REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3707/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Pradegan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pradegan & Spicijarić j.t.d. u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 17, protiv tuženika BANKA SPLITSKO-DALMATINSKA d.d. u stečaju, OIB 25351138943, Split, Mosećka 99, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Krka&Krka d.o.o. u Splitu, Starčevićeva 13, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-168/2024-4 od 20. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-168/2024-4 od 20. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu u iznosu od 276,54 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-168/2024-4 od 20. svibnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja zaplijenjenih u postupku izravne naplate temeljem ovršne isprave – bianco zadužnice izdane 4. listopada 2010. po javnom bilježniku Zorki Čavajda, Zagreb, poslovni broj OV-18533/10. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženika da mu tužitelj u roku od petnaest dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 345,68 EUR.

1.1. Iz obrazloženja u bitnom proizlazi da je tražbina iz ugovora o kreditu po tekućem računu-dozvoljeno prekoračenje broj 3242002094, radi osiguranja koje je izdana predmetna zadužnica, dospjela, kako tvrdi tužitelj 1. svibnja 2016., a zadužnica je izdana 4. listopada 2010. Dakle, zadužnica je izdana prije roka dospijeća tražbine iz osnovnog posla. Stoga sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom nakon 1. svibnja 2016. Tuženik je zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji podnio 17. listopada 2022. No prije toga i to 13. studenoga 2018. tuženik je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje podnio zahtjev za zapljenu po izjavi o suglasnosti uz kredit broj 3242002094.

2. Tužitelj je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u sporu zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da je sporno dospijeće tražbine, a sud je u obrazloženju pobijane presude glede te činjenice dao nejasno i nerazumljivo obrazloženje. Od strane tuženika nije ponuđen nikakav dokaz za tvrdnju da je tužitelj zadnju isplatu prema tuženiku izvršio 2. svibnja 2016. Predlaže da ovaj žalbeni sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je neosnovana i predlaže da ovaj sud potvrdi presudu u pobijanom dijelu i traži naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 276,54 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika kao ovrhovoditelja na temelju bjanko zadužnice OV-18533/10.

7. Iz spisa proizlazi da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Ovr-3011/2022-2 od 9. prosinca 2022. tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ).

8. Sukladno članku 50. stavku 1. točki 11. OZ-a, ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

9. Dakle, u ovom postupku valjalo je utvrditi je li tražbina tuženika prema tužitelju zastarjela, odnosno je li prestalo pravo tužene zahtijevati ispunjenje obveze.

10. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik 4. listopada 2010. sklopili ugovor o kreditu po tekućem računu-dozvoljeno prekoračenje broj 3242002094

- da je tužitelj radi osiguranja obveze vraćanja kredita trebao tuženiku predati od javnog bilježnika ovjerovljenu ispravu „suglasnost o zapljeni novčanih primanja“ koja ima učinak rješenja o ovrsi te bjanko zadužnicu

- da je tužitelj 4. listopada 2010. izdao bjanko zadužnicu kojom je dao suglasnost da se radi naplate tražbine u iznosu od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama na taj iznos zaplijene svi njegovi računi kod svih banaka i da se novčana sredstva s tih računa isplate tuženiku

- da je potpis tužitelja na bjanko zadužnici ovjeren od javnog bilježnika Zorke Čavajda u Zagrebu pod brojem OV-18533/2010 od 4. listopada 2010.

- da je tuženik Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 13. studenoga 2018. uputio dopis u kojem je izjavio da prema tužitelju ima tražbinu dospjelog prekoračenja i nenaplaćenih kamata na temelju ugovora o tekućem računu – dozvoljeno prekoračenje broj 3242002094 u iznosu od 11.839,64 kn te je tražio da se tužitelju kao korisniku primanja obustavi iznos u visini zakonom propisanog te da uplatu izvrši na račun tuženika

- da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje dopisom Klasa: 140-01/18- 01/10015, Urbroj: 341-25-08/7-18-3 od 28. studenoga 2018. obavijestio tuženika o nemogućnosti postupanja po zahtjevu za zapljenu po izjavi o suglasnosti uz kredit broj 3242002094 jer je mirovina tužitelja već opterećena ustegom, pa da je zahtjev tuženika zaveden u redoslijed čekanja

- da je tuženik kanio postići ovrhu, odnosno prisilno ostvarenje tražbine u iznosu od 14.568,63 kn / 1.933,58 EUR koji se sastoji od dospjele glavnice u iznosu od 9.864,04 kn, dospjele kamate u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 6. listopada 2022. u iznosu od 4.242,24 kn, dospjele naknade u iznosu od 17,35 kn i troška u iznosu od 445,00 kn i u tu svrhu podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice 17. listopada 2022.

- da je tužitelj zadnju uplatu prema tuženiku izvršio 2. svibnja 2016.

- da je tražbina osigurana bjanko zadužnicom dospjela 1. svibnja 2016.

11. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima tužitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

12. Pobijana presuda sadrži valjane i vrlo jasne i detaljne razloge o odlučnim činjenicama, pa razlozi navedeni u obrazloženju te presude jasno daju odgovor na žalbene navode o tome na temelju kojih dokaza i sudačkih uvjerenja je tužbeni zahtjev odbijen.

13. Sukladno članku 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

13.1. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je podnošenjem isprave kojom je tužitelj dao suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika, tuženika zaplijeni njegovo stalno novčano primanje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje kao isplatitelju mirovine tužitelju, tuženik, kao vjerovnik, prekinuo je zastaru, prema određenjima članka 241. ZOO-a, 13. studenoga 2018.

13.2. Nakon što je tuženik obaviješten o nemogućnosti provedbe ovrhe na temelju zahtjeva za zapljenu po izjavi o suglasnosti zbog nedostatka novčanih sredstava potrebnih za naplatu tražbine tuženika, zastara je sukladno članku 245. stavku 1. ZOO-a, počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

13.3. Kako se ovrha nije mogla provesti na novčanim primanjima tužitelja, tuženik je opravdano tražio ovrhu naplatom zadužnice nakon što je primio dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o nemogućnosti postupanja po zahtjevu za zapljenu, a to je bilo 10. prosinca 2018. Stoga je od tada, dakle od primitka obavijesti o nemogućnosti postupanja po zahtjevu za zapljenu, zastara ponovno počela teći. Od tada do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji na temelju bjanko zadužnice 17. listopada 2022. nije prošao rok zastare tražbine od pet godina.

14. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je zadužnica izdana 4. listopada 2010. dospjela nakon godinu dana, dakle, najkasnije 1. siječnja 2012. pa da je i Zahtjev za zapljenu po izjavi o suglasnosti, podnesen 13. studenoga 2018., podnesen nakon što je evidentno prošao rok zastare od pet godina.

14.1. Naime, upravo je sam tužitelj u tužbi naveo da je tražbina, osigurana bjanko zadužnicom, dospjela 1. svibnja 2016., a koju je činjenicu utvrdio i sud. Kako je ta činjenica nesporna to ju ne treba dokazivati. Stoga su neosnovani navodi tužitelja kojima osporava nespornu činjenicu da je predmetna zadužnica dospjela 1. svibnja 2016.

15. Nadalje, nije osnovan žalbeni navod da tuženik nije dokazao da je tužitelj zadnju isplatu prema tuženiku izvršio 2. svibnja 2016. iz razloga što tu činjenicu tužitelj nije osporio tijekom postupka niti je na tu okolnost predložio dokaze. Naime, suprotno navodu tužitelja, upravo je na njemu bio teret dokaza da je i nakon tog datuma vršio uplate u korist tuženika.

16. Slijedom navedenog, navodima svoje žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

17. Kako je prvostupanjski sud valjano obrazložio pobijanu presudu, uključujući i odluku o parničnom trošku protiv koje tužitelj nije iznio nikakve primjedbe, tužiteljevu je žalbu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

18. Tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer nije bio, s obzirom na njegov sadržaj, sukladno članku 155. ZPP-a potreban.

Zagreb, 12. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić