Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-650/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mihaela Vilus, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, koju zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. veljače 2024. poslovni broj: P-9229/2023-34, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9229/2023-34 od 29. veljače 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 041-50-2918920 od 13. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak a glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 19.173,30 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita" te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija

- potvrđuje u točki II. i III. izreke u cijelosti te u odluci o troškovima sadržanoj u točki IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Rješenje sadržano u prvostupanjskoj odluci kojim je odbačen dio tužbenog zahtjeva tužitelja u svoti od 0,40 EUR ostaje neizmijenjen.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba točke I. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 041-50-2918920 od 13. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak koja glasi:

Kunska protuvrijednost CHF 19.173,30 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe 7. istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF ...". Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.905,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi, kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u svoti od 2.094,94 EUR sa zateznom kamatom od 29. veljače 2024. do isplate preciziranoj u toj točki izreke.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica "zbog svih zakonom predviđenih razloga" s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te ujedno odredi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U obrazloženju prvostupanjske presude sud prvog stupnja prije svega iznosi razloge zbog kojih je dopustio preinaku tužbe smatrajući da bi nedopuštenjem preinake tužbe bila tužitelju nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 1/06... ).

6. Polazeći od predmeta spora u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu točke 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-2918920 sklopljenog između tužitelja i tuženice 13. veljače 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je iskazan kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.173,30 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i utvrđenje da je ništetna odredba točke 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te zahtjev za isplatu iznosa od 2.905,19 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom s osnova plaćenih iznosa na temelju naprijed navedenih ništetnih odredbi, prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na nespornim i provedenim dokazima utvrđenim činjenicama te zauzetom materijalnopravnom shvaćanju kako slijedi:

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 13. veljače 2007. na iznos od 19.173,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita na 84 mjeseca otplate radi kupnje novog vozila koji se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženičinom srednjem tečaju CHF na dan dospjelosti, te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti

- da nije sporno da je tuženica sastavila predmetni Ugovor o kreditu

- da se predmet spora treba prosuditi primjenom odredbi članka 81., 82., 85., 86., 87., 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu

- da je glede valutne klauzule u CHF Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 prema kojem nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ugovornoj odredbi o valuti obveze u CHF te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tužena

- da je sud vezan za pravna utvrđenja iz navedene presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača na temelju članka 502.c ZPP

- da su stoga odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu utvrđene ništetnim u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF primjenom odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 u svezi s odredbom članka 322. stavka 1. ZOO

- da je tužitelj u spornom obvezno pravnom odnosu potrošač u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 budući je osobno vozilo iz sredstava kredita kupio za osobne potrebe, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala suprotno

- da prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan budući je zastara počela teći tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na ništetnost obveze vraćanja kredita vezane za valutu CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2017., a da od pravomoćnosti te presude do podnošenja tužbe 30. srpnja 2020. nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan člankom 225. ZOO

- da je na temelju članka 323. stavka 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na osnovu ništetnih ugovora

- da je provedenim dokazom vještačenjem utvrđena razlika anuiteta prema tečaju CHF primijenjenog na dan isplate kredita 16. veljače 2007. i onog primijenjenog kod otplate na dan dospjelosti pojedinih anuiteta u cijelom razdoblju otplate kredita u iznosu od 21.802,16 kn

- da zatezne kamate na pojedine svote teku od dana plaćanja tj. dospjelosti po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi određenoj čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a na parnični trošak po odredbi čl.151. st.3. Zakona o parničnom postupku, sve uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe.

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 5. ZPP.

7. U žalbi tuženica prije svega uvodno ukazuje da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka jer da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP dopustivši preinaku tužbe propustivši obrazložiti zašto je preinaku dopustio, zatim da je pogrešno primijenjena odredba članka 502.c ZPP jer se ista ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući odredba članka 502.a stavak 4. ZPP navodi da se odredbe ZPP o kolektivnom postupku neće primjenjivati kada je isti propisan posebnim zakonom te da se konkretno primjenjuje odredba članka 138.a ZPP/07 i koja odredba se primjenjuje na postupke radi naknade štete što u ovom postupku nije utvrđivano. Također ističe da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavak 4. ZPP jer nije cijenio njezine navode da je bila poštena odnosno da je u cijelosti postupala sukladno svim propisima koje reguliraju njezino poslovanje, a dosuđuje tužitelju zatezne kamate kao da je bila nepoštena stjecateljica u smislu članka 1115. ZOO. Nastavno navodi da prvostupanjski sud nije ocijenio njezine navoda da je ugovor ispunjen i da tužitelj nikad nije prigovarao na promjenu kamatnih stopa niti iskoristio svoje pravo da raskine ugovor zbog čega nema pravo na povrat sukladno članku 1112. ZOO, kao i navode da je tužitelja informirala o svim okolnostima vezanim za kretanje CHF o kojima je imao saznanje te da je tijekom ugovora došlo do potpuno neočekivanog rasta švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute koje nitko nije mogao predvidjeti. Tvrdi i da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, a isto se odnosi na utvrđenje nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koju veže uz utvrđenja uz postupka kolektivne zaštite, a da je ona iznijela niz argumentiranih prigovora zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite pa tako i da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja na koje okolnosti je predložila konkretne materijalne i personalne dokaze ali ih prvostupanjski sud odbija provesti. Ukazuje da je prigovorila nalazu vještaka koji je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatom koje prigovore prvostupanjski sud ne otklanja kao što ne navodi zbog čega je ugovorna odredba ništetna samo kada je tečaj viši, a valjana kada je tečaj niži na koji način tužitelja dovodi u povoljniji položaj, a isto tako ne obrazlaže zašto smatra da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da bi tuženica bila nepoštena u smislu članka 1115. ZOO.

7.1. Nastavno tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare ujedno tvrdeći da joj je postupanjem VS RH i Ustavnog suda Republike Hrvatske povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su obje neobrazložene i arbitrarne. U svezi preinake još navodi da je istakla prigovor zastare na preinačenu tužbu u kojem slučaju se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe. Ističe da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, a da se zbog ništetnih odredbi eventualno radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se pravilnom primjenom članka 326. stavka 2. ZOO ništetnost više ne može isticati. Poziva se na stručne članke suca Ustavnog suda RH CR i profesorice Pravnog fakulteta u zagrebu GR. Konačno pobija i odluku o troškovima postupka posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari te zbog pogrešne primjene vrijednosti boda od 2,00 EUR na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je stupila na snagu tek 25. studenog 2023.

8. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste na temelju obveze propisane člankom 365. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka

- dalje u tekstu: ZPP) utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP jer dopustivši preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva s iznosa od 18.004,09 kn na iznos od 21.892,16 kn nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem nije pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP. Naime tom odredbom u stavku 1. propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, u stavku 2. da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a u stavku 3. da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je tek nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka financijske struke određenog po prvostupanjskom sudu stekao egzaktno saznanje o visini iznosa koje je platio na temelju ugovorene ništetne odredbe o obvezi vraćanju kredita vezanoj za valutu CHF pa je stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 190. stavka 2. i 3. ZPP dopustio preinaku tužbe. Postupanje protivno tim zakonskim odredbama tužitelju bi bilo uskraćeno pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije o temeljim ljudskim pravima i slobodama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10 i 13/17) kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

10. Prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio članak 502.c kada se pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupka kolektivne zaštite potrošača povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Zagreb protiv osam domaćih banaka pa tako i protiv tuženice kao četvrtotuženice u tom postupku. Člankom 502.a stavkom 1. ZPP propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema stavku 3. tog članka određeno je da ako u ovoj glavi (Glava trideset i druga – Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) ne postoje posebne odredbe, u parnicama u povodu tužbe iz stavka 1. ovoga članka primjenjivat će se ostale odredbe ovoga Zakona. , dok je stavkom 4. tog članka na koji se poziva tuženica, određeno da se odredbe ove glave, odnosno ovoga Zakona neće primjenjivati u slučajevima za koje je posebnim zakonom za postupak u povodu tužbe iz stavka 1. ovoga članka predviđeno nešto drugo.

10.1. Kako iz naprijed citirane odredbe članka 502.a proizlazi da osobe pobliže navedene u stavku 1. tog članka mogu podnijeti tužbu protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti teže povređuje ili ozbiljno ugrožava kolektivne interese i prava građana te da će se u parnicama u povodu tužbe iz stavka 1. ovoga članka primjenjivat ostale odredbe ovoga Zakona., dok je stavkom 4. tog članka na koji se poziva tuženica, određeno da se odredbe ove glave, odnosno ovoga Zakona neće primjenjivati u slučajevima za koje je posebnim zakonom za postupak u povodu tužbe iz stavka 1. ovoga članka predviđeno nešto drugo, jasno je i bez ikakve sumnje da se citirana odredba odnosi na postupak u parnicama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana te da tim odredbama nije isključena primjena članka 502.c. ZPP kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 30. srpnja 2020. obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove propisana je i člankom 118. relevantnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19). Stoga ovaj sud ne prihvaća osnovanim tvrdnje tuženice da se u konkretnoj parnici ne primjenjuju odredbe o obvezujućoj snazi pravomoćne sudske odluke – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koja pravna utvrđenja se tužitelj pozvao.

11. Osnovano međutim tuženica ističe u žalbi da prvostupanjski sud nije cijenio njezine navode da je bila poštena odnosno da je u cijelosti postupala sukladno svim propisima koji reguliraju njezino poslovanje te da prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog kojih je smatra nepoštenom zbog čega je i po ocjeni ovog suda u tom dijelu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući da nije iznio razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je tuženicu obvezao na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta niti se pri tome pozvao na ijedan materijalni propis. U tom dijelu počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 338. stavka 4. ZPP jer u tom dijelu obrazloženje ne sadrži obvezan sadržaj propisan tom odredbom. Taj nedostatak prvostupanjske presude otkloniti će ovaj sud u daljnjem obrazloženju ove presude na temelju ovlaštenja iz članka 373.a stavka 3. ZPP.

11.1. Prvostupanjski sud nije se trebao očitovati na navode tuženice da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikada nije prigovarao na promjene kamatnih stopa niti je iskoristio svoje pravo da raskine ugovor i da zbog toga nema pravo na povrat sukladno članku 1112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) jer predmet postupka nije utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope niti isplate s te osnove.

12. U odnosu na ništetnost ugovorne obveze vraćanja kredita vezanoj uz srednji tečaj tuženice za švicarski franak na dan dospijeća svakog anuiteta valja navesti da je to utvrđenje prvostupanjski temeljio na obvezujućim učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. primjenom članka 502.c ZPP jer tuženica protivno navodima žalbe nije predloženim dokazima dokazala okolnosti koje isključuju obvezujući učinak te presude. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženice unaprijed pripremila predmetni Ugovor o kreditu o kojem odredbama stranke osim o iznosu kredita, nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj tog Ugovora te da su odredbe o obvezi vraćanja kreditu vezane u valutu CHF iz točke 7. Ugovora o kreditu identične odredbama kakve su bile predmetom utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Unatoč direktom učinku naprijed citirane presude tuženica je bila ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Protivno navodima žalbe, tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03 iako je tvrdila tijekom postupka ukazivala da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na te okolnosti nije predložila personalne dokaze. Jedini personalni dokaz koji je tuženica predlagala je saslušanje svoje zaposlenice ŽR koja nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora niti joj stoga nije moglo biti poznato kakve su obavijesti od strane njezinih zaposlenika u predugovornoj fazi dane tužitelju u vezi obveze otplate kredita vezane za valutu švicarski franak, a takva informiranost ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja koji dokaz je proveden na prijedlog obje stranke. Valja navesti i da je tuženica u ponovljenom postupku odustala od provođenja tog jedino predloženog personalnog dokaza, a Zahtjevom za kredit tužitelja i promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. veljače 2007. do 31. ožujka 2007. u kojima se iznose osnovni uvjeta kredita (iznosi u CHF i EUR, kamate, troškovi obrade i osiguranja kredita, način otplate i modeli otplate), modeli osiguranja kredita, koeficijenti izračuna visine mjesečnog anuiteta i primjer – usporedba modaliteta otplate, tuženica samo daje obavijest o mogućnostima i uvjetima kreditirana građana za kupnju novih i rabljenih vozila, a ne obavijesti o rizicima ugovaranja kredita s valutom obveze u CHF. Protivno stanju spisa predmeta tuženica nije predlagala provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika pa su u tom smislu promašeni navodi žalbe da je taj dokaz predložila na okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti kredita

13.1. U žalbi istaknuta tvrdnja da je tužitelj imao izbora kredita vezanog za valutu EUR ili CHF i bez valutne klauzule samo znači da je tužitelj mogao izabrati jedan od ponuđenih proizvoda tuženice, a ne i da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama izabranog Ugovora o kreditu i da su tužitelju dane sve potrebne obavijesti radi donošenja informirane odluke o svim posljedicama ugovorene valutne klauzule u CHF na njegove buduće obveze.

13.2. O obvezujućem učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pojedinačnim sporovima potrošača protiv banaka kao trgovca na temelju članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (30.7.2020.) prihvaćena je sada već ustaljena sudska praksa sudova svih razina sudovanja, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena i u odluci posl.broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je tuženica bila na tuženoj strani i koja presuda je bila predmetom ispitivanja i po Ustavnom sudu Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-2233/2019.

14. Prvostupanjski sud se usvajajući zahtjev za isplatu iznosa koje je tuženica stekla na temelju ništetne odredbe o valuti obveze u CHF pozvao na odredbe članka 323. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnih ugovora i to na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Iz navedenog proizlazi neosnovanost žalbenih tvrdnji da sud prvog stupnja nije iznio razloge zbog kojih je obvezao tuženicu na plaćanje dosuđenih iznosa.

14. 1. Tome valja dodati da ništetna odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke, ona je ništetna od samo početka (ex tunc), a utvrđenje pojedinih odredbi ugovora o kreditu ništetnim sudskom odlukom, kao u konkretnom slučaju, nema konstitutivno već deklaratorno značenje. Kada se izuzme ništetna odredba o valuti obveze vraćanja kredita u CHF tada je tužitelj u obvezi vratiti kredit u iznosu koji je primio, a prema točki 1. Ugovora o kreditu primio je kunsku protuvrijednost 19.173,30 CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja koji je prema nalazu vještaka na dan korištenja iznosio 4.526052 kn za 1 CHF. Stoga je tužitelj u obvezi primljeni iznos kredita (19.173,30 CHF x 4.526052 kn = 86.779,35 kn) vratiti tuženici u tom iznosu zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom.

15. Kako je već prethodno navedeno, prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog kojih je tuženicu obvezao na plaćanje zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja, pa u odnosu na takvu obvezu tuženice valja prije svega navesti da se u svezi posljedica ništetnih ugovora ili pojedinih njegovih odredbi propisanih člankom 323. ZOO već ranije citiranim, primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove i to članak 1111. stavak 1. ZOO prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Opseg vraćanja uređen je člankom 1115. ZOO koji glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“.

16. Imajući u vidu izrekom presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene razloge ništetnosti ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza vraćanja kredita vezana uz tečaj CHF (da je tuženica u istima koristila ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03), a da tuženica predloženim i provedenim dokazima nije dokazala postojanje drugačijih okolnosti u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu zbog kojih odluka donesena u sporu kolektivne zaštite potrošača ne bi imala obvezujući učinak na temelju članka 118. ZZP/14, odnosno članka 502.c stavku 1. ZPP, to je i u konkretnom okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu tuženica nepošteno postupala koristeći ništetne odredbe i na temelju ništetnih odredbi stjecala nepripadnu korist, pa je stoga po ocjeni ovog suda na temelju članka 1115. ZOO obvezna na stečene novčane iznose na temelju ništetne odredbe platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Pazeći na temelju članka 365. stavka 2. ZPP po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na utvrđenu ništenost točke 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.173,30 CHF, utvrđeno je da je prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništetnom pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da odredba kojom je ugovorena obveza banke nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju nikakav učinak. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/07 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Upravo je prema toj odredbi tužitelj temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskih francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu.

17.1. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti, to je prvostupanjski sud usvojivši tužbeni zahtjev i u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 373. točke 2. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev.

18. Neosnovano tuženica pobija ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare utužene tražbine.

18.1. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. U svezi zauzetog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja navesti da je o istom svoje mišljenje izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“

19. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz CHF postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., a imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnove te da je predmetna tužba podnesena 20. srpnja 2020., to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije protekao zastarni rok za utuženu tražbinu koju je tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

20. Protivno navodima žalbe tuženica nije istaknula prigovor zastare na preinačenu tužbu te ujedno neosnovano tvrdi da se zastarni rok u tom slučaju ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe. Radi se o takozvanoj nepravoj preinaci povećanjem tužbenog zahtjeva na temelju iste činjenične osnove pa se stoga zastara prekida već podnošenjem tužbe. Takvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

21. Neosnovano je pozivanje tuženice na članak 326. ZOO jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužitelj, stoga što je u cijelosti ispunio svoje obveze, ne bi više mogao pozivati na ništetnost. Zaštita potrošača od ništetnih ugovornih odredbi uređena je i općim zakonom obveznog prava kao i posebnim Zakonom o zaštiti potrošača te drugim zakonskim propisima sve u svrhu osiguranja potrošača od nezakonitog postupanja trgovaca, a što ukazuje na visoku razinu zaštite potrošača kao slabije strane u stjecanju proizvoda i usluga na tržištu, pa tako i u konkretnom pravnom poslu.

22. Konačno valja navesti da ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem pobijane presude tuženici bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu odluku budući pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o gotovo svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice, a razloge koje je propustio iznijeti prvostupanjski sud u odnosu na primjenu članka 1115. ZOO iznio je ovaj sud. Također ovaj sud ne nalazi da bi tuženici bilo povrijeđeno pravo na procesnu jednakost jer protivno navodima žalbe prvostupanjski sud nije, kako to navodi žalba, navode i dokazne prijedloge tuženice zanemario, a da o tome ne bi iznio razloge.

23. U odnosu na stručne članke suda Ustavnog suda CR i profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu GR, valja navesti da ovaj sud izuzetno cijeni njihov rad, međutim se u ovom slučaju rukovodio pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojem mu je kao najvišem sudu ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske).

24. Tuženica odluku o troškovima postupka osporava posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari koju smatra nezakonitom, te konkretno ističe da prvostupanjski sud pogrešno za sve poduzete radnje tužitelju dosuđuje trošak prema vrijednosti boda o 2,00 EUR iako je navedena vrijednost predmeta spora stupila na snagu tek 5. studenog 2023. što je protivno članku 90. Ustava RH.

25. Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) određeno je da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 1.), da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 2.) te kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.). Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 52. stavka 3. i Tbr. 54. Tarife visinu troškova za zastupanje utvrdio primjenom vrijednosti boda od 2,00 EUR. O takvoj primjeni Tbr. 52. Tarife pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci posl.br. Rev-562/2024.

26. Slijedom svega naprijed iznesenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. i članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. točke 2. istog članka potvrditi prvostupanjsku odluku u točki II. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je otplata kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CFH te u točki III. izreke prvostupanjske presude.

27. Ocijenivši neuspjeh tužitelja u parnici i nakon djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude, razmjerno neznatnim zbog kojeg neuspjeha nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP), potvrđena je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke pobijane presude pri čemu se ističe da drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, a da tuženica nije osporavala osnovanost priznatih parničnih radnji za zastupanje kao ni ostale tužitelju dosuđene troškove postupka.

28. Odgovarajućom primjenom iste odredbe članka 154. stavka 5. ZPP, a obzirom na razmjerno neznatni uspjeh tuženice u žalbi u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

29. Budući rješenje prvostupanjske odluke nije pobijano to je primjenom članka 365. stavka 1. u vezi članka 381. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Varaždinu 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer