REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-928/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ICU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 24. srpnja 2024., poslovni broj: P-2873/2023-21, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika ..., [adresa], kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. srpnja 2024., poslovni broj: P-2873/2023-21.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] koji su dana 13. travnja 2007. sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

II. Nalaže se tuženiku ... da tužiteljici ICU isplati iznos od 12.082,55 eur sa zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 10,77 eur od 2. veljače 2008.,

- 41,75 eur od 27. ožujka 2008.,

- 40,98 eur od 5. travnja 2008.,

- 20,19 eur od 1. svibnja 2008.,

- 9,05 eur od 3. lipnja 2008.,

- 23,55 eur od 2. srpnja 2008.,

- 2,61 eur od 1. kolovoza 2008.,

- 3,60 eur od 2. rujna 2008.,

- 18,72 eur od 2. listopada 2008.,

- 99,90 eur od 5. studenoga 2008.,

- 47,10 eur od 12. prosinca 2008.,

- 111,01 eur od 9. siječnja 2009.,

- 155,20 eur od 19. veljače 2009.,

- 140,31 eur od 3. ožujka 2009.,

- 115,19 eur od 8. travnja 2009.,

- 98,28 eur od 27. svibnja 2009.,

- 88,32 eur od 4. srpnja 2009.,

- 95,79 eur od 29. srpnja 2009.,

- 103,25 eur od 25. kolovoza 2009.,

- 98,28 eur od 2. listopada 2009.,

- 90,07 eur od 31. listopada 2009.,

- 108,23 eur od 3. prosinca 2009.,

- 125,15 eur od 5. siječnja 2010.,

- 127,39 eur od 19. siječnja 2010.,

- 142,07 eur od 16. veljače 2010.,

- 142,56 eur od 17. ožujka 2010.,

- 158,98 eur od 24. travnja 2010.,

- 182,62 eur od 14. svibnja 2010.,

- 174,16 eur od 3. lipnja 2010.,

- 236,36 eur od 30. lipnja 2010.,

- 208,99 eur od 30. srpnja 2010.,

- 298,06 eur od 15. rujna 2010.,

- 262,48 eur od 7. listopada 2010.,

- 240,09 eur od 30. listopada 2010.,

- 297,32 eur od 4. prosinca 2010.,

- 376,17 eur od 5. siječnja 2011.,

- 326,51 eur od 8. veljače 2011.,

- 333,71 eur od 3. ožujka 2011.,

- 309,13 eur od 5. travnja 2011.,

- 322,48 eur od 3. svibnja 2011.,

- 411,88 eur od 8. lipnja 2011.,

- 392,65 eur od 6. srpnja 2011.,

- 572,91 eur od 4. kolovoza 2011.,

- 492,42 eur od 2. rujna 2011.,

- 429,52 eur od 1. listopada 2011.,

- 419,57 eur od 27. listopada 2011.,

- 408,65 eur od 6. prosinca 2011.,

- 438,90 eur od 4. siječnja 2012.,

- 464,32 eur od 3. veljače 2012.,

- 452,83 eur od 27. ožujka 2012.,

- 448,31 eur od 20. travnja 2012.,

- 463,48 eur od 6. lipnja 2012.,

- 449,80 eur od 12. srpnja 2012. te na iznos od

- 450,93 eur od 14. srpnja 2012., sve do isplate, te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.320,10 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. srpnja 2024. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 4. siječnja 2024.

II. Tužba je povučena za isplatu iznosa od 51,32 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Žalbu protiv prvostupanjskog rješenja tuženik ne obrazlaže.

2.1. U žalbi navodi a u odnosu na pravnu osnovu da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te da je suštinski neobrazložena jer prvostupanjski sud samo paušalno navodi utvrđenja iz „kolektivne presude“, ne obrazlažući je li eventualni propust banke da upozori tužitelja na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, počinjen u dobroj vjeri, a imajući u vidu Zakon o zaštiti potrošača da sud nije utvrđivao u čemu se sastoji tzv. značajna neravnoteža nastala temeljem spornih ugovornih odredbi i u čemu se ogleda nesavjesnost banke, naime promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva. Smatra da sud ne daje razloge o odlučnim činjenicama niti navodi materijalno pravo koje je primijenio čime je počinio povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, slijedom čega je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva dok se o odlučnim činjenicama ne navode razlozi zbog čega se presuda ne može ispitati. Navodi da je sud pogrešno primjenio odredbu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača obzirom da se neka odredba u potrošačkom ugovoru može smatrati nepoštenom ako su kumulativno ispunjeni uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sud da nije naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža čime nije ispunjen konstitutivni element da se neka odredba proglasi nepoštenom tj. ništetnom a propustio je utvrditi i u čemu se sastoji nesavjesnost tuženika. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva navodi da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da zahtijeva primjenu ugovora i izračun razlike kao da se radi o kunskom kreditu. Smatra da se izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti. Nadalje navodi da je pogrešno dosuđen tijek zatezne kamate i da prvostupanjski sud ne obrazlaže odluku u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate. Prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu prigovor zastare navodeći da čak i kada bi bio ispravan stav prvostupanjskog suda, da je zastario tužbeni zahtjev u odnosu na preinačeni dio da je tužbom je tražena isplata iznosa 11.593,83 eura, a u podnesku od 15. ožujka 2024., dakle nakon 14. lipnja 2023., iznosa od 12.082,55 eura, pa da je preinačeni dio u zastari i u tom dijelu ga treba odbiti. Konačno prigovara i odluci o troškovima postupka jer vrijednost boda nije obrazložena, a primjenjujući jedinstvenu vrijednost boda Tarife nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja radnje da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti.

2.2. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da mu se naknade troškovi parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ništetne odredbe Ugovora u kojima je ugovorene otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.082,55 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na isplatu zbog ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika kao kreditor u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, u visini od 12.082,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečno naznačenog preplaćenog iznosa pa do isplate, kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate.

7. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora dana 13. travnja 2007. zaključen Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, da je prednik tuženika tim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit (kredit za rekonstrukciju kuće) u visini od 97.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, te je otplata kredita vezana uz tečaj CHF. Tužiteljica je predmetni pravni posao zaključila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti budući se radilo o stambenom kreditu što među strankama nije sporno.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, uz tuženikovo isticanje identičnih prigovora i argumenata koje je isticao i u tijeku prvostupanjskog postupka.

9. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik, od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zašiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Dakle, u provedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, između kojih i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

11. Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; dalje - ZZP/07) u članku 138.a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; - dalje: ZOO), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužiteljice na odredbe članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tome smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da su njegovi zaposlenici svakom klijentu koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju ugovora o kreditu, odnosno posljedice i rizike takve ugovorne odredbe, jer to ne proizlazi iz iskaza tužiteljice, kao niti iz drugih dokaza provedenih u postupku, a zaposlenici tuženika, svjedoci IC i VCU, nisu saslušani jer je tuženik odustao od prijedloga za njihovo saslušanje. Dakle, tuženik, iako je tvrdio suprotno nije predlagao dokaze u tom pravcu.

14.1. Prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza, nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njezine novčane obveze, pa tako i o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.

14.2. Polazeći od utvrđenog u postupku pravilno se prvostupanjski sud pozvao i na utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet spora te zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne, zbog čega su žalbeni navodi u kojima se osporavaju takva utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovani.

15. Provedenim vještačenjem po Darku Prpić, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, utvrđeno je da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita, postoji razlika u iznosu od 12.133,87 eura, a koju je razliku vještak iskazao u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Osim toga, vještak je iskazao i tzv. negativnu tečajnu razliku iznosa manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, koja razlika iznosi 19,71 eura.

15.1. Na izračun vještaka tužiteljica nije prigovarala te je u podnesku od 4. siječnja 2024. specificirala tužbeni zahtjev predlažući donošenje presude (točka II izreke) kojom će se naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 12.133,87 eura. Međutim, tuženik je prigovorio izračunu vještaka u dijelu u kojem su iskazane pozitivne razlike jer je simulacijom izračuna u skladu sa zadatkom danom vještaku izračunao da bi ukupna pozitivna razlika iznosila 12.102,26 eura (a ne 12.133,87 eura), te je istakao da sud treba uzeti u obzir i izračun vještaka za tzv. negativnu tečajnu razliku.

15.2. Tužiteljica je radi ekonomičnosti postupka prihvatila kao nesporan izračun tuženika prema kojem ukupna pozitivna razlika iznosi 12.102,26 eura koji iznos je umanjila za negativnu tečajnu razliku u iznosu od 19,71 eura (iako to nije bila u obvezi učiniti jer tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da tužiteljica nije bila dužna umanjiti tražbinu za iznos negativne tečajne razlike koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita, što je u skladu sa presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), te je u podnesku od 15. ožujka 2024. predložila donošenje presude (točka II izreke) kojom će se naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 12.082,55 eura (12.102,26 - 19,71 = 12.082,55), nakon čega tuženik nije prigovarao visini tužbenog zahtjeva.

15.3. U odnosu na žalbene navode tuženika da je vještak izračun trebao vršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK, ističe se da se ovdje ne radi o kreditu u valuti HRK, već u valuti CHF, pa tuženik neosnovano prigovora metodi izračuna vještaka, to tim više što je tuženik sam izračunao pozitivnu razliku koji izračun je tužiteljica prihvatila i prema njemu specificirala tužbeni zahtjev umanjujući ga i za negativnu tečajnu razliku.

16. Prvostupanjski sud je stoga uz pravilnu primjenu materijalnog prava u pobijanoj presudi, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao prethodnog pitanja, naložio tuženiku da tužiteljici zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 12.082,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta do isplate, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a.

17. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zakonskih zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da ne bi bio dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate iz razloga što navodno nije nepošten stjecatelj.

17.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

18.1. Naime, člankom 214. stavka 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavka 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a člankom 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način što je propisano člankom 245. stavka 1. i 3. ZOO-a. Prema članku 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

18.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.3. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule.

18.4. Od navedenog dana teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., tako da se primjenjuje zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. travnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, dakle zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije nastupila.

18.5. Tuženik u žalbi ističe i prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe (točka II izreke pobijane presude) navodeći da je tužbom tražena isplata iznosa 11.593,83 eura, a podneskom od 15. ožujka 2024., dakle nakon 14. lipnja 2023., isplata iznosa od 12.082,55 eura, pa smatra da preinačeni dio zbog zastare treba odbiti. Prvostupanjski sud je pravilno pozivom na odredbe članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, protiv kojeg rješenja se tuženik nije žalio, a prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe ovaj drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim.

18.6. Naime, na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV- 123/2024-5) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.”, slijedom čega je neosnovan prigovor zastare na preinačeni dio tužbe.

19. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, te joj je osnovano dosudio trošak u iznosu od 2.320,10 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a. Iz navedenog proizlazi da je tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

19.1. Prvostupanjski sud je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 24. srpnja 2024., a odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23; - dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura, slijedom čega neosnovano tuženik u žalbi ističe nepravilnu retroaktivnu primjenu Tarife i neosnovano navodi da se jedino za radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife može dosuditi trošak prema navedenoj vrijednosti boda.

20. Slijedom naprijed navedenog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I i II izreke.

21. Na temelju članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić