenio je vjerodostojnim i istinitim.

15.9. Imajući u vidu činjenicu da je inkriminirane zgode u dvorište žrtve ČĆ došao optuženi HĆ zajedno s drugim pripadnicima teritorijalne obrane Karanac i srpskih paravojnih postrojbi u nakani da ga istjeraju iz [adresa] te da su tom prigodom upotrijebili silu te ga tukli, pri čemu se zbog okolnosti same situacije i siline fizičkog napada, bolnosti i količine udaraca koje je pretrpio i zbog kojih se nalazio u polu-svjesnom stanju zbog čega se nije mogao sjetiti svakog udarca, pri čemu se nedvojbeno sjeća da su ga kritične zgode tukli MĆ, IĆ i ZĆ, a onda sam kaže da su ga tukli svi, ta činjenica po mišljenju suda potvrđuje činjenicu da je u fizičkoj zlostavi žrtve ČĆ sudjelovao izravno i optuženi HĆ.

15.10. U odnosu na žrtvu CĆ, iako imenovani u svom iskazu ne govori o imenima osoba koje su ga kritične zgode tukle, cijeneći iskaz neposrednog očevica fizičke zlostave VN, svjedoka žrtve ČĆ koji je iskazao da je grupa koja je prethodno kundacima tukla njegovog oca CĆ, ista grupa koja je potom došla u njegovo dvorište, navodeći pri tome izrijekom i optuženog HĆ, ovaj sud nedvojbeno zaključuje da je optuženik sudjelovao i u fizičkom zlostavljanju žrtve VN.

15.11. U konkretnom slučaju oba svjedoka žrtva GĆ i žrtva VĆ poznaju od ranije optuženog HĆ, budući su stanovnici istoga sela, kao i što je to bio optuženik prije rata, a svoja zapažanja su logično iznijeli te iz njihovih iskaza, ali i iz iskaza optuženika ne proizlazi da su u svađi, odnosno da su žrtve imale razloga neobjektivno iskazivati, zbog čega sud niti kod jednog od ova dva svjedoka ne nalazi motivaciju za lažno terećenje optuženika, već upravo suprotno da je iz iskaza ovih svjedoka uočljivo da isti vode računa da sudu ne kažu ništa u što nisu krajnje sigurni. Obzirom na navedeno, posebice cijeneći činjenicu da oba svjedoka svjedoče o činjenicama koje su im poznate iz neposrednog opažanja i pri tome istovjetno opisuju pojedine okolnosti (dolazak skupine ljudi koja ih je istjerivala iz domova, o naoružanosti i uniformi počinitelja, kao i prijetnjama koje su im kritične zgode upućene) sud iskaze ovih svjedoka – žrtava ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim.

16. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da u odnosu na okolnost pripadnosti Teritorijalnoj obrani Karanca (dalje u tekstu: TO) i tzv. Jarićevim specijalcima u iskazima ispitanih svjedoka optužbe, koji su iskazivali sukladno svojim opažanjima i posrednim saznanjima postoje neznatne razlike, pa tako svjedok ŽĆ govori da su čelni ljudi u štabu TO Karanac bili njegov šogor ŠN i MN, te da su članovi bili i ĆN, EĆ, FN i braća ŠĆ; svjedok TĆ da su u štabu TO Karanac bili ŠN, DĆ, RN, IĆ i MN, a da su u ''Jarićevoj'' policiji bili NN, IĆ, MĆ iz [adresa] i ZĆ iz [adresa], posebno ističući da su pripadnici štaba TO imali na sebi JNA odore, da su neki bili u civilu, dok su ''Jarićevi'' specijalci imali maskirne uniforme; svjedok žrtva VĆ govori da su u grupi koja je zlostavljala njega i njegovog oca bili ''Jarićevi'' specijalci koji su bili u šarenoj uniformi, što je u suglasju s iskazom svjedoka TĆ koji također opisuje ovakve maskirne uniforme ''Jarićevih'' specijalaca navodeći MĆ, ZĆ i IĆ s kojima se u društvu nalazio optuženi HĆ, dok od pripadnika TO Karanac navodi osobu po nadimku '' U'; svjedok FĆ govori o pripadnicima TO DĆ, ŠN, RN, OM, FN i AM; svjedok JN govori o pripadniku specijalne jedinice iz [adresa] (Jarićevi specijalci) NN; svjedok LĆ govori da su pripadnici TO Karanac, točnije da je komandant štaba bio ŠN, no da je ustvari pravi komandant bio DĆ, te RN, te da su ljudi koji su odrađivali sve za DĆ bili EĆ, ŠĆ i SN, BĆ, B i ON i LN, pri čemu nitko od navedenih svjedoka nije naveo da bi optuženi HĆ bio njihov pripadnik, već samo da je optuženik prema iskazu svjedoka žrtve GĆ i svjedoka žrtve ČĆ u vrijeme inkriminacije došao zajedno s njima u njihove domove, kao i dom žrtve VN, ovaj sud nije našao nedvojbeno dokazanom činjenicu da je optuženi HĆ bio član TO Karanac kao što to tvrdi optužba, već da se isti nesporno pridružio pojedinim od naprijed spomenutih pripadnika TO Karanac i srpskih paravojnih postrojbi, te je u tom pravcu sud izmijenio činjenični opis optužnice tako što je iz istoga izostavio riječi "kao pripadnik teritorijalne obrane" istovremeno unoseći u isti riječi "pridruživši se istima".

16.1. Okolnost da se optuženi HĆ prema mišljenu suda nedvojbeno pridružio pripadnicima TO Karanac i tzv. Jarićevih specijalaca potvrđuje i činjenica koja proizlazi iz iskaza svjedoka TĆ i svjedoka žrtve ČĆ da su tzv. Jarićevi specijalci nosili maskirne (šarene) uniforme, a da su upravo u takve uniforme, prema iskazu svjedoka žrtava NĆ i ČĆ i žrtve GĆ, bile odjevene osobe koje su ih kritične zgode u njihovim domovima zlostavljali, uključujući i samog optuženog HĆ. Da su ih zlostavljale naoružane osobe u maskirnim uniformama "pokrivenih" lica (fantomkama) u svojim iskazima potvrđuju i svjedok žrtva CĆ i svjedok PĆ.

16.2. U prilog takvom zaključku indikativno govori i dio iskaza svjedoka JN koji je osobno sredinom kolovoza 1991. vidio da je optuženi HĆ sudjelovao naoružan u pobuni u selu kada je zarobljen NM, a što je u suglasju i sa iskazom svjedoka žrtve ČĆ koji je naveo da je optuženog HĆ u šarenoj (maskirnoj) uniformi vidio i prije ovog događaja (misli na dan inkriminacije) kako je hodao po selu.

17. Za ovaj sud na nedvojben način je utvrđena činjenica da je optuženi HĆ naprijed opisane radnje nečovječnog postupanja, zastrašivanja i fizičkog zlostavljanja izvršio prema osobama bez oružja i uniforme, koje nisu u izravnoj vezi s ratnim djelovanjima i koje su se nalazile u inferiornom položaju, dakle, prema civilnom stanovništvu koje prema čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. predstavlja zaštićenu kategoriju osoba, koja činjenica proizlazi iz iskaza svjedoka koji su osobno bili izvrgnuti ovakvom postupanju, posebice iskaza žrtava NĆ i ČĆ i žrtve GĆ, a istu činjenicu tijekom postupka nije posebno osporavao niti sam optuženik.

18. Na koncu, okolnost da su uslijed protupravnih radnji optuženika kao i drugih pripadnika Teritorijalne obrane Karanac i paravojnih postrojbi u strahu za sebe i život svojih obitelji svoj dom u [adresa] napustili žrtva GĆ, žrtva CĆ i žrtva VĆ, pored iskaza imenovanih, navedenu činjenicu potvrđuju svojim iskazima ostali svjedoci ispitani u ovom kaznenom postupku, kao i dopis Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Zagreb, KLASA: 019-06/20-01/03, URBROJ: 510-05-03/01-20-02 od 9. studenoga 2020. zajedno s popisom prognanih osoba koje se nalazi na CD/DVD mediju. Naime, na popisu prognanih osoba pod rednim brojem 249 nalazi se žrtva GĆ, pod rednim brojem 405 žrtva CĆ, a pod rednim brojem 407 žrtva VĆ. Iz istog popisa je razvidno da se na njemu nalazi ukupno 411 mještana sela [adresa], kao i da se radi o prognanim cijelim obiteljima. Iako se u navedenom popisu pod rednim brojem 249 nalazi upisano da je žrtva GĆ prognan 10. prosinca 1991., što je u suprotnosti s njegovim iskazom u kojemu je naveo da je zajedno s roditeljima Baranju napustio 29. studenoga 1991., kada su preko Srbije otišli u Mađarsku, kao i da se kod svjedoka žrtve VN pod rednim brojem 405 nalazi kao datum progonstva 15. studeni 1991. što je također u suprotnosti s iskazom svjedoka žrtve VN koji je naveo da nakon izrečenih prijetnji da ukoliko ne odu do sutra do 12,00 sati da će biti streljani, nisu čekali sutradan već su se taj isti dan okupili i dogovorili da odu u Kneževe Vinograde, što su i učinili, što je pak u suglasnosti i sa iskazom njegovog sina svjedoka žrtve ČĆ koji je naveo da su nakon odlaska osoba koje su ga zlostavljale u njegovu kuću došli njegovi roditelji te da su se spakirali u roku od pola sata te da ih je osoba po imenu Ć odvezla do Kneževih Vinograda, nakon čega se više nisu vraćali u [adresa], okolnost netočnog upisa datuma progonstva u navedeni popis valja tumačiti činjenicom da su brojke prognanika varirale zbog sposobnosti sustava koji se formirao u ratnim uvjetima s tehnički i kadrovski manjkavim resursima zbog velike fluktuacije prognanika (kratkotrajnog boravka na jednom mjestu, prijavljivanja na više mjesta u zemlji, odlaska u treće zemlje, neregistriranja ili izlaska iz statusa integracijom u mjestu boravka ili povratkom u mjesto prebivališta nakon oslobođenja ili prestanka neposrednog ugrožavanja) te su s tim u vezi podaci bili podložni ažuriranju. Općepoznata je činjenica da je prvi popis prognanika Ured za prognanike i izbjeglice proveo tek u travnju 1991., da je slijedeći popis proveden u svibnju i lipnju 1994., a revizija popisa izvršena u ožujku 1995. kada su se potom podaci sustavno nadopunjavali.

19. Pri ocjeni izvedenih dokaza na osnovi kojih je utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku, nužno je prije svega ukazati na bitne specifičnosti kaznenog postupka koji za predmet ima kazneno djelo ratnog zločina. Ona se prvenstveno ogleda u činjenici da su predmet utvrđivanja, u pravilu, događaji koji su se odigrali prije 34 godine, da nakon događaja nije proveden očevid i druge kriminalističko-tehničke radnje kojima bi se fiksirali materijalni tragovi te su faktički iskazi svjedoka – žrtava često jedno od glavnih dokaznih sredstava. Nadalje, u pravilu je riječ o događajima koji su po svim aspektima višeslojni, sa više žrtava i više počinitelja, sa više radnji počinjenja i sa potpunom rasutošću u vremenu i prostoru. Tako, u konkretnom slučaju riječ je o kaznenom djelu koje je počinjeno prije 34 godine, u kome je na strani počinitelja više osoba (izuzev optuženika i drugi supočinitelji, pripadnici Teritorijalne obrane Karanac i srpskih paravojnih postrojbi), u kojemu su se kritičnog dana, pored obitelji navedenih u činjeničnom opisu, paralelno od strane drugih počinitelja protjerivale sa popisa mještana [adresa] i druge obitelji nesrpske nacionalnosti, koji događaji su se odvijali u više ulica Karanca. Razumljivo je, stoga, da jedni očevici vide jedne počinitelje na jednoj, drugi na drugoj lokaciji, odnosno da ne vide svi očevici sve počinitelje u istom trenu, na istom mjestu i izuzev tvrdnji o sudjelovanju u radnjama počinjenja, tvrdnji u smislu tko je, kada i u kojim aktivnostima koga vidio, mora podleći podrobnoj i opreznoj ocjeni.

19.1. S tim u vezi, sud je iskaze ispitanih svjedoka žrtve GĆ i žrtve ČĆ (iskazi ovih svjedoka već ranije analizirani pod točkom 15.11. obrazloženja) i žrtve VN i svjedoka AĆ, ŽĆ, TĆ, PĆ, dakle, mještana [adresa] koji su i sami protjerivani kritične zgode, cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer se radi o neposrednim očevicima predmetnih događaja, te su im činjenice i okolnosti o kojima se izjašnjavaju u bitnome osobno poznate, te da sudu nije predočen niti jedan dokaz koji bi ukazivao da se njihovo iskazivanje ne prihvati i da je izvjesno da nitko od njih nema niti jedan razlog da lažno iskazuje i tako tereti optuženika. Manja odstupanja u iskazima navedenih svjedoka, ovaj sud već je pojasnio pod toč. 15.7. i 15.8. obrazloženja ove presude.

19.2. Nadalje, sud je iskaze svjedoka LĆ, EM i JN također cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer iako isti svjedoci nisu bili očevici događaja za koje se optuženik tereti (svjedok LĆ se vratio u [adresa] dva do tri dana nakon 24. studenoga 1991., svjedok ĐĆ i JN nisu vidjeli ništa od događaja 24. studenoga 1991. u [adresa]) isti svjedoci su svjedočili o činjenicama koje su im posredno poznate iz razgovora sa prognanim mještanima, pa su tako svjedoku JN poznate pojedine okolnosti (da su ih tukli i zastrašivali u tolikoj mjeri da im nije ništa drugo preostalo već da napuste svoje domove, da je predvodnik bio DĆ, kao i da je u protjerivanju J sudjelovala specijalna jedinica iz [adresa]) iz razgovora sa svjedokom GN i CĆ, HN, A i BM čiji iskaz je u tom dijelu podudaran sa iskazima imenovanih svjedoka, dok mu je osobno poznato da je u zarobljavanju NM sudjelovao optuženi HĆ, budući je to osobno vidio. Svjedok ĐĆ također je posredni svjedok kojemu je iz priča mještana poznato da su zlostavljani i protjerivani, kao i da je postojao popis ljudi koji su trebali biti protjerani, dok mu je osobno poznata činjenica o progonstvu PĆ, budući su on i njegova obitelj istome pružili zaštitu prije odlaska iz [adresa]. Svjedok LĆ svjedočio je svojim iskazom o činjenicama koje su mu osobno poznate (postojanje popisa osoba nesrpske nacionalnosti koje su trebale biti protjerane, o osnivanju štaba teritorijalne obrane i njegovim pripadnicima, uz činjenicu da se te okolnosti o kojima je iskazivao podudaraju u bitnome sa iskazima svjedoka žrtve ČĆ, EM i JN koji također govore i postojanju popisa, te iskazima svjedoka AĆ, ŽĆ i TĆ koji također suglasno iskazuju da je pravi komandant štaba bio DĆ, kao i drugim pripadnicima štaba.

20. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinitu materijalnu dokumentaciju koja je pročitana i reproducirana tijekom postupka, te istu posebno analizirao pri čemu istinitost sadržaja materijalnih dokaza tijekom postupka nije osporena. Glede moguće netočnosti podataka navedenih u popisu prognanih osoba, točnije datuma progonstva pojedinih osoba zbog nepotrebnog ponavljanja upućujemo na obrazloženje ovoga suda pod točkom 18.

20.1. Sud nije posebno cijenio Potvrdu TO [adresa] broj 144/1-1992 od 3.lipnja 1992. jer je iz pročitanog sadržaja iste utvrdio da sadrži podatke o statusu ukupno šest pripadnika TO Karanac, za razdoblje od travnja 1992 do 30. svibnja 1992., dakle za razdoblje koje nije obuhvaćeno vremenom inkriminacije.

21. Analizirajući sve dokaze zajedno, kao i međusobnoj vezi, sud smatra da je provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno utvrđeno i dokazano da je optuženi počinio kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

22. Sud je, pored već pod točkama 15.7. i 16. naznačenih i obrazloženih intervencija u činjenični opis kaznenog djela, učinio još i dopuštenu intervenciju tako što je u preambuli činjeničnog opisa unio riječi '' BĆ' što je očiglednom omaškom državnog odvjetnika propušteno u preambuli, budući iz alineje 2 činjeničnog opisa nesporno proizlazi da je i BĆ jedna o osoba s kojom je optuženik u supočiniteljstvu počinio kazneno djelo, te kako bi činjenični opis učinio jasnijim, odnosno preciznijim, u preambuli iza riječi ''srpskih paravojnih postrojbi'' dodao riječi ''tzv. Jarićevih specijalaca'' budući iz iskaza svih ispitanih svjedoka nesporno proizlazi da su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi bili upravo tzv. ''Jarićevi specijalci'', te nadalje u prvoj alineji umjesto ''udarcem po nozi'' stavio ''udarcem po donjem dijelu nogu'', kako je to eksplicite naveo svjedok žrtva VĆ u svom iskazu te u drugoj alineji dodao riječ ''uniformirani'', budući iz iskaza svjedoka žrtve GĆ nesporno proizlazi da su osobe koje su došle kod njega kritičnog dana bile uniformirane i naoružane. Navedenim izmjenama optužba nije prekoračena, niti je narušen njezin objektivni identitet, jer izmjenama nije doveden u pitanje inkriminirani događaj, niti se radi o odlučnoj činjenici takvoj značaja da bi time bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje kaznenog djela.

23. Sud nalazi bitnim istaknuti da nisu osnovani navodi branitelja optuženika o prekoračenju optužbe i s tim u vezi povredi načela specijalnosti, budući je iz naloga Vrhovnog državnog odvjetništva u Berlinu za izručenje HĆ vidljivo da je optuženi HĆ izručen upravo radi kaznenog progona zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH koje je navedeno u Europskom uhidbenom nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, broj KMp-DO-55/2022 od 23. prosinca 2022., koje djelo je obuhvaćeno činjeničnim opisom optužbe.

24. Sud je na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08 kao nevažni prijedlog odbio dokazni prijedlog optužbe da se pročitaju iskazi ispitanih svjedoka ŽM, TM, ĐM, PM, KM, UM, ĆM, FM, HH, JH, DH, TN, IH, EH, MH, ZH, ŠM, BH, OM, NH i ČH, jer su okolnosti na koje se predlaže čitanje zapisnika o ispitivanju ovih svjedoka (okolnost njihovih saznanja o istjerivanju iz domova nesrpskog stanovništva u [adresa]) već utvrđene u ovom postupku izvođenjem drugih dokaza, točnije ispitivanjem žrtava i drugih svjedoka.

25. Na temelju utvrđenja spornih činjenica, podvođenjem istih pod odredbu čl. 120. st. 1. OKZ RH odnosno primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, sud utvrđuje da je optuženi HĆ inkriminirane zgode, tijekom neprijateljske agresije i okupacije mjesta [adresa] od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi protiv ustavnopravnog poretka RH kršeći pravila međunarodnog prava, pridružujući se pripadnicima Teritorijalne obrane Karanac i srpskih paravojnih postrojbi tzv. ''Jarićevih specijalaca'' sudjelovao u radnjama zastrašivanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja nesrpskog stanovništva sela [adresa] kako bi se isti primorali na iseljavanje, pa je tako 24. studenoga 1991. uniformiran i naoružan zajedno s MĆ, IĆ, pok. ZĆ i više drugih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi došao u kuće NĆ i ČĆ, pri čemu su ih svi zajedno tukli, kao i da je istoga dana sa IĆ, EĆ, BĆ i drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih postrojbi došao uniformiran i naoružan do roditeljske kuće GĆ, pri čemu je BĆ zapovjedio GĆ da u roku od 24 sata mora napustiti svoju kući, jer za to više neće imati prilike, čime su radnjama optuženog HĆ ostvarena sva bitna obilježja bića kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

26. Svako protupravno postupanje za vrijeme okupacije (rata ili oružanog sukoba) prema civilima nije ujedno i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Za ocjenu o postojanju ratnog zločina uz utvrđenje da se radi o nečovječnom postupanju, primjeni mjera zastrašivanja i terora, odnosno provođenju raseljavanja potrebno je dokazati i vezu između kriminalnog čina kao objektivnog ostvarenja ratnog zločina i okupacije, odnosno postojanje namjere optuženika prema kojoj je njegova protupravna aktivnost u vezi s okupacijom pa da je time postupao suprotno pravilima međunarodnog prava koja za vrijeme okupacije štite civile. U konkretnoj situaciji ostvarene su obje sastavnice.

26.1. Naime, prema prethodnom utvrđenju suda opisano postupanje optuženika iz izreke ove presude je bez sumnje protupravno i radi se o zlostavi koja predstavlja nečovječno postupanje i zastrašivanje (fizička zlostava i prijetnje ubojstvom žrtvama) koje je poduzeto u cilju prinude nesrpskog stanovništva na iseljavanje iz svojih domova.

26.2. Pored toga, po mišljenju ovoga suda dokazana je i druga sastavnica nužna da bi se radilo o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. Naime, međunarodno pravo, a time i čl. 120. st. 1. OKZ RH štiti sve civilne osobe koje su u vlasti protivne strane bez obzira na državljanstvo civilnih osoba, ako se radi o vlasti koja je proizašla iz oružane pobune. To znači da vlast nad civilnim osobama mora biti u vezi sa oružanim sukobom. U konkretnom slučaju, odlazak uniformiranog i naoružanog optuženika zajedno s ostalim pripadnicima teritorijalne obrane i srpskih paravojnih postrojbi u domove nenaoružanih civila, bez bilo kakve zaštite, na području koje je okupirano i nije bilo pod kontrolom nadležnih organa RH, kako bi se iste primjenom fizičke sile i prijetnjama raselilo povezano je s oružanim sukobom, a optuženik je imao nad njima vlast kao pripadnik okupacijske sile.

27. Općepoznata činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju trajala oružana pobuna lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno pravnog poretka RH te napadi udruženih snaga JNA, pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije na Baranju koja je imala karakter oružanog sukoba, da je taj oružani sukob najprije imao nemeđunarodni karakter sve do 8. listopada 1991. godine kada je Republika Hrvatska stekla svojstvo suverene države u smislu međunarodnoga prava dana 8. listopada 1991. godine, što proizlazi iz ustavno pravne prakse i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4150/2010, a od 8. listopada 1991. međunarodni karakter i takva kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe i na odabir materijalnog prava koje se primjenjuje u svakom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

28. Naime, u konkretnom slučaju radi se o kaznenom djelu sa tzv. ''blanketnom'' dispozicijom koja se ogleda u kršenju ''pravila međunarodnog prava''.

28.1. Stoga se Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, kao i Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I.) primjenjuje na događaje nakon 8. listopada 1991. godine, pa tako i na konkretni događaj.

28.2. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. člankom 2. propisuje da se ova Konvencija primjenjuje u slučaju objavljenog rata ili nekog drugog oružanog sukoba koji izbije između dviju ili više visokih stranaka ugovornica, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje.

28.3. Konvencija se također primjenjuje u svim slučajevima okupacije čitavog ili dijela područja visoke stranke ugovornice, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor. Primjenjuje se i ako jedna sila u sukobu nije stranka ove Konvencije.

28.4. Člankom 3. iste propisano je da je u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe: st. 1. s osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan vojnog ustroja (''hors de combat'') zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugoga razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenja, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. U tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni su, i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu ovi čini: a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja; c) povrede osobnog dostojanstva osobito uvredljivi i ponižavajući postupci.

28.5. Članak 27. stavak 1. Konvencije propisuje zaštitu osoba koje imaju u svakoj prilici pravo na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih obiteljskih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i svojih običaja te da će se s njima u svako doba postupati čovječno i štitit će ih se od svakog čina nasilja ili zastrašivanja, uvreda i javne radoznalosti.

28.6. Članak 33. stavak 1. Konvencije propisuje da nijedna zaštićena osoba ne može biti kažnjena za djelo koje nije osobno počinila. Kolektivne kazne kao i sve mjere zastrašivanja i terorizma, zabranjene su.

28.7. Članak 49. stavak 1. Konvencije izričito propisuje da su masovni ili pojedinačni prisilni premještaji, kao i deportacija zaštićenih osoba s okupiranog područja na područje okupacijske sile i naokupirano ili neokupirano područje bilo koje druge države zabranjeni, bez obzira na razloge.

28.8. Dopunskim protokolom Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.) i to, člankom 1. propisano je da se visoke stranke ugovornice obvezuju da će poštivati ovaj Protokol i da će im osigurati poštovanje u svim okolnostima.

28.9. U slučajevima koji nisu predviđeni ovim Protokolom ili drugim međunarodnim sporazumima, građanske osobe i borci ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koje proizlazi iz ustanovljenih običaja, iz načela čovječnosti i iz zahtjeva javne savjesti.

28.10. Ovaj se Protokol, kojim se dopunjuju Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. za zaštitu žrtava rata, primjenjuje u situacijama predviđenim člankom 2. koji je zajednički tim Konvencijama.

28.11. Situacije navedene u prethodnome stavku uključuju oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda za samoodređenje, zajamčenom u Povelji Ujedinjenih naroda i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.

28.12. Člankom 75. stavkom 1. istog Protokola propisuje se da utoliko ukoliko su pogođene situacijom navedenom u članku 1. ovog Protokola, s osobama koje su vlasti stranke sukoba i koje ne uživaju povoljniji postupak na temelju Konvencija i ovoga Protokola u svakoj će se prilici postupati čovječno i one će uživati barem zaštitu predviđenu ovim člankom, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeroispovijedi ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinskom stanju, rođenju ili drugom statusu ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. Svaka će stranka poštovati ličnost, čast, uvjerenje i vjerske obrede svih takvih osoba, dok stavak 2. zabranjuje u svako doba i na svakom mjestu, bilo da ih počine civilni ili vojni službenici ove čini: toč. a) nasilje protiv života, zdravlja i fizičkoga ili mentalnoga blagostanja osoba, osobito: alineja (II.) mučenje svake vrste, bilo fizičko ili mentalno.

28.13. S obzirom na sadržaj citiranih odredbi Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola izvjesno je da je optuženik radnjama koje je u inkriminirano vrijeme poduzimao postupao protivno istima. Svojim postupanjima, optuženik je grubo kršio propisanu citiranu Konvenciju i Dopunski protokol. Radnje koje je poduzimao kroz inkriminirano razdoblje poduzimao je s izravnom namjerom. Pri poduzimanju tih radnji, bio je svjestan i postojanja citirane Konvencije i Protokola te da radnjama koje kroz inkriminirano razdoblje poduzima prema civilnom stanovništvu, znajući da takve radnje poduzima prema civilnom stanovništvu, iste krši. Time jasno manifestira svoj stav u pogledu kršenja citirane Konvencije i Dopunskog protokola, da ista kršenja hoće.

29. Po utvrđenju ovoga suda optuženi HĆ počinio je zajedno s ostalim pripadnicima Teritorijalne obrane Karanac i pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi tzv. ''Jarićevih specijalaca'' kazneno djelo, svatko od njih svojim radnjama (prijetnjama, zastrašivanjem, tjelesnim ozljeđivanjem ili drugim postupanjem na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo) i time je doprinio zajedničkoj posljedici kaznenog djela te se stoga smatra supočiniteljem u smislu odredbe čl. 20. OKZ RH. Ovom odredbom propisano je da suizvršilaštvo (sada supočiniteljstvo) postoji počini li više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički krivično djelo.

29.1. Za postojanje supočiniteljstva nužno je da bude ostvarena objektivna i subjektivna komponenta, a to su učešće u djelu i svijest o zajedničkoj odluci o djelu, odnosno zajedničkom djelovanju. Objektivni elemenat supočiniteljstva predstavlja radnju, s time da nije nužno da svaki od supočinitelja sudjeluje neposredno u samoj radnji izvršenja (u ovome slučaju fizičkoj zlostavi i prijetnjama), već na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela. Pri tome, nije bitno niti tko je od supočinitelja bio učinkovitiji u realizaciji zajedničke odluke, budući se kod supočinitelja radi o zajedničkoj vlasti nad djelom u čijem oblikovanju sudionici mogu sudjelovati s doprinosom različitog intenziteta. Subjektivni stav počinitelja izražen je u volji da on zajednički sa drugima ostvari kazneno djelo.

29.2. U konkretnom slučaju polazeći od tijeka zbivanja, točnije činjenice da se optuženi kritične zgode pridružio uniformiranim i naoružanim pripadnicima teritorijalne obrane i srpskih paravojnih postrojbi, da je i sam pri počinjenju djela bio uniformiran i naoružan, te da je u domove žrtava došao zajedno s njima, da su u dolasku vođeni prethodnicom (DĆ) koji im je pokazivao kuće J i D koje prema popisu treba iseliti, da je pri počinjenju djela na štetu žrtve NĆ i ČĆ sudjelovao u samoj radnji izvršenja, točnije fizičkom zlostavljanju žrtvi, dok je kod žrtve GĆ stajao u neposrednoj blizini pojedinačnog počinitelja BĆ, navedene okolnosti po mišljenju suda nedvojbeno upućuju na zaključak da je optuženik znao gdje i zašto idu i da je između njih postojao prethodni dogovor o počinjenju djela, odnosno da je u pogledu izvršenja kaznenog djela postojala zajednička namjera da prijetnjama, zastrašivanjem i fizičkim zlostavljanjem prinude žrtve na iseljavanje.

29.3. Iako bi se pojednostavljeno gledano u odnosu na žrtvu GĆ postupanje optuženika moglo gledati kao njegov dolazak u dom roditelja žrtve GĆ (gdje se u tom trenutku nalazio i sam GĆ), ovdje valja imati u vidu činjenicu da je optuženik došao zajedno s ostalim supočiniteljima, da je tom prilikom bio naoružan i uniformiran, da je dio njih (uključujući i optuženika) ostao ispred kuće, a dvojica od kojih je jedan prijetio žrtvi ubojstvom ukoliko ne napusti kuću, ušli u dvorište. Iako, dakle, optuženik nije neposredni izvršitelj navedene prijetnje žrtvi, cjelokupno postupanje optuženika treba promatrati kao jedinstvenu cjelinu u kojoj svatko od sudionika ispunjava bitnu funkciju u procesu počinjenja djela. U konkretnom slučaju, ta funkcija se kod optuženika ogleda u činjenici da je optuženik uniformiran i naoružan s još nekoliko supočinitelja ostao ispred kuće žrtve, za vrijeme dok je drugi supočinitelj prijetio žrtvi i na taj način svojom prisutnošću na mjestu počinjenja psihički pomagao u zastrašivanju žrtve, čime je jednakomjerno svojim odnosom prema poduzetim radnjama bitno doprinio počinjenju djela.

30. Ubrojivost optuženika, dakle, da je isti bio svjestan značenja počinjenog djela u smislu njegove zabranjenosti tijekom postupka nije dovedena u pitanje, kao niti svijest o protupravnosti. Također, tijekom postupka nije utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga na strani optuženika.

31. Nadalje, u konkretnom slučaju optuženi HĆ kazneno djelo počinio je s izravnom namjerom, s obzirom da je bio u potpunosti svjestan i svog djela i da je htio njegovo počinjenje. Naime, optuženik je znao da radnjama opisanim u činjeničnom opisu ostvaruje sve bitne elemente bića kaznenog djela, uključujući i posljedicu čije nastupanje shvaća kao realnu mogućnost, htio je njezino nastupanje i time počinjenje djela. Tako, u potpunosti je svjestan činjenice da se radi o zaštićenoj kategoriji osoba. Svjestan je i radnji koje poduzima i posljedica tih radnji, koje i hoće, jer se prijetnjama kakve su upućene žrtvama kritične zgode koje prijetnje su usmjerene na prouzročenje straha kod žrtava da ukoliko ostanu u svojim domovima, da će biti ubijeni, koje prijetnje su u slučaju žrtve NĆ i ČĆ popraćene fizičkom zlostavom, mora i hoće prouzročiti posljedice u vidu napuštanja njihovih domova, točnije raseljavanja nesrpskog stanovništva. Ovdje valja reći da svijest da se ''krše pravila međunarodnog prava'' nije nužna za postojanje namjere, jer je ovo obilježje objektivni učin za postojanje predmetne inkriminacije i ne mora biti obuhvaćeno namjerom.

32. Optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon (''Narodne novine'' broj 125/11 i 144/12) koji u odredbi čl. 91. propisuje kazneno djelo – ratni zločin. Odredba čl. 3. KZ/11 propisuje da se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno (st. 1.), da ukoliko se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta da će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (st. 2.) pa je s obzirom na citirane odredbe valjalo odlučiti koji je od navedena dva kaznena zakona, OKZ RH ili KZ/11, najblaži. Obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u odnosu na koje djelo je utvrđeno postojanje pravnog kontinuiteta s kaznenim djelom iz čl. 91. KZ/11, propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, a da je za kazneno djelo iz čl. 91. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora (što znači mogućnost osude na četrdeset godina dugotrajnog zatvora), razvidno je da je blaži OKZ RH, te je sukladno odredbi čl. 3. KZ/11, sud optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

33. Proglasivši optuženog HĆ krivim zbog počinjenja kaznenog djela, valjalo je istome u okviru propisanih okvira kazne za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i sukladno čl. 37. OKZ RH odmjeriti kaznu, pri čemu je sud primijenio opće pravilo o odmjeravanju kazne (vrste i visine), polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, istovremeno cijeneći sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a posebice jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je djelo počinjeno, prijašnji život počinitelja, njegove osobne prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela.

33.1. Sud je cijenio da je optuženik pri počinjenju kaznenog djela postupao s izravnom namjerom prvog stupnja, da je imao svijest o protupravnosti te da je bio potpuno ubrojiv, koje okolnosti govore o najvišem stupnju krivnje.

33.2. Od olakotnih okolnosti, gledajući prijašnji život optuženika, sud je uzeo u obzir činjenicu da prema podacima iz kaznene i prekršajne evidencije optuženi HĆ nije prekršajno kažnjavan niti kazneno osuđivan. Također je kao olakotnu okolnost uzeo u obzir činjenicu da je od vremena počinjenja kaznenog djela do danas prošlo gotovo 34 godine tijekom kojih se optuženi HĆ nije javljao kao prekršitelj pozitivnih pravnih propisa, koja okolnost ukazuje na usklađenost njegovog ponašanja s pravnim poretkom. Iako je od počinjenja kaznenog djela za koje se tereti optuženik proteklo nepune 34 godine, te da je protek vremena od počinjenja djela prema sudskoj praksi olakotna okolnost na strani počinitelja kaznenog djela, kako se ovdje radi o kaznenom djelu ratnog zločina za koje zastara kaznenog progona ne zastupa, protek vremena od počinjenog kaznenog djela nije od značaja za ocjenu okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, iz kojeg razloga ova okolnost nije uzeta olakotnom.

33.3. Polazeći od jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, ovaj sud kao otegotnu okolnost cijenio je činjenicu da su žrtve kaznenog djela tri osobe. Imajući u vidu da je u odnosu na optuženika očigledno da je pobuda kojom je bio motiviran na počinjenje ovog kaznenog djela ustvari etnička nesnošljivost prema nesrpskom stanovništvu, poglavito pripadnicima hrvatske nacionalnosti, istu okolnost je sud cijenio kao otegotnu. Kao otegotnu okolnost sud je uzeo u obzir i skrivljeni učinak počinjenog kaznenog djela, koji se ogleda u progonstvu žrtava iz njihovih domova, čime je povrijeđeno njihovo ustavno pravo na nepovredivost doma, na duži broj godina. Na strani optuženika, koji negira počinjenje kaznenog djela izostalo je svako žaljenje za nastupjelu posljedicu (progonstvo J i D, koji su bili dojučerašnji susjedi optuženika), što također valja cijeniti otegotnim.

33.4. Uzevši u obzir izneseno, sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina, držeći kako je upravo takva kazna primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja, stupnju njegove krivnje, pogibeljnosti kaznenog djela, te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 37. OKZ RH.

34. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom HĆ u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 5. travnja 2023. do 20. lipnja 2023., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. lipnja 2023., pa nadalje.

35. Iako optuženi HĆ prema osobnom iskazivanju nema primanja i imovine, uzimajući u obzir da je optuženi HĆ osoba u dobi od navršenih 55 godina života, radno sposoban, da isti nema osoba koje je dužan uzdržavati, sud smatra da isti može podmiriti troškove na koje je obvezan te da time neće ugroziti svoju egzistenciju, slijedom čega je optuženika na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 obvezao da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i to, trošak prijevoda EUN-a u iznosu od 172,21 eura, troškove za svjedoke u ukupnom iznosu od 289,64 eura, te paušalnu svotu u iznosu od 800,00 eura, što ukupno iznosi 1.261,85 eura, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, te nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08, o čijoj će visini predsjednik vijeća donijeti posebno rješenje kada se ti podaci pribave.

Osijek, 12. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća – sudac za ratni zločin Vesna Osmanović

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude žalbu mogu podnijeti stranke i branitelj, a u korist optuženika žalbu mogu podnijeti i osobe navedene u čl. 464. st. 2. ZKP/08.

Žalba se može podnijeti u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu neposredno ili putem preporučene pošte u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, na broj KO-DO-20/2024

2. Optuženi HĆ – putem Zatvora u Osijeku

3. Branitelj optuženika, Davor Bestvina, odvjetnik iz Osijeka

Nakon pravomoćnosti:

1. Žrtva GĆ, [adresa]

2. Žrtva VĆ, [adresa]

3. Žrtva CĆ, [adresa]