Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split
Poslovni broj: Gž-902/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sudcu izvjestitelju te dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog telekoma d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćniku Branimiru Fingleru, odvjetniku u Osijeku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj: 30: P-148/2022-13 od 19. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj: 30: P-148/2022-13 od 19. siječnja 2023.
Obrazloženje
1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u izreci presudio na slijedeći način:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe u ovršnom postupku Ovrv-445/2014.
II. Tužiteljica je dužna nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka tuženiku u iznosu od 446,48 € / 3.364,00 kn, u roku od 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu. Iz sadržaja žalbe za zaključiti je kako je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužiteljca predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i osigura joj pravično suđenje.
3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem javnog bilježnika Višnje Tušek u Križevcima poslovni broj Ovrv-445714 od 7. srpnja 2014.
6. Tužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom odbijen kao neosnovan zasniva se na tužiteljičinom osporavanju osnovanosti i visine tuženikove tražbine zbog čega traži da se predmetna ovrha proglasi nedopuštenom.
7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan uz zaključak da se predmetna ovrha provodi na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi donesenog po javnom bilježniku koje prvostupanjski sud ne može preispitivati.
8. Tužiteljica u žalbi u bitnome ustraje u svim svojim navodima iz prvostupanjskog postupka, dakle osporavanju osnovanosti i visine tražbine tuženika i isticanju prigovora zastare.
9. Razmatrajući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.
10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:
- da je tuženik Hrvatski telekom d.d. pred javnim bilježnikom Višnjom Tušek u Križevcima 7. srpnja 2014. pokrenuo ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenice ZJ (tužiteljice u ovom postupku),
- da je javni bilježnik 7. srpnja 2014. pod poslovnim brojem Ovrv-445/14 donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim ovršenici ZJ nalože da u roku 8 dana plati ovrhovoditelju Hrvatskom telekomu d.d. 2.149,28 kuna (sada 285,26 eura)[1] sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 17. travnja 2013. do isplate, kao i da ovrhovoditelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 982,63 kune (sada 130,42 eura) sa zateznim kamatama koje teku od donošenja rješenja o ovrsi do isplate,
- da je tužiteljica navedeno rješenje zaprimila 10. srpnja 2014. te da nije podnijela prigovor protiv tog rješenje,
- da je predmetno rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno 19. srpnja 2014.,
1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna.
- da je neosnovan prigovor zastare tužiteljice jer se radi o tražbini utvrđenoj pravomoćnom odlukom drugog tijela u pogledu koje zastara nastupa protekom deset godina.
11. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.
12. Slijedom navedenog za navesti je kako je prvostupanjski sud na temelju točno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio kako je tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, u predmetnom slučaju tražbina tuženika se temelji na pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Iz tog razloga sud ne može preispitivati pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi jer se ono smatra istinitim i zakonitim. Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan, jer se tužbom ne može mijenjati sadržaj pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi, niti se mogu drugačije regulirati prava i obveze stranaka utvrđene tom pravomoćnom odlukom.
13. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako u predmetnom slučaju nije nastupala zastara za naplatu predmetne tražbine. Naime, odredbom članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
U predmetnom slučaju, kako je utvrđeno i već navedeno, glavnica i zatezne kamate, zatim trošak i zatezne kamate na trošak utvrđene su predmetnim pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Stoga se u ovom slučaju primjenjuje odredba članka 233. stavka 1. ZOO-a.
Za istaknuti je i to da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 233. stavak 2. ZOO-a. Naime, ta odredba se primjenjuje kada sporedne tražbine nisu određene u ovršnoj ispravi (pravomoćnoj odluci), o čemu se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Rev 1635/2018-2 od 26. ožujka 2019.
14. Također je za reći kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ br. 68/18., 02/20., 46/20., 47/20.). Naime okolnost da je ovrhovoditelju osnova za plaćanje vraćena jer u trenutku podnošenja zahtjeva za naplatu 2014. ovršenik nije imao otvorenih računa u bankama ne čini nedopuštenim ponovni pokušaj provedbe ovrhe nakon nekoliko godina, posebno kada je ovršenik u međuvremenu otvorio račun u banci na kojem ima novčanih sredstava.
15. Konačno, za istaknuti je i to kako tužiteljica nije upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u smislu odredbi članka 52. stavak 3. i članka 55. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20., 114/22., 06/24.; dalje OZ) kojima je propisano da će sud prvoga stupnja zaključkom ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu.
U tom smislu tužbu tuženice bi trebalo odbaciti. Međutim, u konkurenciji razloga za odbacivanje i odbijanje tužbenog zahtjeva prednost treba dati meritornom odbijanju jer ono protivniku pruža jaču, suštinsku zaštitu. Time se tuženik štiti od opasnosti da tužitelj svoj odbačeni zahtjev ne ponovi i tako tuženik ostane u svojevrsnom začaranom krugu.
16. Odluka o parničnom trošku iz točke II. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.
17. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Splitu 12. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Vedrana Perkušić
