Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-464/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Pavković, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv 1. tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Mijić Scheidl, odvjetnica u Rijeci, zaposlena u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. te protiv 2. tuženice BINA - ISTRA, d. d., Lupoglav, Zrinščak 57, OIB: 13439120211, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, uz sudjelovanje umješača na strani 2. tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Adrijana Jovanović, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Tulije Zele-Janjanin i Adrijane Jovanović u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbama 1. tuženika i 2. tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-180/2022-40 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća dana 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-180/2022-40 od 22. travnja 2024. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je naloženo 2. tuženoj BINA - ISTRA, d. d. isplatiti tužitelju 2.210,00 eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo 2. tuženoj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.408,51 eura sa zateznim kamatama te se za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠČ u odnosu na 2. tuženicu BINA - ISTRA, d. d. radi isplate 2.210,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. prosinca 2021. do isplate te se u odnosu na 2. tuženicu odbija zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Nalaže se tužitelju JČ u roku od 15 dana naknaditi 2. tuženici BINA - ISTRA, d. d. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 12. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se žalba 1. tuženika EUROHERC osiguranje d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-180/2022- 40 od 22. travnja 2024. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.210,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. travnja 2024. do isplate te u dijelu pod toč. III. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.408,51 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-180/2022-40 od 22. travnja 2024. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je 1. tuženiku EUROHERC osiguranje d.d. naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 2.210,00 eura teku od 11. prosinca 2021. pa do 21. travnja 2024. te se za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠČ u odnosu na 1. tuženika EUROHERC osiguranje d.d. u dijelu u kojem od navedenog tuženika potražuje isplatu zateznih kamata koje na iznos od 2.210,00 eura teku od 11. prosinca 2021. pa do 21. travnja 2024.

IV. Nalaže se tužitelju JČ u roku od 15 dana naknaditi 2. tuženici BINA - ISTRA, d. d. troškove žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika EUROHERC osiguranje d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 449,60 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke naloženo je 1. tuženiku i 2. tuženici solidarno isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznos od 2.210,00 uz pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11. prosinca 2021. pa do isplate, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženicima naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.408,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od 22. travnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio 1. tuženik EUROHERC osiguranje d.d., a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u odnosu na 1. tuženika u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da 1. tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, dok podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Ujedno potražuje troškove žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 449,60 eura.

3. Nadalje, protiv navedene presude žalbu je podnijela i 2. tuženica BINA - ISTRA, d. d., a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u odnosu na 2. tuženicu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Ujedno potražuje troškove žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 312,50 eura sa zateznim kamatama.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na navedene žalbe.

5. Žalba 2. tuženice je osnovana, a žalba 1. tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda 1. tuženika i 2. tuženice, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upiru 1. tuženik te 2. tuženica, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu nereparirane štete na njegovu vozilu u iznosu od 2.210,00 eura sa zateznim kamatama, a koja je šteta prouzročena 11. prosinca 2021. na prometnici A8, kod kilometar oznake 58 km + 200 metara smjer tunel Učka prema Rijeci naletom vozila na divljač (divlju svinju), koja je istrčala iz lovišta osiguranika 1. tuženika na cestu koje je koncesionar 2. tuženica.

9. Prvostupanjski je sud naložio tuženicima naknaditi tužitelju imovinsku (totalnu) štetu na vozilu u bitnom obrazlažući da se u trenutku naleta vozilo tužitelja kretalo brzinom od oko 60 km/h i da je tužitelj snažnim kočenjem mogao zaustaviti vozilo ispred putanje prelaska divlje svinje preko kolnika za brzine do 22 km/h, dakle da je tužiteljeva vožnja bila prilagođena uvjetima na cesti u trenutku naleta, da dionica na kojoj se nesreća dogodila predstavlja autocestu, da je na toj dionici postavljen znak opasnosti od divljači, da na predmetnom dijelu ceste nije postavljena žičana ograda, već samo odbojna ograda, da osiguranik 1. tuženika nije postavio zahtjev 2. tuženici za postavljanjem prometne signalizacije i opreme sukladno posebnim propisima, da je usprkos tome 2. tuženica postavila katadioptere, ali da to ne isključuje njezinu odgovornost jer očito nije osigurala sve uvjete i adekvatnu zaštitu za sigurno odvijanje prometa na autocesti, dok u pogledu osiguranika 1. tuženika postoji objektivna odgovornost kao imatelja opasne stvari i da na temelju nalaza i mišljenja vještaka visina štete zadržavanjem ostataka vozila iznosi 2.210,00 eura.

10. Zaključci prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti za štetu 2. tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravilni, dok zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na odgovornost 1. tuženika nisu s uspjehom osporeni žalbenim navodima.

11. U odnosu na odgovornost 2. tuženice, napominje se da je odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 – dalje: ZC) propisano je da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok prema st. 2. tog članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. toga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

11.1. Nastavno na prethodno, ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da okolnost što lovoovlaštenik nije postavio zahtjev 2. tuženici za poduzimanje odgovarajućih mjera u smislu čl. 50. st. 2. ZC-a sama po sebi ne oslobađa 2. tuženicu odgovornosti za štetu zbog takvog propusta, a imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja. Naime, prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, budući da je na predmetnom dijelu dionice bio postavljen znak opasnosti od divljači u vrijeme štetnog događaja, to je 2. tuženica kao pravna osoba koja upravlja javnom cestom morala biti upoznata s realnom mogućnošću istrčavanja divljači na cestu, a slijedom čega je i bila dužna poduzeti mjere iz čl. 50. st. 2. ZC-a.

11.2. Nadalje, u konkretnom slučaju posebni propis iz gore citiranog čl. 50. st. 2. ZC-a predstavlja Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine", broj 92/19 – dalje: Pravilnik) kojim je u pogledu prometne signalizacije u čl. 16. u vezi čl. 18. Pravilnika predviđeno postavljanje znaka opasnosti "divljač na cesti", dok je u pogledu opreme odredbom čl. 78. st. 1. Pravilnika predviđeno postavljanje zaštitne žičane ograde kao tehničke sigurnosne konstrukcije sa svrhom zaštite prometa od divljači i drugih životinja te sprečavanja prijelaza vozila i pješaka s okolnih putova na trasu autoceste, s tim što je u Prilogu 3. Pravilnika u sklopu posebnih odredbi uz toč. 4.1.1. u kojoj su uređeni smjerokazni stupići propisano da se s vanjske strane smjerokaznih stupića mogu postaviti i dodatni upozoravajući reflektori plave boje namijenjeni divljači.

11.3. Uvažavajući da je citiranom odredbom čl. 78. st. 1. Pravilnika propisano da se zaštitna žičana ograda u svrhu zaštite prometa od divljači ima postaviti uz autocestu, dok postavljanje takve ograde nije propisano za brzu cestu, odnosno druge vrste cesta, to je u konkretnom slučaju, a s obzirom na nespornu činjenicu da na predmetnoj dionici nije bila postavljena takva ograda, niti je od strane 1. tuženika postavljen zahtjev za postavljanjem te ograde, od odlučnog značaja bilo pitanje predstavlja li predmetna dionica autocestu ili pak brzu cestu.

11.4. Vezano uz prethodno, osnovan je žalbeni prigovor 2. tuženice da je prvostupanjski sud utvrđujući da predmetna dionica predstavlja autocestu (a što je obrazloženo time da to proizlazi iz godišnjeg plana ophodnje autoceste te ugovora o upravljanju i održavanju između 2. tuženice i društva BINA-ISTRA upravljanje i održavanje d.o.o.) u tom dijelu pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, s pravom 2. tuženica u žalbi ističe da iz uviđaja održanog 19. lipnja 2023. ne proizlazi da predmetna dionica predstavlja autocestu, a s obzirom na to da je u neosporenom dijelu nalaza vještaka Srećka Hlišća, koji je sudjelovao na tom uviđaju, navedeno da je riječ o poluautocesti, odnosno da se radi o dvosmjernom kolniku koji je podijeljen punom linijom te da na predmetnoj dionici postoji znak "ograničenje brzine 80 km/h". Uvažavajući navedene karakteristike kolnika, predmetna se dionica ceste u smislu čl. 2. st. 1. toč. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20) ne može označiti autocestom, jer nema bitne značajke autoceste. Ovo stoga što se ne sastoji od dviju fizički odvojenih kolničkih traka (odvojenih zelenim pojasom, zaštitnom ogradom i sl.) za promet iz suprotnih smjerova te na tom dijelu dionice nije omogućeno kretanje vozila brzinom od najmanje 80 km/h, već toliko iznosi najviše dopuštena brzina te je i tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj vozio oko 60 km/h. Pritom je za navesti i da izraz poluautocesta ne označava aktualnu, već buduću autocestu, jer je na takvoj cesti izgrađen jedan kolnički trak kojim se odvija dvosmjerni promet, dok je u planu izgradnja drugoga fizički odvojenog traka. Stoga označavanje predmetne prometnice autocestom u ispravama 2. tuženice ne znači ujedno da je doista riječ o pravoj autocesti, a kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud.

11.5. Slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju do naleta tužiteljeva vozila na divljač došlo na prometnici koja po svojim značajkama ne predstavlja autocestu, to se u smislu čl. 50. st. 2. ZC-a u vezi gore citirane odredbe čl. 78. st. 1. Pravilnika ne može govoriti o skrivljenom propustu 2. tuženice da postavi žičanu ogradu radi sprečavanja istrčavanja divljači na cestu, jer je dužnost za postavljanje takve ograde predviđena prema toj odredbi Pravilnika samo za autoceste.

11.6. Pored toga, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je 2. tuženica na predmetnom dijelu dionice postavila reflektore namijenjene divljači, iz čega slijedi da je 2. tuženica opremila prometnicu uređajem pogodnim za odvraćanje divljači na kolnik, pa se stoga, a budući da u skladu s mjerodavnim propisom nije bila dužna postaviti žičanu ogradu, ovdje tim više ne može raditi o krivnji 2. tuženice za nastalu štetu zbog ikakvog njezinog propusta.

12. Stoga je na temelju čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a trebalo preinačiti toč. I. izreke pobijane presude u dijelu kojim je naloženo 2. tuženici isplatiti tužitelju 2.210,00 eura sa zateznim kamatama i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. U odnosu na odgovornost osiguranika 1. tuženika, iako s pravom 1. tuženik osporava pravilnost odluke u dijelu u kojem se tuženicima nalaže solidarno isplatiti tužitelju naknadu štete, budući da u konkretnom slučaju ne postoji krivnja 2. tuženice za nastalu štetu, to nije s uspjehom osporen zaključak prvostupanjskog suda da je 1. tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika dužan naknaditi štetu tužitelju.

13.1. Odredbom čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 99/18, 32/19 i 32/20 – dalje: ZL) predviđeno je da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

13.2. No, cijeneći odredbu čl. 76. st. 2. ZL-a prema kojem u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako tim zakonom nije propisano drukčije, a budući da je ovdje šteta prouzročena naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, to u konkretnom slučaju lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), imajući pritom na umu da divljač koja se kreće na javnoj cesti predstavlja opasnu stvar, dok se lovoovlaštenika ima smatrati vlasnikom te opasne stvari.

13.3. Kako je odgovornost 2. tuženice otklonjena, to nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a, dok 1. tuženik žalbenim navodima nije osporio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na nepostojanje doprinosa tužitelja nastaloj šteti.

14. Slijedom prethodno navedenog, a s obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio visinu nastale štete na vozilu u iznosu od 2.210,00 eura, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika i naložiti mu da prethodno navedeni iznos na ime naknade totalne štete na vozilu isplati tužitelju, odnosno na temelju čl. 368. ZPP-a u tom dijelu odbiti žalbu 1. tuženika kao neosnovanu i potvrditi u tom dijelu pobijanu presudu.

15. Također, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete u skladu s čl. 1086. i čl. 29. st. 1. ZOO-a. No, kako je ovdje riječ o nerepariranoj imovinskoj šteti, to s pravom 1. tuženik u žalbi ističe da je u skladu s čl. 1089. st. 2. ZOO-a tužitelju trebalo dosuditi zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke, jer je tek tada visina nastale štete procijenjena u novcu.

15.1. Stoga je zbog pogrešne primjene materijalnog prava trebalo u skladu s čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je naloženo 1. tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na dosuđeni iznos štete teku od 11. prosinca 2021. pa do 21. travnja 2024. i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu odluke o zateznim kamatama trebalo odbiti žalbu 1. tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Kako je u odnosu na 2. tuženicu preinačena odluka o glavnom zahtjevu, dok je 1. tuženik žalbenim navodima osporio pravilnost odluke o parničnim troškovima, to je u nastavku trebalo izmijeniti, odnosno ocijeniti žalbene navode 1. tuženika o pravilnosti prvostupanjske odluke o parničnim troškovima.

17. U odnosu na 2. tuženicu, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, to je prema čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi 2. tuženici troškove parničnog postupka, a koji su u smislu čl. 155. ZPP bili potrebni za vođenje spora. S obzirom na vrijednost predmeta spora, 2. tuženici pripada prema Tbr. 8. toč 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa) trošak sastava odgovora na tužbu, kao i trošak sastava triju obrazloženih podnesaka od 4. 7. 2022., 14. 7. 2022. i 26. 10. 2023., za svaki u visini od 100 bodova, dok prema Tbr. 9. toč 1. Tarife 2. tuženici pripada trošak pristupa na ročište 6. 4. 2023., 19. 2. i 21. 3. 2024. za svaki u visini od 100 bodova, što sveukupno iznosi 700 bodova, odnosno 1.400,00 eura s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, a što uvećano za traženi iznos PDV-a ukupno iznosi 1.750,00 eura.

17.1. Na prethodno navedene troškove parničnog postupka 2. tuženica ima pravo na zatezne kamate u skladu s čl. 151. st. 3. ZPP-a prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, a uvažavajući da je istaknula zahtjev za njihovu isplatu.

17.2. S druge strane, 2. tuženici nije priznat traženi trošak podneska od 19. lipnja 2023. jer iz stanja spisa ne proizlazi da je ikakav podnesak sastavljen odnosno podnesen tog dana, dok trošak pristupa na ročište za objavu presude nije priznat jer iz stanja spisa ne proizlazi da je punomoćnik 2. tuženice pristupio na to ročište.

18. U odnosu na 1. tuženika, budući da je odluka prvostupanjskog suda preinačena samo glede dijela sporednog zahtjeva, to nije bilo uvjeta za preinaku odluke o parničnim troškovima. Prema tome, kako je tužitelj uspio u sporu glede glavnog zahtjeva, to mu je 1. tuženik, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

18.1. Neosnovano 1. tuženik osporava vrijednost boda po kojoj su obračunati parnični troškovi tužitelju nastali prije 1. studenog 2022. Naime, prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio vrijednost boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife i na troškove nastale prije stupanja na snagu citirane Tarife, a uvažavajući da je Tarifa stupila na snagu 25. studenog 2023., dakle bila je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

18.2. Budući da 1. tuženik u preostalom dijelu odluke o troškovima (opravdanost i visina priznatih troškova tužitelja) nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, to odluka o troškovima u tom preostalom dijelu nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda.

19. Nadalje, 2. tuženici je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a, a imajući na umu vrijednost predmeta spora u pobijanom dijelu prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife priznat trošak sastava žalbe od 125 bodova odnosno 250,00 eura, a što uvećano za traženi PDV iznosi 312,50 eura, u kojem iznosu 2. tuženica i potražuje trošak sastava žalbe.

20. Zahtjev 1. tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana u odnosu na glavni zahtjev.

U Velikoj Gorici 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković