REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1791/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Blaženka Musulin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici, Zagreb, Palmotićeva 37/I, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenica JĐ, službena osoba tuženika, radi prava iz mirovinskog osiguranja, 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/23-01/03517133261, URBROJ: 341-99-05/3- 23-5341 od 30. studenog 2023.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I 141-02/23-01/03517133261, URBROJ: 341-12-05/3-23-32733 od 22. rujna 2023.

III. Utvrđuje se da kod tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti od 12. srpnja 2024., uz kontraindikacije: poslovi slaganja, prenošenja i odlaganja tereta koji prelaze objeručno težinu od cca. 15 kg, zahtijevaju čučanj, rad u prignutom ili prisilnom položaju bez mogućnosti uzimanja pauze.

IV. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da o navedenoj činjenici, uz utvrđenje ispunjava li tužitelj i uvjet iz članka 56. Zakona o mirovinskom osiguranju radi priznanja prava na invalidsku mirovinu, donese odgovarajuće rješenje u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovom upravnom sporu.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju HĐ iz [adresa], troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 6.850,00 eura (šest tisuća osam stotina pedeset eura) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/23-01/03517133261, URBROJ: 341-99-05/3-23-5341 od 30. studenoga 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne služne u Osijeku, KLASA: UP/I 141-02/23-01/03517133261, URBROJ: 341-12-05/3- 23-32733 od 22. rujna 2023. kojim tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

2. Tužitelj u tužbi i u podnesku od 25. siječnja 2024. navodi da Vijeće viših vještaka nije u potpunosti utvrdilo sve relevantne medicinske činjenice o kojima ovisi ocjena radne sposobnosti tužitelja te je njihova ocjena posljedično pogrešna i proturječna cjelokupno priležećoj medicinskoj dokumentaciji. Citira odredbu članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju te ističe da je dana 2. prosinca 2017. teško stradao u prometnoj nesreći uslijed čega je zadobio višestruke ozljede koje nabraja, a posljedično tome se kod tužitelja razvio i kronični PTSP radi kojih prima psihofarmakološku terapiju. Radi navedenih ozljeda tužitelja su vještačili kirurg dr. H, neurolog dr. Bočina i psihijatar dr. J koji su ocijenili da su ozljede dovele do smanjenja životne aktivnosti tužitelja za 55% radi čega mu je potrebna trajna tuđa pomoć i njega te je zdravstveno stanje tužitelja trajno i kronično bez mogućnosti poboljšanja uz izvjesno pogoršanje u budućnosti. Tužitelj je kao KV vozač zaposlen na poslovima vozača te smatra da iz priložene dokumentacije proizlazi da je kod njega nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti za obavljanje tih poslova obzirom da je njegovo zdravstveno stanje teško i trajno narušeno, odnosno podredno je svakako nastupio djelomični gubitak radne sposobnosti ili trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost. Predlaže Sudu provesti medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada i nakon provedenog dokazanog prijedloga poništiti osporavana rješenja te tužitelju priznati traženo pravo, uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku, dok navodi i razlozi tužbe nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Vezano uz navode tužitelja da su sudski vještaci u postupku koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu ocijenili da su ozljede dovele do smanjenja životne aktivnosti tužitelja za 55% radi čega mu je potrebna trajna tuđa pomoć i njega, ističe da vještaci Zavoda za vještačenje prilikom ocjene radne sposobnosti nisu vezani nalazom i mišljenjem liječnika specijalista, sudskih vještaka, donesenim za potrebe postupka pred Općinskim građanskim sudom. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu provođenja medicinskog vještačenja te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a kako su između stranaka sporne odlučne činjenice Sud je sukladno članku 7. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj: 36/24., – dalje: ZUS) u ovom predmetu održao usmene rasprave, a ujedno je na prijedlog tužitelja izveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji medicine rada Mariji Zavalić, prim.dr.sc. (članak 75. ZUS-a).

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti pokrenut na zahtjev tužitelja putem izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite dana 30. lipnja 2023.

7. Prema odredbi članka 39. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'', broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., – u daljnjem tekstu: ZOMO), smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Prema stavku 2. toga članka, preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. Stavkom 3. istog članka propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti (stavak 4.).

8. U predmetnom upravnom postupku tuženik je, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja od 22. rujna 2023. kojim je odbijen zahtjev tužitelja, pribavio nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka, evidencijski broj: 977897 od 23. studenog 2023. iz kojeg zaključno proizlazi da promjene u zdravstvenom stanju kod tužitelja podliježu praćenju i liječenju po nadležnim specijalistima te zasada ne umanjuju trajno radnu sposobnost u smislu članka 39. ZOMO-a.

9. Drugostupanjsko rješenje tuženika temelji se na izloženom nalazu Vijeća viših vještaka od 23. studenoga 2023.

10. Kao što je već navedeno, imajući u vidu navode tužbe iz kojih je razvidno da su u konkretnom slučaju između stranaka prvenstveno sporne činjenice medicinske naravi, odnosno sporno je postojanje invalidnosti kod tužitelja u smislu članka 39. ZOMO-a Sud je, s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, na ročištu za raspravu održanom 14. veljače 2024. usvojio dokazni prijedlog tužitelja te je odredio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji medicine rada Mariji Zavalić, prim.dr.sc., rješenjem ovog Suda poslovni broj: Us I- 1791/2023-8 od 16. veljače 2024.

11. Slijedom toga, stalna sudska vještakinja za medicinu rada Marija Zavalić je 2. svibnja 2024. u sudski spis dostavila svoj nalaz i mišljenje iz kojega u bitnome proizlazi da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, odnosno djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti prema definiciji iz članka 39. ZOMO-a jer liječenje tužitelja još nije završeno te se u tom smislu ne mogu ocijeniti trajne posljedice nastale zbog prometne nesreće iz 2017. godine te posljedice ozljede od 9. lipnja 2022. na funkcionalni status lokomotornog aparata tužitelja. Tužitelj je još u fazi liječenja po fizijatru i ortopedu, potrebna je kontrola istih uz nove nalaze MR TH, LS kralježnice i nožnih zglobova te ocjena je li po navedenim specijalistima liječenje u smislu trajnih posljedica završeno. Također je potrebno prije nove eventualne ocjene radne sposobnosti učiniti i pregled po psihijatru te njegovu procjenu potrebe uzimanja po tom specijalisti propisane terapije i njen utjecaj na sigurno upravljanje motornim vozilima u profesionalne svrhe. Nakon završene obrade po ortopedu i fizijatru prije eventualnog ponovnog slanja tužitelja na ocjenu radne sposobnosti neophodno je da tužitelj napravi pregled kod specijaliste medicine rada zbog ocjene zdravstvene sposobnosti za poslove KV vozača sanitetskog vozila, odnosno za vozača koji uz upravljanje motornim vozilom profesionalnih kategorija mora raditi na utovaru i istovaru robe, što je praktički dio opisa poslova vozača na dostavi roba.

12. Tuženik u podnesku od 16. svibnja 2024. ističe da je i prema dostavljenom mišljenju stalne sudske vještakinje za medicinu rada utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti prema članku 39. ZOMO-a te stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Tužitelj u podnesku od 23. svibnja 2024. ističe da iz nalaza vještakinje proizlazi kako je za ocjenu radne sposobnosti tužitelja bilo potrebno obaviti dodatnu dijagnostičku obradu (MR obrada) i specijalističke preglede (kontrola fizijatra, ortopeda, endokrinologa i pregled specijaliste psihijatra) koje Zavod za vještačenje tuženika nije pribavio radi čega trenutno ne može zaključiti o gubitku ili smanjenju radne sposobnosti tužitelja. Smatra da iz istog proizlazi osnovanost tužbe, odnosno nezakonitost odluka tuženika jer su iste donesene protivno odredbama ZOMO-a (članku 125. stavcima 4. i 6.). Naime, tuženik nije sukladno odredbi članka 125. stavku 6. ZOMO-a zatražio dodatnu medicinsku obradu, iako je u medicinskoj dokumentaciji koja je nastala prije prvostupanjskog vještačenja od strane tuženika već postojala indikacija i uputa da se ta dokumentacija pribavi, a bez te dokumentacije nije bila moguća ocjena radne sposobnosti tužitelja niti ocjena mogućnosti njegovog daljnjeg liječenja tužitelja. Također je mišljenja kako je provođenje predmetnog upravnog postupka bez navedene medicinske dokumentacije predstavljao pretjerani formalizam tuženika u odlučivanju koji nije u skladu s načelom utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP).

14. Tuženik u podnescima od 3. lipnja 2024. i od 27. lipnja 2024. citira odredbu članka 6. stavka 3. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, broj: 67/17., 56/18. i 16/22., u daljnjem tekstu: Uredba) te ističe da su Vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom donošenjem nalaza i mišljenja suglasna da je dostavljena obvezna medicinska dokumentacija dostatna za utvrđivanje postojećeg zdravstvenog stanja tužitelja, te su na temelju iste suglasni da postojeće promjene u zdravstvenom stanju tužitelja podliježu praćenju i liječenju po nadležnim specijalistima i da zbog toga, sukladno odredbi članka 15. stavka 1. Uredbe, kod tužitelja za sada ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti prema članku 39. ZOMO-a koji institut pretpostavlja trajne i definitivne promjene u zdravstvenom stanju koje utječu na radnu sposobnost i ne mogu se otkloniti liječenjem. Također, istog mišljenja je i stalna sudska vještakinja za medicinu rada prim.dr.sc. Marija Zavalić. Tuženik dodaje da nova medicinska dokumentacija može biti temelj za podnošenje novog zahtjeva za ocjenu radne sposobnosti i priznavanje prava na invalidsku mirovinu.

15. U podnesku od 7. lipnja 2024. tužitelj ističe da odredba Uredbe na koju se poziva tuženik ne propisuje u tom ili bilo kojem drugom članku, da to podrazumijeva da nađena patološka stanja nisu dovoljno definirana pa je potrebna daljnja medicinska obrada i eventualno liječenje. Dakle, tuženik nije mogao donijeti zaključak je li liječenje tužitelja u tijeku ili gotovo bez dodatne obrade koja se spominje u samoj dokumentaciji i koju je izričito navela vještakinja medicine rada dr. Zavalić. Stoga se ukazuje kao pogrešan zaključak Vijeća vještaka Zavoda da je dostavljena obvezna medicinska dokumentacija tužitelja bila dostatna za utvrđivanje postojećeg zdravstvenog stanja tužitelja jer je navedeno proturječno mišljenju vještakinje dr. Zavalić.

16. Nadalje, tužitelj je uz podnesak od 2. srpnja 2024. dostavio medicinsku dokumentaciju koju je tražila stalna sudska vještakinja radi potpune ocjene radne sposobnosti tužitelja te predlaže da u istu vještakinja izvrši uvid na raspravi radi očitovanja.

17. U postupku usmenog izlaganja nalaza i mišljenja (članak 82. stavak 4. ZUS- a), na ročištima održanim dana 2. srpnja 2024. i 19. veljače 2025. stalna sudska vještakinja Marija Zavalić je, osvrćući se na očitovanja tužitelja i tuženika, istaknula kako stranke nisu stavljale primjedbe na medicinske činjenice koje je utvrdila, već da su stavljeni prigovori pravne naravi, o čemu će ocjenu donijeti Sud. U pogledu novodostavljene medicinske dokumentacije, smatra da je liječenje tužitelja završeno, da su nastale trajne posljedice u funkciji sustava za kretanje uključujući kralježnicu, ograničene kretnje u oba kuka, ograničene su i u vratnoj i u slabinskoj kralježnici te u oba skočna zgloba. Obzirom na navedeno, a uzimajući u obzir opis poslova sa radnog mjesta na kojem je tužitelj radio kao na zadnjem radnom mjestu, a to je vozač sanitetskog vozila u Timu 2, pri kojem osim što upravlja sanitetskim vozilom mora aktivno sudjelovati i pri prijenosu, transportu te zbrinjavanju bolesnih osoba koje kao vozač saniteta vozi, obzirom da mora u slučaju kada nema lifta pacijente nositi i iz podruma, odnosno katova, smatra da je za posao vozača saniteta, ali i bilo kojeg drugog vozača ako mu je u opisu poslova navedeno da mora ukrcavati i iskrcavati terete i prenositi terete za te poslove trajno radno nesposoban. Obzirom da vještaci tuženika nisu imali na uvid ovu dokumentaciju, stajališta je da bi ju trebali dobiti na uvid, a da obzirom na poslove koje je tužitelj obavljao kod njega postoji djelomična radna nesposobnost, s tim da može upravljati kombijem odnosno drugim vozilima druge skupine, ali da ne može raditi niti jedan posao pri kojem nosi, slaže, prenosi, odlaže terete koji prelaze objeručno težinu od procijenjeno petnaestak kilograma i da ne može raditi poslove pri dostavi ili pakiranju robe ukoliko je dobio poslove iz opisa poslova, ako pri tome treba čučati ili raditi u prignutom ili prisilnom položaju tijela bez mogućnosti da uzme pauzu kada mu to zbog bolova a koje objektivno prema nalazu može imati, a i anamnestički ima.

18. Službena osoba tuženika je na raspravi stavila primjedbu na izneseni nalaz i mišljenje, jer tuženik ustraje na stajalištu da nova medicinska dokumentacija ne može biti predmet ocjene u ovom stadiju upravnog spora.

19. Tuženik u očitovanju od 19. srpnja 2024., osim već dosada iznesenih navoda, ističe da je pribavio očitovanje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, KLASA: 141-02/23-01/7116, URBROJ: 426-04-01/6-24-12 od 12. srpnja 2024. koje dostavlja u prilogu. Citira odredbu članka 128. stavka 1. ZOMO-a koja propisuje dan koji se utvrđuje kao dan nastanka smanjene radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti te iz istoga proizlazi da se zdravstveno stanje osiguranika procjenjuje u odnosu na taj trenutak i medicinsku dokumentaciju dostavljenu u spis predmeta upravnog postupka do toga dana, odnosno do dana nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, a nova medicinska dokumentacija može biti temelj za podnošenje novog prijedloga za ocjenu radne sposobnosti. Poziva se i na stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženom primjerice u presudi poslovni broj: Usž- 3880/17-3 od 10. svibnja 2018. i Usž-2907/20- 2 od 14. listopada 2020.

19.1. Iz očitovanja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Zagrebu, Sektora za vještačenje od 12. srpnja 2024. proizlazi da se isti nakon uvida u novodostavljenu dokumentaciju slažu s ocjenom stalne sudske vještakinje prema kojoj kod tužitelja postoji djelomičan gubitak radne sposobnosti. Iz navedenog proizlazi da tužitelj može upravljati motornim vozilima druge skupine, a kontraindicirani su poslovi slaganja, prenošenja i odlaganja tereta koji prelaze objeručno težinu od cca. 15 kg, zahtijevaju čučanj, rad u prignutom ili prisilnom položaju tijela bez mogućnosti uzimanja pauze.

20. Tužitelj u podnescima od 14. listopada 2024. i 17. prosinca 2024. ističe da postoji suglasna ocjena vještaka tuženika i sudske vještakinje da je kod tužitelja nastupio djelomični gubitak radne sposobnosti te stoga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan. Što se tiče navoda tuženika da su pobijana rješenja zakonita jer nije moguće uzeti u obzir novu medicinsku dokumentaciju te da tužitelj može ponovno podnijeti zahtjev za ocjenu radne sposobnosti, smatra kako je takav stav tuženika u cijelosti neosnovan i protivan načelu utvrđivanja materijalne istine. Nadalje, ističe da je rješenjem ovoga Suda od 16. veljače 2024. određeno da vještakinja iznimno može uzeti u obzir naknadno nastalu dokumentaciju ako bitno mijenja zdravstveno stanje tužitelja. Citira odredbe članka 125. i 128. ZOMO-a te je stajališta da se, obzirom da je Zavod za vještačenje 12. srpnja 2024. izradio očitovanje da je kod tužitelja nastupio djelomični gubitak radne sposobnosti, s tim datumom može utvrditi dan nastanka djelomičnog gubitka radne sposobnosti tužitelja. U odnosu na stav tuženika da je tužitelj ovlašten ponovno podnijeti prijedlog za ocjenu radne sposobnosti, ističe da bi takvo tumačenje predstavljao pretjerani formalizam u odlučivanju koji nije u skladu s načelom utvrđivanja materijalne ističe iz članka 8. ZUP-a.

21. Dakle, iz navedenog proizlazi da su Vijeće viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u očitovanju od 12. srpnja 2024. te stalna sudska vještakinja suglasni u ocjeni da je kod tužitelja, na temelju nove medicinske dokumentacije koju je dostavio tijekom upravnog spora, nastupio djelomični gubitak radne sposobnosti uz kontraindikacije: poslovi slaganja, prenošenja i odlaganja tereta koji prelaze objeručno težinu od cca. 15 kg, zahtijevaju čučanj, rad u prignutom ili prisilnom položaju tijela bez mogućnosti uzimanja pauze.

22. Međutim, tuženik smatra da se zakonitost osporavanog rješenja treba ocjenjivati prema činjeničnom stanju u razdoblju iz članka 128. stavka 1. ZOMO-a, a ne prema stanju stvari u vrijeme vođenja upravnog spora te da nova medicinska dokumentacija izdana nakon donošenja osporavanog rješenja predstavlja osnovu za podnošenje novog zahtjeva za ocjenu radne sposobnosti tužitelja.

23. Sud uzima u obzir kako u ovakvoj vrsti postupaka, u kojima protek vremena dovodi do promjena u zdravstvenom stanju koje su od utjecaja na ispunjenje uvjeta za priznanje prava, kada se u upravnom sporu utvrđuju činjenice i provodi sudsko vještačenje, jedino ima smisla uzimati u obzir činjenično stanje kakvo postoji u trenutku donošenja odluke. Naime, imajući u vidu da predmetni upravni postupak traje od 30. lipnja 2023. te da je u upravnom sporu utvrđen nastanak djelomičnog gubitka radne sposobnosti, Sud smatra da bi bilo protivno načelu učinkovitosti i načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa primoravati stranku da sada podnosi novi zahtjev prvostupanjskom tijelu za ocjenu radne sposobnosti, za koji postupak je neizvjesno koliko će još trajati i kada će stranka ostvariti traženo pravo.

23.1. Takvo stajalište potvrdio je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj: Usž-1028/20 od 8. veljače 2022. i Usž-1991/21 od 8. veljače 2022., a Sud je pri tome imao u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3911/2018 od 26. rujna 2019., u kojoj (točka 5.9. obrazloženja) Ustavni sud primjećuje da je Visoki upravni sud smatrao da neovisni sudski vještak nije smio temeljiti svoj nalaz i mišljenje (i) na onoj medicinskoj dokumentaciji koja je pribavljena u tijeku upravnog spora. S tim u vezi Ustavni sud ponavlja da prava zajamčena Ustavom i Konvencijom ne mogu biti teoretska i iluzorna, već praktična i djelotvorna (v. točku 7.1. odluke Ustavnog suda broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., „Narodne novine“, broj: 8/18.) te ističe da je uvijek potrebno, s obzirom na značaj prava na pošteno suđenje u demokratskom društvu, gledati dalje od vanjskog dojma te se usredotočiti na stvarnu situaciju u kontekstu okolnosti svakog pojedinog predmeta (usporedi s npr. predmetima ESLJP-a Zelenchuk i Tsytsyura protiv Ukrajine, [Vv], br. 846/16 i 1075/16, presuda od 22. svibnja 2018.b § 119. i Parlov- Tkalčić protiv Hrvatske, br. 24810/06, presuda od 22. prosinca 2009., § 83,). Sukladno tim načelima, u konkretnoj situaciji nije bilo opravdanja da Visoki upravni sud ograniči ocjenu podnositeljevog zdravstvenog stanja na neko određeno vremensko razdoblje, već je bilo potrebno sagledati njegovo zdravstveno stanje u cjelini.

24. Dakle, tijekom upravnog spora je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje te očitovanja Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje od 12. srpnja 2024., utvrđeno da je kod tužitelja 12. srpnja 2024. nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, uz kontraindikacije: poslovi slaganja, prenošenja i odlaganja tereta koji prelaze objeručno težinu od cca. 15 kg, zahtijevaju čučanj, rad u prignutom ili prisilnom položaju tijela bez mogućnosti uzimanja pauze.

25. S obzirom da Sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, u konkretnom slučaju je na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog sudskog vještaka, koje mišljenje je valjano obrazloženo i potkrijepljeno medicinskim argumentima, kao i na temelju očitovanja Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje od 12. srpnja 2024. utvrđeno da je kod tužitelja nastupio djelomični gubitak radne sposobnosti.

26. Stoga je Sud na temelju ovlaštenja iz članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio osporavana rješenja i utvrdio djelomični gubitak radne sposobnosti kod tužitelja s datumom kada je Vijeće viših vještaka Zavoda za vještačenje dalo mišljenje (identično nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje) da kod tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti uz navedene kontraindikacije (12. srpnja 2024.), s tim da je prvostupanjsko tijelo dužno donijeti novo rješenje, kojim će odlučiti o zahtjevu tužitelja bez ponovnog utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu promjene radne sposobnosti, već isključivo po utvrđenju ispunjavanja pravnih pretpostavki iz članka 56. ZOMO-a u pogledu mirovinskog staža tužitelja, pridržavajući se pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba glede postupka, sukladno odredbi članka 151. stavak 2. ZUS-a (točke I. do IV. Izreke presude).

26.1. Kako je Sud sam riješio ovu upravnu stvar u pogledu činjenice postojanja djelomičnog gubitka radne sposobnosti, nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati meritum te stvari, već je prvostupanjsko tijelo, u skladu sa člankom 151. stavkom 1. ZUS-a, polazeći od sudske odluke o utvrđenju navedene činjenice, dužno donijeti odgovarajuće rješenje s ostalim propisanim pratećim utvrđenjima. Također valja naglasiti da odluka suda, kojom je riješena predmetna upravna stvar, ne podliježe upravnoj reviziji u smislu odredbe članka 125. stavak 5. ZOMO-a, jer bi prvostupanjsko tijelo na taj način postupilo protivno odluci ovog Suda, kojom je utvrđeno postojanje djelomičnog gubitka radne sposobnosti, sukladno obveznosti sudskih odluka iz članka 10. ZUS-a, vezano uz članak 6. stavak 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22. i 36/24.). Osim toga, s obzirom na hijerarhiju između upravnog sudstva i upravnih tijela, utemeljenu primarno na odredbi članka 19. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske, protivno tumačenje dovelo bi do pravno neprihvatljivog zaključka da upravnosudska odluka podliježe preispitivanju od strane upravnog tijela.

27. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23., dalje: Tarifa).

27.1.Tako tužitelju pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1. Tarife) i sastav podneska od 14. listopada 2024. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1. Tarife), trošak zastupanja na raspravama održanima dana 14. veljače 2024., 2. srpnja 2024. i 19. veljače 2025., pojedinačno u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/2. Tarife), što iznosi ukupno 5.000,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.250,00 eura (Tbr. 46. Tarife), kako je to zatraženo prema troškovniku od 19. veljače 2025., kao i trošak na ime predujma vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji medicine rada Mariji Zavalić, prim.dr.sc., u ukupnom iznosu od 600,00 eura, dakle tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 6.850,00 eura te je stoga tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.850,00 eura u roku od 60 dana. Međutim, tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 25. siječnja 2024. i 23. svibnja 2024. budući da u istima nisu iznesena nikakva bitno sadržajno nova činjenična niti pravna razlaganja koja su pridonijela uspjehu u ovom upravnom sporu. Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke presude.

28. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 12. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku