REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3363/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Branke Ćiraković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FURNIR DRVNI CENTAR d.o.o., Zagreb, Heinzelova 34, OIB: 31206452221, kojeg zastupa punomoćnik Igor Šeparović, odvjetnik iz Zagreba, Miramarska 13d, protiv tuženika NOGOMETNI KLUB „HRVATSKI DRAGOVOLJAC“, Zagreb, Aleja pomoraca 25, OIB: 85644884416, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-230/22 od 8. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika NOGOMETNI KLUB „HRVATSKI DRAGOVOLJAC“, Zagreb i potvrđuje presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-230/22 od 8. lipnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.045,66 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da su ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe iz čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Pritom navodi da je tuženik rješenje suda kojim ga se poziva na odgovor na tužbu zaprimio 6. ožujka 2022. te nije u ostavljenom roku odgovorio na tužbu. Potom ističe da su ispunjenje i ostale pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe (osnovanost tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, niti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu).
3. Tuženik podnosi žalbu protiv pobijane presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da u predmetnim ugovorima o pozajmici nije naznačeno tko je sklopio ugovore, odnosno jesu li osobe koje su potpisale ugovore imale ovlaštenje za sklapanje istih (a što je prvostupanjski sud propustio utvrditi). Ističe da je ovlaštena osoba za zastupanje tuženika u vrijeme sklapanja predmetnih pozajmica bio ŠV, koji nije bio ovlašten sklopiti predmetne pozajmice i koji predstavlja osobu povezanu s tužiteljem jer je osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnih pozajmica bila njegova supruga PV. Zbog navedenog ističe da su činjenice iz tužbe u suprotnosti s dokazima dostavljenim uz tužbu pa da nema uvjeta za donošenja presude zbog ogluhe. Ističe da uz tužbu nije priložen obračun kamata, odnosno da je prvostupanjski sud bio nenadležan za donošenje odluke o ovoj stvari.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika.
5. Žalba tuženika je neosnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku.
7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjeni svi uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, a koji su propisani čl. 331.b st. 1. ZPP-a. Pritom se ukazuje da je prvostupanjski sud dužan po službenoj dužnosti izreći presudu zbog ogluhe ako tuženik propusti podnijeti pisani odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen, a ispune se kumulativno pretpostavke za donošenje takve presude.
7.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik rješenje suda od 18. veljače 2022. zaprimio 6. ožujka 2023. i nije u ostavljenom roku odgovorio na tužbu. Navedeno tuženik žalbenim navodima ni ne dovodi u pitanje.
7.2. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da osnovanost tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenica i dokaza navedenih u tužbi. Naime, tužitelj uz tužbu dostavlja ugovore o kratkoročnim pozajmicama (koje prvostupanjski sud navodi u točki 2. obrazloženja pobijane presude) sklopljene između tužitelja i tuženika, kao i dokaze o izvršenim isplatama pozajmica (list 5., 7., 9., 11. i 13. spisa), uz što navodi i da tuženik do podnošenja tužbe nije vratio predmetne pozajmice. Pritom je spomenute ugovore potpisao ŠV (tada predsjednik tuženika), uz što su ugovori ovjereni pečatom tuženika. Stoga nije u pravu tuženik da su činjenice iz tužbe u suprotnosti s dokazima dostavljenim uz tužbu jer prethodno spomenuti dokazi ne upućuju na suprotan zaključak o postojanju tih činjenice od utvrđenog.
7.2.1. Tome treba dodati i da je čl. 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje: ZOO) propisano da je zajmoprimac (ovdje tuženik) dužan vratiti zajam s kamatama (čl. 500. st. 1. ZOO-a).
7.3. Presuda zbog ogluhe zasniva se na tezi da je tuženik svojom pasivnošću kvalificirano prešutno priznao činjenične navode tužitelja, kao i da je priznao impliciranu tvrdnju tužitelja da činjenice koje je naveo u tužbi predstavljaju jedinu relevantnu činjeničnu osnovu za donošenje odluke. Stoga ovaj sud nije ispitivao žalbene navode tužitelja da u predmetnim ugovorima o pozajmici nije naznačeno tko je sklopio ugovore, da osobe koje su potpisale ugovore nisu imale ovlaštenje za sklapanje istih, da je ŠV osoba povezana sa PV te da uz tužbu nije priložen obračun kamata. Naime, ispitivanje navedenih žalbenih navoda bilo bi protivno čl. 353. st. 2. ZPP-a.
7.4. Također, pravilan je i zaključak da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Navedeno tuženik žalbenim navodima ni ne dovodi u pitanje.
8. Neosnovan je i navod da je prvostupanjski sud bio nenadležan za donošenje pobijane odluke. Naime, iz čl. 70. st. 1. ZPP-a proizlazi da se stranke ne mogu sporazumjeti o stvarnoj nadležnosti suda, nego samo o mjesnoj nadležnosti. U predmetnom slučaju stvarno su nadležni trgovački sudovi prema čl. 34.b t. 1. ZPP-a jer je riječ o sporu između pravnih osoba. Stoga sporazum stranaka o stvarnoj nadležnosti nema učinka.
9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 12. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
