Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-694/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vinke Vrančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1304/2023-16 od 5. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1304/2023-16 od 5. lipnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1304/2023-16 od 5. lipnja 2024., odlučeno je:

" I. Utvrđuju se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2005. koji su sklopili tužiteljica GC, kao korisnik kredita, i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici GC isplati iznos od 1.761,18 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 5,31 eur od 3. studenog 2008.,

- 8,74 eur od 3. siječnja 2009.,

- 7,08 eur od 11. veljače 2009.,

- 3,88 eur od 19. ožujka 2009.,

- 4,52 eur od 20. ožujka 2009.,

- 2,64 eur od 29. svibnja 2009.,

- 2,30 eur od 21. lipnja 2009.,

- 2,18 eur od 22. rujna 2009.,

- 2,11 eur od 4. listopada 2009.,

- 0,57 eur od 24. listopada 2009.,

- 4,55 eur od 20. prosinca 2009.,

- 7,02 eur od 9. siječnja 2010.,

- 6,95 eur od 12. siječnja 2010.,

- 10,96 eur od 2. veljače 2010.,

- 9,23 eur od 11. ožujka 2010.,

- 13,81 eur od 22. travnja 2010.,

- 21,87 eur od 22. lipnja 2010.,

- 30,75 eur od 5. listopada 2010.,

- 30,70 eur od 9. studenog 2010.,

- 39,92 eur od 11. veljače 2011.,

- 46,73 eur od 17. ožujka 2011.,

- 43,17 eur od 29. ožujka 2011.,

- 40,63 eur od 14. travnja 2011.,

- 43,43 eur od 3. svibnja 2011.,

- 61,45 eur od 7. lipnja 2011.,

- 63,02 eur od 3. studenoga 2011.,

- 59,93 eur od 6. prosinca 2011.,

- 66,80 eur od 7. travnja 2012.,

- 69,31 eur od 18. svibnja 2012.,

- 67,47 eur od 24. listopada 2012.,

- 67,47 eur od 24. listopada 2012. te na iznos od

- 67,08 eur od 24. listopada 2012., sve do isplate te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.599,52 eur zajedno sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2024. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu daljnjih 0,54 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od 1. prosinca 2005.

r i j e š i o j e

Tužba je povučena za isplatu iznosa od 3.216,60 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.".

2. Navedenu presudu (ne i rješenje) pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga iz članka 358. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje ZPP) i u odluci o parničnom trošku. Predlaže drugostupanjskom sudu donijeti presudu kojom će prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom **.**.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim joj je odobren kredit u iznosu od 22.921,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. predmetnog Ugovora o kreditu), dok je plaćanje anuiteta u članku 7. tog Ugovora o kreditu ugovoreno u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog srednjeg tečaja važećeg za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta odnosno na dan ispunjenja obveze.

10. Utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF kao u i pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio ugovora te da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica s osnove tečajne razlike (valutne klauzule) preplatila kredit za 1.761,18 EUR, pri čemu je vještak predmetne iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog anuiteta.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 – dalje ZZP/22) te članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

16. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Suprotno žalbenim navodima, sud je saslušanjem tužiteljice kao stranke utvrdio njezin konkretni status potrošača, obzirom da je kredit podigla kao namjenski koji je utrošila u tu svrhu jer je kupila osobni automobil koji joj je služio u privatne svrhe, pri čemu je iskaz tužiteljice u potpunosti sukladan sadržaju samog ugovora o kreditu. Tuženik nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi bila dovedena u pitanje ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.

19. Kako nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač mogao o njima pojedinačno pregovarati ukazuje se neodlučni za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o nesklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda RH broj U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

20. Slijedom iznesenog, tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) u vezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

21. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

22. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 27. veljače 2023., tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 27. veljače 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

24. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. i članak 155. stavak 1. ZPP-a), sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23 – dalje: Tarifa). Pritom neosnovano u žalbi navodi tuženik da je trošak valjalo umanjiti za povučeni dio tužbenog zahtjeva, s obzirom da se uspjeh u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 2. ZPP-a), a tužiteljica je uspjela u cijelosti i u osnovi i u visini u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

26. Kako prvostupanjskom odlukom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte