Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-458/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš&Šutalo odvjetnici iz Vinkovaca , protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Iveković iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj 65 P-1399/2021-26 od 17. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1339/2019-39 od 24. siječnja 2024.u točkama I., II., IV. i V. izreke.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u točki III. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. "Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 694,77 EUR (šeststotinadevedesetčetirieuraisedamdesetsedamcenti), sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- 3,55 eur počevši od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- 3,53 eur počevši od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- 3,60 eur počevši od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- 3,63 eur počevši od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- 3,69 eur počevši od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- 3,60 eur počevši od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- 6,87 eur počevši od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- 6,96 eur počevši od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- 6,83 eur počevši od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- 6,84 eur počevši od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 6,92 eur počevši od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- 7,48 eur počevši od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- 7,10 eur počevši od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- 7,58 eur počevši od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- 7,65 eur počevši od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- 7,69 eur počevši od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- 10,73 eur počevši od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- 10,76 eur počevši od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- 10,56 eur počevši od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- 10,41 eur počevši od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- 10,45 eur počevši od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- 10,53 eur počevši od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 10,52 eur počevši od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- 10,44 eur počevši od 31.listopada 2009. godine do isplate,

- 10,59 eur počevši od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- 10,71 eur počevši od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- 10,87 eur počevši od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- 10,83 eur počevši od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- 11,06 eur počevši od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- 11,02 eur počevši od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- 11,10 eur počevši od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- 11,82 eur počevši od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- 11,67 eur počevši od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- 12,13 eur počevši od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 11,97 eur počevši od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- 11,72 eur počevši od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- 12,25 eur počevši od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- 12,93 eur počevši od 31. prosinca 2010. godine, do isplate

- 12,45 eur počevši od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- 12,62 eur počevši od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- 12,41 eur počevši od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- 12,44 eur počevši od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- 13,35 eur počevši od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- 13,44 eur počevši od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- 14,20 eur počevši od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- 13,81 eur počevši od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 13,38 eur počevši od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- 11,72 eur počevši od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- 11,69 eur počevši od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- 11,87 eur počevši od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- 12,03 eur počevši od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- 12,05 eur počevši od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- 11,94 eur počevši od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- 12,01 eur počevši od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- 12,06 eur počevši od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- 11,98 eur počevši od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- 12,00 eur počevši od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- 11,94 eur počevši od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 11,80 eur počevši od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- 11,95 eur počevši od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- 12,02 eur počevši od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- 11,97 eur počevši od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- 11,70 eur počevši od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- 11,93 eur počevši od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- 11,95 eur počevši od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- 11,86 eur počevši od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- 11,57 eur počevši od 31. svibnja 2013. godine do isplate, uvećano za pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos i to po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. godine, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka (u nastavku ESB) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate."

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točkama I. i II. izreke je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 02. svibnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bez navođenja objektivnih parametara za promjenu te primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate po istom ugovoru, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 694,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki IV. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.593,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u toj točki izreke do isplate, dok je u točki V. izreke tuženiku naloženo nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.254,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 24. siječnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost, budući da je sud dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario.

4. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Pored toga da je počinjena i povreda čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ne sadrži sve što je propisano kao obvezni sadržaj obrazloženja. Navodi da su tužiteljici odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj ugovor o kreditu, te da je na te okolnosti predložio provesti odgovarajuće dokaze. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o čemu da također nisu u presudi izneseni razlozi. Ističe da su stranke potpisom ugovora na jasan način izrazile svoju volju te da tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kao da je ugovoren kunski kredit.

5. Nadalje navodi da unatoč presudama donesenim povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva pa u tom kontekstu navodi da je tužiteljica prihvatila ugovorne odredbe, da je ugovor štoviše i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu pravnu snagu pa zaključuje da je ugovor odraz stvarne volje ugovornih strana. Glede presuda na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17, sud svoja utvrđenja ograničio na predugovornu fazu, dok je odnos pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima suda u pojedinačnom sporu. Tvrdi da je prilikom zaključenja prijepornog ugovora poštivao tada važeću zakonsku regulativu te postupao u skladu s Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, budući da nisu utvrđene pretpostavke iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. tog Zakona temeljem kojih bi se mogao izvesti zaključak o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, niti je prethodno proveden test poštenosti.

6. Osporava stajalište suda o tome da nije zastupila zastara tužiteljičine tražbine te ukazuje da je glede promjenjive kamatne stope postupak kolektivne zaštite pravomoćno okončan 13. lipnja 2014. pa primjenom pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda, da proizlazi da je za taj dio zahtjeva zastara nastupila 14. lipnja 2019. Stoga da je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti zbog nastupanja zastare. Također da je pogrešan zaključak suda da je tuženik nesavjestan u smislu čl. 1115. . Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), pri čemu ponavlja da je postupao u skladu s propisima koji reguliraju poslovanje banke. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ukazujući da tužiteljica nema pravo na trošak sastava podnesaka od 20.siječnja i 16. ožujka 2022.., kao ni pristupa odvjetnika na raspravu održanu 16. rujna 2021. u punom iznosu, je da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu parničnog troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba je djelomično osnovana.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice glede ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi te isplate preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev za dio tužiteljičine tražbine koji se odnosi na isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354.st. 1. u svezi s čl. 338. ZPP-a, jer presuda ima sve zakonom propisane elemente, uključujući i obvezatni sadržaj obrazloženja.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 694,77 eura sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između kamate koju je tužiteljica platila prema Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 02. svibnja 2006., te kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te iznosa od 1.593,03 eura sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 2. svibnja 2006. koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 16.466,43 CHF, uz primjenu valutne klauzule, da je početna kamatna stopa iznosila 2,95% godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Također je utvrđeno da je u čl. 2. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, dok je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

12. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadaje je utvrđeno da je i glede valutne klauzule donesena presuda istog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

13. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa,da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužiteljica nije informirana o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti te za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužiteljici priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu, te trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 2.254,82 eura.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu, u odnosu na mogućnost izmjene na temelju jednostrane odluke banke te valutnu klauzulu ništetne.

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik ( i još sedam banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2013. („Narodne novine“ broj 96/93- dalje: ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

19. Dakle, u presudi povodom kolektivne tužbe je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba navesti da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, međutim, saslušanjem javnog bilježnika se ne mogu utvrđivati narečene činjenice, budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora u skladu s čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16) nema zakonskih ovlasti upoznavati korisnika kredita o načinu promjene kamatnih stopa te rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka pa je stoga osnovano sud prvog stupnja takav dokazni prijedlog tuženika odbio. Tuženik je, osim toga, prvotno predložio provođenje dokaza saslušanjem zaposlenika banke GT, ali je od tog prijedloga odustao pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao osnovanost iznesenog prigovora.

21. Točne su i tvrdnje tuženika da stranke nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužiteljice utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu na već opisani način. Utoliko je odredba o početnoj kamatnoj stopi mogla ostati na snazi u skladu s odredbom čl. 324. ZOO-a.

22. U odnosu na pitanje zastare, treba istaći da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužiteljice podnesena 29. listopada 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe, u odnosu na ništetnost valutne klauzule, pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. Međutim, osnovano tuženik ukazuje u žalbi da je u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 694,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom, koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( točka III. izreke) nastupila zastara, budući da je od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, a kojom je utvrđena ništetnost pa do podnošenja tužbe u ovom postupku, protekao petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO- a pa je tužiteljica izgubila pravo zahtijevati povrat preplaćenog iznosa po toj osnovi.

23. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok je pogrešno stajalište o pravu tužiteljice na povrat razlike između kamate koju je isplatila u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa.

24. Pritom tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa od 1.593,03 eura u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

25. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužiteljica je u pretežitom dijelu uspjela u parnici pa joj primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, u skladu sa Tbr. 52. st. 3. Tarife.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., IV. i V. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u točki III. izreke presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti, primjenom čl. 373. toč.3. ZPP-a.

27. Tuženik je u žalbenom postupku uspio s neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi pa je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova tog dijela postupka.

U Rijeci 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara