Posl.br.P-5396/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva br.27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Ljiljana Mustapić, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Josip Krstulović odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB:92963223473, zastupan po punomoćniku Sanja Porobija odvjetnik u OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025 g., presudom objavljenom dana 12. ožujka 2025 g.,

p r e s u d i o  j e

I „Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan novčani iznos od 28.487,66 EUR-a, sve zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom do dana isplate i to baš;

-na iznos od 0,75 Eura od dana 06.12.2006. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 2,58 Eura od dana 10.03.2008. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 0,70 Eura od dana 10.10.2008. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 11,44 Eura od dana 10.11.2008. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 1,32 Eura od dana 10.12.2008. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 26,20 Eura od dana 15.01.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 26,49 Eura od dana 15.02.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 17,21 Eura od dana 15.03.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 19,34 Eura od dana 15.04.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 19,77 Eura od dana 15.05.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 16,10 Eura od dana 15.06.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 16,75 Eura od dana 15.07.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 13,41 Eura od dana 15.08.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 17,22 Eura od dana 15.09.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 12,99 Eura od dana 15.10.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 15,72 Eura od dana 15.11.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 15,29 Eura od dana 15.12.2009. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 22,67 Eura od dana 15.01.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 27,40 Eura od dana 15.02.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 26,38 Eura od dana 15.03.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 31,09 Eura od dana 15.04.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 39,71 Eura od dana 15.05.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 42,01 Eura od dana 15.06.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 52,26 Eura od dana 15.07.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 51,92 Eura od dana 15.08.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 73,17 Eura od dana 15.09.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 60,80 Eura od dana 15.10.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 63,67 Eura od dana 15.11.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 79,02 Eura od dana 15.12.2010. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 80,25 Eura od dana 15.01.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 75,35 Eura od dana 15.02.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 78,33 Eura od dana 15.03.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 78,49 Eura od dana 15.04.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 87,55 Eura od dana 15.05.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 106,81 Eura od dana 15.06.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 128,73 Eura od dana 15.07.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 154,42 Eura od dana 15.08.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 116,23 Eura od dana 15.09.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 103,39 Eura od dana 15.10.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 104,25 Eura od dana 15.11.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 106,04 Eura od dana 15.12.2011. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 117,13 Eura od dana 15.01.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 120,49 Eura od dana 15.02.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 116,86 Eura od dana 15.03.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 116,33 Eura od dana 15.04.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 118,18 Eura od dana 15.05.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 121,39 Eura od dana 15.06.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 117,41 Eura od dana 15.07.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 116,32 Eura od dana 15.08.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 106,52 Eura od dana 15.09.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 114,98 Eura od dana 15.10.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 118,93 Eura od dana 15.11.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 116,33 Eura od dana 15.12.2012. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 113,20 Eura od dana 15.01.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 112,14 Eura od dana 15.02.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 111,03 Eura od dana 15.03.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 118,43 Eura od dana 15.04.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 0,42 Eura od dana 16.04.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 107,37 Eura od dana 15.05.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 105,50 Eura od dana 15.06.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 106,64 Eura od dana 15.07.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 105,47 Eura od dana 15.08.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 109,68 Eura od dana 15.09.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 112,42 Eura od dana 15.10.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznod od 113,76 Eura od dana 15.11.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 118,51 Eura od dana 15.12.2013. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 113,74 Eura od dana 15.01.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 112,43 Eura od dana 15.02.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 115,21 Eura od dana 15.03.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 112,79 Eura od dana 15.04.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 109,32 Eura od dana 15.05.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 110,07 Eura od dana 15.06.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 112,55 Eura od dana 15.07.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 114,52 Eura od dana 15.08.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 115,03 Eura od dana 15.09.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 117,15 Eura od dana 15.10.2014. godine, pa do konačne isplate

-na iznos od 22.596,19 Eura od dana 31.10.2014. godine, pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

II„Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.926,11 Eura, sve u roku od 15 dana od dana presuđenja 12. ožujka 2025 g.i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi da su stranke zaključile Ugovor o nenamjenskom kreditu u iznosu od 111.181,00 CHF, šifra namjene 758, broj Ugovora:3207677677, kreditna partija:7103356158, datum odobrenja 17.10.2006.godine. Predmetni spor je nastao u vezi djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Splitu, pa je za ovaj spor sukladno članku 59 Zakona o parničnom postupku, nadležan i naslovni sud na čijem se području poslovna jedinica tuženika i nalazi.

2.Navedeni kredit, tužitelj je zatvorio i saldirao dana 31.10.2014.godine. Međutim, za vrijeme trajanja otplate kredita, tužena banka je jednostrano mijenjala kamatnu stopu, te je na taj način tužitelj uplatio tuženoj banci, više nego što se odnosi na otplatu predmetnog kredita. Također, tužitelj je tijekom otplate kredita preplatio i određeni iznos, na ime kontinuiranog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu, tako da je po procjeni tužitelja, a koju procjenu tužitelj temelji na izračunu Jurice Dobranića, dipl. oec., sudskog vještaka za financiranje i računovodstvo, na osnovu porasta tečaja švicarskog franka, tužitelj pretplatio iznos od 212.677,20 kuna.

3.Točan iznos, koji je tužitelj preplatio tuženoj banci tijekom vraćanja navedenog kredita, tužitelj će precizno izraziti, tek nakon provedenog vještačenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo. Dakle, tijekom otplate kredita, tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu je bio u kontinuiranom porastu, pa budući da je predmetni kredit bio u švicarskim francima, to je tužitelj bio izložen stalnom porastu mjesečne rate za predmetni kredit, već od samog početka otplate kredita, pa sve do dana 31.10.2014.godine, kada je predmetni kredit zatvoren i saldiran od strane tužitelja. Naime, dana 14. lipnja 2018 godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, donio je pravomoćnu presudu, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10, a kojom presudom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013.godine, te je utvrdio da su određene banke, a među njima i tuženi u razdoblju od 01. listopada 2004.godine pa do 31. prosinca 2008 godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale protivno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 03. rujna 2019 godine, donio presudu poslovni broj broj Rev-2221/2018-11, a u kojoj je izražen pravni stav da su određene banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Stoga je tužitelj u vezi sa navedenom nepoštenom odredbom Ugovora o kreditu, a zbog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu, banci tijekom otplate kredita, preplatio određeni iznos novca. Podneskom od dana 3. listopada 2024 g. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno vještvu kao u izreci.

4.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 14. lipnja 2014.g.Tuženik se protivi svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao dokaza na okolnost visine potraživanja u predmetnom postupku. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja stranka i svjedoka, pregledom po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno te da je tužitelj namjerno doveden u zabludu u pogledu CHF valute. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja koji implicira dostavu isprava u spis od strane banke. Ovakav dokazni prijedlog je neodređen. Osim toga, tužitelj time prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda. Pravila o teretu dokazivanja su jasna.Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice nemara tužitelja koji nije sačuvao dostavljene isprave, ne mogu teretiti tuženika obvezom na ponovnu dostavu već dostavljenog. Nadalje, tuženik se protivi svakom budućem uređivanju tužbenog zahtjeva. Određeni tužbeni zahtjev postavlja tužitelj u tužbi, osim u slučaju osnovane stupnjevite tužbe, o čemu ovdje nije riječ. Niti je tužitelj postavio manifestacijski zahtjev, niti je njegova tužba stupnjevita tužba, pa je nejasno tužiteljevo pridržavanje prava konačno urediti tužbeni zahtjev nakon provođenja vještačenja. Vještačenje je samo dokazno sredstvo. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 212.677,20 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari.

5.Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr-1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača.

6.Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

7.Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 P Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“.Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute.

8.Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice- guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr. en.pdf dostupno je izlaganje Aguvernera APĐ od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi:„Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. GPĐ održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi:„Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije.

9.Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR.

10.Temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Aguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž- 7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a GP prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi:„HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“ U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi:„Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.

11.U Novom listu od 20.7.2005. se navodi:„Činjenica je, a na to je upozorio i GP, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru.Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi:„Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune

– ističe GP“Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi:“Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev-2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54).Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju.

12.Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci G (C-186/16) navedeno:„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi:Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti.

13.Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

14.Tijekom postupak sud je dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu, proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem i dopunom vještva vještaka, Ante Beusa.

15.Tužbeni zahtjev je osnovan.

16.Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti.

17.Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem. Pregledom vještva vještaka Ante Beus utvrđeno je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 29.326,49 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 220.960,44 HRK-a, bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Tuženik je prigovorio vještvu na koje prigovore se vještak očitovao u dopuni vještva ( list 225 – 239 spisa ).

18.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131.st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

20.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. U odluci VSRH RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o

1 0

kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

21.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22.Stoga sud smatra sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.", trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl.269. st.2. i čl.272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a.

23.Temeljem čl.324. ZOO-a,, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa.

24.Obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl.1111. ZOO-a., tuženik je dužan vratiti tužiteljima sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl.323. st.1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

25.Dakle, kako se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, kako je ista neodređena i nedorečena formulacija ovaj sud smatra da je ova sporna ugovorna odredba nepoštena, a imaju pritom u vidu i pravno shvaćanje izračeno u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od 13.prosinca 2016.godine (NN 13/16), odnosno pravno shvaćanje VS RH u odluci broj Revt-

1 1

249/14 od 9.travnja 2015.godine. Dakle, i ova ugovorna odredba je ništetna, ali to ponovno ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju stečeno bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po ništetnim ugovornim odredbama.

26.Što se tiče istaknutog prigovora zastare trebalo je primijeniti odredbu čl.215. st.1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1 ( čl.104 st.1 ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga je prigovor zastare neosnovan.

27.Na iznos glavnice tužitelj je zatražilo isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope. Prema odredbi čl.1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28.Tužitelj je nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi stranke posebno pregovarale o navedenoj odredbi prije nego je sporni ugovor zaključen, stranke nisu ugovorile uvjete pod kojima će se promjenjiva kamatna stopa mijenjati, a niti je tuženik u svojim uvjetima i odlukama odredio kriterije za takvu promjenu promjenjive kamatne stope. Stoga tuženik nije mogao jednostrano određivati visinu promjenjive kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija koji bi tužitelju bile poznate i da tužitelj na te kriterije pristane, odnosno o bilo kakvim kriterijima za eventualnu promjenu kamatne stope stranke nisu niti pregovarale.

29.Kamata se sastoji od eurribor koji zavisi od promjena na tržištu kapitala i marže koji pripadaju tuženiku kao banci koja bi uvijek trebala biti ista pa vrijeme trajanja cijelog ugovora dakle, kao što je to ugovoreno u početnoj kamatnoj stopi kod zaključena navedenog ugovora. Tuženik nije mogao jednostrano povećavati kamatnu stopu, posebno na taj način povećavajući svoju maržu i zaradu, a na štetu tužitelja.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

30.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 Zakona o parničnom postupku je tužitelju zastupanom po punomoćniku priznat trošak sastava tužbe i zastupanja na jednom ročištu po 500 Eura, pet podneska po 125 eura, pristupa na pet ročišta po 250 Eura dopuna vještva 64,11 Eura i vještvo Eura 332,00, pristojba tužbe i presude po 329,00 eura sveukupno 3.926,11 Eura.

U Splitu, 12. ožujak 2025.g.

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ

1 2

PRAVNA POUKA: PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka.Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja,

- punomoćniku tuženika,

- u spis,