Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1241/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-2158/2019-23 od 1. srpnja 2024. i raspravnog rješenja istoga suda poslovni broj: P-2158/2019-10 od 18. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-2158/2019-23 od 1. srpnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim su utvrđeni ništetnim navedeni dijelovi odredbi čl. 2. i čl. 7.a i 7.b Ugovora o kreditu broj: 528-50-3928235 od 19. veljače 2007.;

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđen ništetnim navedeni dio odredbe čl. 1. navedenog Ugovora o kreditu te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan;

- potvrđuje u točkama II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje raspravno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-2158/2019-10 od 18. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3928235 od 19. veljače 2007. u dijelu u kojem čl. 1. glasi: „…CHF... u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“; u čl. 2. koji glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; u čl. 7.a i 7.b koji glasi: „..., CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora CHF važećem na dan dospijeća“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.397,95 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.166,99 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2024. do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška. Rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 18. travnja 2023. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

2. Navedenu presudu i rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova čl. 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3928235 sklopljenog između stranaka 19. veljače 2007., kojima je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplaćen tuženiku.

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu istaknutog prigovora tuženika, kojeg isti temelji na činjenici da su Ugovorom o kreditu stranke u čl. 12. za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, prvostupanjski sud neosnovanost takvog prigovora obrazlaže slijedećim razlozima:

- da o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, kojeg je pripremio kreditor, ugovorne strane nisu pregovarale te tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe

- da je Zakonom o zaštiti potrošača, i to odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da tužitelj ima prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Osijeku

- da je prorogacijska klauzula stoga što se o istoj nije pregovaralo te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 i Direktive Vijeća 93/13/EEZ

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Osijeku.

7. U ocijeni zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, prvostupanjski sud je imao u vidu činjenice koje među strankama nisu sporne i one koje je utvrdio uvidom u isprave, saslušanjem tužitelja te provedenim financijskim vještačenjem, i to:

- da je između stranaka 19. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528-50- 3928235 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.245,41 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca, kojim je u čl. 2 ugovorena redovna kamata 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te čl. 7.a i 7.b otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio 31. ožujka 2014.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a, te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, dalje: ZZP/07) i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da je tuženik spornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unaprijed formulirao i unio u čl. 2. Ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati, dakle o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o odredbi koja dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega se ista smatra nepoštenom

- da se i o spornoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, ista je neodređena, sastavljena unaprijed i unijeta u tipski ugovor, te također suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega je ista nepoštena

- da je prigovor zastare neosnovan, budući da nije protekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu broj: P-1401/12, čime je prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), a koji rok je u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu počeo ponovo teći od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), te u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10), dok je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., te je njezinim podnošenjem i u odnosu na preinačenu tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) prekinuta zastara, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5

- da je nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Lidije Balog, dipl. oec. iz Financije LB d.o.o. Bilje, utvrđeno da je tužitelj radi promjene kamatnih stopa platio više iznos od 1.323,56 EUR, te radi promjena tečaja za CHF platio više iznos od 4.074,39 EUR, dakle ukupno tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, da je platio više od prvougovorenih uvjeta iznos od 5.397,95 EUR.

8. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da su djelomično ništetne odredbe čl. 1., 2., 7.a i 7.b Ugovora o kreditu, što je utvrđeno točkom I. izreke presude, te je prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje iz kojeg proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli platio više iznos od 5.397,95 EUR, obvezao tuženika točkom II. izreke isplatiti navedeni iznos tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, sa zatraženom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

9. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 18. travnja 2024. pogrešno odlučio da je nadležan, odnosno odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da se o odredbi kojom je određena mjesna nadležnost nije posebno pregovaralo, te da bi primjenom te odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja, dakle da je sporazum o mjesnoj nadležnosti nepošteno ugovoren, već naprotiv da se radi o jasno utvrđenoj volji stranaka, te je jasno da je tužba trebala biti podnesena sudu u mjestu njegovog sjedišta, koji je i prema pravilima ZPP-a općemjesno nadležan. Glede toga osporava i stav prvostupanjskog suda o postojanju izberive nadležnosti prema njegovoj poslovnoj jedinici, koja nije niti podružnica niti registrirano sjedište. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijane odluke imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, odnosno nerazumljive su i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su proturječni sami sebi. Ističe i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti u kakvoj je vezi odredba čl. 502.c ZPP-a i postupak kolektivne zaštite s konkretnim postupkom koji je pokrenut radi isplate stečenog bez osnove, dok navedena odredba obvezuje ostale sudove u posebnim parnicama za naknadu štete. Ukazuje da je odredba tog članka u kojoj je iza riječi štete dodana riječ isplate, stupila na snagu 1. rujna 2019. Nadalje, ukazuje na odredbu čl. 84. ZZP/03 kojim je propisano da nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive, kao i da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi da je ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe i da tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da bi imao status potrošača, a prvostupanjski sud svoj stav o tome nije obrazložio, niti je pribavio podatak od Porezne uprave je li tužitelj objekt financiran kreditom unio u imovinu obrta/društva, čiju pribavu je predložio. Također, ukazuje da se prvostupanjski sud u odnosu na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozvao na odredbu čl. 138.a ZPP/07, koja nije bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, kao i da bi tužitelj imao pravo na dosuđenu kamatu na svaki pojedini iznos računajući od dana isplate, odnosno da je nepošteni stjecatelj utuženog iznosa.

10. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska odluka nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a. Također i obrazloženje prvostupanjskog suda u bitnome je u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa niti odnosna bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi, nije ostvarena.

11. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, te žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na temelju kojeg je prvostupanjski sud ocijenio člankom 12. Ugovora o kreditu ugovornu odredbu kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu tuženika nepoštenom, primjenom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Naime, iako je ta odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za njega proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom u smislu čl. 84. ZZP/03, to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP/03 koji sadrži tzv. sivu listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji je nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane tužitelj kao potrošač ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za njega je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morao dolaziti u sjedište tuženika koje je udaljeno od njegovog prebivališta što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njegovog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, takvu odredbu čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03. Obzirom da se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije ni postojala (ništetnost prorogacijske kaluzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz ZPP-a.

11.1. Žalbeni navodi tuženika koji se odnose na mogućnost tužitelja da angažira odvjetnika iz Zagreba nisu odlučni, jer se radi o zadiranju u pravo stranke da je zastupa punomoćnik po njezinom izboru. Osim toga, tuženik gubi iz vida da i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s čl. 89. st. 2. ZPP-a uvijek može doći pred sud. Činjenica da je taj sud udaljen od mjesta njegova prebivališta 300 km ima odvraćajući učinak na njegov izbor u vezi s korištenjem tog prava.

11.2. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tijekom postupka nije bilo sporno da tuženik ima svoju poslovnicu ili poslovnu jedinicu u [adresa], gdje je i sklopljen Ugovor o kreditu. Odredbom čl. 59. ZPP-a za nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica nije uvjetovano da je poslovna jedinca pravne osoba upisana u sudski registar, pa stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, činjenica da poslovna jedinica tuženika u Osijeku nije upisana u sudski registar, nije od nikakvog značaja za ocjenu pravilnosti primjene čl. 59. ZPP-a.

11.3. Kako je dakle prvostupanjski sud utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena i stoga ništetna, te da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Osijeku i da je ovaj spor nastao u pogledu rada te poslovne jedinice tuženika, tako da pored suda općemjesne nadležnosti postoji i njegova nadležnost (kao suda na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica), te da je prema izboru tužitelja upravo njemu podnesena predmetna tužba, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje.

12. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda navodeći da se konkretni postupak nije vodio radi naknade štete već radi stjecanja bez osnove. Isti jedino osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 138.a ZPP/07, koji u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu nije bio na snazi.

12.1. Naime, pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Strogo formalno tumačeći odredbu čl. 502.c ZPP-a, kao i prethodno navedene odredbe ZZP-a, tuženik bi bio u pravu da se iste ne bi mogle primijeniti jer se odnose na postupke naknade štete, a ovdje je riječ o restitucijskom zahtjevu odnosno stjecanju bez osnove. Međutim, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, kao procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), vodeći računa o tome da su „naknada štete“ i „stjecanje bez osnove“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravne osnove za isplatu), činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud smatra takvo strogo formalističko tumačenje navedene odredbe neprihvatljivim, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

13. Prvostupanjski sud je prema ocjeni ovoga suda pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13.1. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je na drugi način ozbiljno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i da ga je upoznao sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, te je tuženik radi utvrđivanja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložio dokaz saslušanjem tužitelja i uvid u priloženu dokumentaciju, koje dokaze je prvostupanjski sud proveo, dok je odustao od prijedloga za saslušanje svog djelatnika EF i javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa.

13.2. Imajući u vidu iskaz tužitelja (točka 11. obrazloženja pobijane presude), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je ozbiljno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužitelja upoznao sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovor neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF, tuženik je postupio suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.3. Pri tome valja navesti da nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača, jer tuženik niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što je prvostupanjski sud utvrdio imajući u vidu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora. Pri tome je točno da nije pribavljen podatak Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran kreditom unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, međutim valja navesti da tuženik, osim što je na pripremnom ročištu predložio pribavu navedenog podatka, nikakvom konkretnom argumentacijom nije osporavao tužitelju status potrošača, dok je na ročištu za glavu raspravu 29. svibnja 2024., nakon saslušanja tužitelja, izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga. Stoga tuženik na kojem je bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VSRH broj: Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, postojanje istih i prema ocjeni ovog suda nije dokazao.

14. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da konkretan Ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja, te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovaraju ugovaranju načina promjena kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom i da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je prije zaključenja predmetnog ugovora upoznao sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope i na koji način će se mijenjati ta kamatna stopa, niti da je tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obavijestio u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba konkretnog Ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženika na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje neosnovano.

15. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio djelomično ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu, i to dio koji se odnosi na ugovoreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni postao ne može postojati. Osim toga, valja istaknuti da tužitelj ne navodi razloge zbog kojih bi navedeni dio čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženiku iznos od 5.397,95 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zatraženim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koje je stekao temeljem ništetnih odredbi.

17. Konačno, valja reći da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno pravno stajalište dodatno je potvrđeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je dakle zastara počela ponovo teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stopa od 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4, odnosno glede valutne klauzule od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe 11. lipnja 2019. zastara restitucijskih zahtjeva tužitelja nije nastupila.

18. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, prvenstveno u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, glede čega žalba nije osnovana, jer i obzirom na preinačeni dio odluke, proizlazi da tužitelj nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Također, neosnovana je žalba tuženika u odnosu na tužitelju priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, jer se suprotno žalbenim navodima tuženika radi o potrebnom trošku, budući da je u pitanju ročište na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), pa tužitelju za isto sukladno Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa), pripada pravo na 50 bodova. Jednako tako, nije osnovana žalba tuženika ni glede troška sudske pristojbe na tužbu (jer da nije priložen dokaz da je ista plaćena), obzirom da iz podataka e-spisa za predmetni spis proizlazi da je tužitelj sudsku pristojbu na tužbu platio 9. svibnja 2023., postupajući po nalogu suda iz rješenja o plaćanju sudske pristojbe poslovni broj: P-21582019-11 od 18. travnja 2023. I u preostalom dijelu odluka o troškovima je pravilna i zakonita, jer je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, te glede visine pravilnom primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu pod navedenim dijelovima točke I., kao i u točkama II. i III. izreke, dok je djelomično žalbu tuženika valjalo prihvatiti kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti presudu pod navedenim dijelom točke I. izreke i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na cjelokupan zahtjev (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

21. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom, pa ista ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer