Poslovni broj Gž R-604/2021-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić & Vrdoljak d.o.o., Split, protiv tuženika 1. Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i 2. JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Škofač, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda Zagrebu, poslovni broj Pr-1067/2019-17 od 11. siječnja 2021., u sjednici održanoj 12. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana te se ukida presuda Općinskog radnog suda Zagrebu, poslovni broj Pr-1067/2019-17 od 11. siječnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu mjesečnog iznosa od po 4.000,00 kuna počev od 1. siječnja 2007. pa ubuduće, sa pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi prvotuženiku Republici Hrvatskoj (dalje: prvotuženik) trošak parničnog postupka u iznosu od 18.720,00 kuna, dok je točkom III. izreke naloženo tužitelju da naknadi drugotuženiku RV (dalje: drugotuženik) trošak parničnog postupka u iznosu od 45.240,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353.st.1. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., dalje:ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude, uz naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.

4. Žalba je osnovana.

5. Tužitelj ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4,. 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude bila ostvarena koja od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od po 4.000,00 kn mjesečno počev od 1. siječnja 2007. pa nadalje, s osnove naknade izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad odnosno rente zbog izgubljene zarade, nastale uslijed ozljeđivanja u štetnom događaju od 1. siječnja 2007..

7. Među strankama nije sporno da se 1.siječnja 2007. dogodio predmetni štetni događaj u noćnom klubu „...“ u Zagrebu, u kojem je tužitelj pretrpio ozljedu na radu na radnom mjestu garderobijera zaposlenog kod drugotuženika. Sporna je odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju, visina štete te zastara tražbine tužitelja.

8. Prvostupanjski sud, na temelju izvdenih dokaza u bitnome utvrđuje da su presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-766/16-108 od 18. prosinca 2017., djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-795/18-6 od 12. ožujka 2019. u odluci o kazni, okrivljenici FV, NV, GV i IV oglašeni krivima što su 01.siječnja 2007. u 03,30 sati u Zagrebu, [adresa], u klubu „...“ počinili kaznena djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - dovođenjem u opasnost živote i imovine - opće opasnom radnjom ili sredstvom po čl. 263. st. 1 i 3. KZ RH, te kazneno djelo protiv imovine uništavanjem i oštećenjem tuđe stvari, te su osuđeni na kazne zatvora uz izrečene uvjetne osude.

9. Imajući u vidu prethodno utvrđenje, prvostupanjski sud zaključuje da niti jedan okrivljenik iz kaznenog postupka nije zaposlenik prvotuženika, niti je drugotuženik, pa zauzima stav da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje dulji zastarni rok iz odredbe čl. 231. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.,dalje:ZOO), jer tuženici nisu počinili kaznena djela prema tužitelju, te nisu odgovorne osobe u smislu čl. 231. st. 1.ZOO-a.

10. Stav je prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a pa cijeneći da se štetni događaj dogodio 1. siječnja 2007., a da je tužba podnesena 29. ožujka 2013., zaključuje da je od nastanka štete protekao objektivni zastarni rok od pet godina, slijedom čega prihvaća prigovor zastare i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. u svezi s čl.155. ZPP-a pa tuženicima dosuđuje troškove postupka u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

12. Osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Naime, suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju na pitanje zastare ne primjenjuje odredba čl. 231. ZOO-a kojom je propisan dulji rok zastare kada je šteta počinjena kaznenim djelom. Naime, zastara potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom prosuđuje se prema toj odredbi samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (štetnika). Međutim, u konkretnom slučaju iz stanja spisa predmeta ne bi proizlazilo da su osobe koje su pravomoćnom kaznenom presudom donesenom u povodu predmetnog štetnog događaja osuđene za počinjenje kaznenog djela bile osobe tuženika niti osobe za koje bi oni odgovarali, već treće osobe pa u primjenu ne dolazi zastarni rok iz čl. 231. ZOO-a.

13.1. Pored toga, parnični sud je sukladno čl. 12. st.3. ZPP-a vezan izrekom pravomoćne kaznene presude. Ta se vezanost odnosi na činjenični opis, pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Drugim riječima, zastarni rok prema odredbi čl. 231. ZOO, kao dulji zastarni rok, može se primijeniti samo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da štetna radnja predstavlja biće kaznenog djela. Vezanost parničnog suda odnosi se na utvrđenje da je kazneno djelo počinjeno, da je štetnik kazneno odgovoran i da je odgovoran za djelovanje onako kako je to utvrđeno kaznenom presudom pa time i da je takvo postupanje koje je kaznenom presudom utvrđeno kao kažnjivo predstavlja i štetnu radnju. Samo iznimno parnični sud je ovlašten utvrditi je li šteta uzrokovana kaznenim djelom i to samo ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije moglo protiv počinitelja provesti kazneni postupak. Okolnost da je počinitelj nepoznat ne predstavlja procesnu smetnju zbog kojeg bi parnični sud bio ovlašten ispitati je li šteta učinjena radnjama koje čine biće kaznenog djela.

13.2. U konkretnom slučaju, iz činjeničnog opisa kaznenog djela ne proizlazi da su optuženici počinili štetnu radnju kojom je tužitelju nanesena šteta, budući da tužitelj tvrdi da mu je šteta nanesena uporabom vatrenog oružja, a iz činjeničnog opisa kaznenog dijela ne proizlazi da bi kazneno djelo bilo počinjeno na taj način, već bacanjem predmeta, razbijanjem staklenih vrata kluba i oštećivanjem inventara kluba, a niti proizlazi da je kazneno djelo počinjeno na štetu tužitelja. Stoga, sud nije vezan donesenom kaznenom presudom u smislu čl. 12. st.3. ZPP-a pa niti iz tog razloga u primjenu ne dolazi zastarni rok iz čl. 231. ZOO-a.

14. S obzirom da u konkretnom slučaju u primjenu ne dolazi odredba čl. 231. ZOO-a, pravilan je stav prvostupanjskog suda da pitanje zastare valja prosuđivati primjenom odredbe čl. 230. ZOO-a. Pri tome, navedena odredba dolazi u primjenu bez obzira na to da li se naknada izgubljene zarade zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

15. Međutim, preuranjeno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare, kako se to osnovano žalbom poziva tužitelj.

16. Prema odredbi čl. 230. st.1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), dok prema st.2. istoga članka ta tražbina u svakom slučaju zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (objektivni rok). Početak računanja subjektivnog roka ovisi o oštećenikovom saznanju za štetu i štetnika, koje su činjenice relevantne za stjecanje mogućnosti da oštećenik zahtijeva naknadu štete. Taj je rok kombiniran s objektivnim rokom nakon čijeg proteka oštećenik ne može zahtijevati ispunjenje te obveze, a primjenjuje se u materijalnopravnoj situaciji u kojoj subjektivni rok istječe nakon proteka objektivnog, te u situaciji u kojoj subjektivni rok do proteka objektivnog roka iz nekog razloga još nije ni počeo teći. U situaciji kada štetnik nije poznat ne teče subjektivni rok, već zastara nastupa protekom objektivnog roka.

17. Budući da u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete s osnove izgubljene zarade koja je nastupila kao posljedice trajne nesposobnosti za rad uslijed ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, objektivni rok zastare potraživanja tužitelja ne počinje teći od nastanka štetnog događaja, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već od trenutka kada je tužitelju nastala šteta, a što je moglo uslijediti najranije stabilizacijom njegova zdravstvenog stanja tj. završetkom liječenja ili primitkom rješenja kojim je utvrđena trajna nesposobnost za rad. Pri tome, iz stanja spisa predmeta proizlazilo bi da je tužitelj dio utuženog razdoblja bio na bolovanju zbog privremene nesposobnosti za rad tijekom liječenja pa bi u odnosu na taj dio tražbine objektivni zastarni rok počeo teći prestankom privremene nesposobnosti za rad odnosno bolovanja. Subjektivni rok zastare u konkretnom slučaju ne bi tekao, budući da bi iz stanja spisa predmeta proizlazilo da štetnik koji je nanio ozlijede tužitelju nije poznat.

18. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje vezano za prigovor zastare ostalo nepotpuno utvrđeno, to je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tog prigovora i posljedično tome neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 370. ZPP-a prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu te ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, kao u izreci.

20. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka utvrditi odlučne činjenice vezano za prigovor zastare sukladno prethodno navedenom, dakle da li je tužitelj uslijed predmetnog ozljeđivanja bio privremeno nesposoban za rad i kada je ta nesposobnost prestala odnosno da li je i kada nastupila trajna nesposobnost za rad (potpuna ili djelomična) kao posljedica predmetnog ozljeđivanja te će ovisno o tome ponovno odlučiti o tom prigovoru.

21. Ukoliko bi prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare neosnovanim, osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika, a s obzirom na činjenične navode tužbe da je šteta nastala uporabom vatrenog oružja od strane policijskog službenika, valja prosuđivati primjenom čl. 127. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 129/00., 41/08., 76/09., 34/11.) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja te utvrditi da li je šteta nastala uporabom vatrenog oružja u vezi s obavljanjem policijske službe, a podredno primjenom čl. 1064. i 1067. ZOO-a kojima je propisana odgovornost vlasnika za štetu od opasne stvari i razlozi za oslobođenje od takve odgovornosti.

22. U odnosu na drugotuženika osnovanost tužbenog zahtjeva valja prosuđivati primjenom čl. 15. st.1. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” br. 59/96., 94/96., 114/03.,100/04.), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a prema kojem poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Navedeni opći propis kojim je uređeno pitanje odgovornosti je ZOO kojim su propisane pretpostavke odgovornosti za štetu (čl.1045.) te pretpostavke za oslobođenje od objektivne odgovornosti (čl. 1067.).

22. 1. Sukladno odredbi čl. 1045. ZOO-a opće pretpostavke odgovornosti za štetu su štetna radnja, protupravnost štetne radnje, šteta te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete i osoba koja je odgovorna za štetnu radnju. Stoga, u konkretnom slučaju valja utvrditi da li postoji pravno relevantna uzročna veza između ozljeđivanja tužitelja i nastanka štete u vidu izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad, pri čemu valja voditi računa o tvrdnji drugotuženika da je tužitelju nakon štetnog događaja izvanredno otkazan ugovor o radu. Naime, pravno relevantna uzročno posljedična veza između štetne radnje i nastale štete tužitelju u vidu izgubljene zarade zbog trajne nesposobnosti za rad postojala bi pod pretpostavkom da je radni odnos tužitelja prestao uslijed nesposobnosti za rad, a ne iz razloga koji nisu vezani za posljedice ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju. Stoga je kao odlučnu činjenicu potrebno utvrditi da li je tužitelju radni odnos prestao otkazom ugovora o radu koji nije pobijao ili zbog utvrđene nesposobnosti za rad.

23. Ukoliko bi bilo utvrđena odgovornost tuženika za naknadu štete, tada u primjenu dolazi odredba čl. 1095. st.1. i 2. ZOO-a pa je za razdoblje u kojem je tužitelj bio na bolovanju potrebno utvrditi visinu izgubljene zarade kao razliku između naknade za bolovanje koju je tužitelj primao tijekom liječenja i plaće koju bi ostvarivao da je radio, a za preostalo razdoblje kao razliku između pretpostavljene plaće koju bi tužitelj ostvarivao da nije nastupila nesposobnost za rad i naknade koju eventualno ostvaruje s osnove nesposobnosti za rad.

24. Pri tome, valja voditi računa o odredbi čl. 1092. ZOO-a prema kojoj je oštećena osoba dužna poduzeti radnje u cilju sprječavanja i smanjenja štete, slijedom čega je potrebno, a pod pretpostavkom utvrđenja da kod tužitelja nije nastupila potpuna nesposobnost za rad, već da postoji preostala radna sposobnost i u okviru iste mogućnosti obavljanja određenih poslova, utvrditi da li se tužitelj objektivno mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću s obzirom na stanje na tržištu rada i ukoliko jest da li je to pokušao te isto cijeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Rijeci 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan