REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7298/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice - specijalista UA, u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danku Kovaču, odvjetniku u Sisku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Zagr ebu , radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.224,91 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,79 EUR od 31.03.2007. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 0,33 EUR od 31.12.2007. do isplate,

- na iznos od 4,58 EUR od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 5,64 EUR od 29.02.2008. do isplate,

- na iznos od 9,48 EUR od 31.03.2008. do isplate,

- na iznos od 4,15 EUR od 30.04.2008. do isplate,

- na iznos od 5,75 EUR od 31.05.2008. do isplate,

- na iznos od 7,23 EUR od 30.06.2008. do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR od 31.07.2008. do isplate,

- na iznos od 4,18 EUR od 31.08.2008. do isplate,

- na iznos od 6,30 EUR od 30.09.2008. do isplate,

- na iznos od 28,58 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 12,47 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 20,92 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 25,36 EUR od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 28,87 EUR od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 29,66 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 28,60 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 26,48 EUR od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 27,01 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 26,54 EUR od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 26,48 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 25,81 EUR od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 23,56 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 27,80 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 22,89 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 38,11 EUR od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 33,46 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 38,11 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 37,49 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 36,83 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 39,09 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 48,38 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 62,15 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 59,33 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 53,82 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 57,23 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 69,96 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 65,50 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 72,13 EUR od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 72,01 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 69,35 EUR od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 86,78 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 90,58 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 100,01 EUR od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 94,17 EUR od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 85,07 EUR od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 86,73 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 83,95 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 86,23 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 92,17 EUR od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 92,44 EUR od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 89,79 EUR od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 91,71 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 856,11 EUR od 26.05.2012. do isplate,

sve do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.488,90 eur, sa zateznim kamatama tekućim od 12.ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 22. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.573,40 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača kojim se određuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, te na odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Također upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Tužitelj ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga i na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćenog iznosa kredita na ime preplaćene valutne klauzule potražuje isplatu s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.224,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine. Prvenstveno ističe prigovor zastare utuženog iznosa, a u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva navodi kako tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, nije naveo ni jednu relevantnu tvrdnju niti predložio i jedan dokaz. Smatra kako sud nije vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda. Što se tiče odredbi o valutnoj klauzuli navodi kako su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, te osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružane

dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Ističe kako je valutna klauzula dvostrana klauzula koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, te ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Također, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF pa da stoga takva neravnoteža nije postojala u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ljupku Omaziću te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80,22,114/22, 155/23 dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je dana 22.veljače 2007. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20% godišnje. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao.

6. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama, te da li tužitelj osnovano ima pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO).

7. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate Ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

8. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povredekolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

12. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

13. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo izlišnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba i stoga nije prihvaćen prijedlog za izvođenje personalnih dokaza, jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

14. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je kupio od firme Đačić automobil "Opel Astra" 14 klas te su mu oni uvjetovali da mora sklopiti kredit za kupnju automobila. Kada je došao kod tuženika djelatnici tuženika nisu mu ništa objasnili u vezi kredita. Navodi da je osobni automobil koristio u privatne svrhe, te da ga nitko nije upozorio na valutnu klauzulu niti mu je taj pojam bio jasan.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz tužitelj izjavio da je Ugovor o kreditu zaključio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje osobnog automobila kojeg koristi u privatne svrhe , to je tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim.

16. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tuženika kao kreditora kojima on definira povećanje kamatne stope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tuženik kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bio dužan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio.

17. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

18. Odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu.

19. U odnosu na pitanje zastare ističe se da najstarija tražbina tužitelja dospijeva u ožujku 2007. godine, a da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći i to po pitanju valutne klauzule 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj podnio tužbu 12.lipnja 2019. godine to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a. Kod toga posebno valja napomenuti da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

20. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenu osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u

CHF.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je preplaćen iznos anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

23. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ljupku Omaziću koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da iznos

razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF valute po kojem je kredit isplaćen tužitelju iznosi ukupno 24.090,02 kuna.

24. U odnosu na nalaz vještaka tužitelj je prigovorio da je zadatak vještaku bio odrediti isključivo pozitivne razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta po kreditu, a ne i negativne razlike dok je tuženik isticao prigovore na nalaz vještaka koji su pravne prirode. U svom očitovanju vještak je naveo da ostaje kod nalaza i mišljenja.

25. Slijedom navedenog, temeljem odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev. Tuženik nije istakao prigovor prijeboja niti protutužbu te je stoga sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev ne uzevši u obzir "negative razlike".

26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a, a isti su odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 123/23). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. OT 100 bodova, sastav podnesaka od 11.2.2020., 28.5.2021.,14.2.2023. po 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištima od 2.3.2021., 20.3.2023., 11.10.2023., 6.2.2024., 23.1.2025. po 100 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT,uz vrijednost boda 2,00 eur i trošak PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 238,90 eur što ukupno iznosi 2.488,90 eur.

17. Na dosuđeni trošak strankama su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151.st.3. ZPP.

U Zagrebu, 12. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika