REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3703/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IN-NOVA d.o.o. Rijeka, Izviđačka 2/C, OIB: 91015357117, kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, F. Supila 13, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici Zvonimir Buterin i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Buterin i Posavec iz Zagreba, Masarykova 3, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-91/2021-19 od 28. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-91/2021-19 od 28. srpnja 2022. u točkama I. i II.2. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-91/2021-19 od 28. srpnja 2022. u točkama II.1. i III. izreke i sudi:

Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. „Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 8. Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005-5103870938 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 07.03.2007. godine, kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, čime je činidba postala neodrediva, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračune i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke.“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke.“

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tužbeni zahtjev u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi ništetnim Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005-5103870938 sa svim pripadajućim Aneksima od 1- 13 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 7. ožujka 2008. do 24. ožujka 2009. (kada je potpisan zadnji Aneks br. 13.) pa stoga kao takvi ne proizvode pravne učinke za ugovorne stranke. Nadalje je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi ništetnim odredba čl. 8. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005-5103870938 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 7. ožujka 2007., kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, čime je činidba postala neodrediva, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračune i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke.“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke.“. Nadalje je odbijen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005-5103870938 te članaka 3. Aneksa od br. 1-13. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika od 7. ožujka 2008. do dana 24. ožujka 2009. (kada je potpisan zadnji Aneks br. 13.), kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, te je odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je sud utvrdio da su ugovorne odredbe bile jasne, određene i u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tužitelj je svjesno pristao na uvjete kredita. Sud je zaključio da je ugovorena kamatna stopa bila promjenjiva na temelju referentne stope LIBOR i marže banke, što je bilo jasno navedeno u ugovoru a tužitelj nije dokazao da je banka samovoljno i neosnovano povećala maržu. Nadalje sud je odbio tvrdnju da je valutna klauzula ništetna zbog rasta tečaja švicarskog franka jer je tužitelj preuzeo rizik tečajnih promjena, što je uobičajeno u kreditnim ugovorima pa sud nije našao dokaze da je banka postupala nepošteno ili da je prikrila rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Uz to je istaknuto da je tužitelj pravna osoba koja je već sklapala slične ugovore i trebala biti svjesna rizika te je u potpunosti podmirio kreditne obveze, što je dodatno utjecalo na ocjenu da su ugovorne obveze bile izvršene u skladu s dogovorenim uvjetima.

3. Protiv ove presude je tužitelj izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se žalba usvoji i preinakom pobijane presude odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja navodeći da je iznos kamatne stope ovisan isključivo o odluci banke jer nema jasnih parametara za predmetnu odluku o promjeni kamatne stope jer tužitelj nije tražio ništetnost dijela koji se odnosi na vezanost uz LIBOR već za isključivu odluku banke. Nadalje ističe da odluka nema razloge vezane za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva koji je vezan uz ništetnost valutne klauzule te uz ništetnost cijelog ugovora.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti i traži naknadu troškova odgovora na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijane odluke je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilna i zakonita u pogledu točaka I. i II.2. izreke dok je u pogledu točke II.1. izreke donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svoje žalbe protiv presude tužitelj kao žalitelji nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u točkama I. i II.2. izreke. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da je nesporno da su parnične stranke bile u poslovnim odnosima na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005-5103870938 od 7. ožujka 2008. (str. spisa 18. -22.), s pripadajućim Aneksima ugovora od 1-13 (str. spisa 24.-36.) po kojima je plasiran tužitelju iznos kredita od 892.117,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu banke sve na temelju čl. 1021. ZOO-a („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08). Nesporno je također da je predmetni plasman novčanih sredstava ostvaren na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 148/08-1 od 20. veljače 2008. po kojem se tuženik u svojstvu banke u skladu sa svojom poslovnom politikom i načelom sigurnosti novčanih plasmana banke kao i potrebama tužitelja obvezao odobriti kredit do ukupnog iznosa od 942.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti banke po srednjem tečaju na dan plaćanja. Nesporna je okolnost da je marža banke po čl. 8. st. 1. Ugovora o dugoročnom kreditu od 7. ožujka 2008. bila 3,5 postotnih poena godišnje i da je, prema Obavijesti o promjeni kamatne stope, od travnja 2009. tuženik povisio maržu na 4,5 postotnih poena godišnje (str. 23.).

10. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da ugovor stranaka nije ništetan u cijelosti no pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da nije ništetan u dijelu u kojem je utvrdio da nije ništetna sporna odredba čl. 8. st. 2. zaključenog ugovora o kreditu glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.“. Imajući navedeno u vidu, sud se u postupku rukovodio odredbom čl. 319. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) prema kojoj je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. No, pri tome nije vodio računa o pravnoj naravi ugovora te o činjenici da jedna od ugovornih stranaka može jednostrano mijenjati ugovornu kamatu svojom vlastitom voljom. Naime banka nije samo vezala pitanje visine kamatne stope za LIBOR već se drugi dio varijable ugovorene kamatne stope koji se odnosi stopu marže banke, a o čemu odluku donosi isključivo banka. Dakle, u dijelu u kojem stopa kamate ovisi samo o volji banke, predmetni ugovor nije određen niti je odrediv na primjeren način, stoga je u tom dijelu pogrešno primijenjeno pravo kada je sud prvog stupnja utvrdio da je ugovor valja. Stoga je u tom dijelu valjalo žalbu prihvatiti preinačiti pobijanu odluku u tom dijelu sukladno čl. 373. ZPP-a i usvojiti tužbeni zahtjev.

11. No, pravilno je sud utvrdio da odabir kredita uz valutnu klauzulu vezanu za CHF nije ništetan zbog naglog rasta tečaja švicarskog franka (CHF) jer je sukladno čl. 22. st. 1. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Isto tako tom je odredbom dozvoljeno da stranke ugovore tečaj po kojem će se ispunjavati obveza u valuti Republike Hrvatske na dan dospjelosti. Nagli rast tečaja CHF u odnosu na HRK rizik je kojeg je tužitelj preuzeo prilikom potpisivanja ugovora. Naime, općepoznata je činjenica da se tečaj stranih valuta u odnosu na kunu mijenja. Pritom nema dokaza da je tuženik sa znatnim jačanjem valute CHF u odnosu na kunu bio upoznat u vrijeme zaključenja pravnog posla odnosno da bi činjenice ukazivale na prijevarno postupanje. Stoga je tužitelj odabirom ugovora o kreditu vezanog za CHF preuzeo rizike promjene tečaja. Okolnost u kolikom je postotku rasla vrijednost valute CHF u odnosu na HRK ne predstavlja relevantnu činjenicu zbog koje bi ugovaranje valutne klauzule u ovoj vrsti poslova dovodilo do ništetnosti kako pojedinog dijela ugovora tako i ugovora u cijelosti.

12. Pravilno je sud utvrdio da tužbeni zahtjev pozivanjem na ništetnost valutne klauzule te ostalih okolnosti na koje je sud pazio po službenoj dužnosti nije osnovan, jer je pravilno utvrdio da nije pronašao da bi u predmetnom ugovoru postojali dijelovi koji bi bili ništetni zbog razloga propisanih odredbom čl. 322. ZOO-a. Isto tako je pravilno utvrdio da ne postoji niti djelomična ništetnost (čl. 324. ZOO-a) ugovora i pripadajućih Aneksa i to samo u dijelu ugovora koji se odnosi na čl. 2 i 7. ugovora o dugoročnom kreditu te čl. 3. Aneksa koji se odnose na valutnu klauzulu. Stoga je u tom dijelu pravilno odbijen tužbeni zahtjev.

13. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu u pogledu točke I. i II.2. tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

14. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda u pogledu točke I. i II.2. tužbenog zahtjeva pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je u tom dijelu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluke, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. ZPP-a.

15. Kako je djelomično uvažena žalba te je djelomično preinačen tužbeni zahtjev, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj djelomično uspio sa svojim zahtjevom u pogledu utvrđenja ništetnosti kamata dok nije uspio u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule. Dakle, kako je prvostupanjska presuda djelomično potvrđena a djelomično preinačena, stoga je ovaj sud utvrdio da je svaka strana djelomično uspjela u sporu jer je tužitelj uspio sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim ugovor u dijelu utvrđenja kamatne stope, dok je tuženik uspio u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi ništetnim ugovor u dijelu valutne klauzule. Stoga je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je svaka stranka djelomično uspjela u parnici i to u približno jednakim dijelovima pa je sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak