Poslovni broj: Usž-615/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik David Turkalj, odvjetnik u Zagrebu, Trg Drage Iblera 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2980/2024-8 od 18. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2980/2024-8 od 18. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24-20/400, URBROJ: 511-01-204-24-4 od 12. travnja 2024. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da je sud proveo raspravu samo kako bi zadovoljio formu postupka, a ne i cilj zbog kojeg je propisano načelo izjašnjavanja stranke. Smatra da mu takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije dana mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima, a sud je svoju odluku utemeljio samo na utvrđenjima tuženika iz upravnog postupka. Navodi i da sud nije poduzeo bilo kakvu radnju u svrhu samostalnog utvrđivanja činjenica koje bi bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Pogrešnim smatra i utvrđenje da činjenica što je imao reguliran boravak u Republici Hrvatskoj ne znači da se u vrijeme pandemije uzrokovane koronavirusom nije mogao nesmetano kretati preko državnih granica, odnosno planirati vrijeme izbivanja kao u normalnim okolnostima. Stoga smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav). Navodi da je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno mjerodavne odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZoS), a uslijed počinjene povrede odredaba upravnog spora sud je propustio provesti predložene dokaze i na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrditi odlučne činjenice i pravna pitanja važna za donošenje zakonite odluke. S obzirom na navedeno, predlaže poništiti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporenog rješenja i odgovora na tužbu. Ističe da ZoS-om nije propisana mogućnost opravdanih izbivanja iz Republike Hrvatske više od propisanih člankom 150. stavkom 2., zbog čega osobni, obiteljski ili poslovni razlozi na strani državljana treće zemlje nisu od utjecaja na maksimalno dozvoljeno trajanje za jednokratno, odnosno višekratna izbivanja u skladu s člankom 150. stavkom 2. ZoS-a. Smatra da je osporeno rješenje doneseno na temelju stanja spisa predmeta, odnosno relevantnih činjenica i dokaza te u skladu s mjerodavnim propisima Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 9. studenoga 2022. za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, kao državljanina Bosne i Hercegovine. Nesporno je da tužitelj u Republici Hrvatskoj ima odobren privremeni boravak.
8. Prvostupanjski sud je ocijenio pravilnim osporeno rješenje tuženika uzevši u obzir činjenice utvrđene u postupku njegova donošenja, jer iz rezultata dokaznog postupka, odnosno službenih evidencija prelazaka državne granice, proizlazi da je javnopravno tijelo pravilno utvrdilo da je tužitelj u razdoblju od 9. studenoga 2017. do 9. studenoga 2022. izbivao višekratno iz Republike Hrvatske u ukupnom trajanju od 10 mjeseci i 11 dana, iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. tog članka ZoS-a.
9. Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju, niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi se one eventualno mogle dovesti u sumnju, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju tužitelj ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka, u skladu s člankom 156. stavkom 1. u vezi sa stavkom 2. tog članka ZoS-a, kojeg citira i prvostupanjski sud, s obzirom na njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske u petogodišnjem razdoblju u ukupnom trajanju od 10 mjeseci i 11 dana (višekratno).
10. Naime, tužitelj niti ne osporava ova utvrđenja tuženika, već smatra da je za njegovo izbivanje odlučno to što su u razdoblju od pet godina postojali opravdani razlozi za višekratno izbivanje koji prelaze ukupno deset mjeseci. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da razlozi koje tužitelj navodi nisu razlozi koji bi bili od utjecaja na drugačiju odluku.
11. Ovaj Sud smatra potrebnim ponoviti svoje, višekratno isticano, stajalište da članak 156. ZoS-a jasno propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva, a to je neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, te da će se pri tome taj boravak smatrati neprekidnim ako nije bilo izbivanja višekratno do ukupno deset mjeseci. S obzirom na njezin jasan izričaj, osnovano je zaključeno da navedena zakonska odredba ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog, uslijed kojeg bi se iznimno mogao odobriti stalni boravak. Pri tome odbijanje zahtjeva tužitelja u ovome postupku nije od utjecaja na činjenicu da tužitelj može produžavati odobreni privremeni boravak sve dok ispunjava zakonske uvjete i na temelju kojeg može nesmetano boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj.
12. Nisu od utjecaja niti žalbeni navodi o povredi ustavnih prava, posebno imajući na umu istaknute razloge povrede prava iz članka 29. Ustava. Naime, prvostupanjski sud, u skladu s člankom 49. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Prvostupanjski sud je dostatno obrazložio zašto u konkretnom slučaju, imajući na umu članak 156. ZoS-a, personalni dokazi (saslušanje tužitelja, njegovog poslodavca i poslovnih suradnika) ne mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke suda te je naveo da iz spisu priležeće preslike putovnice tužitelja proizlazi da otisnuti pečati o prelascima državne granice odgovaraju evidenciji tuženika, a i da tužitelj nije iznio razlog zbog kojeg nije mogao ući u Republiku Hrvatsku niti je dostavio dokaz da je to pokušao učiniti. Također, suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je održao usmenu i javnu raspravu 11. prosinca 2024. na kojoj je za tužitelja bila prisutna zamjenica opunomoćenika i koja je pri tome u cijelosti ostala kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih dokaznih prijedloga navedenih u tužbi, dok novih dokaznih prijedloga nije imala te je predložila da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji. Iz zapisnika o održanom ročištu od 11. prosinca 2024. ne proizlazi da je zamjenica opunomoćenika tužitelja iznosila prigovore koji se odnose na nemogućnost izjašnjavanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima, a koje tužitelj sada iznosi u žalbi, te je zapisnik vlastoručno potpisala. S obzirom na to da iz sudskog spisa proizlazi da je prvostupanjski sud omogućio stranci da tijekom cjelokupnog upravnog spora iznese sve činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev te da se izjasni o svim navodima tuženika, a koje pravo je stranka iskoristila putem opunomoćenika, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanima žalbene prigovore o povredi načela izjašnjavanja stranke i prava na pravično suđenje.
13. Suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud se očitovao o svim tužbenim navodima i iznio je razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Pri tome se napominje da odredbe članka 156. stavka 1. i stavka 2. ZoS-a ne razumijevaju primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već su posrijedi odredbe striktne naravi kojim su propisane pretpostavke za odobravanje stalnog boravka.
14. Slijedom navedenog, Sud žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
15. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).
16. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 12. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
