REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-233/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DEUTSCHE RENTENVERSICHERUNG BAYERN SÜD, OIB 59950094514, Njemačka, Landshut, Am Alten Viehmarkt 2, kojeg zastupaju punomoćnice Maša Gluhinić i Monja Matić, odvjetnice u Zagrebu, protiv 1. tuženika SIEMENS d.d., OIB 12673471493, Zagreb, Heinzelova 70A, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Zagrebu, 2. tuženika INA d.d., OIB 27759560625, Rafinerija Sisak, A. Kovačića 1, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Orehovec i Partneri u Zagrebu, i umješača na strani drugotuženika Croatia osiguranje d.d. , OIB 26187994862, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4080/2009-192 od 6. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe prvotuženika i drugotuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4080/2009-192 od 6. prosinca 2024. u točki I. i točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku i drugotuženiku da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.544,72 EUR.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4080/2009-192 od 6. prosinca 2024. u točkama II. i IV. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4080/2009-192 od 6. prosinca 2024. u točki III. izreke u dijelu u kojem je prvotuženiku i drugotuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 200,24 EUR i sudi:

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 200,24 EUR kao neosnovan.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.185,23 EUR, kao i prvotuženikov zahtjev u iznosu od 781,25 EUR uvećan za trošak sudske pristojbe na žalbu i drugotuženikov zahtjev u iznosu od 1.685,12 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-4080/2009-192 od 6. prosinca 2024. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 23.312,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 15.553,67 EUR (točka II. izreke), naložio je tuženicima da solidarno naknade tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.744,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. prosinca 2024. do isplate po stopi za ostale odnose (točka III. izreke), te je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnih troškova u preostalom zatraženom dijelu (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I. i III. izreke tuženik Siemens d.d. Zagreb podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 781,25 EUR uvećano za sudsku pristojbu na žalbu. U žalbi je, u bitnom naveo da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio odgovornost prvotuženika. Pojasnio je da prvotuženik nije imalac opasne stvari niti se bavi opasnom djelatnošću, stoga smatra da ne može biti odgovoran po principu objektivne odgovornosti. Naveo je da pok. NS nije bio niti radnik prvotuženika pa da se ne radi niti o solidarnoj odgovornosti tuženika već da se odgovornost prvotuženika može zasnivati samo na načelu krivnje. Smatra da je sud doprinos oštećenika prenisko odmjerio jer da iz provedenog vještačenja proizlazi da oštećeni nije provjerio beznaponsko stanje u trafostanici već je započeo s radom zanemarivši potencijalnu opasnost od strujnog udara. Pritom smatra da tužitelj nije dokazao niti visinu tužbenog zahtjeva jer da je supruga pok. tužiteljevog osiguranika u sporno razdoblje radila i ostvarivala plaću pa da nema pravo na obiteljsku mirovinu niti po njemačkom ni po hrvatskom pravu. Ukazao je da sud nije utvrdio bi li pok. tužiteljev osiguranik uopće uzdržavao članove svoje obitelji i ako bi, u kojoj visini. U prilog navedene tvrdnje pozvao se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 1235/13 od 3. veljače 2016. Osporava i odluku u troškovima postupka istaknuvši da je sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha u sporu i da je pogrešno tužitelju dosudio podneske od 6. svibnja 2009., 9. prosinca 2020. i 25. srpnja 2024.

3. Protiv točaka I. i III. izreke tuženik Ina – Industrija nafte d.d. Zagreb podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači ili ukine uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.685,12 EUR. U žalbi je, u bitnom naveo da je prvostupanjski sud zaključak da je trafostanica u trenutku nastanka štetnog događaja bila otključana zasnovao na iskazu svjedoka MS dok je iskaze ostalih svjedoka u potpunosti zanemario. Pojasnio je da iz provedenog dokaznog postupka nedvojbene proizlazi da je uklopničar PS na dan štetnog događaja postupio sukladno propisanoj proceduri, obišao trafostanicu, da je trafostanica u trenutku obilaska uklopničara bila zaključana, da ju je PS nakon obilaska ponovno zaključao, a ključeve ostavio u ormarić dispačerske službe. Stoga smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Pritom smatra da je sud pogrešno utvrdio doprinos unesrećenog radnika u omjeru od 25% već da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da unesrećeni radnik isključivo odgovoran za nastalu štetu pa da presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati.

4. Protiv točaka II. i IV. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog prava, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači ili ukine uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.185,23 EUR. U žalbi je, u bitnom, naveo kako smatra da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio doprinos osiguranika tužitelja štetnom događaju u omjeru od 25%. Pojasnio je da osiguranik tužitelja nije odgovoran za nastanak štetnog događaja s obzirom na činjenicu da je u provedenom dokaznom postupku nesporno utvrđeno da su tuženici svojim ponašanjem učinili niz propusta, a što je dovelo do toga da nisu provedene mjere zaštite zdravlja i sigurnosti radnika i konačno do smrti radnika. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok već da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Istaknuo je da je sud neosnovano odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. jer se udovica tužiteljevog osiguranika zaposlila pa da nije bilo osnove za isplatu mirovine. Smatra da je tužitelj osnovano udovici isplaćivao mirovinu do kraja 2018. bez obzira na njezino zaposlenje te da je sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha u sporu, na temelju kojeg je obračunao nastali trošak, pri čemu da tužitelju neosnovano nisu priznati podnesci od 15. srpnja 2009. i 27. svibnja 2022.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja nije osnovana dok su žalbe tuženika osnovane samo u dijelu odluke o parničnim troškovima.

7. Ispitavši pobijanu presudu u sukladnu s odredbama čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita u dijelu koji je opisan u točki I. izreke ove drugostupanjske presude dok je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u dijelu u kojem je to opisano u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

8. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuju žalitelji istaknuvši da se presuda ne može ispitati. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za ocjenu o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i zakonite razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja, kao stranog osiguratelja i nositelja socijalnog osiguranja, da mu tuženici, kao odgovorni za štetni događaj, isplate iznos od 38.866,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Tužitelj navedeni iznos potražuje kao razmjerni dio iznosa isplaćenih za razdoblje od 19. ožujka 2004. do 31. prosinca 2008. na ime udovičke i siročadske mirovine udovici i djeci tužiteljevog osiguranika, sada pokojnog NS koji je smrtno stradao od posljedica strujnog udara 19. ožujka 2004. za vrijeme obavljanja poslova elektromontera društva Enel d.o.o. koji je kao kooperant prvotuženika izvodio radove na rekonstrukciji postrojenja za hidrodesulfizaciju dizel goriva drugotuženika.

11. Među strankama nije sporno da je 19. ožujka 2004. došlo do štetnog događaja u kojem je smrtno stradao osiguranik tužitelja. No, između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

12. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka utvrdio:

- da je u vrijeme štetnog događaja društvo Enel d.o.o. bio podizvođač tuženika Siemens d.d., koji je izvodio radove na rekonstrukciji postrojenja na privremenom radilištu tuženika INA d.d. Rafinerija nafte Sisak,

- da je sada pok. NS, osiguranik tužitelja, kao radnik ENEL d.o.o., dana 19. ožujka 2004. smrtno stradao na radu,

- da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata od 2. travnja 2004. proizlazi da za 19. ožujka 2004. nisu bili predviđeni radovi na visokonaponskom dijelu TD 6, kao i da je ćelija LN02 uvijek pod naponom, a da je za vrijeme događaja bila otvorena, da je osiguranik tužitelja bez dozvole ušao u trafostanicu koja je iz neutvrđenih razloga bila otključana te je od strujnog udara stradao,

- da iz dozvole za rad broj 147/DS od 18. ožujka 2004., izdane od strane drugotuženika, proizlazi da je prvotuženiku dozvoljen rad osiguranja beznaponskog stanja u objektu TS 6 u postrojenju 6 KV rasklonište novo u polju – ćeliji LN05 i LN06, rad je dozvoljen 18. ožujka 2004. od 14,00 sati do završetka radova, i da je KS, radnik prvotuženika, izdavatelju izdao obavijest o završetku rada 18. ožujka 2004. u 16,00 sati, no da na mjestu „obavijest primio“ nema potpisa,

- da iz presude Prekršajnog suda u Sisku poslovni broj III-333/2004 od 9. ožujka 2006. proizlazi da je obustavljen prekršajni postupak protiv prvotuženika i NSV kao odgovorne osobe u pravnoj osobi za počinjenje prekršaja iz čl. 57. Zakona o zaštiti na radu,

- da iz presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-27/2006 od 9. studenog 2010. proizlazi da su ĐS, odgovorna osoba društva Enel d.o.o. i KS, kao odgovorna osoba prvotuženika oslobođeni optužbe za počinjenje kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom,

- da za 19. ožujka 2004. nije izdana posebna dozvola za rad u trafostanici TS 6, da navedeni dan nisu predviđeni radovi u toj trafostanici te da osiguraniku tužitelja nije bio dan niti usmeni nalog za izvođenje radova na navedenoj trafostanici,

- da iz provedenog kombiniranog vještačenja, vještaka zaštite na radu i elektroenergetike i jake struje proizlazi da kod prvotuženika kao glavnog izvođača radova odnosno rukovoditelja radova i kod drugotuženika kao naručitelja i vlasnika postrojenja unutar kojeg su se izvodili radovi, nisu bile primijenjene sve mjere iz područja zaštite na radu, da je prema propisanim procedurama trafostanica 19. ožujka 2004. trebala biti zaključana jer navedenog dana nisu predviđeni radovi na trafostanici TS6, već u području izvan trafostanice, da tužiteljev osiguranik na navedeni dan nije imao nalog za rad predmetnoj trafostanici, da stradali radnik posao nije obavljao prema pravilima elektrostruke jer nije provjerio beznaponsko stanje već je započeo s radom, zanemarivši potencijalnu opasnost od strujnog udara,

- da vrata trafostanice, kao zatvorene električnih prostorije prema čl. 23. st. 2. Pravilnika o zaštiti na radu pri korištenju električne energije („Narodne novine“ broj: 9/97 i 59/96) moraju stalno biti zaključana i moraju imati samozatvarajuće brave s ručicama koje se otključavaju bez ključa sa strane razvodnog postrojenja,

- da su prema uobičajenoj proceduri, protivno propisanom postupanju, sa zatvorenim električnim prostorijama prema kojoj su se ključevi takvih prostorija nalazili kod osoblja INA d.d. Rafinerija Sisak i koji su ih trebali otključati tek po pisanom nalogu, radnici sami, bez dispečera, uklopničara ili drugih djelatnika revidenata ulazili u trafostanicu,

- da je prvotuženik Siemens d.d., propustio osigurati siguran rad NS.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da postoji objektivna odgovornost tuženika za nastalu štetu na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) i to prvotuženika kao poduzimatelja opasne djelatnosti, a drugotuženika kao vlasnika otključane trafostanice, kao opasne stvari. Međutim, da je osiguranik tuženika svojim postupanjem doprinio šteti jer je prilikom ulaska u trafostanicu trebao provjeriti je trafostanica pod visokim naponom, što je propustio učiniti. Stoga je primjenom odredbe čl. 177. st. 3. ZOO-a tuženike oslobodio odgovornosti za štetu u omjeru od 25%.

13. U žalbenoj fazi postupaka između stranaka ostala je i dalje sporna odgovornost tuženika, visina tužbenog zahtjeva, doprinos tužiteljevog osiguranika i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

14. Naime, tužitelj, nije neposredno oštećeni, zbog čega, suprotno žalbenim navodima prvotuženika, nije u obvezi dokazati postojanje štete, već svoje pravo na povrat tražbina isplaćenih s naslova tzv. udovičke i siročadske rente crpi iz prava udovice i djece svog osiguranika, koji bi od štetnika (tuženika) imali pravo zahtijevati naknadu štetu zbog uskraćenog uzdržavanja uslijed smrti supruga i oca, a koje bi im osiguravao sada pok. NS da nije smrtno stradao u štetnom događaju. Stoga su na tužitelja kao osiguratelja isplatom tzv. udovičke i siročadske rente po samom zakonu, do visine isplaćene rente, prešla sva osiguranikova prava (udovice i djece osiguranika tužitelja) prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a to su u ovom slučaju po tvrdnjama tužitelja tuženici. Dakle, tužitelj je stupio u pravnu poziciju udovice i djece svog osiguranika i u ovoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećenih, koje je na njega prešlo subrogacijom.

15. Pritom je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se pravo osiguranika na naknadu štete od štetnika ocjenjuje prema hrvatskom pravu pri čemu su se i tuženici i umješač na ročištu od 9. prosinca 2022. suglasili o primjeni hrvatskog prava.

16. Prema odredbi čl. 174. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi (st. 1.). Imaocem se smatra vlasnik stvari te osoba kojoj je stvar dana na privremeno korištenje (st. 2.).

17. Naime, iz provedenog postupka nesporno proizlazi da je u trenutku štetnog događaja trafostanica pod naponom bila otključana. Neosnovano drugotuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda u dijelu u kojem sud nije prihvatio iskaz svjedoka PS, uklopničara, radnika drugotuženika, u dijelu u kojem je naveo da je u dan nastanka štetnog događaja bio u redovitom obilasku, da ju je on osobno zaključao i da je ključeve vratio u ormarić dispačerske službe. Ovo iz razloga jer je navedeni svjedok u svom iskazu jasno naveo da je ključ od predmetne trafostanice u trenutku nesreće bio u ormariću, a da je u trenutku nezgode trafostanica bila otključana. Osim toga navedeni svjedok je jasno naveo da je imao saznanje da u vrijeme štetnog događaja nije postojala dozvola za rad, a niti revers za ključeve. Neosnovano je ukazivanje drugotuženika da niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja trafostanica bila otključana jer ta činjenica proizlazi, osim iz iskaza svjedoka ĆS i iz provedenog vještačenja. Stoga je neodlučno prvotuženikovo ukazivanje da sud zaključak o otključanoj trafostanici zasnova samo na iskazu svjedoka ĆS.

18. Za ovaj sud nema nikakve dileme da drugotuženik nije dokazao da je sukladno odredbama Pravilnika o zaštiti na radu pri korištenju električne energije („Narodne novine“ broj 9/87) do otključavanja navedene prostorije, koja se uz određene mjere zaštite otključavala samo po nalogu ovlaštene osobe, došlo na temelju pisanog naloga. Prema tome, u situaciji kad je trafostanica nedvojbeno bila otključana izvan propisane procedure otključavanja pri kojoj bi se radi izvođenja radova vršilo isključivanje napona, trafostanica predstavlja opasnu stvar, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

19. Kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su 19. ožujka 2004. radnici društva ENEL d.o.o., među kojima je bio i tužiteljev osiguranik, radili pod nadzorom i u organizaciji rada radnika SIEMENS d.d., upravo je izvođač radova, SIEMENS d.d., bio poduzimatelj opasne djelatnosti.

20. Drugotuženik, s druge strane kao vlasnik opasne stvari - otključane trafostanice pod naponom također je prema odredbi čl. 174. ZOO-a odgovoran za nastalu štetu.

21. Slijedom iznesenog pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da postoji u smislu čl. 174. st. 1. ZOO-a objektivna odgovornost tuženika SIEMENS d.d. kao izvođača radova i poduzimatelja opasne djelatnosti koji nije odgovarajućim zahtjevom prema drugotuženiku za otvaranje trafostanice i isključenje napona osigurao siguran rad pok. NS, kao i tuženika INA d.d., Rafinerija Sisak, kao vlasnika opasne stvari, koji je dopustio da trafostanica izvan propisane procedure bude otključana i ostavljena pod naponom.

22. Zbog navedenih razloga neodlučno je ukazivanje prvotuženika da nije poduzimatelj opasne djelatnosti, da ne može odgovarati po načelu objektivne odgovornosti, da se ne može smatrati imateljem opasne stvari, da nema solidarne odgovornosti već da se njegova odgovornost može zasnovati samo na krivnji. Stoga nije osnovan žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Neosnovano se tuženici pozivaju na to da je omjer od 25% doprinosa ozlijeđenog prenisko određen, pri čemu drugotuženik ukazuje da je tužiteljev osiguranik isključivo odgovoran za nastalu štetu. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Gorana Čauša, dipl. ing. sig. i ŽS, dipl. ing. el. proizlazi da je predmetno postrojenje trebao otvoriti uklopničar (djelatnik drugotuženika) i isključiti visoki napon, ako je bio u tom dijelu, izvršiti uzemljenje prema pravilima i napisati sve potrebne činjenice u knjigu evidencije. Uklopničar otključava vrata i nakon obavljenog radnog zadatka zaključava objekt te ima obvezu svakodnevno i u svakoj smjeni obilazi trafostanice uz evidenciju u knjizi obilazaka, da se rad u beznaponskom stanju može izvesti tek nakon provedbe svih mjera za zaštite za sprečavanje električne opasnosti, a da radnici moraju imati odgovarajuću zaštitu i sredstva rada. Utvrdili su da je predmetna visokonaponska ćelija, nakon postavljanja novih visokonaponskih ormara, koja je uvijek pod naponom, nije nakon montiranja propisno zatvorena, a da stradali radnik nije obavljao posao sukladno pravilima elektrostruke jer nije provjerio beznaponsko stanje, već da je započeo s radom zanemarivši potencijalnu opasnost od strujnog udara. Stoga u situaciji kad je prema pripisanim pravilima trafostanica trebala biti zaključana, a stradali radnik nije postupio prema pravilima struke u obavljanju svog posla suprotno shvaćanju drugotuženika nema mjesta primjeni pravila o isključivoj odgovornosti stradalog radnika već ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je unesrećeni radnik opisanim postupanjem doprinio nastanku štete u omjeru od 25%.

24. Neosnovano tužitelj smatra da nije nastupila zastara utuženog potraživanja u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev. Naime, potraživanja naknade štete, zastarijevaju u trogodišnjem zastarnom roku propisano odredbom čl. 376. ZOO-a, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Subjektivni zastarni rok iznosi 3 godine od saznanja za štetu i štetnika, a objektivni rok iznosi 5 godina od nastanka štete. Saznanje za štetu pretpostavlja saznanje o već nastaloj šteti, a ne o šteti koja bi po svim predviđanjima trebala nastati, a kako prije isplate mirovine tužitelju ne nastaje šteta, to prije tog trenutka ne može početi teći niti zastara prava na naknadu štete. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je potraživanje isplaćeno za razdoblje od 19. ožujka 2004. do 4. studenog 2005. zastarjelo jer je zahtjev za njegovu isplatu podnesen 5. studenog 2008. Isto tako, pravilno je utvrđenje suda da je zastarjelo potraživanje isplaćeno za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 8. prosinca 2017. budući da je zahtjev za te isplate podnesen 9. prosinca 2020.

25. Pogrešno je shvaćanje prvotuženika da je za osnovanost tužbenog zahtjeva odlučno bi li supruga pok. tužiteljevog osiguranika po domaćim propisima u Republici Hrvatskoj ostvarila pravo na naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja, već je odlučno je li na tužitelja, koji je nakon smrti svog osiguranika isplaćivao njegovoj udovici odnosno djeci mirovinu, prešlo pravo zahtijevati vraćanje isplaćenih iznosa od odgovorne osobe. Prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje se (na temelju međunarodnog ugovora koji je iznad nacionalnog zakona) prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-1752/19-4 od 20. rujna 2022., Revx-166/15 od 15. veljače 2020., Rev-x 370/14-2 od 5. studenoga 2014. i Rev-x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014.). Stoga tužitelj osnovano zahtijeva isplatu iznosa kojeg je isplatio, razmjerno doprinosu njegova osiguranika štetnom događaju, jer je pravo neposredno oštećenih (supruge i djece pok. tužiteljevog osiguranika) na naknadu štete od treće osobe prema propisima Savezne Republike Njemačke prešlo na tužitelja kao nositelja osiguranja njemačkog pravnog sustava, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud. Glede visine štete nastale isplatama mirovinskih davanja upućuju se žalitelji na odgovarajući dio obrazloženja prvostupanjskog suda, radi nepotrebnog ponavljanja.

26. Žalbeni zavod da prvostupanjski sud nije utvrđivao bi li pok. tužiteljev osiguranik uopće uzdržavao članove svoje obitelji prvotuženik po prvi put iznosi tek u žalbi. Stoga se prvotuženik upućuje na sadržaj odredbe čl. 352. ZPP-a kojom je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Dakle, izričitim pravilom procesnog prava, stranka je prekludirana sa svojim pravom iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza, tek u svojoj žalbi. Iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u žalbi, oduzimalo bi žalbi svojstvo pravnog lijeka protiv nepravilnog i nezakonito obavljenog suđenja. Pred drugostupanjski sud bi se time iznosili dokazi o kojima prvostupanjski sud nije niti mogao voditi računa niti ih ocjenjivati, jer ih u vrijeme suđenja jednostavno nije bilo.

27. Odluka o naknadi parničnog troška do iznosa od 3.544,72 EUR pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pri čemu je prvostupanjski sud, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, pravilno utvrdio omjer uspjeha u sporu i to tužitelja u omjeru od 60% i tuženika u omjeru od 40%, te tuženicima naložio da tužitelju solidarno naknade parnične troškove u omjeru od 20%.

28. Odlučujući o naknadi parničnog troška u iznosu većem od navedenog, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. st. 1. tog Zakona, prema kojem će pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Tužitelju nije trebalo dosuditi trošak za sastav podneska od 9. prosinca 2020. u iznosu od 1.000,00 EUR prema Tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23) jer se ne radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 1. Tarife već o ostalom podnesku za koji tužitelj ima pravo na naknadu troška prema Tbr. 8. t. 3. Tarife uvećano za PDV po stopi od 25% sukladno Tbr. 42. Tarife. Neosnovano prvotuženik smatra da tužitelj ima pravo na naknadu za sastav podneska od 6. svibnja 2009. prema Tbr. 8. t. 3. Tarife budući da se radi o podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu pa je tužitelju prvostupanjski sud pravilno dosudio naknadu prema Tbr. 8. t. 1. Tarife. Isto tako neosnovano prvotuženik smatra da tužitelju za sastav podneska od 25. srpnja 2024. pripada nagrada prema Tbr. 8. t. 3. Tarife jer se radi o podnesku kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka pa je tužitelju za navedeni podnesak pravilno priznata nagrada prema Tbr. 8. t. 1. Tarife.

29. Neosnovano tužitelj smatra da mu pripada nagrada za sastav podneska od 15. srpnja 2009. jer pregledom isprava u spisu niti ovaj sud ne nalazi taj podnesak u spisu. Međutim, osnovano tužitelj smatra da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati trošak za sastav podneska od 27. svibnja 2022. s obrazloženjem da nije nužan u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj s tim podneskom dostavio adresu za svjedoka TS, stoga mu je trebalo priznati nagradu za sastav tog podneska u iznosu od 50 bodova odnosno 99,54 EUR prema Tbr. 8. t .3. Tarife uvećano za PDV od 25% u iznosu od 24,88 EUR prema Tbr. 42. Tarife odnosno ukupno 124,42 EUR što je ovaj sud uračunao tužitelju u dosuđeni iznos.

30. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u dijelu kako je to navedeno u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, te primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti je u dijelu kako je to navedeno u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

31. Naknada troškova za sastav žalbe protiv pobijane presude tužitelju i tuženicima ne pripada, jer su sa žalbama uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu – samo u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova, pa je odbijen njihov zahtjev za naknadu tog troška (točka IV. izreke ove drugostupanjske presude).

Zagreb, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić