REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-927/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HVP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi od 7. kolovoza 2024., poslovni broj: P-291/2019-35, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Požegi od 7. kolovoza 2024., poslovni broj: P-291/2019-35:

1. potvrđuje pod točkom I i II izreke;

2. preinačuje pod točkom III izreke u odnosu na rješenje o troškovima postupka tako da se nalaže tuženiku ..., da tužiteljici HVP, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.666,84 eura, umjesto iznosa od 2.166,84 eura.

II Tužiteljica i tuženik odbijaju se sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 14.03.2007.godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Niki Bagariću iz [adresa], broj: Ov-4270/07, sklopljenog između tužiteljice HVP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, a koja u članku 1. glasi “Kunska protuvrijednost CHF

27,696.46 (dvadesetsedamtisućašestodevedesetšest švicarskih franaka i četrdesetšest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“; odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“;odredba dijela članka 7.“... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“;odredba dijela članka 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donošenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“

II Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici HVP, [adresa], J. [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.478,91 EUR/48.815,59 kuna, na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,20% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

Za iznos od 5,48 eur počevši od 01.02.2008 godine

Za iznos od 6,67 eur počevši od 04.03.2008 godine

Za iznos od 10,39 eur počevši od 02.04.2008 godine

Za iznos od 4,95 eur počevši od 30.04.2008 godine

Za iznos od 8,93 eur počevši od 31.05.2008 godine

Za iznos od 10,36 eur počevši od 01.07.2008 godine

Za iznos od 6,95 eur počevši od 01.08.2008 godine

Za iznos od 7,21 eur počevši od 02.09.2008 godine

Za iznos od 9,01 eur počevši od 01.10.2008 godine

Za iznos od 29,04 eur počevši od 31.10.2008 godine

Za iznos od 14,61 eur počevši od 02.12.2008 godine

Za iznos od 26,93 eur počevši od 31.12.2008 godine

Za iznos od 28,52 eur počevši od 31.01.2009 godine

Za iznos od 33,36 eur počevši od 28.02.2009 godine

Za iznos od 37,54 eur počevši od 02.04.2009 godine

Za iznos od 38,79 eur počevši od 30.04.2009 godine

Za iznos od 32,75 eur počevši od 29.05.2009 godine

Za iznos od 31,42 eur počevši od 30.06.2009 godine

Za iznos od 34,74 eur počevši od 16.07.2009 godine

Za iznos od 32,32 eur počevši od 20.08.2009 godine

Za iznos od 33,28 eur počevši od 24.09.2009 godine

Za iznos od 31,36 eur počevši od 20.10.2009 godine

Za iznos od 34,25 eur počevši od 26.11.2009 godine

Za iznos od 32,80 eur počevši od 15.12.2009 godine

Za iznos od 39,81 eur počevši od 23.01.2010 godine

Za iznos od 40,87 eur počevši od 24.02.2010 godine

Za iznos od 41,73 eur počevši od 17.03.2010 godine

Za iznos od 44,88 eur počevši od 17.04.2010 godine

Za iznos od 50,52 eur počevši od 18.05.2010 godine

Za iznos od 58,03 eur počevši od 24.06.2010 godine

Za iznos od 61,75 eur počevši od 15.07.2010 godine

Za iznos od 69,18 eur počevši od 01.09.2010 godine

Za iznos od 67,37 eur počevši od 23.09.2010 godine

Za iznos od 64,41 eur počevši od 12.10.2010 godine

Za iznos od 70,18 eur počevši od 30.11.2010 godine

Za iznos od 83,16 eur počevši od 28.12.2010 godine

Za iznos od 76,74 eur počevši od 21.01.2011 godine

Za iznos od 73,96 eur počevši od 16.02.2011 godine

Za iznos od 79,63 eur počevši od 25.03.2011 godine

Za iznos od 74,49 eur počevši od 30.04.2011 godine

Za iznos od 91,61 eur počevši od 27.05.2011 godine

Za iznos od 89,22 eur počevši od 01.07.2011 godine

Za iznos od 111,26 eur počevši od 20.07.2011 godine

Za iznos od 113,38 eur počevši od 30.08.2011 godine

Za iznos od 94,40 eur počevši od 01.10.2011 godine

Za iznos od 87,90 eur počevši od 27.10.2011 godine

Za iznos od 87,23 eur počevši od 01.12.2011 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 28.12.2011 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 21.01.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 16.02.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 25.03.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 30.04.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 27.05.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 01.07.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 20.07.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 30.08.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 01.10.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 27.10.2012 godine

Za iznos od 92,54 eur počevši od 01.12.2012 godine

Za iznos od 93,44 eur počevši od 20.12.2012 godine

Za iznos od 85,44 eur počevši od 22.01.2013 godine

Za iznos od 90,11 eur počevši od 16.02.2013 godine

Za iznos od 93,33 eur počevši od 29.03.2013 godine

Za iznos od 91,22 eur počevši od 30.04.2013 godine

Za iznos od 86,22 eur počevši od 25.05.2013 godine

Za iznos od 85,55 eur počevši od 20.06.2013 godine

Za iznos od 83,40 eur počevši od 11.07.2013 godine

Za iznos od 88,72 eur počevši od 29.08.2013 godine

Za iznos od 92,41 eur počevši od 01.10.2013 godine

Za iznos od 90,51 eur počevši od 01.11.2013 godine

Za iznos od 92,01 eur počevši od 04.11.2013 godine

Za iznos od 93,87 eur počevši od 04.01.2013 godine

Za iznos od 91,10 eur počevši od 21.01.2014 godine

Za iznos od 94,88 eur počevši od 20.02.2014 godine

Za iznos od 1.802,85 eur počevši od 01.04.2014 godine, pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici HVP, [adresa], J. [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.166,84 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od 7. kolovoza 2024. pa do isplate, a u roku od 15 dana."

2. Protiv presude suda prvog stupnja tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude njegove dokaze i navode zanemario a za takvo postupanje ne daje razloge. Navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a jer je pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a vezano za preinaku tužbe u podnesku od 2. studenog 2023. kojoj preinaci se protivio, zatim da je pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a u vezi sa člankom 502.a stavka 4. ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, kao i odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a koja propisuje što obrazloženje mora sadržavati, a sud se nije očitovao o njegovim prigovorima istaknutim tijekom prvostupanjskog postupka.

2.2. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio i apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati osobito iz razloga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno jer su nejasni i proturječni i to u odnosu na (ne)poštenost odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata i u odnosu na kontradiktornost tužbenih zahtjeva. Tvrdi da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanih uz valutu EUR, CHF ili HRK bez valutne klauzule, da prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude nije obrazložio zašto smatra da je on nesavjestan stjecatelj, te da bi tužiteljica imala pravo na zatezne kamate od dana stjecanja u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18; - dalje: ZOO).

2.3. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije utvrđivao jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu bile razumljive, jasne i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je utvrđivao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita.

2.4. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da neposredno primjenjuje utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite čime dolazi do pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 75/09; - dalje: ZZP/07), pri čemu se pozvao i na primjenu odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. ZZP/07, odnosno članka 81. stavka 1. i članka 84.

ZZP/03 i na Direktivu 93/13/EZ.

2.5. U žalbi ponavlja prigovor zastare jer smatra da podnošenjem kolektivne tužbe zastara nije prekinuta, posebno ističući i prigovor zastare na preinačenu tužbu, zatim pogrešnu primjenu članka 326. stavka 2. i članka 1115. ZOO-a jer je mišljenja da ukoliko bi se i utvrdilo da su odredbe ugovora o kreditu ništetne ništetnost bi imala učinak od trenutka sklapanja ugovora, pa su utužena potraživanja u zastari obzirom da je u trenutku podnošenja tužbe protekao opći zastarni rok od 5 godina.

2.6. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je tužiteljici dosudio troškove postupka prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a jer pobijana presuda nije zakonita i tužbeni zahtjev je trebalo odbiti, kao i iz razloga što je pogrešno dosudio trošak za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura, koja vrijednost boda je stupila na snagu 26. studenog 2023. pa smatra da jedino radnje koje su poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife mogu biti dosuđene prema navedenoj vrijednosti boda. Osporava dosuđeni trošak za sastav dva odgovora na žalbu za koje smatra da nisu bili nužni za vođenje postupka, zatim trošak sastava podneska od 9. srpnja 2021. jer mu taj podnesak nije dostavljen, te trošak sastava podneska od 15. veljače 2024. jer su navodi iz toga podneska mogli biti izneseni na ročištu održanom nakon slanja predmetnog podneska.

2.7. Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači u skladu sa navodima žalbe i da mu se naknade troškovi parničnog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine. Traži trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila osnovanost žalbenih prigovora i predložila da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na trošak postupka.

5. Tuženik u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost iz razloga što je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario, međutim uvidom u spis i obrazloženje prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koje je tuženik predložio, osim saslušanja javnog bilježnika (prisjednika kod javnog bilježnika) na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao tužiteljici objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavka 1. i 2. ZPP-a), a sudska praksa je u odnosu na dokazni prijedlog za saslušanje javnih bilježnika koji su solemnizirali ugovor o kreditu, zauzela stav da iste nije potrebno saslušavati jer su ugovori o kreditu koji su inače privatne isprave, solemnizirani što znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno, kao i iz razloga što je uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu, ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio što dokazuje potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) Napose saslušanje javnih bilježnika, nepotrebno je i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda RH broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. i U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

5.1. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 190. ZPP-a.

Naime, obzirom da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe 11. lipnja 2019. nije raspolagala predmetnim ugovorom o kreditu, tuženik je isti dostavio uz odgovor na tužbu, nakon čega je tužiteljica u podnesku od 3. studenog 2023., specificirala tužbeni zahtjev pod točkom I, tako što je predložila da sud utvrdi ništetnim dio ugovora o kreditu sadržan u člancima 1., 2., 7. i 9. ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kako je tražila i u tužbi ali bez navođenja točno određenih članaka iz ugovora, a pod točkom II tužbenog zahtjeva potraživanje je iskazala u valuti eura i kuna za svaki utuženi mjesečni iznos. Pojedinačno utuženi iznosi u točki II tužbenog zahtjeva navedeni u podnesku od 3. studenog 2023., ostali su identični iznosima navedenim u tužbi (osim što su dodatno iskazani i u valuti eura), a razlika je u tome što je u tužbi kao zbroj svih pojedinačno utuženih iznosa krivo naveden iznos od 27.696,46 kuna, a u podnesku od 3. studenog 2023., kao zbroj je ispravno naveden iznos od 6.478,91 eura/48.815,59 kuna. Kada se zbroje pojedinačno utuženi iznosi iz tužbe dobije se ukupan iznos od 6.478,91 eura/48.815,59 kuna (koji ukupan iznos proizlazi i iz tablice priložene u tužbi), a ne iznos od 27.696,46 kuna. Dakle, tužiteljica u podnesku od 3. studenog 2023., nije preinačila točku II tužbenog zahtjeva povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, već je samo ispravila očitu pogrešku u pisanju odnosno ispravila krivo naveden ukupan zbroj pojedinačno utuženih iznosa iz tužbe.

Činjenica je da je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu 22. studenog 2023. raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbe, prema mišljenju ovoga suda pravilno je postupio jer je tužiteljica dopunila zahtjev pod točkom I, a pod točkom II ispravila opisanu pogrešku pri pisanju iz tužbe, koja promjena je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka i svrsishodna je za konačno rješenje odnosa među strankama, pa tuženik istome ne može sa uspjehom prigovarati. Konačno, nedopuštanje preinake tužbe koja je utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nametnula bi tužiteljici ograničenje prava na pristup sudu, te osim strogog i pretjeranog formalizma nema drugog uvjerljivog razloga za nedopuštanje opisane preinake.

6. Dakle, prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. ZPP-a i člankom 190. ZPP-a, kao niti povrede iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima tako se presuda može ispitati, a nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o djelomičnoj ništetnosti Ugovora kako je opisano pod točkom I izreke pobijane presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da ja kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u dijelu kojim je ugovoreno da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana i da je tužiteljica kao korisnica kredita upoznata sa uvjetima kredita, te zahtjev da joj tuženik radi ništetnosti odredbi Ugovora po osnovi stjecanja bez osnove isplati iznos od 6.478,91 eura sa kamatom. Tuženik nije prigovarao visini tužbenog zahtjeva, pa nije bilo potrebe za provođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

8. Među parničnim strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su 14. ožujka 2007. sklopile Ugovor o [broj kredita], solemniziranom po Javnom bilježniku Niki Bagariću iz [adresa] pod brojem: Ov- 4270/07 i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, u iznosu od 27.696,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je ugovorena kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da je kredit odobren tužiteljici radi kupnje novog osobnog vozila u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju (liječnica) niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

- da je ugovoreno da se glavnica otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tuženik mijenjao visinu ugovorene kamatne stope u skladu sa svojim Odlukama, o čemu prethodno nije pregovarao sa tužiteljicom već joj je dostavljao pisane obavijesti o izvršenim promjenama,

- da je tužiteljica kredit otplatila,

- da više uplaćeni iznos zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF iznosi 6.478,91 eura, koji iznos predstavlja utuženi iznos i kojoj visini tužbenog zahtjeva tuženik nije prigovarao.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, jesu li tužiteljici bili jasni i razumljivi uvjeti kredita, ima li tužiteljica pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi i u kojem iznosu, od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

11. Nadalje, iz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., proizlazi da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih „proizvoda“ dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužiteljice na odredbe članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tome smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. Prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, (zaposlenik tuženika nije saslušan jer je tuženik odustao od prijedloga za njegovo saslušanje) iz čijeg iskaza, nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njezine novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.

14.1. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženika jer je u postupku utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača odnosno korisnice kredita i to na način da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo nego su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na sadržaj kojih nije mogla utjecati, kao i da te odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, a nisu joj objašnjeni mogući rizici kredita vezanog za tečaj švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je tvrdio suprotno tuženik nije predlagao dokaze u tom pravcu.

14.2. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, te potvrditi pobijanu presudu u točki I izreke.

15. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a, s time da je na temelju izračuna tužiteljice, kojem tuženik nije prigovarao, utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatila tuženiku iznos od 6.478,91 eura (48.815,59 kn).

16. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zakonskih zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da ne bi bio dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate iz razloga što navodno nije nepošten stjecatelj.

16.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom promjene kamatne stope i njihove naplate, te prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

17.1. Naime, člankom 214. stavka 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavka 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a člankom 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način što je propisano člankom 245. stavka 1. i 3. ZOO-a. Prema članku 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

17.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17.3. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule.

17.4. Dakle od navedenih dana teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., tako da se primjenjuje zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno od 15. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (nakon prekida zastara počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare), pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije nastupila.

17.5. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV- 123/2024-5) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.”, slijedom čega neosnovano tuženik ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva (opravdanost preinake tužbe opisana je pod točkom 5.1. obrazloženja ove presude).

18. Slijedom naprijed navedenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu iznosa od 6.478,91 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja mjesečnih anuiteta (datume dospijeća navedene u tužbi tuženik nije osporio), zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, te potvrditi pobijanu presudu u točki II izreke.

19. Na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I i II izreke.

20. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, a iz čega proizlazi da je tuženika koji je u cijelosti izgubio parnicu, odbio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

20.1. Prvostupanjski sud je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 7. kolovoza 2024., a odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23; - dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura, slijedom čega neosnovano tuženik u žalbi navodi da se jedino za radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife može dosuditi trošak prema navedenoj vrijednosti boda.

20.2. Tuženik žalbom osporava dosuđeni trošak sastava dva odgovora na žalbu za koje smatra da nisu bili nužni za vođenje postupka, zatim trošak sastava podneska od 9. srpnja 2021. jer mu nije dostavljen, te trošak sastava podneska od 15. veljače 2024. jer su navodi iz istoga mogli biti izneseni na ročištu održanom nakon slanja toga podneska.

20.3. Pravilno je priznat tužiteljici trošak sastava podneska od 9. srpnja 2021. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 200,00 eura jer se radi o obrazloženom podnesku u kojem se tužiteljica detaljno očitovala na navode odgovora na tužbu. Tuženik je tijekom postupka mogao kroz eSpis vidjeti sadržaj toga podneska, te se očitovati na u istome iznesene činjenice, a u konačnici tuženik je iznosio činjenice i predlagao dokaze tijekom cijelog postupka pa mu zbog nedostavljanja toga podneska nije onemogućeno raspravljanje. Pravilno je priznat i trošak sastava podneska od 15. veljače 2024. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 200,00 eura bez obzira što je dostavljen nekoliko dana prije ročišta, jer da tuženik nije dostavio podnesak od 12. veljače 2024., u kojem iznosi više prigovora, ne bi bilo potrebe za sastav podneska od 15. veljače 2024., niti bi se na ročištu održanom 20. veljače 2024. tužiteljica mogla detaljno i obrazloženo usmeno očitovati na prigovore iz podneska tuženika od 12. veljače 2024., kao što je to moguće u pisanom podnesku.

20.4. Međutim, tuženik u žalbi pravilno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici osnovanim priznao trošak sastava odgovora na žalbu od 13. travnja 2021. i 8. travnja 2022. u iznosima od 200,00 eura jer je tuženikova žalba protiv prvo donesenog rješenja o mjesnoj nadležnosti uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak, a u odnosu na drugo rješenje prvostupanjski sud nije se isključivo rukovodio sudskom praksom navedenom u odgovoru na žalbu protiv toga rješenja, slijedom čega prema ocjeni ovoga suda trošak sastava oba odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice.

21. Stoga je odluku o troškovima postupka (točka III izreke) na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.666,84 eura, umjesto iznosa od 2.166,84 eura.

22. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troška žalbe temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavka 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka, a tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za donošenje odluke u žalbenom postupku (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Slavonski Brod, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić