Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-579/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-447/2023-22 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-447/2023-22 od 2. veljače 2024.:

-preinačava u toč.I. izreke u dijelu kojem je utvrđena ništetnom ugovorna odredba čl.1. ugovora o kreditu broj 538-50-3853898 sklopljenog između parničnih stranaka dana 21. prosinca 2006. a kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija;

-preinačuje u toč.I. izreke u dijelu zatraženog utvrđenja ništetnosti čl.1., 2. i 7. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužiteljicu o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja te u dijelu u kojem se navodi da bi tužiteljici kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

-potvrđuje u preostalom dijelu toč.I. izreke te u toč.II.- i toč.III. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 538-50-3853898 sklopljenog 21. prosinca 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj tuženika za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužiteljicu o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika, te u dijelu u kojem se navodi da bi tužiteljici kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Toč.II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF preplaćeni iznos od 4.424,76 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 30. travnja 2009. do 30. prosinca 2013.) do isplate. Toč.III izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.390,45 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 21. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 26.289,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema Odluci banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% (čl.2. ugovora), da je u čl.7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužiteljica predmetnu obvezu otplatila.

5.1. Citirajući sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, prvostupanjski sud, u bitnome, utvrđuje da je istima utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita obzirom da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. stav. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa – ništetne. Nadalje da su banke u tim ugovorima koristile nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5.2. Iz iskaza tužiteljice te ostalih tijekom postupka provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. tipskom ugovoru, da se o sadržaju predmetnih ugovornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da su unesene u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora, da tužiteljici nije objašnjen ni valutni rizik niti način i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope, da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl.3. ZZP/03 pa je pozivom odredbu čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, primjenjuju i u konkretnom postupku.

5.3. Imajući u vidu prednje navedeno, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe utvrdio nepoštenim sukladno odredbama čl.81.stav.1. i 2. ZZP/03 te posljedično tome ništetnima u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03. Prihvativši utvrđenja provedenog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i bankarstvo ČU koja je na temelju postojeće dokumentacije utvrdila da je kredit isplaćen 28. prosinca 2006. po tečaju koji je iznosio 4,589816 kn za 1 CHF, a da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita tužiteljica platila više 4.424,76 Eur na isplatu kojeg iznosa je prvostupanjski sud obvezao tuženika sukladno odredbi čl.322., čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) sa zateznom kamatom od dana plaćanja svake preplate.

6. Istodobno prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare obrazlažući da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze pa kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine to da tužiteljevo pravo na zahtjev za isplatu teče od tog datuma pa kako je predmetnu tužbu podnio 13. lipnja 2023. to da zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli evidentno nije nastupila jer nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl.225. ZOO.

7. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima obzirom da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

7.1. Tuženik nastavno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj ugovor o kreditu jer je po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valute CHF samostalno odabrala istu obzirom da djelatnici tuženika svakom potencijalnom korisniku kredita objasne sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu. Smatra da tvrdnju da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora potvrđuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njezinoj pravoj volji.

7.2. Smatra i da je prvostupanjski sud propustio u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 propustio raspraviti je su li sporne odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive. Obzirom da sporne odredbe u konkretnom slučaju udovoljavaju prethodno navedenim kriterijima to nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, jer tek kada sporna odredba ne bi imala navedena obilježja, sudu bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti. Smatra i da je pobijana presuda posljedica pogrešnog stajališta prvostupanjskog suda da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a da je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, onemogućio tuženika u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

8. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP- a.

8.1. Ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502 c ZPP nije ostvarena. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika, Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. izražava stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.).

8.2. Rezimirajući prednje navedeno za zaključiti je da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak potrošačima na drugi način dale odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. No u konkretnom slučaju tuženik takvu obaviještenosti tužiteljice kao potrošača nije ničim dokazao, dok je prvostupanjski sud, provođenjem dokaza koje je tužiteljica predlagala tijekom postupka, zaključio o osnovanosti tužbene teze, pozvavši se i na pravni učinak presuda iz okončanog spora radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Potpuno su stoga neutemeljeni opširni žalbeni navodi kojima tuženik navodi da mu tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo dopušteno dokazivati da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama obzirom da navedenu tvrdnju nije dokazao niti jednim dokazom pa su i navedeni žalbeni navodi bez uporišta u stanju prvostupanjskog spisa i dispozicijama samog tuženika.

9. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, dok tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom bile drugačije.

10. Konačno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tome da je u odnosu na ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate koja je promjenjiva prema jednostranoj odluci kreditora i o valutnoj klauzuli u odnosu na otplatu predmetnog kredita riječ o odredbama koje nisu ni jasno niti razumljivo sastavljene jer su onemogućavale tužiteljicu da utvrdi visinu svoju obveze koju će morati vratiti slijedom čega je osnovan i pravilan zaključak da su te ugovorne odredbe nepoštene te nastavno - ništetne u smislu ranije citiranih odredbi ZZP/03 važećih u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

11. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka sporazum stranaka sadržan u čl.1. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF prema tečaju na dan korištenja kredita proturječna je odluci o isplati sadržanoj u toč. II. izreke i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju pobijane presude, imajući u vidu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platila tužiteljica obračunani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s čl.1 ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika (kao trgovca) na isplatu kredita, a ne obveza potrošača i da se ne radi o obvezi koja u smislu odredbe čl.81.stav.1. ZZP/03 stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača već se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) to ista na temelju odredbe čl.84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe odbijen te je pozivom na odredbu čl.373. ZPP-a preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude u tom dijelu.

11.1. Preinačiti je valjalo, pozivom na odredbu čl.365.stav.2. ZPP-a i toč.I. izreke prvostupanjske presude u odnosu na utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba čl.1., 2. i 7. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužiteljicu o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja te u dijelu u kojem se navodi da bi tužiteljici kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Naime, pored činjenice što i usvajanjem tog dijela tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. valja navesti da niti jedna od ugovornih odredbi (čl.1., 2. i 7.) na koje je upravljen odnosni tužbeni zahtjev ne sadrži navedene ugovorne kondicije. Slijedom navedenog valjalo je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbiti kao neosnovanog.

12. Obzirom na sve izneseno, valjalo je žalbu tuženika u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi toč.I. izreke u preostalom dijelu, a i toč.II. izreke.

13. S obzirom da je tuženik sa žalbom uspio tek u neznatnom dijelu a što nije od utjecaja na konačan uspjeh stranaka u sporu valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti. Iz istog razloga tuženik je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec