Poslovni broj Gž-115/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Emil Havkić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HANZA MEDIA d.o.o. za izdavačku djelatnost, OIB 79517545745, Koranska 2, Zagreb, kojeg zastupa Vedran Vusić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1694/2017-38 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1694/2017-38 od 30. rujna 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 3.318,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. rujna 2015. do isplate, u točki II izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 3.318,07 eura sa zateznom kamatom od 25. rujna 2015. do isplate, dok je u točki III izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 604,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

2.Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).

3.U žalbi navodi da je pobijana presuda nejasna, da je izreka proturječna obrazloženju, što znači da sadržajno ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je u cijelosti prihvaćen iskaz tužitelja bez posebnog obrazloženja, iako je tužitelj u iskazu naveo da je 2014. bio izložen ozbiljnim prijetnjama te da je određeno vrijeme bio i pod zaštitom policije, a prijeporni članak je objavljen tek 2015. pa zaključuje da ne postoji uzročno-posljedična veza između objave članka i eventualnih štetnih posljedica za tužitelja. Naglašava da nazivanje tužitelja "P ..." nije degradirajuće, niti bi prosječni čitatelj bio upoznat sa podrednim značenjem kako ga je sud prvog stupnja protumačio, a glede izraza "ubije" kako ga je koristila autorica članka, pojašnjava da se radi o stilskoj figuri koja se ne može shvatiti doslovno, što da je svakome jasno, već se misli o uzrokovanju nečijeg profesionalnog kraja. Također da ocjena suda o isticanju ... i podobnosti te s tim u svezi zauzimanju negativnog stava o osobi tužitelja nije obrazložena, pa da je ostalo nejasno zašto da riječ "partija" negativno utječe na položaj tužitelja u društvu. Smatra da sud nije na jednak način odmjeravao okolnosti koje tuženiku idu u prilog, sa onima koje mu idu na teret, da je visina dosuđenog iznosa ostala neobrazložena, te da tužitelj nije dokazao na koji način je utvrdio visinu eventualno nastale štete. Tvrdi da je članak objavljen u javnom interesu, u dobroj vjeri, te da je tužitelju šteta u cijelosti reparirana objavom ispravka, a da u prilog tome da tužitelju ne pripada pravo na novčanu naknadu govori i njegov iskaz kada je istaknuo da motiv pokretanja parničnog postupka nije bio u ostvarenju materijalne koristi. Tu izjavu tuženik tumači kao priznanje nepostojanja pravnog interesa za pokretanje postupka pa smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) dosudom naknade štete.

4. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog objave članka autorice PVI u ... od 26. srpnja 2015. pod naslovom ... ... ....

8. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je u vrijeme objave narečenog članka tužitelj obnašao dužnost glavnog ravnatelja ..., dok je autorica članka bila bivša zaposlenica iste ustanove, budući da joj je ugovor o radu otkazan. Nadalje, je utvrđeno da se u istom članku navodi kako ju je tužitelj "lustrirao i bacio u neku jamu, možda zloglasnu ..., da se za tužitelja navodi da se nalazi u "partijski ekskluzivnom radnom odnosu", da je tužiteljev "partijski, bohinjski hotel pun cijele godine", da ju je tužitelj "možda zamislio ubiti, što da sustavno i s dozom hladnoće i bešćutnosti radi njezinim prijateljima i kolegama s [adresa], pri čemu u cijelom tekstu tužitelja naziva "P". Nadalje je utvrđeno da je tužitelj podnio glavnom uredniku zahtjev za ispravak informacija, te da je ispravak objavljen u istom listu 2. listopada 2015., u kojemu je tužitelj demantirao da bi bio sudionik akcije ..., odnosno akcije kontraobavještajne službe bivše JNA (KOS), koja se provodila u početnoj fazi Domovinskog rata u Zagrebu u cilju sprječavanja osamostaljenja Republike Hrvatske, a koje tvrdnje da su proizvele izrazito negativne posljedice po njegov javni ugled, te nepovjerenje u njegovoj radnoj i životnoj sredini. Također je osporeno da bi sudjelovao u postupku otkazivanja ugovora o radu autorice članka te da bi bio vezan za bilo koju političku garnituru u Republici Hrvatskoj (glede tvrdnje da se nalazi u "partijski ekskluzivnom radnom odnosu"), te da bi bio vlasnik "partijskog hotela", već je u tom dijelu pojasnio da je slovensko trgovačko društvo u kojemu je on većinski vlasnik, kupilo 2002. objekt u vlasništvu ... na [adresa], ali nakon zakonito provedenog postupka.

9. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je još 2014. u odnosu na njega, u medijima bio prisutan negativan val raznih informacija, koji se ponovno aktivirao objavom prijepornog članka kojim je povrijeđen njegov ugled, čast i dostojanstvo, te zbog kojeg je osjetio povlačenje kolega iz profesionalnog kruga, pri čemu smatra da su naročito uvredljive tvrdnje koje su iznesene o tome da je ubojica novinara i izdajica. Iz iskaza svjedokinje PVI, je utvrđeno da prijeporni članak predstavlja autorski tekst, komentar te mišljenje novinara o tužitelju kao javnoj osobi, da je u članku iznosila vrijednosne sudove te da je postupala u dobroj vjeri, te da je postojao interes javnosti za objavu članka, s obzirom na tadašnju funkciju tužitelja.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja ocjenjuje da izrazi koji su korišteni u prijepornom članku, tužitelja prikazuju u negativnom svjetlu i prelaze dozu prihvatljivog kriticizma te su podobni povrijediti čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, iako se radi o javnoj osobi koja mora imati veći stupanj tolerancije na kritiku od ostalih građana. Pored toga ocjenjuje da upotrijebljeni izrazi vezani uz osobu tužitelja su objektivno kod čitatelja mogli stvoriti negativnu sliku o njemu, s namjerom difamacije i svrstavanja u krug osoba koje je potrebno prezirati i moralno osuditi, zbog čega zaključuje da su takve kvalifikacije pisane protivno dobroj vjeri.

11. Glede roka za podnošenje tužbe za naknadu štete, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužba podnesena u roku propisanom čl. 23. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22), koji propis, jednako kao i ZOO primjenjuje i tumači sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 13/17 – dalje Konvencija) te sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tako ocjenjuje da se u nazočnom slučaju radi o konkurenciji dvaju ljudskih prava – prava na slobodu izražavanja i prava na poštivanje privatnog života, koja prava su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te Konvencijom.

12. Prema stajalištu suda prvog stupnja, motiv pisanja prijepornog članka predstavlja osobni obračun autorice članka s tužiteljem, s obzirom na činjenicu da je autorici otkazan ugovor o radu upravo u vrijeme dok je tužitelj obnašao dužnost glavnog ravnatelja ..., pri čemu korištenje izraza kojima se tužitelja dovodi u vezu s osobama koje su sudjelovale u akcijama s ciljem nanošenja štete i sprječavanja osamostaljenja Republike Hrvatske na početku Domovinskog rata, prelaze granice prihvatljivog kriticizma, tim više što tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio sankcioniran radi svojih postupaka. Isti zaključak donosi i u odnosu na u članku opisano postupanje tužitelja prema kolegama s [adresa], te način stjecanja nekretnine u [adresa]. S obzirom na narečene kvalifikacije, sud prvog stupnja je stajališta da nisu pisane u dobroj vjeri, već da su tužitelja trebale prikazati kao osobu upitnih i negativnih moralnih i stručnih osobina.

13. Glede prava na naknadu neimovinske štete, sud prvog stupnja ocjenjuje da su prihvatljivi navodi tužitelja da su mu objavom prijepornog članka povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled, te da jačina povrede opravdava dosuditi naknadu neimovinske štete, pa odluku donosi pozivom na čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, srazmjerno uspjehu u parnici, te trošak sudskih pristojbi, odnosno ukupan iznos od 604,63 eura.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sve okolnosti koje su bitne za donošenje odluke o naknadi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, u kontekstu mjerodavnog materijalnog prava koje je pravilno primijenjeno.

15. Naime, prema čl. 21. st. 1. Zakona o medijima, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim tim zakonom. Nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena, između ostalog, prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom (stavak 4. alineja 1.) ili ako je utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri (alineja 3). Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik (stavak 6.).

16. I prema stajalištu ovog suda, tužitelj je dokazao postojanje zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu.

17. Tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka; da je članak pisan u dobroj vjeri, da izrazi koji su korišteni u članku nisu degradirajući za tužitelja te nisu podobni povrijediti nečije dostojanstvo, čast i ugled, kao i da je šteta u cijelosti naknađena objavom ispravka. Prema stajalištu ovog suda, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da autorica članka nije postupala u dobroj vjeri kada je u prijepornom članku koristila izraze i kvalifikacije koji su tužitelja prikazali u krajnje negativnom svjetlu, štoviše kao osobu koja je aktivno sudjelovala u početku Domovinskog rata u akcijama s ciljem sprječavanja osamostaljenja Republike Hrvatske, zatim koja je provodila lustraciju novinara u ... te koja je na čelno mjesto ... došla po partijskom ključu, te se na isti način domogla i nekretnine u [adresa]. Iznesene insinuacije su uvredljive, te predstavljaju napad na ugled i čast tužitelja kao privatne, a jednako tako i kao javne osobe.

18. Unatoč tome što je točno da je javna osoba podvrgnuta većem stupnju kritike te mora imati veći stupanj tolerancije u odnosu na privatne osobe koje su nepoznate javnosti, izneseni navodi ne predstavljaju kritiku koju bi tužitelj kao javna osoba bio dužan tolerirati, već predstavljaju pokušaj prikazivanja tužitelja kao krajnje nemoralne osobe, prije svega osobe koja je radila protivno interesima države u njezinom samom začetku i osnivanju, a isto tako i osobe koja je došla na čelno mjesto javne ustanove te stekla vrijednu nekretninu prema partijskom ključu te na navedenoj funkciji provodi čistku kolega neistomišljenika.

19. Pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva je dio prava na zaštitu osobnog života zajamčenog čl. 35. Ustava RH te prava na poštovanje privatnog života koje je zajamčeno člankom 8. Konvencije. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, da bi se narečeni članci mogli primijeniti u postupku radi naknade neimovinske štete, napad na ugled neke osobe mora postići određenu razinu ozbiljnosti i biti takav da dovodi u pitanje uživanje prava na privatni život. U nazočnom slučaju iznesene tvrdnje u prijepornom članku zadovoljavaju narečene kriterije te se ne mogu podvesti pod plašt slobode izražavanja. Naime, pravo na slobodu izražavanja se odnosi na informacije koje se ne smatraju uvredljivima , koje nikoga ne vrijeđaju niti uznemiruju, što znači da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Sud prvog stupnja je pravilno proveo test razmjernosti i test nužnosti u demokratskom društvu glede ograničenja prava na slobodu izražavanja, ocijenivši da nakon vaganja svih relevantnih činjenica koje se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, prava na slobodu izražavanja i prava na poštovanje osobnog života drugih, preteže u nazočnom slučaju pravo na dostojanstvo, čast i ugled. Glede tvrdnje tuženika da su u prijepornom članku objavljeni vrijednosni sudovi, treba navesti da i vrijednosni sudovi moraju biti potkrijepljeni činjeničnom osnovom na temelju koje se određeni vrijednosni sud iznosi. Cijeli članak je intoniran na način da tužitelja prikazuje u negativnom svjetlu, kao krajnje nemoralnu osobu upitnih stručnih sposobnosti, a s obzirom na činjenicu da sadrži uvredljive informacije, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tužitelju nastala neimovinska šteta zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva te da mu pripada pravo na naknadu štete.

20. Pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da tužitelju šteta nije u cijelosti naknađena objavom ispravka u smislu čl. 22. st. 1. Zakona o medijima, ali isto tako da ta okolnost utječe na ocjenu primjerenosti visine zatraženog iznosa neimovinske štete pa je u konačnici naknada dosuđena pravilnom primjenom članka 1100. ZOO-a.

21. Na žalbene navode tuženika u tom dijelu, treba odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je zbog objave prijepornog članka u tisku, tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo te da je zbog toga bio izložen negativnim reakcijama u profesionalnom krugu te u privatnim kontaktima. Pritom treba naglasiti da je nastala neimovinska šteta koju tužitelj zahtijeva u ovom postupku posljedica objave prijepornog članka pa tužitelj bez osnove pokušava štetu dovesti u vezu s događajima iz 2014. o kojima je tužitelj iskazivao prilikom saslušanja.

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci, 12. ožujka  2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov- Kozomara