Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-151/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Ivan Rudić, odvjetnik u Zadru, Don Ive Prodana 7, protiv tuženice TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Luka Zupčić, odvjetnik u Vrsima, Obala kneza Branimira 70, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1223/2024 od 15. siječnja 2025., 12. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja ČČ, ukida rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1223/2024 od 15. siječnja 2025. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Tužba tužitelja se odbacuje."

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tužitelj, pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima. U žalbi ističe da se ne radi o presuđenoj stvari kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja pozivajući se na spis istog suda koji se vodio pod posl. brojem P- 2453/2009. U tom se predmetu tužitelj pozvao na institut diobe i u samoj tužbi postavio tužbeni zahtjev na način da je "stekao valjani pravni osnov" za stjecanje prava vlasništva čest. 203 k. o. [katastarska općina] , prije izmjere stare kat. oznake čest.439/1 i čest. 439/4 te je obrazložio nasljeđivanje iza smrti pok. oca ZČ pok. ZČ, koji je pravo vlasništva utužene nekretnine također stekao nasljeđivanjem iza smrti tete pok. UČ pok. Č rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda Zadar posl. broj O-581/97. U istom se predmetu pozvao na povijest posjeda za utuženu nekretninu čiji podaci datiraju iz 1883. do I revizije k. o. [katastarska općina], a tužbenim je zahtjevom tražio da se utvrdi da je tužitelj ČČ pok. ZČ stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 882 m[2] , koja odgovara dijelu starih čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je ovlašten temeljem te presude, a nakon njene pravomoćnosti, zatražiti i postići upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda Zadar uz istovremeni upis brisanja postojećeg prava sa imena tuženice, sve u roku od 15 dana. Tužbeni zahtjev u predmetnom postupku postavljen je na dosjelost te smatra da se u osnovi radi o dozvoljenoj tužbi i da se ne radi o presuđenoj stvari. U tužbi se poziva na diobu i ističe da je došlo do diobe između nasljednika pisanim ugovorom o diobi tijekom 1998., a upravo čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] su diobom pripale u odvojeni posjed i vlasništvo djeljenika na strani tužitelja EČ. Diobom s ovim djeljenikom i ustupom navedenih nekretnina iste je u vlasništvo dobio tužitelj. Kako bi dvije parnice bile objektivno identične mora biti istaknut sadržajno istaknut tužbeni zahtjev, što ovdje nije slučaj, jer žalitelj dodaje institut dosjelosti nasuprot presude na diobu. Činjenični osnov istaknut na diobu je presuđen, a sud nije raspravljao o dosjelosti. Posjed tužitelja nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, dakle posjed tužitelja je istinit. U skladu s presudama Europskog suda za ljudska prava sud prvog stupnja treba provesti test razmjernosti i odgovoriti na pitanja: je li došlo do miješanja u mirno uživanje vlasništva, je li miješanje bilo propisano zakonom, je li miješanje bilo u javnom interesu te je li miješanje bilo razmjerno. Europski sud za ljudska prava je u sličnim ili identičnim situacijama stjecanja prava vlasništva na nekretninama koje su provedene u društveno vlasništvo, kada su pojedinci zatražili zaštitu pred tim sudom već zauzeo stav (T i dr. protiv [adresa], Z protiv Republike Hrvatske) da se radi o miješanju u stečeno pravo vlasništva i da to miješanje nije razmjerno. Navedeni pravni stav odnosi se na primjenu i učinke čl. 388. st. 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 58/97 od 17. studenog 1999. Poziva se i na odluku Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-562/2019 od 24. ožujka 2021. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje te usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi mu troškove postupka, ili, podredno, ukinuti pobijanu odluku.

3. U odgovoru na žalbu tuženica u cijelosti osporava žalbene navode tužitelja, ističući da je pravomoćnom presudom posl. broj P-2543/2009 od 5. travnja 2011. među istim strankama na istom predmetu spora u cijelosti odbijen identični tužbeni zahtjev tužitelja. Pravomoćna sudska odluka mjerodavna je za pravne odnose stranaka koji su prije pravomoćnosti bili sporni (res iudicata facit ius inter partes). Ne samo da je one ne mogu pobijati (osim izvanrednim pravnim lijekovima), već su se dužne ponašati u skladu s njom, kao što ju moraju poštivati i treće osobe na koje se ona inače ne odnosi, kako je to propisano Zakonom o sudovima. Sasvim je pogrešno shvaćanje tužitelja da se tužbeni supstrat u predmetu spisa posl. br. P-2543/2009 razlikuje od tužbenog supstrata iz predmetnog spisa. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja jasno navodi kako je u predmetu posl. broj P-2453/09 tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen uz obrazloženje da je u postupku utvrđeno da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja ni nasljeđivanjem ni dosjelošću, pa je, dakle, utvrđeno nepostojanje potrebnih pretpostavki ispunjenjem kojih bi tužitelj mogao vlasništvo na predmetnoj nekretnini steći bilo nasljeđivanjem (pa kasnije diobom), bilo dosjelošću. Kada je tužitelj istaknuo isti tužbeni zahtjev za utvrđivanjem prava vlasništva na predmetnoj nekretnini ističući pritom identičan pravni temelj o kojemu je već suđeno, nastala je zakonska pretpostavka na temelju koje sud odbacuje novi tužbeni zahtjev, jer se o istoj stvari među istim strankama može suditi samo jedanput. Pitanje pravomoćnosti sudskih odluka dijelom je prakse i Europskog suda za ljudska prava, pa tako i Ustavni sud Republike Hrvatske pri razmatranju istih polazi od općih stajališta koje je izrazio Europski sud za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske a koja glase: "Sud ponavlja da pravo na pošteno suđenje prema članku 6. stavku 1. Konvencije, tumačeno u svjetlu načela vladavine prava i pravne sigurnosti, obuhvaća zahtjev da se presuda u slučajevima kada su sudovi zaključili pitanje s pravomoćnim učinkom ne bi trebala dovoditi u pitanje (vidjeti predmete Brumărescu protiv Rumunjske [VV], br. 28342/95, stavak 61., ESLJP 1999-VII i Kehaya i ostali protiv Bugarske, br. 47797/99 i 68698/01, stavak 61., 12. siječnja 2006.). Razlog tome leži u činjenici da je načelo prema kojem je pravomoćna presuda res iudicata i rješava spor između stranaka s pravomoćnim učinkom temeljni element prava na pošteno suđenje koje jamči članak 6. Konvencije u građanskim pitanjima (vidjeti predmet Kehaya i ostali, prethodno navedeno, stavak 63.)." Primjenjujući ta opća načela na ovaj predmet, Ustavni sud Republike Hrvatske primjećuje da načelo res iudicata u hrvatskom parničnom procesnom pravu uređuje članak 333. Zakona o parničnom postupku. Stoga je stajalište domaćih, a i supranacionalnih sudova, glede pravomoćnosti presuda čvrsto i neupitno. Predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijanim je rješenjem prvostupanjski sud odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud navodi kako je predmet spora zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz zahtjev za uknjižbu uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice, te da činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva čini teza da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine nasljeđivanjem iza svog oca ZČ i diobom sa sunasljednicima, a njegov otac da je istu naslijedio od UČ, koja je pak istu nekretninu naslijedila od svog supruga ĐČ, a ovaj od svog oca KČ, pa da tužitelj predmetnu nekretninu, osobno i po prednicima, drži u posjedu već godinama. Nadalje, prvostupanjski sud navodi kako je u predmetu posl. broj P-2453/09 istog suda 5. travnja 2011. donesena pravomoćna presuda u pravnoj stvari tužitelja ČČ protiv tuženika Samostana Benediktinki Sv. Marije kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio na utvrđenje da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega se ovlašćuje da na temelju te presude, a nakon njene pravomoćnosti, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeni upis brisanja postojećih prava sa imena tuženika. Iz obrazloženja presude posl. broj P-2453/09 slijedi da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao nasljeđivanjem iza smrti ZČ pok. ZČ, a ovaj također nasljeđivanjem iza smrti UČ, ali je utvrđeno da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja nasljeđivanjem, a niti dosjelošću, sijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

5.1. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da je o predmetu spora već prije pravomoćno presuđeno i da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnom i objektivnom identitetu spora, jer se u jednom sporu traži utvrđenje da je tužitelj vlasnik, a u drugom utvrđenje da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, obzirom da u oba spora tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je vlasništvo stekao nasljeđivanjem iza ZČ pok. ZČ, a ovaj također nasljeđivanjem iza smrti UČ. Budući je utvrdio kako je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja već ranije meritorno i pravomoćno odlučeno, prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 80/22.) odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

6. Po ocjeni ovog suda, pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.

6.1. Naime, prema odredbi čl. 333. st. 2. ZPP prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnost pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

6.2. Dakle, da bi se ostvario pravni sadržaj citirane postupovne odredbe, potrebno je da je o zahtjevu tužbe već pravomoćno odlučeno između istih stranaka tj. potrebno je utvrditi subjektivni identitet spora (identitet stranaka – tužitelja i tuženika u istoj ili obrnutoj stranačkoj ulozi) i objektivni identitet spora (isti predmet spora).

6.3. Nedvojbeno je da su u ovom parničnom postupku, kao i u parničnom postupku koji se vodio pod posl. brojem P-2453/09, tužitelj ČČ, a tuženica TČ (Samostan Benediktinki Sv. Marije), tako da se nedvojbeno radi o subjektivnom identitetu tih dvaju parničnih postupaka.

6.4. Međutim, u navedenom, ranije vođenom sporu istog prvostupanjskog suda posl. broj P-2453/09 tužitelj je tužbenim zahtjevom zahtijevao da se utvrdi da je stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je ovlašten nakon pravomoćnosti te presude zatražiti upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, uz istovremeni upis brisanja postojećeg prava sa imena tuženice, dok u ovom sporu tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se utvrdi da je vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je ovlašten nakon pravomoćnosti te presude zatražiti upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, uz istovremeni upis brisanja postojećeg prava sa imena tuženice, iz čega slijedi da se ne radi o identičnim tužbenim zahtjevima.

6.5. Dakle, radi se o sadržajno različitim tužbenim zahtjevima, pa stoga nema niti objektivnog identiteta spora, jer su dvije parnice objektivno identične samo kada je u objema istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev i kada se tužbeni zahtjev u tim parnicama temelji na identičnoj činjeničnoj osnovi. Ovdje je za ukazati kako je identično stajalište izraženo u brojnoj sudskoj praksi, npr. u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-54/2022-2 od 30. kolovoza 2022. u ocjeni prigovora presuđene stvari.

7. Stoga je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 333. st. 2. ZPP kada je odbacio tužbu, a na što sadržajno upire žalba tužitelja, pogrešno polazeći od stava da je parnica pokrenuta o zahtjevu u kojem je već pravomoćno odlučeno, što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke.

8. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te odlučiti o predmetnoj tužbi i tužbenom zahtjevu.

Zadar, 12. ožujka 2025.

Sutkinja

Sanja Prosenica