Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-843/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku iz Splita, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženice AB, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4123/2020-25 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice AB te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4123/2020-25 od 5. srpnja 2024. i rješenje istog suda poslovni broj P-4123/2020-25 od 5. srpnja 2024. pod toč. II. izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 19885/06 od 13.4.2006. godine, kojeg su zaključili UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], sada AB, [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 40.000,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u članku 2. u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta ugovora), u članku 2. u dijelu u kojem se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, članak 2., podtočke 5., 6. u cijelosti, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će u ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d), 3.,u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 4., u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 19885/06 od 13.4.2006., kojeg su zaključili UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i NM,[adresa], [osobni identifikacijski broj], sada ..., [osobni identifikacijski broj],[adresa], u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 8.935,26 EUR (slovima: osam tisuća devet stotina trideset pet eura dvadeset šest centi), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

-na iznos od 3,38 EUR od 5.5.2006.

-na iznos od 3,12 EUR od 6.6.2006.

-na iznos od 1,98 EUR od 6.7.2006.

-na iznos od 1,53 EUR od 4.8.2006.

-na iznos od 2,51 EUR od 5.9.2006.

-na iznos od 3,38 EUR od 4.10.2006.

-na iznos od 0,45 EUR od 3.11.2006.

-na iznos od 1,41 EUR od 5.12.2006.

-na iznos od 5,49 EUR od 6.3.2007.

-na iznos od 5,47 EUR od 4.4.2007.

-na iznos od 5,38 EUR od 4.5.2007.

-na iznos od 5,39 EUR od 5.6.2007.

-na iznos od 5,32 EUR od 4.7.2007.

-na iznos od 5,39 EUR od 3.8.2007.

-na iznos od 5,39 EUR od 4.9.2007.

-na iznos od 5,31 EUR od 4.10.2007.

-na iznos od 5,37 EUR od 5.11.2007.

-na iznos od 5,35 EUR od 5.12.2007.

-na iznos od 5,43 EUR od 4.1.2008.

-na iznos od 5,51 EUR od 5.2.2008.

-na iznos od 7,66 EUR od 4.3.2008.

-na iznos od 5,52 EUR od 3.4.2008.

-na iznos od 5,46 EUR od 5.5.2008.

-na iznos od 5,45 EUR od 4.6.2008.

-na iznos od 5,43 EUR od 4.7.2008.

-na iznos od 5,40 EUR od 4.8.2008.

-na iznos od 5,41 EUR od 4.9.2008.

-na iznos od 6,56 EUR od 3.10.2008.

-na iznos od 11,20 EUR od 4.11.2008.

-na iznos od 9,47 EUR od 8.12.2008.

-na iznos od 27,65 EUR od 7.1.2009.

-na iznos od 40,18 EUR od 6.3.2009.

-na iznos od 36,82 EUR od 7.4.2009.

-na iznos od 36,42 EUR od 7.4.2009.

-na iznos od 34,85 EUR od 8.5.2009.

-na iznos od 33,98 EUR od 10.6.2009.

-na iznos od 35,74 EUR od 7.7.2009.

-na iznos od 32,23 EUR od 7.8.2009.

-na iznos od 33,82 EUR od 10.9.2009.

-na iznos od 31,08 EUR od 5.10.2009.

-na iznos od 33,52 EUR od 4.12.2009.

-na iznos od 32,12 EUR od 7.12.2009.

-na iznos od 44,77 EUR od 8.1.2010.

-na iznos od 48,61 EUR od 8.2.2010.

-na iznos od 47,79 EUR od 4.3.2010.

-na iznos od 51,06 EUR od 7.4.2010.

-na iznos od 55,76 EUR od 10.5.2010.

-na iznos od 59,94 EUR od 7.6.2010.

-na iznos od 67,97 EUR od 6.7.2010.

-na iznos od 60,12 EUR od 4.8.2010.

-na iznos od 80,08 EUR od 6.9.2010.

-na iznos od 69,60 EUR od 6.10.2010.

-na iznos od 71,63 EUR od 5.11.2010.

-na iznos od 80,32 EUR od 7.12.2010.

-na iznos od 91,79 EUR od 5.1.2011.

-na iznos od 76,42 EUR od 21.2.2011.

-na iznos od 80,39 EUR od 4.3.2011.

-na iznos od 74,77 EUR od 5.4.2011.

-na iznos od 87,48 EUR od 5.5.2011.

-na iznos od 96,19 EUR od 15.6.2011.

-na iznos od 100,14 EUR od 5.7.2011.

-na iznos od 131,10 EUR od 16.8.2011.

-na iznos od 103,37 EUR od 19.9.2011.

-na iznos od 96,19 EUR od 17.10.2011.

-na iznos od 97,72 EUR od 16.11.2011.

-na iznos od 97,15 EUR od 22.12.2011.

-na iznos od 102,58 EUR od 23.1.2012.

-na iznos od 106,36 EUR od 17.2.2012.

-na iznos od 107,53 EUR od 19.3.2012.

-na iznos od 104,77 EUR od 23.4.2012.

-na iznos od 106,25 EUR od 16.5.2012.

-na iznos od 107,76 EUR od 18.6.2012.

-na iznos od 105,49 EUR od 11.7.2012.

-na iznos od 105,28 EUR od 17.8.2012.

-na iznos od 101,00 EUR od 17.9.2012.

-na iznos od 101,96 EUR od 17.10.2012.

-na iznos od 105,64 EUR od 21.11.2012.

-na iznos od 104,63 EUR od 21.12.2012.

-na iznos od 105,81 EUR od 22.1.2013.

-na iznos od 101,94 EUR od 18.2.2013.

-na iznos od 100,33 EUR od 18.3.2013.

-na iznos od 105,67 EUR od 23.4.2013.

-na iznos od 100,41 EUR od 14.5.2013.

-na iznos od 98,07 EUR od 28.6.2013.

-na iznos od 96,43 EUR od 26.7.2013.

-na iznos od 98,67 EUR od 19.8.2013.

-na iznos od 100,50 EUR od 26.9.2013.

-na iznos od 103,61 EUR od 16.10.2013.

-na iznos od 102,52 EUR od 18.11.2013.

-na iznos od 104,80 EUR od 27.12.2013.

-na iznos od 99,57 EUR od 24.1.2014.

-na iznos od 79,12 EUR od 28.2.2014.

-na iznos od 80,36 EUR od 11.3.2014.

-na iznos od 79,81 EUR od 11.4.2014.

-na iznos od 78,13 EUR od 12.5.2014.

-na iznos od 77,94 EUR od 11.6.2014.

-na iznos od 79,58 EUR od 11.7.2014.

-na iznos od 81,33 EUR od 11.8.2014.

-na iznos od 82,35 EUR od 24.9.2014.

-na iznos od 81,82 EUR od 10.10.2014.

-na iznos od 84,04 EUR od 18.11.2014.

-na iznos od 84,70 EUR od 11.12.2014.

-na iznos od 85,25 EUR od 15.1.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 11.2.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 11.3.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 10.4.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 8.5.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 9.6.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 8.7.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 11.8.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 11.9.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 12.10.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 1.11.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 10.12.2015.

-na iznos od 80,71 EUR od 11.1.2016.

-na iznos od 1.985,84 EUR od 3.2.2016.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.998,91 EUR, istaknuta radi prebijanja.“

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom od 13.studenoga 2023.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.408,28 EUR (slovima:dvije tisuće četiri stotine osam eura dvadeset osam centi) sa zateznom kamatom od dana presuđenja odnosno od 5.srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv navedene presude i rješenja u dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude dok u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Ističe da prvostupanjski sud pogrešno tumači konverziju i njezine pravne učinke te da posljedično tome pogrešno tumači pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 20. prosinca 2022. proizlazi da je konverzija kredita napravljena matematički i računski točno što je utvrdio i prvostupanjski sud. Tužbeni zahtjev prihvaćen je isključivo pozivom na sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu u chf valuti i presude iz kolektivnog spora pri čemu prvostupanjski sud ne prihvaća činjenicu da su stranke provedbom konverzije suglasno izmijenile sporne ugovorne odredbe o chf kreditu. Pri tome prvostupanjski sud zanemaruje temeljno načelo konverzije iz odredbe čl. 19.b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim se izjednačava položaj potrošača s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u eurima, odnosno, da svi učinci konverzije na temelju sporazuma stranaka djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u chf. Radi toga da je tuženica prije zaključenja sporazuma o konverziji u izračun konverzije uključila i uračunala sve iznose koje je za vrijeme otplate platio tužitelj o čemu je isti bio prethodno informiran i suglasan sa sklapanjem sporazuma o konverziji, kao što je i bio suglasan s načinom korištenja utvrđene preplate. Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze. Upućuje se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. te rješenje poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Stoga da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda na kojem zasniva pobijanu presudu da bi tužitelj imao pravo na isplatu s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli chf unatoč provedenoj konverziji i to zato što je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir pravne učinke provedene konverzije. Time je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te povrijeđene odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, prvostupanjski sud smatra da se iznos preplate ima uzeti u obzir prilikom dosuđivanja preplate, a potom smatra da to ne predstavlja tražbinu tuženice. Izostalo je bilo kakvo obrazloženje prvostupanjskog suda o tome zašto smatra da je pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a na koju ukazuje žalba tuženice, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

6. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi u svezi promjenjive kamate i valutne klauzule te da mu tuženica na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i kretanja tečaja valute isplati utuženi iznos, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju jer je sporni pravni posao zaključen 13. travnja 2006., slijedom čega su dijelovi odredaba Ugovora ništetni. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da činjenica što je došlo do zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu nije pravno odlučna jer sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

10. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11. Nadalje, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

12. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

14. Dakle, u odnosu na preplaćenu kamatu zastara počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da je petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO/05 istekao 14. lipnja 2019.

15. Glede valutne klauzule presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te zastara nastupa 15. lipnja 2023.

16. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2019. slijedi da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a glede preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024……

17. U ovom konkretnom slučaju stranke su sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 102/15 – dalje ZID ZPK) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojima su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamatne stope, a na temelju od strane tužitelja prihvaćenih izračuna konverzije to, po ocjeni suda prvog stupnja, tužitelj sada osnovano potražuju isplatu iznosa po osnovi preplaćenih kamata uz primjenu valutne klauzule, budući da stranke nisu sklapanjem navedenih dodataka postigle sporazum i o raspolaganju preplatom (utvrdile visinu neotplaćenih glavnica kredita u skladu s izračunom konverzije te izračunale ukupno preplaćeni iznos po kreditu u chf i utvrdile da je isti veći od zbroja anuiteta po kreditu preračunatom u eur na dan uplate) te svoj odnos iznova regulirale.

18. Nadalje, sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano smatra da tužitelj i tuženica sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom.

19. Iz Dodatka Ugovora o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljem slijedi da su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09 – dalje ZPK), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

20. Dodatak Ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

21. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u chf ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u chf, a identična je situacija i u odnosu na valutnu klauzulu. Glavni motiv i ratio legis navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti chf, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti euro. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti chf i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

22. U odnosu na prigovor tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 U od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. te odluke).

23. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

25. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga istaknuti prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

26. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužitelja i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.

27. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom chf i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom euro.

28. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

29. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

30. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

31. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

32. Visina anuiteta bez promjene kamatne stope i bez primjene valutne klauzule dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

33. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su zbog primjene promijenjenih kamatnih stopa i valutne klauzule tijekom otplate kredita tužitelj, u odnosu na kamatnu stopu i bez primjene valutne klauzule u trenutku ugovaranja, platio veći iznos.

34. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

35. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

36. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu vještaka financijske struke.

38. Konačno, pravilna je odluka prvostupanjskog suda u dijelu pod toč. IV. izreke pobijane presude kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 1.998,91 euro istaknuta radi prebijanja.

39. Naime, okolnost da je tužitelj u određenom razdoblju plaćao niže anuitete treba razmatrati u svjetlu okolnosti da je tuženica ta koja je određivala koliko će iznositi svaki pojedini mjesečni anuitet što nadalje znači da tužitelj u takvoj situaciji od tuženici nije primio ništa, a sve ovo imajući u vidu i da je tuženica ta koja je sastavljala nepoštene ugovorne odredbe i koja je samoinicijativno mijenjala kamatnu stopu te je također ona sastavila odredbe o valutnoj klauzuli. Posljedično tome, a kako tužitelj u razdoblju za koje je plaćao niže anuitete nije od tuženice primio ništa to znači da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ne postoji tražbina tuženice istaknuta prema tužitelju u svezi prigovora prijeboja.

40. Osim toga, tuženica nije konkretizirala o kojim se to točno iznosima radi i kada je njihovo dospijeće premda je recentna sudska praksa zauzela stav da se prigovor prijeboja treba kvalitativno odrediti, a što je u ovom konkretnom slučaju izostalo.

41. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženica prema tužitelju nema potraživanje koje može staviti u prijeboj jer se radi o potraživanju tužitelja, a ne tuženice.

42. Što se pak tiče istaknutih žalbenih navoda u svezi negativnih razlika tuženica se upućuje na stav izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., a koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

43. Konačno, ističe se da tuženica nije prigovarala točnosti izračuna po navedenom financijskom vještačenju niti je isticala prigovore ili žalbene navode koji bi se odnosili u odnosu na utvrđenu preplatu tužitelja u konverziji i način korištenja iste.

44. U odnosu na žalbu tuženice protiv odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je istu obvezao da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.408,32 eura.

45. Radi navedenog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. te čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude i rješenja.

46. U nepobijanom dijelu pod toč. I. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

Zadar, 12. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović