Poslovni broj: Usž-2259/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ER, državljanina Ruske Federacije i mlt. HR, državljanina Ruske Federacije, koje zastupa opunomoćenik Matija Duk, odvjetnik u Zagrebu, Međimurska 21, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-928/24-8 od 15. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-928/24-8 od 15. ožujka 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/2091, URBROJ: 511-01-212-23-10 od 27. prosinca 2023. (točka I. izreke). Točkom II. izreke tužiteljima je odobrena besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu, a točkom III. izreke presude tuženiku je naloženo da opunomoćeniku tužitelja Matiji Duku, pružatelju pravne pomoći, isplati iznos od 1.216,73 eura u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 27. prosinca 2023. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da su dužni u roku od petnaest dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljeni s područja EGP-a.
3. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelji pobijaju zakonitost točke I. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. ER naglašava da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je naveo da je osnova za priznavanje međunarodne zaštite rješavanje stambenog pitanja u Ruskoj Federaciji. Navodi da mu je nezakoniti posjednik stana, čiji je vlasnik njegov sin, prvi suprug njegove pokojne supruge, uputio prijetnju, zbog čega ga je prijavio policiji. Ističe da, umjesto da je dobio pravnu zaštitu tijela državne vlasti zbog kaznenog djela prijetnje počinjenog na njegovu štetu, u policiji mu je dano do znanja da se treba odreći tog stana jer mu pravnu pomoć neće pružiti zbog njegovih ranijih političkih proturežimskih stavova, zbog kojih je bio pritvaran po 72 sata, a da to može biti i ubuduće. Navodi da mu je na razgovoru u policiji rečeno da sina odjavi s prebivališta u tom stanu i suočen je sa svojim izjavama protiv vlade i aneksije Krima, zbog čega su mu djelatnici tijela represivne vlasti zaprijetili prijavljivanjem za kazneno djelo iz članka 288. Kaznenog zakona koje može rezultirati zatvorskom kaznom te gubitkom roditeljskih prava. Smatra da iz navedenih razloga postoji bojazan da bi u slučaju povratka u Rusku Federaciju bio izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde, jer bi završio u zatvoru, a time bi izgubio roditeljska prava nad maloljetnim djetetom. Navodi da je u obrazloženju pobijane presude paušalno navedeno da nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine, 70/15., 127/17. i 33/23., dalje: Zakon) jer nema dokaza da bi njegov život i sloboda bili u opasnosti zbog njegovih političkih mišljenja niti da postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti suočen s mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem te ozbiljnom individualnom prijetnjom zbog proizvoljno općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Naglašava da je služio vojni rok, a općepoznato je da se zatvorenici šalju na ratište u Ukrajinu, a u njegovom slučaju može se smatrati da je prebjegao iz Rusije i može se smatrati dezerterom. Ističe da prvostupanjski sud i tuženik gube iz vida ratno stanje do kojeg je došlo napadom Ruske Federacije na Ukrajinu, a što povlači čitav niz aktivnosti na unutarnjem planu, gdje se režimske neprijatelje uhićuje i zlostavlja zbog straha od bilo kakvog unutarnjeg ustanka protiv vlasti i šalje ih se na front. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i presudom riješi stvar. Traži trošak sastava žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući točku I. izreke presude prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS-a) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja ER iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao valjano obrazloženje, ocjenjujući pri tome sve navode tužbe, koje navode tužitelj ER ponovno u bitnome iznosi u ovoj žalbi.
8. Tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj ER u upravnom postupku (saslušan na zapisnik 6. listopada 2023.) i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. Zakona.
9. S obzirom na postojeća izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i konkretne okolnosti tužitelja, sud je (kao i tuženik), osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izloženi ozbiljnoj nepravdi te je, imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji i osobne okolnosti koje tužitelj ER iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (problemi oko stana bivše supruge i ranije sudjelovanje u prosvjedima), svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona.
10. Po ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na tvrdnje tužitelja o ranijim problemima s vladajućom politikom utvrdio da je tužitelj izjavio da je ranije sudjelovao u prosvjedima (za slobodu govora) koji nisu imali proturežimski karakter niti su bili razlog za pokretanje kaznenog postupka protiv njega. Rusku Federaciju napustio je 2012. radi zaposlenja u Sloveniji, a međunarodnu zaštitu nije tražio u Sloveniji, Italiji i Njemačkoj u kojima je bio u razdoblju od 2012. do 2015. Tužitelj ER nije učinio vjerojatnim da je imao probleme s policijom radi reguliranja statusa oko stana iza pokojne supruge, za koje probleme navodi da su se dogodili 2015. kada se vratio u Rusku Federaciju, niti je dostavio dokaz da je njegova pokojna supruga bila vlasnica stana, a na zapisnik 6. listopada 2023. (stranica 6.) izjavio je da je stan u vlasništvu majke njegove pokojne supruge.
11. U odnosu na navode tužitelja da će povratkom u Rusku Federaciju eventualno biti poslan na ratište u Ukrajini, ovaj Sud ističe da tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu nije temeljio na tom razlogu, pa ni nakon što ga je službena osoba u upravnom postupku pitala ima li još nešto navesti što je relevantno za njegov zahtjev. Neovisno o tome, tuženik je na raspravi otklonio mogućnost eventualne mobilizacije tužitelja navodeći da tužitelj ima reguliran obvezni vojni rok (logistika), ali nema vojnog iskustva.
12. Imajući na umu sve podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, sud ocjenjuje da tužitelji razlozima navedenim u žalbi nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.
13. Kako je žalba odbijena, tužitelji nemaju pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
14. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 12. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
