Poslovni broj Gž-1301/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 83 P- 5021/21-10 od 02. lipnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 83 P-5021/21-10 od 02. lipnja 2022. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika od 23. svibnja 2007. godine, sadržana u članku 12. točki 4. Ugovora o kreditu, koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 3.662,13 kuna, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 16. lipnja 2007. godine do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. lipnja 2022. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak (u nastavku teksta: CHF) radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog dana 23. svibnja 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor) sadržane u članku 12. točki 4. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezao da će tuženiku prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, te zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 3.662,13 kuna s pripadajućim zateznim kamatama kao posljedice ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe.

8. U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili navedeni Ugovor, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos kunske protuvrijednosti od 165.200,00 CHF za troškove izgradnje kuće u vlastitoj režiji, uz redovnu kamatu od 4,15%, sa rokom otplate od 240 mjeseci, pri čemu je u članku 12. točki 4. Ugovora naznačeno kako se tuženik prije korištenja kredita ili istovremeno sa korištenjem kredita obvezuje da će tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje kako tuženik nije dokazao da se o potonjoj Ugovornoj odredbi pregovaralo, a da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovaranje spomenute sporne Ugovorne odredbe bio jedan od uvjeta Ugovora, pri čemu utvrđuje da se radi o standardnoj stipulaciji Ugovora koji je tipski, te u kojem nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 0,50% od ukupnog iznosa kredita (očitom omaškom u pisanju je navedeno da se radi o naknadi u visini od 0,25%), niti je tuženik dokazao da je to bilo navedeno u njegovim aktima, pa utvrđuje d je sporna Ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) radi o nepoštenoj odredbi, koja je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna.

10. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 295., 324. i 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), te odredbu članka 59. ZZP/03, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Nadalje utvrđuje da je tuženik u skladu s odredbama članaka 323. i 1111. ZOO- a dužan vratiti tužitelju sve ono što je od njega primio temeljem navedene ništetne Ugovorne odredbe, tj. novčani iznos od 3.662,13 kuna, zajedno sa zateznom kamatom od dana isplate (16. lipnja 2007. godine) do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a, pa odlučuje kako je navedeno u točki II. izreke pobijane odluke.

12. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa da s obzirom na navedeno u konkretnom slučaju još nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

13. Utvrđujući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđuje istome pozivom na odredbe članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a parnični trošak na teret tuženika u iznosu od 5.750,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, pozivom na odredbu članka 27. stavak 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, u nastavku teksta: raniji OZ), te odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

14. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

15. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla valjano ispitati.

16. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je naznačena sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna, te da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, sve to iz razloga koje kao pravno utemeljene prihvaća i ovaj sud, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03 i ZOO-a odlučio kao u točki I. i II. izreke pobijane presude.

17. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu prvostupanjski sud je naveo jasne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima isti osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

18. Pri tome na navode tuženika da se o spornoj Ugovornoj odredbi pregovaralo, valja odgovoriti da suprotno proizlazi iz njegovog odgovora na tužbu, u kojem je naveo kako je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, a neosnovano tuženik ističe i da sud prvog stupnja nije utvrdio na koji način je u konkretnom slučaju došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je prvostupanjski sud takav zaključak između ostalog pravilno izveo iz činjenice da je ugovaranje sporne Ugovorne odredbe bio jedan od uvjeta za zaključenje Ugovora, što znači da bi neprihvaćanjem te odredbe od strane tužitelja kao potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svojeg prava (zahtjeva za kredit), pa je isti bio ograničen uvjetima iz standardiziranog Ugovora, jer u odnosu na naznačenu (spornu) Ugovornu odredbu nije imao objektivnu mogućnost pregovaranja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Pri tome nije sporno da je tuženik imao pravo ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali je bio sporan način njezinog ugovaranja, koji je u konkretnom slučaju i po stajalištu ovog suda bio u suprotnosti s odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, pri čemu okolnost da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne znači da je isti samim time valjan, te da se on ili pojedine njegove odredbe ne mogu utvrditi ništetnima.

20. Kao što je navedeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, pa je pogrešno stajalište tuženika da tužitelj ne bi imao pravni interes za podnošenje opisanog deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, te u tom smislu pozivanje na odredbu članka 187. ZPP-a.

21. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

22. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, iako se u tom pogledu sud prvog stupnja umjesto na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a pogrešno pozvao na odredbu stavka 2. tog članka, kao i na odredbe ranijeg OZ-a (u odnosu na dosuđene zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak) koji nije bio na snazi u vrijeme presuđenja, umjesto na odredbu članka 30. stavak 2. sada važećeg Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), jer postupajući na navedeni način nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na štetu tuženika.

23. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

24. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 12. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar