Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1503/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-265/2019-40 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-265/2019-40 od 30. rujna 2024., ukida u cijelosti i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-4239581 od 5. srpnja 2007., i to koja u čl. 1. glasi: „Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, u čl. 2. glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, u čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“, te u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.922,33 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.272,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbene zahtjeve i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (uključujući i trošak žalbenog postupka), podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 528-50-4239581 od 5. srpnja 2007., sklopljenog između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), i to osim u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, i u dijelu kojim je definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita i u dijelu kojim je ugovorena primjena općih akata kreditora na sve što nije regulirano Ugovorom. Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.922,33 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno plaćeni mjesečni iznos, a kojeg je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

5.1. Svoje zahtjeve tužitelj temelji na pravnim utvrđenjima koja proizlaze iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 7. srpnja 2013., potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenim u kolektivnom sporu kojeg je radi zaštite interesa i prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, pa tako i tuženika, u tom sporu četvrtotuženika, pozivajući se na direktni učinak presuda povodom kolektivne tužbe na pojedinačne postupke u pogledu dokazivanja nedopuštenih i nepoštenih ugovornih odredbi.

6. Tijekom postupka je utvrđeno da se radi o Ugovoru o kreditu u iznosu od 25.055,87 CHF (u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita), odobrenom za kupnju vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i valuta obveze u švicarskim francima, kao i primjena općim akata Kreditora na sve što nije regulirano Ugovorom. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 22. srpnja 2014.

6.1. Obrazlažući prihvaćanje tužbenih zahtjeva, prvostupanjski sud u točkama 1. i 2. obrazloženja iznosi sadržaj tužbe i odgovora na tužbu, navodeći isključivo okolnosti koje se tiču jednostrano promjenjive kamatne stope, nakon čega navodi da je u dokaznom postupku izvršen uvid u priloženu dokumentaciju i provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje, kojim je utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju po osnovi promjene kamatne stope platio više 832,47 EUR, te po osnovi promjene tečaja CHF iznos od 6.048,76 EUR, odnosno da ukupna razlika više uplaćenih sredstava iznosi 6.880,94 EUR.

6.2. Nastavno se prvostupanjski sud poziva na presude iz kolektivnog spora, i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koje presude su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.; sve to obzirom na odredbu čl. 138.a ZZP/07 kojom je propisan obvezujući učinak tih presuda za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, te odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. Imajući u vidu da su pravomoćno utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), prvostupanjski sud cijeni da tijekom cijelog trajanja predmetnog kredita nije bilo mjesta promjenama niti inicijalnog tečaja na dan isplate kredita, niti inicijalne kamatne stope od 5,49% godišnje, pa stoga niti inicijalnog anuiteta od 326,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti, slijedom čega je tuženik novčane iznose koji su obuhvaćeni ništetnošću dužan zajedno sa kamatom vratiti tužitelju, sukladno odredbama čl. 323., čl. 1111., čl. 1115. i 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a).

6.4. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu broj P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a, te je ista počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), tako da do podnošenja predmetne tužbe (22. ožujka 2019.) nije protekao petogodišnji zastarni rok.

6.5. Konačno, u točkama 19. do 21. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud doslovno navodi: „Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, da su dijelovi koji se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetni, jer su isti nerazumljivi, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO). Iznos od 6.880,94 eura koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu (početno utvrđene kamatne stope) i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim Odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, kao i razlika po osnovu tečaja razlike, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 6.880,94 eura osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.“

7. U žalbi tuženik uvodno tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznesene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. Ističe da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 186.b st. 3. ZPP-a i utvrditi da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stupnjevite tužbe, zatim da je pogrešno primijenio odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP-a jer je tužitelj podneskom od 14. svibnja 2024. preinačio tužbu, čemu se on usprotivio, no sud o tome nije odlučio, pa je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a osim toga da je pogrešno (retroaktivno) primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a, te pogrešno primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a budući da obrazloženje ne sadrži sve propisano. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obrazloženje je proturječno izreci, te nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s dokazima u spisu. Naime, pobijana presuda da ne sadrži obrazloženje u pogledu predmeta spora jer se valutna klauzula u CHF spominje sporadično, a nije jasno ni koja je veza između navoda o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (koja nije predmet spora) i usvojenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, ističe da je tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu neposredno primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ukazujući da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača, te da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na koje okolnosti je predložio konkretne materijalne i personalne dokaze, ali ih je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario. Naglašava da pojedinačno pregovaranje nije mogao dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa mu je dokazivanje istog trebalo biti dopušteno u ovom postupku. Ukazuje i da pobijana presuda nema nikakve razloge u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu, kao ni razloge zašto tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto sud smatra da bi on bio nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a, pa se u tim dijelovima ista ne može ispitati. Navodi i da je neprovođenjem dokaza koje je predložio (saslušanje tužitelja i javnog bilježnika) onemogućen u dokazivanju, zatim da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a i čl. 19. st. 3. (pravilno čl. 19.a st. 3.) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te osporava ocjenu prvostupanjskog suda o prigovoru zastare.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, kako u smislu žalbenih navoda tuženika, tako i po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da je izreka proturječna obrazloženju, nema razloga o odlučnim činjenicama, a daljnji razlozi su proturječni predmetu postupka i sadržaju spisa. Naime, pobijanom presudom (točka I. izreke) utvrđene su ništetnim ne samo ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, već i djelomično ugovorne odredbe iz čl. 1. i 9. Ugovora o kreditu, bez da su o tome izneseni ikakvi razlozi. Osim toga, ocjena o ništetnost odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zasnovana je isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, bez osvrta i iznošenja razloga o okolnostima koje bi prema navodima tuženika isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora. U odnosu na zahtjev za isplatu, nedvojbeno je da je tužitelj podneskom od 14. svibnja 2024. istog povisio, dakle preinačio tužbu, koju preinaku je prvostupanjski sud očigledno dopustio (odlučujući o preinačenom tužbenom zahtjevu), no o tome u pobijanoj presudi nije iznio nikakve razloge, kao ni o istaknutom prigovoru zastare u odnosu na preinačenu tužbu. Konačno, dosudio je tužitelju (točkom II. izreke) ukupno zahtijevani glavnični iznos od 6.922,33 EUR, dok u točki 21. obrazloženja pobijane presude navodi da nalazi osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 6.880,94 EUR, pa se radi o proturječnosti, tj. nedostatku zbog kojeg pobijanu presudu nije moguće ispitati. Također, kako to osnovano u žalbi ističe tuženik, nejasno je zašto prvostupanjski sud u točki 19. obrazloženja spominje naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a osim toga pobijana presuda ne sadrži ni razloge o drugim odlučnim činjenicama - tijeku zatezne kamate i zbog čega se tuženika smatra nesavjesnim u smislu odredbe čl. 1115. ZPP-a.

9. Osim toga, prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, na koju osnovano ukazuje tuženik, budući da u obrazloženju pobijane presude nije naveo koje činjenice je radi utvrđivanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a nije se izjasnio ni o razlozima zbog kojih nije prihvatio prigovore tuženika kojima je isti osporavao osnovu tužbenog zahtjeva.

10. Također, prema ocjeni ovog suda tuženik osnovano u žalbi ističe da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti po njemu predložen dokaz saslušanjem tužitelja, čije saslušanje je predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja, informiranosti tužitelja o posljedicama i rizicima promjenjive kamatne stope i vezanja kredita uz tečaj CHF, te je li tužitelj kod sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu upotrijebio pažnju prosječnog potrošača. Ovo obzirom da u kolektivnom sporu predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, pa je u pojedinačnom potrošačkom sporu banka ovlaštena tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, na drugi način dala odgovarajuće obavijesti konkretnom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj informiranosti o svim rizicima ugovaranja takve odredbe pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Neprovođenjem odnosno odbijanjem dokaznog prijedloga da sasluša tužitelja na navedene okolnost, prvostupanjski sud je onemogućio tuženika u dokazivanju odlučnih činjenica - je li tužitelj u predugovornoj fazi od strane tuženika obaviješten na jasan i razumljiv način o svim rizicima ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima na njegove buduće obveze, a što je protivno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je na taj način onemogućen tuženiku pristup sudu, a ujedno je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi, a koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

10.2. Pri tome valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja svjedokinje SA, javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu, jer se njezinim saslušanjem ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlast odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja CHF ili pak objasniti parametre promjene kamate stope.

11. Već zbog navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo je ne upuštajući se u ocjenu daljnjih žalbenih navoda tuženika primjenom čl. 369. st. 1. ZPP- a ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, dakle održati će novu glavnu raspravu te izvesti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnosti tijeka i sadržaja pregovaranje te sklapanja Ugovora o kreditu i pruženih mu informacija. Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice za predmet spora na način propisan čl. 8. ZPP-a, nakon čega će ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za direktnu primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača primjenom čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP-a), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, vodeći računa da je člankom 1. Ugovora o kreditu definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, pri čemu će biti dužan iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud će u novoj odluci, koja će biti obrazložena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, ujedno odlučiti o svim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Varaždin, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer