Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5350/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Ilijani Petyo, u parničnom predmetu tužitelja FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zlatku Šimeku, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, Zagreb, Radnička cesta 22, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-338/2023-7 od 26. listopada 2024., dana 12. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-338/2023-7 od 26. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže pobijano rješenje ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovni postupak ili preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 14. ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora, da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište tužitelja pa mu je tako otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, jer bi isti bio izvrgnut dodatnim troškovima i po potrebi dodatnom ulaganju vremena radi odlaska na ročište izvan mjesta svojeg prebivališta –potrošača, i da je stoga navedena odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena u smislu čl. 82. alineja 19. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje ZZP ) jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. st. 1 ZZP i predstavlja ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 87. st. 1 ZZP. Slijedom iznesenog, zaključuje da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1-4. ZPP. Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da je ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] zaključuje da je primjenom čl. 59 ZPP mjesno nadležan Općinski sud u Koprivnici.

6. Ispitujući pobijano rješenje sukladno žalbenim navodima valja istaknuti da je ovaj sud utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, na koje žalbom ukazuje tuženik, niti drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, jer je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju uporište u stanju spisa i prvostupanjsko rješenje se može ispitati.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti dostavio tužitelju radi očitovanja, da se tužitelj očitovao na taj prigovor i da su stranke o prigovoru mjesne nenadležnosti raspravljale i na pripremnom ročištu na kojem je saslušan tužitelj, te je tuženiku bilo omogućeno raspravljanje i iznošenje dokaza. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

9. Stoga je neosnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

10. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Presudom Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA protiv Rocio Murciano Quintero i dr. utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci taj sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na sporazum o mjesnoj nadležnosti prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski sud u Rijeci, je jasna i razumljiva. Međutim, prema ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

14. Naime, predmetna prorogacijska klauzula iz čl. 14. ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka unaprijed je formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika, o kojoj se nije posebno pregovaralo i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a tuženik nije dokazao suprotno.

15. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj za pristup sudu u Rijeci bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Rijeku mogli bi utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

16. Stoga, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocjeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno čl. 87. st. 1. ZZP.

17. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi ovaj sud upućuje na zaključak donesenom na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2022., poslovni broj: SU-IV- 308/2020, a na koji se i pozvao prvostupanjski sud, po kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjestu da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

18. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

19. Žalitelj ističe da bi Općinski sud u Rijeci bio nadležan i zbog odredbe čl. 46. i čl. 48. 1ZPP kao sud opće mjesne nadležnosti (registrirano sjedište tužene pravne osobe). Čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je čl. 48. st. 1. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište.

20. Međutim, u konkretnom slučaju pored suda registriranog sjedišta tuženika mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika, a izbor je na strani tužitelja koji je podnio tužbu Općinskom sudu u Koprivnici. Naime, prema odredbi čl. 59. ZPP, a na koju se pravilno poziva prvostupanjski sud, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

21. Žalbeni navodi kojima tuženik otklanja primjenu čl. 59. ZPP, pri čemu se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-516/2007, nisu osnovani. Naime, čl. 59. ZPP izričito je propisana izberiva mjesna nadležnost suda prema poslovnoj jedinici pravne osobe. Dakle, mjesna nadležnost nije vezana uz registriranu poslovnu jedinicu, pa činjenica da poslovna jedinica tuženika gdje je sklopljen ugovor o kreditu nije upisana u sudski registar nije od značaja za ocjenu pravilne primjene čl. 59. ZPP, već je bitno da je navedeni ugovor sklopljen u toj poslovnoj jedinici ili drugoj organizacijskoj cjelini tuženika i u okviru djelatnosti poslovanja te organizacijske cjeline.

22. U ovoj pravnoj stvari, a kako to proizlazi iz teksta predmetnog ugovora o kreditu, spor je nastao povodom djelatnosti poslovne jedinice tuženika koja se nalazi u [adresa], u kojoj je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, jer je očito za zaključenje ugovora o kreditu, koji je predmet ovog spora, bila nadležna poslovnica tuženika u [adresa]. Imajući u vidu da se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao povodom ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF i zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je u ime tuženika potpisala ugovor o kreditu.

23. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci pod toč. I. ovog rješenja.

24. Kako tuženik nije uspio sa žalbom ne pripadaju mu troškovi žalbenog postupka pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 12. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ilijana Petyo