REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1377/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DS Smith Belišće Croatia d.o.o., OIB: 67131617872, Belišće, Vijenac Salamona Heinricha Gutmanna 30, kojeg zastupa punomoćnik Stjepko Medved, odvjetnik u Valpovu, protiv tuženika RABO d.o.o., OIB: 37120416755, Kneževi Vinogradi, Put jabuke 1, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Rastija, odvjetnik u Osijeku, radi isplate iznosa od 37.995,54 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-341/2023-28 od 16. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-341/2023-28 od 16. veljače 2024. u točkama I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-341/2023-28 od 16. veljače 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37.995,54 EUR sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2020. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora kao i za naknadu troškova ovrhe u iznosu od 1.367,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Krešimira Milasa u Osijeku poslovni broj Ovrv-858/2020 od 18. prosinca 2020. u cijelosti (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.838,20 EUR (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.125,02 EUR (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u sporu (čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku) dakle, točke I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili ju preinačiti na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka uvećanog za žalbeni trošak u iznosu od 2.415,32 EUR.

2.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, kao i da između stranaka nije sporno da je sva predmetna roba reklamirana i vraćena tužitelju. Ističe kako je reklamiran i vraćen tek dio isporučene ambalaže za koji je izdano knjižno odobrenje (koji dio nije utužen) te da je nakon toga ostalo potraživanje tužitelja u iznosu koji je predmet spora, koje se odnosi na isporučenu i nereklamiranu robu, a tek manji iznos se odnosi na robu koja je reklamirana ali nije vraćena tužitelju. Navodi da to proizlazi iz izvoda otvorenih stavaka (IOS-a) tuženika od 13. studenog 2020. koji je on sam dostavio u spis. Nadalje, ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u točki 30. obrazloženja pobijane presude, jer se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu tužitelja za naknadu štete nego o zahtjevu za isplatu vrijednosti isporučene, nereklamirane i iskorištene ambalaže od strane tuženika, na što tužitelj ima pravo nakon raskida ugovora, jer povrat ambalaže više nije moguć. Smatra da su zbog pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o osnovi tužiteljevog zahtjeva pogrešno odbijeni tužiteljevi dokazni prijedlozi na okolnost tužiteljeve odgovornosti za propast dijela predmetne robe, te da zbog svega navedenog pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osim toga, navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge zbog kojih je raspravnim rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za spajanje ovog postupka i postupka koji se vodi pod poslovnim brojem P-265/2023.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja i predložio žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 1.356,00 EUR.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatu kupoprodajne cijene isporučene ambalaže, te da tužitelj ne može zahtijevati isplatu tog iznosa s osnova naknade štete jer to nije predmet ovog postupka, iako je tužitelj promijenio pravnu osnovu svog zahtjeva ali nije preinačio tužbu.

7. U pravu je žalitelj da je navedeni zaključak prvostupanjskog suda u suprotnosti s podacima u spisu, budući da tužitelj nije zahtijevao naknadu štete nego je zahtijevao isplatu vrijednosti isporučene robe tuženiku u novcu, s obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji raskinut.

8. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je po prijedlogu tužitelja doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave radi naplate tužiteljeve tražbine koja se odnosi na isplatu cijene za isporučenu robu (kartonsku ambalažu) tuženiku. Tuženik je prigovorom protiv rješenja o ovrsi osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da je isporučenu robu reklamirao i vratio tužitelju, te da je ugovor o kupoprodaji raskinut jer tužitelj nije ispunjavao preuzetu obvezu kako je to ugovoreno. Tužitelj je, pak naveo da nije prihvatio izjavu o raskidu ugovora. U tijeku ovog postupka donesena je pravomoćna presuda zbog ogluhe poslovni broj P-324/2020-4 od 16. lipnja 2021. (list 172. do 174. spisa) kojom je utvrđeno da je raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji koji su sklopili tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac. Nakon što je navedena presuda zbog ogluhe postala pravomoćna, tužitelj je u podnesku od 9. studenoga 2023. (list 142. do 144. spisa) naveo da zbog raskida ugovora o kupoprodaji zahtijeva isplatu utuženog iznosa na temelju odredbe čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 75/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Naime, naveo je da zbog raskida ugovora zahtijeva isplatu vrijednosti ambalaže isporučene tuženiku. Tuženik je očitujući se na tužiteljev podnesak u svom podnesku od 12. siječnja 2024. (list 179. do 180. spisa) naveo da je i tužitelj preinačio pravnu osnovu svog zahtjeva, ali da se pravilo o povratu iz čl. 368. Zakona o obveznim odnosima ne može primijeniti jer je tuženik vratio tužitelju robu koju je reklamirao.

9. Dakle, iz podneska tužitelja od 9. studenog 2023. proizlazi da je tužitelj promijenio ne samo pravnu osnovu svog zahtjeva, nego i činjeničnu osnovu i istovjetnost zahtjeva. Naime, umjesto isplate kupoprodajne cijene za isporučenu robu, zbog činjenice da je ugovor o kupoprodaji raskinut, pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZOO-a zahtijeva naknadu vrijednosti primljene ambalaže.

10. Prema odredbi čl. 368. st. 1. ZOO-a raskidom ugovora obije se strane oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a prema st. 2. ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onog što je dala. Ukoliko vraćanje primljenog nije moguće (jer je potrošeno i sl.) tada materijalna restitucija nije moguća, pa je umjesto vraćanja druga strana dužna naknaditi vrijednost primljenog u novcu, a što je u konkretnom slučaju zahtijevao tužitelj.

11. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeće. Tužitelj je u konkretnom slučaju promijenio činjeničnu osnovu i istovjetnost svog zahtjeva, budući da zbog raskida ugovora o kupoprodaji umjesto isplate kupoprodajne cijene zahtijeva isplatu vrijednosti isporučene robe na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZOO-a, što se smatra preinakom tužbe sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a.

12. Dakle, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelj je preinačio tužbu, a preinačenom tužbom ne zahtijeva naknadu štete zbog raskida ugovora nego isplatu protuvrijednosti robe koju je isporučio tuženiku, a on ju ne može vratiti jer je iskorištena. Tuženik je u podnesku naveo da je tužitelj preinačio pravnu osnovu tužbe, ali da se ne može primijeniti pravilo iz odredbe čl. 368. ZOO-a da svaka stranka zbog raskida ugovora treba vratiti ono što je primila, jer se reklamirana roba nalazi kod tužitelja, a ti navodi upućuju na to da se upustio u raspravljanje o preinačenoj tužbi.

13. Ukoliko je bilo nejasnoća glede sadržaja podneska tužitelja od 9. studenog 2023., tuženikovog očitovanja od 12. siječnja 2024. i tužiteljevog podneska od 18. siječnja 2024., sud je na nakon zaprimanja tih podnesaka, na pripremnom ročištu održanom 23. siječnja 2024. trebao postupiti u skladu s odredbom čl. 288.a st. 2. ZPP-a i raspraviti sa strankama što je predmet spora, je li tužba preinačena (....) sve kako bi mogao odgovarajuće usmjeriti daljnje postupanje. Međutim, prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu samo konstatirao da tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod prigovora, zatim je zaključio prethodni postupak i održao glavnu raspravu ponovo navodeći da tužitelj ostaje kod tužbe i svih navoda (koje tužbe i kojih navoda?) te je nakon navođenja izvedenih dokaza na tom ročištu zaključio glavnu raspravu.

14. Dakle, zbog pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda da tužba nije preinačena, izostali su razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na preinačenu tužbu, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

15. Osim toga, osnovan je žalbeni navod da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u točki 15. obrazloženja kako između stranaka nije sporno da je tuženik reklamirao predmetnu robu i vratio je tužitelju. Naime, iz podataka u spisu (podneska tužitelja od 18. siječnja 2024. na listu 190. do 191. spisa) proizlazi da je tužitelj naveo da je uz sve priznate reklamacije preostao dug u utuženom iznosu, te da je tuženik prema svom IOS-u od 13. studenog 2020. (koji je sam dostavio u spis) imao evidentiran dug prema tužitelju u iznosu od 264.541,38 kn (......), a to dovodi u sumnju da su se reklamacije i povrat robe prema e-mailu od 11. svibnja 2020. (na koji se poziva tuženik) odnosile na robu koja je predmet ovog spora, na što u žalbi upućuje tužitelj.

16. Na temelju navedenog proizlazi da su ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, pa je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

17. Prvostupanjski sud će u ponovnom postupku otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovim rješenjem tako da će pravilno utvrditi koji je pravni temelj tužiteljevog potraživanja po preinačenoj tužbi, te će shodno tome utvrditi sve relevantne činjenice potrebne za pravilnu i zakonitu odluku. U toj odluci će ponovo odlučiti o troškovima postupka, računajući i troškove ovog žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

18. Na kraju, uzgred valja reći da nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 313. ZPP-a. Prema odredbi čl. 313. st. 1. ZPP-a sud je ovlašten ali ne i dužan spojiti parnice radi zajedničkog raspravljanja. Prema odredbi čl. 278. st. 2. ZPP-a, protiv sudskih odluka koje se odnose na upravljanje postupkom nije dopuštena žalba, a rješenje doneseno po prijedlogu za spajanje parnica je odluka o upravljanju postupkom protiv kojeg nije dopuštena žalba. Prema tome, tužitelj je nakon što je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu odbijen prijedlog za spajanje parnica mogao predložiti izvođenje dokaza na koje se poziva u žalbi.

Zagreb, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić