REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-904/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, zastupan po punomoćnici NN, diplomiranoj pravnici, zaposlenici tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marka Gracina, odvjetnika te punomoćnice tuženika NN, diplomirane pravnice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 12. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju VN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.025,37 eura bruto uvećano za zakonske kamate koje teku:

- za lipanj 2018. na iznos od 121,53 eura od 11. srpnja 2018. do isplate,

- za srpanj 2018. na iznos od 119,42 eura od 11. kolovoza 2018. do isplate,

- za kolovoz 2018. na iznos od 114,58 eura od 11. rujna 2018. do isplate,

- za rujan 2018. na iznos od 102,56 eura od 11. listopada 2018. do isplate,

- za listopad 2018. na iznos od 127,77 eura od 11. studenog 2018. do isplate,

- za studeni 2018. na iznos od 110,38 eura od 11. prosinca 2018. do isplate,

- za prosinac 2018. na iznos od 128,96 eura od 11. siječnja 2019. do isplate,

- za siječanj 2019. na iznos od 123,59 eura od 11. veljače 2019. do isplate,

- za veljaču 2019. na iznos od 109,15 eura od 11. ožujka 2019. do isplate,

- za ožujak 2019. na iznos od 121,66 eura od 11. travnja 2019. do isplate,

- za travanj 2019. na iznos od 117,53 eura od 11. svibnja 2019. do isplate,

- za svibanj 2019. na iznos od 118,27 eura od 11. lipnja 2019. do isplate,

- za lipanj 2019. na iznos od 113,38 eura od 11. srpnja 2019. do isplate,

- za srpanj 2019. na iznos od 107,66 eura od 11. kolovoza 2019. do isplate,

- za kolovoz 2019. na iznos od 128,86 eura od 11. rujna 2019. do isplate,

- za rujan 2019. na iznos od 111,49 eura od 11. listopada 2019. do isplate,

- za listopad 2019. na iznos od 121,90 eura od 11. studenog 2019. do isplate,

- za studeni 2019. na iznos od 128,35 eura od 11. prosinca 2019. do isplate,

- za prosinac 2019. na iznos od 129,54 eura od 11. siječnja 2020. do isplate,

- za siječanj 2020. na iznos od 137,33 eura od 11. veljače 2020. do isplate,

- za veljaču 2020. na iznos od 116,74 eura od 11. ožujka 2020. do isplate,

- za ožujak 2020. na iznos od 106,66 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- za travanj 2020. na iznos od 102,35 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- za svibanj 2020. na iznos od 113,37 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 114,26 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 111,58 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 120,34 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 118,85 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 119,30 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 135,64 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 124,69 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 115,29 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 105,16 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 127,23 eura od 11. travnja 2021. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužitelju VN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 1.500,00 eura, uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 12. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj VN (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 20. lipnja 2023. navodi da je zaposlen kod tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) na radnom mjestu vozača autobusa. Tužitelj je 27. veljače 2018. s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme na radnom mjestu ''Vozač autobusa I", nakon čega je s tuženikom sklopio još dva ugovora o radu za radno mjesto "Vozač autobusa I", i to 26. veljače 2019. i 20. veljače 2020. Dana 14. svibnja 2021. tužitelj je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "Vozač autobusa III". U odredbama Ugovora o radu određeno je da će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća prema Kolektivnom ugovoru te da će mu se plaća isplaćivati prema koeficijentu složenosti 2,20. Sukladno odredbi čl. 67 Kolektivnog ugovora za radnike tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća, u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Tužitelj dalje navodi da od trenutka zasnivanja radnog odnosa s tuženikom prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika organizacijski raspoređenim u Autobusni promet Dubrava, te da je obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2.20 u razdoblju od sklapanja ugovora o radu s tuženikom diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao, a čija se mjesečna plaća obračunava primjenom koeficijenta 2.40, čime ostvaruju bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminirajući učinak je time veći ako se uzme u obzir da je konkretno radno mjesto organizirano kao rad u smjenama, te se nerijetko događa da nakon završene radne smjene tužitelja, njega zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus, na istoj relaciji do kraja svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pri tom prima veću plaću od vozača kojega je prethodno zamijenio, jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20 kao tužitelju. Tužitelj dalje navodi da je iz putnih naloga tuženika jasno vidljivo koji od vozača je upravljao kojim autobusom u određenom vremenu, te uz tužbu dostavlja dio putnih naloga tuženika iz kojih su vidljiva imena drugih vozača tuženika s kojima se on osobno smjenjivao nakon završetka smjene na istom radnom mjestu. Tužitelj dalje ističe da je iz same platne liste tuženika vidljivo da se za radno mjesto vozača autobusa koje obavlja tužitelj ima primjenjivati koeficijent 2,40, naime tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20. Tužitelj dalje navodi da je poslodavac prema čl. 90. i 91. Zakona o radu dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, ističući da se ove odredbe ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Tužitelj naglašava da ostali vozači autobusa tuženika kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete rada, te bi svi navedeni vozači mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Tužitelj iz navedenoga zaključuje da unatoč tome što je ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava prema koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan obračunavati i isplaćivati tužitelju plaću prema koeficijentu 2,40 sukladno odredbama čl. 91. st. 1. i st. 4. Zakona o radu. Tužitelj je podneskom od 28. svibnja 2024. specificirao svoj tužbeni zahtjev prema tuženikovom izračunu potraživanja tužitelja, tako da, za razdoblje od lipnja 2018. do ožujka 2021., na ime razlike u bruto plaći koju bi primao da je obračunata po koeficijentu 2,40 umjesto 2,20, od tuženika potražuje iznos od 4.025,37 eura bruto, uvećan za zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj trenutno zaposlenik tuženika na radnom mjestu ''Vozač autobusa III'', a da nije sporno da je u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova u visini od 2,20. Tuženik navodi da prema Katalogu radnih mjesta po kategorijama složenosti, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog električnog tramvaja iz 2015. u grupi složenosti poslova V postoje radna mjesta: ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''Vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''Vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, te da je navedeni koeficijent složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugovora prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,11 do 2,40, te u skladu s čl. 70. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora prema kojemu se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,01 do 3,00. Tuženik zaključuje da je plaća tužitelja određena ugovorom o radu u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac, prvenstveno Kolektivnom ugovoru, te da je tuženik mogao odbiti ponudu ugovora o radu ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom od 2,20 za radno mjesto ''Vozač autobusa I''. Tuženik dalje navodi da su neistiniti navodi tužitelja da tuženik na platnim listama neosnovano vrši korekciju koeficijenta za -0,20 jer da tužitelj prima plaću prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je zaposlen, a da je navedena korekcija posljedica automatskog prijenosa podataka iz Evidencije radnika u platne liste. Tuženik naglašava da nije točno da drugi vozači autobusa kod tuženika, kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju iste poslove kao i tužitelj, upravo suprotno postoje razlike između svih vozača zaposlenih kod tuženika prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju obzirom da voze različite autobusne linije, iz kojeg razloga je tuženik razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II, i vozač III) te utvrdio da im pripada različiti koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Tuženik se stoga protivi zahtjevu tužitelja za naknadom razlike u bruto plaći za utuženo razdoblje, kao i isplatom zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez kao sastavni dio bruto plaće, te predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. (str. 10-13, 18-24, 102-105 spisa), u Pravilnik o radu (str. 14-17 spisa), u Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz prosinca 2019. (str. 25-65, 132-172 spisa), u ugovore o radu tužitelja i tuženika (str. 66-75 spisa), u isplatne liste (str. 76-90, 207 spisa), u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika (str. 106-112, 122-131 spisa), u izračun pretpostavljene razlike u bruto plaći (str. 215 spisa), saslušani su svjedoci: ČN (str. 270-271 spisa), MN (str. 271 spisa) te tužitelj kao parnična stranka (str. 271 spisa).

4. Sud je temeljem izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz sljedećih razloga.

5. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da je na tužitelja u utuženom razdoblju primijenjen koeficijent za obračun plaće 2,20, te da je na temelju ugovora o radu za period od lipnja 2018. do ožujka 2021. obavljao poslove radnog mjesta vozač autobusa I. Sporno je jesu li navedeni poslovi jednaki poslovima koje obavljaju drugi djelatnici tuženika, zaposleni na radnom mjestu vozač autobusa II, odnosno vozač autobusa III, u odnosu na koje djelatnike se primjenjuje koeficijent složenosti poslova 2,40.

6. Iz platnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za razdoblje mjeseca lipnja 2018. do ožujka 2021. vidljivo je da je tuženik tužitelju za cijelo razdoblje isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s tim da je kao radno mjesto navedeno 04080 Vozač autobusa u AP Dubrava, a zatim je navedena korekcija koeficijenta -0,20.

7. Iz iskaza svjedoka ČN proizlazi da isti radi kao vozač autobusa kod tuženika počevši od 1996. Poznaje tužitelja i zna da tužitelj radi isto kao vozač autobusa, voze iste linije i iste autobuse i znaju se izmjenjivati u smjenama. Rade u garaži u Dubravi i sadržajno obavljaju iste poslove. U utuženom periodu koeficijent svjedoka bio je 2,40.

8. Svjedok MN u svom iskazu navodi da poznaje tužitelja i zna da tužitelj isto radi kao vozač autobusa. Svjedok radi počevši od 1994. i njegov koeficijent bio je od početka 2,40. I tužitelj i svjedok rade u garaži u Dubravi, katkada voze iste linije i iste autobuse. Obavljaju iste poslove.

9. Tužitelj VN u svom iskazu navodi da radi kao vozač autobusa na linijama u Dubravi počevši od 2018. pa do danas. U početku mu je koeficijent bio 2,20, a sada se povećao na 2,40, čitavo vrijeme obavlja iste poslove i ništa se u poslovima tužitelja nije promijenilo sve do danas. Obavlja isti posao kao i MN i ČN.

10. Sud je iskaze saslušanih svjedoka ČN i MN kao i iskaze tužitelja kao parnične stranke prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su svjedoci kao radnici tuženika radili na istom radnom mjestu vozača autobusa kao i tužitelj, no dok saslušani svjedoci prema svojim iskazima primaju plaću prema koeficijentu 2,40, tužitelj jedini iskazuje da je njegov koeficijent za izračun plaće u utuženom razdoblju iznosio 2,20 sve do 2021. nakon čega mu poslodavac isplaćuje plaću prema koeficijentu 2,40, iako radi iste poslove kao i u razdoblju kada je primao plaću prema koeficijentu 2,20. Sud je utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja da su u utuženom periodu navedeni svjedoci i tužitelj obavljali iste poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika, te su često preuzimali smjenu ili predavali smjenu jedni drugima na istoj autobusnoj liniji. Iz navedenoga proizlazi da ne postoji razlika u sadržaju poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa.

11. Prema odredbi čl. 91. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR) propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj.

12. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

13. Slijedom navedenoga valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju dosuditi traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje počevši od lipnja 2018. pa do ožujka 2021. koju bi ostvario po koeficijentu 2,40, u ukupnoj visini od 4.025,37 eura.

14. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate u visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja je propisana za ostale odnose. Dospijeće tražbine tužitelja određeno je sukladno odredbi čl. 87 Kolektivnog ugovora za radnike tuženika.

15. Odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

16. Odluka suda o parničnim troškovima donesena je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a prema kojemu sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve parnične troškove protivne stranke koja nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojega zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, stoga je sud tuženiku naložio isplatu parničnih troškova tužitelju, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev tužitelja u najvećem dijelu usvojen, osim u neznatnom dijelu zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza sadržanih u bruto plaći. Visina parničnih troškova određena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku.

17. Trošak tužitelja odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), za sastav tri obrazložena podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1), za zastupanje na dva ročišta iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1), što sveukupno iznosi 1.200,00 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 300,00 eura na ime 25% PDV (Tbr. 46), što sveukupno iznosi 1.500,00 eura koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

18. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

U Zagrebu 12. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana računajući od dana objave ove presude.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku