Poslovni broj: Usž-873/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AJ, državljanina Republike Obale Bjelokosti, kojeg zastupa opunomoćenica Nataša Ružička, odvjetnica u Garešnici, V. Nazora 15a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4353/23-11 od 8. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4353/23-11 od 8. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/3089, URBROJ: 511-01-212-23-8 od 22. kolovoza 2023. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za odobravanje besplatne pravne pomoći u predmetnom upravnom sporu.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 22. kolovoza 2023. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da je dužan u roku od trideset dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

3. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj pobija zakonitost točke I. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da se pobijana presuda u većem dijelu sastoji od ponavljanja utvrđenja iz upravnog postupka, a dio obrazloženja koji se tiče upravnog spora i navoda tužbe i podneska od 12. prosinca 2023. nije dostatno obrazložen. Navodi da se pobijana presuda prvenstveno temelji na utvrđenju suda da je njegov iskaz nevjerodostojan i nedosljedan, a sud nije uzeo u obzir ni jedan drugi dokaz koji je predložio niti je obrazložio zašto nije proveo predložene dokaze. Navodi da mu je ne provođenjem predloženih dokaza sud onemogućio da dokaže svoje tvrdnje. Smatra da je pogrešan zaključak suda da nije utvrđeno postojanje ključnih elemenata proganjanja te da ne ispunjava uvjete za priznanje supsidijarne zaštite. Ističe da iz njegovog iskaza jasno proizlazi da je razlog napuštanja zemlje religijska pripadnost jer je musliman i jasno je opisao fizičko i psihičko maltretiranje koje je doživio u zemlji podrijetla, a koje nasilje je inicirano zbog njegove vjere te političkim nesuglasjem u državi podrijetla, iako on nije politički aktivan. Pojašnjava da je kao politički neaktivna osoba, na osnovi vjerskog opredjeljenja izložen nasilju od strane pobunjenika koje je kod njega izazvalo bojazan za život i traumatiziranost viđenim i proživljenim. Navodi da je pretrpio djelo proganjanja iz članka 23. stavka 2. točke 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine, 70/15., 127/17. i 33/23., dalje: Zakon) te da su ostvareni svi elementi za odobravanje međunarodne zaštite. Smatra da su mu neodobravanjem međunarodne zaštite povrijeđena ustavna prava iz članka 29. stavka 1. i članka 35. Ustava Republike Hrvatske, ali i prava zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članaka 2., 3., 6., 8. i 14. Navodi da je dokazao da strahuje od proganjanja zbog vjere te je dokazao da bi povratkom u zemlju podrijetla bio suočen s rizikom trpljenja nepravde s obzirom na svoju vjersku pripadnost i ponovno bi trpio fizičko i psihičko nasilje. Ističe da se prvostupanjski sud isključivo usredotočio na okolnost da nije jednako iskazivao prilikom ispitivanja ne uzimajući u obzir možebitne i očekivane kulturološke, vjerske, nacionalne, ideološke i etničke razlike kao i protek vremena, koji razlozi su očigledni u konkretnom slučaju, kao i nedvojbeni utjecaj proživljenog nasilja i traume. Ističe da je prvostupanjski sud utvrdio da se u njegovoj državi podrijetla redovito događaju građanski i radnički nemiri iz kojeg utvrđenja je razvidno da bi povratkom u svoju zemlju vrlo vjerojatno, odnosno zasigurno ponovno bio izložen psihičkom i fizičkom nasilju koje je već ranije pretrpio. Nadalje navodi da sud nije uzeo u obzir Direktivu 2011/95/EU o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu (u daljnjem tekstu: Direktiva) te sadržaj odobrene zaštite, iako je Direktiva po pravnoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske. Navodi da je sukladno članku 28. Zakona sud bio dužan provesti procjenu činjenica i okolnosti, što je u konkretnom slučaju izostalo. Ističe da ocjena činjenica mora uzeti u obzir predvidive posljedice vraćanja tražitelja međunarodne zaštite u zemlju u koju treba biti vraćen, pri čemu se ocjenjuje opća situacija u toj zemlji i podnositeljeva osobna situacija. Ako se utvrdi da postoji opasnost da će osoba, u zemlji u koju bi trebala biti vraćena, biti podvrgnuta postupanju protivnom članku 23. stavku 1. Ustava, odnosno članku 3. Konvencije, neovisno o tome proizlazi li ta opasnost iz opće situacije, osobne situacije ili kombinacije jedne i druge situacije, takvo protjerivanje dovest će do povrede tih odredaba. Ističe da nadležna tijela imaju obvezu uzeti u obzir ne samo dokaze koje je predložio tražitelj međunarodne zaštite, već i sve druge dokaze koji su relevantni za predmet koji se ispituje. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući točku I. izreke presude prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS-a) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne i u presudi citirane članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao valjano obrazloženje.

8. Tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika, te je s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj u upravnom postupku (saslušan na zapisnik 16. ožujka 2023.) i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. Zakona. S obzirom na postojeća izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i osobne okolnosti tužitelja koje iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (problemi koje je imao s pobunjeničkom skupinom Rebelle, a u sporu navodi da su to plaćenici tzv „ministri“), sud je (kao i tuženik), osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi te je, imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji te svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona.

9. Imajući na umu podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, sud ocjenjuje da tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.

10. Po ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je iskaz tužitelja nedosljedan i nevjerodostojan jer je u upravnom postupku na zapisnik od 16. ožujka 2023. dao izjavu da smatra da mu se povratkom u zemlju podrijetla ne bi ništa dogodilo jer je sada situacija mirnija, dok je saslušan na raspravi izjavio da smatra da bi mu povratkom u državu podrijetla život bio u opasnosti, a što ne proizlazi iz dostupnih izvješća. Svoj iskaz na raspravi tužitelj je u bitnom mijenjao, kako u odnosu na napadače, tako i na opis napada, kao i postojanje straha od povratka, a kao razlog za to naveo je loše prevođenje, iako je na zapisnik 16. ožujka 2023. izjavio da se dobro razumije s prevoditeljem, a zapisnik je potpisao bez primjedbi. Ovaj Sud ističe da tužitelj u žalbi ponovno ukazuje na druge razloge mijenjanja svog iskaza, a koji su neuvjerljivi i ne mogu se smatrati opravdanim razlozima za mijenjanje iskaza u upravnom postupku i upravnom sporu.

11. Vezano za prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud utvrdio da se u njegovoj zemlji događaju građanski i radnički nemiri, valja reći da je iz obrazloženja pobijane presude razvidno da se ti nemiri odnose na nezadovoljstvo pružanjem usluga i na pritužbe vezane za rad, a ne na vjerske razloge zbog kojih je tužitelj zatražio međunarodnu zaštitu.

12. Tužitelju se napominje da je prema članku 2. stavku 1. podstavku 3. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta, između ostalih akata Europske unije i Direktiva 2011/95/EU na koju se u žalbi tužitelj poziva.

13. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016.) propisano je da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Iz navedenog proizlazi da za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva, a svaka (pojedina) država članica može u zakonu odrediti način na koji će se ta pravila primjenjivati.

14. Stoga tužitelj pogrešno smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU jer se direktive izravno ne primjenjuju, dok je iz članka 2. Zakona razvidno da je isti usklađen s navedenom Direktivom.

15. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude u smislu članka 60. stavka 4. ZUS-a propustio izjasniti o svim dokaznim prijedlozima. Međutim, taj propust ne predstavlja bitnu povredu pravila sudskog postupka. Naime, ako je sud povrijedio pravilo sudskog postupka, a ta povreda nije utjecala na zakonitost i pravilnost presude, tada se ne radi o bitnoj povredi pravila sudskog postupka. U konkretnom predmetu prvostupanjski sud osnovano nije proveo sve predložene dokaze (uvid u obavijest HZZO-a od 23. kolovoza 2023., saslušanje u svojstvu svjedoka VJ, A, ŽJ i AJŽ, koje je tužitelj predlagao na okolnost utvrđivanja svog zaposlenja i boravka u Kutini) jer te činjenice, imajući na umu razloge za odobrenje međunarodne zaštite, nisu relevantne za predmetni upravni postupak.

16. U predmetnom postupku, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelju nije uskraćena mogućnost da izloži činjenice ili iznese dokaze koji idu u prilog osnovanosti njegovog zahtjeva te ovaj Sud ne nalazi da je postupak proveden na način da je tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranu.

17. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih relevantnih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok bitne povrede pravila postupka, kao niti ustavnih niti konvencijskih prava ovaj Sud nije našao.

18. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

19. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković