Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-184/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, broj P-265/2021-20 od 4. prosinca 2023., dana 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj P-265/2021-20 od 4. prosinca 2023. u dijelu pod stavkom I. izreke, te u dijelu odluke o troškovima pod stavkom. II. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.447,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4. prosinca 2023. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj P-265/2021-20 od 4. prosinca 2023. preinačuje u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka sadržanoj u stavku II. izreke kojim je tuženica obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 186,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4. prosinca 2023. te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, broj P-265/2021-20 od 4. prosinca 2023.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.947,03 EUR/14.669,87 kn, na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa anuiteta, pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.633,57 EUR/12.308,13 kn sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate.

1.2. Pobijanim rješenjem odlučeno je da se za iznos od 42,82 EUR/330,13 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tužba smatra povučenom.

2. Navedenu presudu i rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana, osim u dijelu odluke o trošku.

5. Nesporno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženica kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 26. listopada 2005. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 26.849,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja vozila, da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa od 4,99 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4.ugovora). Nesporno je da je tuženica za trajanja otplate kredita (osim što je povećavala kamatnu stopu), mijenjala i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja).

7. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim.

8. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženice u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tužena nije ničim dokazala.

9. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 1.947,03 EUR/14.669,87 kn, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos, bez umanjenja tog iznosa za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. To iz razloga jer u tom pravcu, za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, tuženica nije istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja niti eventualno protutužbeni zahtjev.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 12. travnja 2021. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženica opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zatim da je trebalo umanjiti utuženi iznos za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio je niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. Ustraje na prigovoru zastare, a žalbenim navodima osporava i primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka odmjerene na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ 138/23). Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.3. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženici se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

12. 4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost predložila dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – osobnog bankara), tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

13.1. Tuženica u žalbu ističe da je prilikom donošenja odluke trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku odnosno kada je tužitelj uplatio manji iznos od onog tečaja koji je bio ugovoren prilikom sklapanja ugovora.

13. 2. Međutim, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prije čijeg donošenja je sud odlučivao u proširenom vijeću prema čl. 390. st. 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

13.3. Iz navedenog proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženica na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženica istaknula takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP.

13.4. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama koje bi predstavljale korist koju je druga strana (tužitelj) imala od takve ništetne ugovorne odredbe.

13.5. U ovom predmetu tuženica samo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, smatrajući da se prilikom izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio na ime takve ništetne odredbe trebalo uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavila prigovor u smislu izloženog pravnog shvaćanja.

13.6. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14.1. U odnosu na primjenu materijalnog prava na žalbene navode tuženice kako je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti postupala u skladu sa zakonskim odredbama koju su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ista može mijenjati, valja ukazati da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kreditu nije predmet ovog spora, ali se načelno smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

14.2. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

15.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, kojeg tuženica ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

15.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

15.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15. 4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženice glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

16. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženice potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. izreke.

17. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka osnovano tuženica ukazuje da se podnesak tužitelja od 7. lipnja 2023. u kojem tužitelj navodi da prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka i usklađuje tužbeni zahtjev, ne može se smatrati obrazloženim podneskom u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” 138/23), već se radi o podnesku iz Tbr. 8. točke 4. Tarife za koji tužiteljici pripada trošak od 25 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi 50,00 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja od isplate u smislu čl. 151. st. 3. ZPP (a ne 199,00 EUR koliko je tužiteljici dosudio prvostupanjski sud), što uvećano za iznos PDV iznosi 62,50 EUR, te je stoga odluku o troškovima postupka valjalo djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP.

18. Tuženica u žalbi navodi da pobija i rješenje o djelomičnom povlačenju tužbu koje je posljedica sniženja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja kojem se tuženica nije protivila, a o kojem je prvostupanjski sud odlučio pozivom na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021., u smislu čl. 193. ZPP. Međutim, obzirom na potpuni izostanak obrazloženih žalbenih navoda tuženice u tom smislu, valjalo je primjenom odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 365. st. 2. ZPP i čl. 381. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

19. Tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela, osim u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna traženja i zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer