REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-122/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Zlatka Pirca, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-719/2022-31 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,
p r e s u d i o je
I Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-719/2022-31 od 18. srpnja 2024.
II Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova podnesenih žalbi.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-21/2006 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 10. veljače 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 11.111,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 110,43 EUR sa kamatom od 10.04.2006. godine
− iznos od 110,43 EUR sa kamatom od 08.05.2006. godine
− iznos od 110,56 EUR sa kamatom od 02.06.2006. godine
− iznos od 109,50 EUR sa kamatom od 06.07.2006. godine
− iznos od 108,83 EUR sa kamatom od 11.08.2006. godine
− iznos od 110,69 EUR sa kamatom od 15.09.2006. godine
− iznos od 110,56 EUR sa kamatom od 18.10.2006. godine
− iznos od 109,36 EUR sa kamatom od 13.11.2006. godine
− iznos od 218,99 EUR sa kamatom od 20.12.2006. godine
− iznos od 110,43 EUR sa kamatom od 17.02.2007. godine
− iznos od 104,45 EUR sa kamatom od 13.03.2007. godine
− iznos od 107,10 EUR sa kamatom od 13.04.2007. godine
− iznos od 105,22 EUR sa kamatom od 15.05.2007. godine
− iznos od 106,18 EUR sa kamatom od 11.06.2007. godine
− iznos od 208,91 EUR sa kamatom od 18.07.2007. godine
− iznos od 105,91 EUR sa kamatom od 12.09.2007. godine
− iznos od 106,31 EUR sa kamatom od 08.11.2007. godine
− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 17.12.2007. godine
− iznos od 232,00 EUR sa kamatom od 30.01.2008. godine
− iznos od 84,81 EUR sa kamatom od 18.02.2008. godine
− iznos od 219,26 EUR sa kamatom od 23.04.2008. godine
− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 10.06.2008. godine
− iznos od 217,67 EUR sa kamatom od 19.07.2008. godine
− iznos od 219,66 EUR sa kamatom od 02.09.2008. godine
− iznos od 112,81 EUR sa kamatom od 14.10.2008. godine
− iznos od 113,88 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine
− iznos od 121,57 EUR sa kamatom od 09.01.2009. godine
− iznos od 123,01 EUR sa kamatom od 09.02.2009. godine
− iznos od 277,64 EUR sa kamatom od 06.03.2009. godine
− iznos od 130,86 EUR sa kamatom od 14.05.2009. godine
− iznos od 122,10 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine
− iznos od 115,73 EUR sa kamatom od 24.06.2009. godine
− iznos od 121,18 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
− iznos od 121,65 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 121,57 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 120,25 EUR sa kamatom od 19.10.2009. godine
− iznos od 18,58 EUR sa kamatom od 30.10.2009. godine
− iznos od 121,77 EUR sa kamatom od 09.11.2009. godine
− iznos od 122,77 EUR sa kamatom od 05.12.2009. godine
− iznos od 125,43 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine
− iznos od 125,02 EUR sa kamatom od 08.03.2010. godine
− iznos od 127,68 EUR sa kamatom od 06.04.2010. godine
− iznos od 129,80 EUR sa kamatom od 12.05.2010. godine
− iznos od 130,73 EUR sa kamatom od 07.06.2010. godine
− iznos od 259,61 EUR sa kamatom od 09.07.2010. godine
− iznos od 181,96 EUR sa kamatom od 19.08.2010. godine
− iznos od 142,44 EUR sa kamatom od 14.09.2010. godine
− iznos od 138,68 EUR sa kamatom od 13.10.2010. godine
− iznos od 139,49 EUR sa kamatom od 15.11.2010. godine
− iznos od 149,45 EUR sa kamatom od 08.01.2011. godine
− iznos od 144,27 EUR sa kamatom od 04.02.2011. godine
− iznos od 144,14 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine
− iznos od 149,18 EUR sa kamatom od 14.04.2011. godine
− iznos od 145,60 EUR sa kamatom od 06.05.2011. godine
− iznos od 172,94 EUR sa kamatom od 21.05.2011. godine
− iznos od 165,90 EUR sa kamatom od 12.07.2011. godine
− iznos od 165,11 EUR sa kamatom od 19.07.2011. godine
− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 15.09.2011. godine
− iznos od 463,94 EUR sa kamatom od 08.11.2011. godine
− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 09.02.2012. godine
− iznos od 158,21 EUR sa kamatom od 08.03.2012. godine
− iznos od 172,54 EUR sa kamatom od 14.05.2012. godine
− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 28.05.2012. godine
− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 318,34 EUR sa kamatom od 07.09.2012. godine
− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine
− iznos od 170,87 EUR sa kamatom od 19.11.2012. godine
− iznos od 157,54 EUR sa kamatom od 02.01.2013. godine
− iznos od 154,62 EUR sa kamatom od 07.02.2013. godine
− iznos od 306,58 EUR sa kamatom od 12.03.2013. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 10. veljače 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Usvajaju se eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj:
236-21/2006 koji su zaključile tužiteljica i tuženik 10. veljače 2006. godine slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 10. veljače 2006. godine pa na dalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 980,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
− iznos od 4,75 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 5,89 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 6,40 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 4,99 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 5,26 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 3,10 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 1,51 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 1,93 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 2,77 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 2,70 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 1,85 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 3,44 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 4,71 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 6,53 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 6,11 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 8,57 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 8,11 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 9,02 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 16,89 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 15,27 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 20,22 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 18,51 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 15,76 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 21,57 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 28,96 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 23,72 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 25,74 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 23,40 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 23,83 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 33,72 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 34,68 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 42,94 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 38,70 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 34,05 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 33,55 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 33,19 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 35,41 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 37,34 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 37,60 EUR sa kamatom od 28.02.2012. godine
− iznos od 36,26 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 37,17 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 37,78 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 36,75 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 37,02 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 36,24 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 34,58 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
− iznos od 36,37 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 37,24 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 36,61 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 33,22 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 36,09 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 13. ožujka 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 10. veljače 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak od 2.287,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.
2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke pobija tužiteljica zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) predlažući da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice usvoji u cijelosti (osnovni zahtjev) uz obvezu tuženika da naknadi troškove parničnog postupka kao i troškove žalbe, podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Pravodobnu žalbu podnosi i tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama II. i III. izreke a zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. -3. ZPP pri čemu osobito smatra da je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) i to pravo na pravično suđenje.
3.1. Ističe povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 6. i 11. ZPP jer da:
- sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom,
- presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom proturječi sama sebi i razlozima presude te ista nema razloga o odlučnim činjenicama,
- o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
3.2. Također, tvrdnji je da primjena presuda iz kolektivnog spora nisu primjenjive u konkretnom slučaju, da nije proveden test transparentnosti i test poštenosti, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na kamate te valutne klauzule kao i tijek z.z. kamata te naposljetku i u pogledu istaknutog prigovora zastare.
3.3. Pobija i odluku o troškovima postupak, poglavito u odnosu na visinu "odvjetničkog boda" te primjenu osnova za odmjeravanje troška kao i u odnosu na primjenu Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.). Predlaže da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu tužitelja da naknadi troškove parničnog postupka u cijelosti, podredno da u pobijanom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove podnesene žalbe.
4. Odgovori na žalbe nisu podnesene.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Predmet spora osnovnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 236-21/2006 koji je između tužiteljice i tuženika zaključen 11. veljače 2006. te isplata ukupnog iznosa od 11.181,84 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a predmet spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz toga Ugovora te posljedično tome isplata iznosa od 980,23 EUR na ime nepripadnog plaćenog iznosa zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a što predstavlja točku II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.
7. Nesporno je da među strankama odnosno prednika ovdje tužene banke Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i zalogodavatelja s druge strane, uz sudjelovanje jamca platca UE, dana 10. veljače 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 236-21/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 5-8, i to iz članka 2. proizlazi da banka odobrava korisniku kredita nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.500,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, nadalje iz članka 3. Ugovora proizlazi da se na prije navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 7,9% dekurzivno godišnje, s tim da su kamate uključene u anuitete, dok iz članka 4. Ugovora proizlazi da je rok otplate kredita sedam godina od dana stavljanja kredita u otplatu, odnosno kredit se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 178,67 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja kredita. Iz članka 19. Ugovora proizlazi da je isti sastavljen u pet istovjetnih primjeraka od kojih jedan ostaje za potrebe ovjere kod javnog bilježnika, s tim da iz preslika Ugovora kojeg je tužiteljica dostavila kao prilog tužbe nije vidljivo koji bi to bio javni bilježnik.
8. Prvostupanjski sud nalazi spornim da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te da li to (zajedno sa ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što nije predmet ove parnice) dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
9. Pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP, članka 81. stavak 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), članka 225. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO) kao i članka 29., 1111., 1115. ZOO te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015., odluke Ustavnog suda RH pobliže navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Revt-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kao i odluke više županijskih sudova te pravna shvaćanja građanskog odjela Su-IV-123/24-5 prvostupanjski sud zaključuje:
- da je sud, očito za razliku od tuženika, mišljenja da je u konkretnom slučaju apsolutno bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženice, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu,
- da da su odredbe u Ugovoru u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži u dovoljnoj mjeri za prosječnu osobu razumljive kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti je nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03,
- da je odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, nadalje, da je odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe,
- da je unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, s tim da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 3. predmetnog ugovora, a kreditor tužiteljici u obavijestima nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa Narodne novine 153 od 03. studenog. 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena,
- da je takav način utvrđivanja modaliteta promjene kamatne stope prethodno ukazanim presudama viših sudova, a i u ovom postupku, utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom,
- da je ugovorna odredba iz članka 2. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,
- da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima,
- da je sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj,
- da eravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna,
- da činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,
- da je odredba o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
- da je tuženik u skladu s odredbom 323. stavak 1. ZOO dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primila uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kunu,
- da kako je tužba podnesena 15. travnja 2022., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO/05 u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju (a koji rok je počeo teći dana 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017), a pri tome je neosnovan prigovor zastare istaknut od tuženika te se ukazuje da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što u konkretnom slučaju može nastupjeti tek donošenjem drugostupanjske presude u konkretnoj pravnoj stvari kojom bi eventualno bila potvrđena ova prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je od strane ovog suda pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare,
- da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF pa prihvaća osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev dok je nasuprot tome ocijenjen neosnovanim glavni tužbeni zahtjev,
- da iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli (s tim da je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu još utvrđena ništetnom i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi), predmetni Ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom i bez tih odredbi ugovor može opstati, budući, stoga, što su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora,
- da je iznos glavnice u dijelu koji se tiče nepripadno plaćenog iznosa koji se tiče ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosio utuženih 980,23 EUR, imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing LE od 31. prosinca 2023.
11. Na osnovu utvrđenja te iznesenih zaključaka prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice te prihvatio eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu te isplati iznosa od 980,23 eura s pripadajućim z.z. kamatama na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, te je obvezala tuženika da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak od 2.287,53 eura sa z.z. kamatom.
O žalbi tužiteljice
12. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tužiteljice.
13. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.
14. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tužitelja sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (članak 8. ZPP).
15. Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na koji se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati i za koja je sud vezan, a u ovom slučaju za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio ništetnom odredbu predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te usvojio podredni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i isplatu stečenog bez osnove uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim cijelog ugovora zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli i isplatu cjelokupno uplaćenog iznosa tužitelja tuženici uslijed ništetnosti cijelog ugovora prvostupanjski sud je odbio uz obrazloženje u bitnom da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Navedene nepoštene odredba da u cijelosti ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona i da se utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrošač dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranka, te održati ugovor na snazi te potrošaču uslijed toga pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
16. Odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a što je propisano i odredbama Zakona o obveznim odnosima i to člankom 324. stavak 1. ZOO kojim je propisano da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ona može opstati bez ništetne odredbe ako nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
17. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta ispunjenja obveze i za isplatu na temelju stjecanja bez osnove zbog utvrđene ništetnosti navedene odredbe, koji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je i prihvaćen.
18. Odredbama članka 87. stavka 2. ZZP/03 te navedenih odredaba ZOO-a propisana je mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe.
19. Utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da navedene odredbe nije bilo, odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu izračunava prema tečaju valute koji je bio prilikom isplate (plasiranja) kredita te ugovor o kreditu može egzistirati bez navedene ugovorne odredbe, kao i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, jer se u slučaju utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe obveza tužitelja izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
20. Neosnovano je pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-118/2017, C-260/2018 u kojima je zauzeto stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora u zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13, pravna shvaćanja iz predmeta C-484/08, C-96/14, C-26/13 i C-186/16 u kojima je utvrđeno da se bitna činidba kod ugovora o kreditu odnosi na novčani iznos koji kreditor isplaćuje potrošaču, a koji je potrošač dužan vratiti kreditoru putem mjesečnih anuiteta te ujedno platiti i ugovorenu kamatnu stopu kao cijenu korištenja novčanog iznosa.
21. U predmetu C-260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora sa valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi članka 87. stavka 2. ZZP/03 i članka 324. stavka 1. ZOO/91 što je ranije obrazloženo.
22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o kreditu i povrat cjelokupnog iznosa koji je temeljem takvog ugovora isplaćen tuženici od strane tužitelja.
23. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke.
O žalbi tuženika
24. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP koju ističe tužena tvrdeći da prvostupanjski sud nije proveo dokazne prijedloge koje je predložila, konkretno saslušanje javnog bilježnika, pa da bi time bila onemogućena u raspravljanju. Naime, i po ocjeni ovoga suda nije bilo potrebno provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika s obzirom da javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima oko sklapanja kredita niti je pri solmenizaciji mogao tužiteljici objasniti promjene tečaja CHF.
25. Suprotno žalbenom stajalištu tuženika, ovaj je sud utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.
26. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti tužbe (točka II. izreke) te osnovanosti visine tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se žalbenim navodima ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne iznosi određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio po tuženiku pobijani dio presude.
27. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu - nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Kako o navedenim ugovornim odredbama stranke nedvojbeno nisu pregovarale, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužiteljicu tuženica informirala kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su navedene ugovorne odredbe formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno savjesnosti i poštenju uzrokovale neravnotežu na njezinu štetu, čime je postupanje tuženice pravilno ocijenjeno protivnim članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP). S obzirom na navedeno nisu točni žalbeni navodi kojima tuženica ističe da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti. Kako u navedenoj ugovornoj odredbi stranke nedvojbeno nisu pregovarale,a tuženica nije tužitelju informirala kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, to e pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su navedene ugovorne odredbe formirane jednostrane od tuženice bile nerazumljive i da su protivne savjesnosti i poštenju, uzrokovale neravnotežu na njezinu štetu čime je postupanje tuženice pravilno ocijenio protivno članku 81. ZZP, pa s obzirom na navedeno nisu točni navodi kojima tuženica ističe da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti.
28. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Naime, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, sukladno članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valutu CHF u ugovorima koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. te ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika u ugovorima koje je sklapao od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2013., kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti tih ugovornih odredbi.
29. Imajući u vidu direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, ujedno imajući u vidu da tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti vezano za sporne ugovorne odredbe, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o ništetnim ugovornim odredbama, slijedom čega tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju tih ugovornih odredbi.
30. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita i da takva odredbane može biti odraz navedene dispozitivne zakonske odredbe.
31. Također, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a dosudio tužitelj zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate, budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.
32. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, pravilno je prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zauzeo pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku.
32.1. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
33. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu koji pobija tuženik (točka II. izreke) te presuditi kao u izreci.
Žalba na odluku o troškovima
34. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP te navodi da je takva odluka donesena u svezi s pravnim shvaćanjima viših sudova u situacijama kada sudovi odbijaju kao neosnovan glavni ili osnovni tužbeni zahtjev, ali u istoj pravnoj stvari sudovi usvoje eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pa da se ima stoga smatrati da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici,a takvo stajalište prihvaća i ovaj sud pa neosnovano u žalbi tužiteljica pobija i odluku o troškovima postupka.
35. Vezano za odluku o troškovima postupka, žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost primjene Tarife/23 prilikom odmjeravanja troškova postupka, nisu osnovani. Naime, odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 52. Tarife/23 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom na izričite odredbe Tbr. 48. st. 3. Tarife/12 i Tbr. 52.Tarife/23 koje istovjetno propisuju primjenu tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke o troškovima postupka, to suprotno žalbenim navodima, prema pravnom shvaćanju ovog suda o visini troškova u odnosu na sve poduzete radnje u postupku valja odlučiti primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/23 kojom je u Tbr.54 propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.
36. Isto tako, s obzirom na izraženo shvaćanje oko uspjeha eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, pravilno je prvostupanjski sud utvrđujući vrijednost predmeta spora primijenio odredbe Tarife, pa je žalba i u tom dijelu neosnovana, a kako je tužiteljica platila sudsku pristojbu, to je neosnovano pozivanje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o sudskim pristojbama.
37. Zbog iznesenog neosnovane su žalbe stranaka u odnosu na odluku o troškovima pa je žalbe valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki III. izreke.
38. Odluka o zatraženim troškovima podnesenih žalbi temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP.
39. Na temelju članka 368. stavak 1. ZPP zbog svega iznesenog presuđeno je kao u izreci.
U Slavonskom Brodu, 12. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Dubravka Šimić
