Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-527/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Karlo Bohaček, odvjetnik u odvjetničkom društvu Batarelo Dvojković Vuchetich u Zagrebu, protiv tuženika VERUS INFORMATIKA d.o.o., Sveta Nedelja, Strmec, Ulica platana 6, OIB: 76924902313, koji je zastupan po punomoćniku Ivanu Filkoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6342/2020-80 od 6. rujna 2024., te o žalbi protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6342/2020-81 od 6. rujna 2024., u sjednici održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6342/2020-80 od 6. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., V. i VII. izreke, kao i rješenje tog suda poslovni broj Pr-6342/2020-80 od 6. rujna 2024., kojim je dopuštena preinaka tužbe.

II. Ukida se rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 6342/2020-81 od 6. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena odluka tuženika od 19. veljače 2020. o otkazu ugovora o radu tužitelja i odluka tuženika o zahtjevu za zaštitu prava radnika od 8. lipnja 2020. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana vratiti tužitelja na posao na radno mjesto IT system administrator, odnosno na iste poslove i pod istim uvjetima pod kojima je radio prije nedopuštenog otkaza (točka II. izreke).

1.1. Nadalje je taj sud naložio tuženiku da tužitelju na ime neisplaćene plaće isplatiti neto iznos od 686,77 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude, na ime zateznih kamata po osnovi zakašnjelih, ali isplaćenih plaća iznos od 286,21 eura, na ime naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora bruto iznos od 2.088,31 eura zajedno sa zateznom kamatom, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu, na ime naknade troškova korištenja osobnog vozila u poslovne svrhe neto iznos od 2.147,64 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude, kao i na ime bonusa neto iznos od 386,21 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka III. izreke).

1.3. Istom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na potraživanje po osnovi naknade za prekovremeni rad u bruto iznosu od 1.423,85 eura zajedno sa zateznom kamatom, naknade za web hosting u iznosu od 428,03 eura zajedno sa zateznom kamatom, razlike po osnovi naknade troškova korištenja osobnog automobila u poslovne svrhe u iznosu od 3.824,89 eura zajedno sa zateznom kamatom, razlike po osnovi bonusa u iznosu od 3.903,79 eura zajedno sa zateznom kamatom te u dijelu potraživanja po osnovi zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenim bruto iznosima (točka IV. izreke).

1.4. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.444,82 eura, sve u roku od 15 dana (točka V. izreke), dok je u preostalom iznosu od 2.945,63 eura zahtjev odbijen (točka VI. izreke), te je odbačen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka VII. izreke).

1.5. Pobijanim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe iz podneska od 27. lipnja 2024.

2. Protiv te presude u dijelu pod točkama I., II., III, V. i VII. izreke, kao i protiv rješenja, žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima, podredno, ukine u tom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

7. Isto tako, nije počinjena ni bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi smatrajući da je uredujuća sutkinja nezakonito nastavila s radom na predmetu kod podnesenog zahtjeva za izuzeće. Naime, prema članku 75. stavak 1. ZPP-a čim sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće iz članka 71. točke 1. do 6. ZPP-a sudac je dužan prekinuti rad na predmetu. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik podnio zahtjev za izuzeće sutkinje iz zakonskih razloga propisanih u članku 71. točci 7. ZPP-a, pa prema članku 75. stavak 2. ZPP-a nije ni postajala zakonska obveza sutkinje prekidati rad na tom predmetu, s tim da je zahtjev za izuzeće za izuzeće sutkinje odbijen rješenjem predsjednika tog suda poslovni broj 29 Su-166/2024-4 od 30. kolovoza 2024.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2020. i odluke tuženika o zahtjevu za zaštitu prava radnika od 8. lipnja 2020., potom da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao sa zahtjevom za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto IT system administrator, odnosno na iste poslove i pod istim uvjetima pod kojima je radio prije otkaza, te zahtjevi za isplatu ukupnog iznosa od 15.175,70 eura po osnovi neisplaćene plaće, zatezne kamate na zakašnjele ali isplaćene plaće, naknade za prekovremeni rad, naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora, naknade troškova korištenja osobnog vozila u poslovne svrhe, naknade za proviziju te naknade za web hosting tuženikove web stranice, sve zajedno sa zateznom kamatom.

9. Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio u bitnome sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu IT system administrator,

- da je 14. svibnja 2020. podnio zahtjev za zaštitu prava radnika, koji je tuženik primio 22. svibnja 2020.,

- da je tuženik odluku o otkazu stavio na oglasnu ploču 17. ožujka 2020. te smatrao da je dostava izvršena 27. ožujka 2020.,

- da je javni bilježnik Vladimir Marčinko pokušao dostaviti odluku o otkazu tužitelju 2. ožujka 2020. na adresi [adresa], kojom prilikom nije zatekao tužitelja te 5. ožujka 2020. na adresi [adresa], kojom prilikom, također, nije zatekao tužitelja, da bi potom 5. ožujka 2020. preporučenom poštanskom pošiljkom poslao odluku o otkazu tužitelju na obje navedene adrese, koje pošiljke su bile vraćene s naznakom "obaviješten, nije podigao pošiljku",

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 19. veljače 2020. utvrđeno je da je tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga otkazan ugovor o radu od 6. listopada 2018. jer je poslodavac, na temelju analize opsega poslovanja i troškova u poslovanju, utvrdio da trenutni opseg poslovanja tuženik može jednako učinkovito obavljati i s jednim zaposlenikom manje, čime će smanjiti troškove poslovanja, a poslove koje je obavljao tužitelj da će preraspodijeliti na ostale radnike, pri čemu nije primijenio socijalne kriterije propisane člankom 115. stavkom 2. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23 i 64/23., dalje: ZR) jer zapošljava manje od dvadeset radnika,

- da je otkazni rok tužitelja iznosio mjesec dana i da je počeo teći dostavom odluke o otkazu, te da tužitelj nema pravo na otpremninu jer je kod tuženika radio manje od dvije godine, kao i da je za vrijeme otkaznog roka oslobođen od obveze rada,

- da je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad od 13. veljače 2020. do 29. veljače 2020. te od 1. travnja 2020. do 30. travnja 2020.,

- da ugovorena bruto plaća tužitelja iznosi 1.371,07 eura / 10.330,36 kuna te da tužitelj ima pravo na ostala primanja, dodatke na plaću u skladu s odlukom tuženika, bonus u bruto iznosu od 10-15% od ukupnog iznosa novoga ugovornog odnosa tuženika s novim korisnicima koje tužitelj dovede (članak III. ugovora) te da tužitelj ima pravo na korištenje osobnog automobila za službene i privatne svrhe, prijenosno računalo i mobilni telefon, a sve troškove održavanja i goriva, registraciju i osiguranje automobila tužitelja da snosi tuženik (članak IV. ugovora),

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika OB proizlazi da je tužitelj kod tuženika radio manje od dvije godine, da je tuženik početkom 2020. zapao u financijske probleme jer je izgubio jednog ili dva korisnika pa da više nije mogao isplaćivati plaće zbog čega je da bi smanjio troškove, odlučio otkazati ugovor o radu tužitelju; tužitelju da je pokušao uručiti odluku o otkazu tog dana kada je odluka donesena, međutim, nakon što je tužitelj vidio odluku, da ju je odbio potpisati, a sljedeći dan da se tužitelj nije pojavio na poslu i da je otvorio bolovanje; tuženik da nikada s tužiteljem nije razgovarao o financijskim nadoknadama za plaćanje računa za web hosting a da su mu isplaćene sve plaće (i bruto i neto) za vrijeme njegovog rada, da je iskoristio sav godišnji odmor za vrijeme trajanja otkaznog roka, te da tužitelj nije dovodio nove klijente i da nije koristio osobno vozilo u službene svrhe jer mu osobno vozilo u tom razdoblju nije bilo registrirano; potom da tuženik nije zaposlio novog radnika na radnom mjestu tužitelja niti nekom drugom radnom mjestu nakon otkaza ugovora o radu tužitelju,

- da je tužitelj putem e-mail od 8. travnja 2020., iako privremeno nesposoban za rad, bio u komunikaciji sa zakonskim zastupnikom tuženika,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se kod tuženika zaposlio 6. listopada 2018. na radnom mjestu voditelja sistemske podrške, da je 19. veljače 2020. došao u sjedište tuženika u Zagrebu, Hondlova 2, kako bi predao doznake za bolovanje kojom prilikom da mu nije uručena pobijana odluka o otkazu, nego da je s zakonskim zastupnikom tuženika razgovarao o načinu raskida njihove poslovne suradnje, da je tuženik promijenio sjedište u ožujku 2020. o čemu ga nije obavijestio pa nije mogao vidjeti odluku o otkazu istaknutu na oglasnoj ploči tuženika, da je tuženiku dovodio nove klijente, da je nakon njega kod tuženika zaposlen novi radnik zbog povećanog obima posla, da je radio prekovremeno, da je svoj osobni automobil koristio u službene svrhe jer je posao obavljao po terenu, da je od 2019. do 2021. plaćao hosting web stranice tuženika jer se nadao da će mu zbog dobrog rada web shopa tuženik isplatiti neisplaćene plaće,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. prioizlazi da je visina neisplaćene neto plaće tužitelja od lipnja 2019. do travnja 2020. iznosi 686,77 eura, visina zatezne kamate zbog kašnjenja s isplatom plaće iznosi 286,21 eura, visina naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2018., 2019. i 2020. iznosi 2.088,31 eura, visina dodatka na plaću (bonusa) iznosi 386,21 eura, visina naknade troška korištenja privatnog automobila u svrhu obavljanja poslova iznosi 2.147,64 eura, a visina naknade za web hosting web stranice tuženika iznosi 428,03 eura, koji obračun je dat na temelju dokumentacije u spisu, izračunala visinu neisplaćenih plaća i drugih materijalnih prava na temelju prosječnih iznosa plaća, mjesečnog fonda sati, bonusa, naknade troška privatnog automobila koji je tužitelj koristio u poslovne svrhe te naknade za web hosting, bez obračunske isprave za isplatu plaće i evidencije rada.

10. Imajući u vidu navedena utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je dobio otkaz, a pogotovo nije dokazao da je tužitelju otkaz i uručio, a što je morao sukladno citiranim odredbi članka 120. točke 3. ZR-a. Stoga je prvostupanjski sud smatrao da je tužitelj saznao da je dobio otkaz 30. travnja 2020., dok je za sadržaj te odluke o otkazu tj. poslovno uvjetovani otkaz saznao tek u ovom postupku, zbog čega je zaključio da je tužba pravodobna sukladno odredbi članka 133. ZR-a jer je tužitelj tu tužbu podnio nakon što je protekao rok za odgovor tuženika na njegov pravodobni zahtjev za zaštitu prava.

10.1. Isto tako je taj sud smatrao da je autonomno pravo svakog poslodavca da proces rada organizira na najoptimalniji način u svrhu postizanja što boljih poslovnih rezultata, u kojem smislu ima pravo odlučivati koliki broj izvršitelja mu je potreban na pojedinom radnom mjestu ili ukidati pojedina radna mjesta, s tim da je u pobijanoj odluci o otkazu tuženik samo paušalno naveo da je temeljem analize opsega poslovanja i troškova u poslovanju odlučio smanjiti broj zaposlenih, ne navodeći konkretne razloge za to, zbog čega je taj sud smatrao da tuženik nije ni naknadno dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelja sukladno odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a, već je smatrao da odluka o otkazu predstavlja osvetu tuženika prema tužitelju zbog prijavljivanja nepravilnosti u poslovanju tuženika.

10.2. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da tuženik nije u zakonom propisanim rokovima isplaćivao ugovorenu, a niti minimalnu plaću tužitelju, a niti mu je dostavljao obračunske liste za razdoblja u kojima mu nije isplatio plaće, pa je na temelju dostupne dokumentacije tužitelju dosudio neto plaće u iznosu od 686,77 eura, kao i iznos od 286,21 eura na ime zatezne kamate zbog kašnjenja s isplatom plaće, potom naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2018., 2019. i 2020. u iznosu od 2.088,31 eura, kao i visinu dodatka na plaću (bonusa) u iznosu od 386,21 eura. Također je dosudio tužitelju naknadu troška korištenja privatnog automobila u svrhu obavljanja poslova u iznosu od 2.147,64 eura i naknadu za web hosting web stranice u iznosu od 428,03 eura, smatrajući da ta potraživanja tužitelja proizlaze iz njegovog ugovora o radu.

11. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda glede merituma spora kao pravilne prihvaća ovaj žalbeni sud jer nisu žalbenim navodima tuženika dovedeni u sumnju.

12. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovoru o radu na koji se primjenjuju odredbe ZR-a i koji se može otkazati jedino sukladno odredbama članka 115. i članka 120. ZR-a, jer je taj sud u skladu s člankom 8. ZPP-a, utvrdio sve činjenice prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu tih provedenih dokaza, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, pa je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o gruboj povredi zajamčenih prava tužitelja kao radnika kod otkazivanja ugovora o radu.

13. Budući da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik kod donošenja odluke o otkazu tužitelju nije dokazao da je postupio sukladno odredbi članka 120. ZR-a, kao što nije ni dokazao prestanak potrebe obavljanja tužiteljevog posla, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, kao što je i pravilno utvrdio da je tužitelj pravodobno podnio tužbu jer u situaciji kada tužitelj tvrdi da mu odluka o otkazu nije uručena i kada prema utvrđenju prvostupanjskog suda proizlazi da je za tu odluku saznao tek 30. travnja 2020., a tuženik nije dokazao da bi odluku o otkazu uručio tužitelju, to je tužitelj u zakonom propisanim rokovima iskoristio svoje pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost predmetnog otkaza.

14. Sukladno odredbi članku 115. stavku 1. ZR-a je pripisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)

2) ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) ili

4) ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu).

14.1. Člankom 124. stavkom 1. ZR-a je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. U slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu (članak 135. stavak 1. i stavak 3. ZR-a).

15. Prema shvaćanju i ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 115. stavka 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) „smanji broj radnika“ ili ukine određena radna mjesta, a sve iz razloga što je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. Po stavu ovog suda svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

16. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i ocjene iskaza zakonskog zastupnika tuženika zaključio da nisu postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju jer tuženik nije dokazao da su se promijenile okolnosti poslovanja koje bi opravdale pobijanu odluku, kao što je i pravilno zaključio da tuženik nije ni materijalnim dokazima potkrijepio navode zakonskog zastupnika na okolnost promjena u poslovanju, što neosnovano sada tuženik u žalbi osporava.

17. Isto tako, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je u taj sud postupajući po odredbi članka 8. ZPP-a ocijenio sve priložene i izvedene dokaze te na temelju ocjene tih dokaza pojedinačno i u njihovoj sveukupnosti donio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, pri čemu je pravilno ocijenio nalaz i mišljenje sudske vještakinje Petre Blašković, kao što je pravilno i raspravio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje, a koje nepotrebno sada tuženik u žalbi ponavlja osporavajući to utvrđenje prvostupanjskog suda.

17.1. Naime, i po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju razliku neto plaće u iznosu od 686,77 eura, kao i iznos od 286,21 eura na ime zatezne kamate zbog kašnjenja s isplatom plaće, naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2018., 2019. i 2020. u iznosu od 2.088,31 eura, kao i visinu dodatka na plaću (bonusa) u iznosu od 386,21 eura, naknadu troška korištenja privatnog automobila u svrhu obavljanja poslova u iznosu od 2.147,64 eura i naknadu za web hosting web stranice u iznosu od 428,03 eura jer tužitelju ti iznosi pripadaju na temelju ugovora o radu, a kod činjenice da mu ih tuženik uslijed nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu nije isplatio.

18. S tim u svezi, neosnovano tuženik pobija i rješenje suda kojim je dopustio preinaku tužbe. Naime, prema odredbi članka 190. stavka 1., 2. i 3. ZPP-a, tužitelj, načelno, može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Također, načelno, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

18.1. U konkretnom slučaju, tužitelj nije na početku postupka raspolagao svim podacima i ispravama na temelju kojih bi mogao točno izračunati visinu svog potraživanja, pa je do preinake nakon zaključenja prethodnog postupka došlo bez krivnje tužitelja, a također je prihvatljivo i shvaćanje prvostupanjskog suda kako je preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

19. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke jer je prvostupanjski sud sve njegove prigovore tijekom postupka pravilno raspravio i u obrazloženju pobijane presude naveo jasne, određene i iscrpne razloge zbog kojih je donio prvostupanjsku odluku, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

20. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donio odluku o troškovima postupka, jer prema mišljenju ovoga suda tužitelju zastupanom po punomoćniku u osobi odvjetnika pripada u smislu odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa). Naime, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski je sud priznao tužitelju trošak sastava podneska od 18. listopada 2022., 4. ožujka 2024., 11. travnja 2024. i 27. lipnja 2024. jer se i po stavu ovog suda radi o podnescima iz Tbr. 8.1. Tarife, što tuženik u svojoj žalbi neosnovano osporava. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak pristupa na ročišta od 15. travnja 2021., 14. prosinca 2021., 6. listopada 2022., 20. lipnja 2024., 16. srpnja 2024. i 25. srpnja 2024. prema Tbr. 9.1. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari odnosno jer su se izvodili dokazi.

20.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio vrijednost boda jer prema Tbr. 52. stavku 1. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je utvrdio vrijednost boda od 2,00 eura prema odredbi članka 54. Tarife.

20.2. I omjer uspjeha stranaka u ovom postupku pravilno je ocijenjen, što tuženik neosnovano pobija, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio taj uspjeh uzimajući u obzir osnovu i visinu potraživanja prema konačno postavljenom zahtjevu, pri čemu je valjano ocijenio uspjeh u osnovi i uspjeh u visini.

21. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud neosnovano odbacio njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka te da je u spisu priložen i raniji popis troškova postupka, za ukazati je žalitelju da u konkretnom slučaju tuženiku ne pripadaju zatraženi troškovi postupka, pa odbacivanjem njegovog zahtjeva umjesto da ga je prvostupanjski sud odbio, ne čini pobijanu odluku nezakonitom. Samim time što je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, neosnovan je i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, a počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

22. Posebnom žalbom tuženik pobija i rješenje kojim je punomoćnicima tuženika izrečena novčana kazna u iznosu od 250,00 eura svakome zbog zloupotrebe prava podnošenja neosnovanih zahtjeva za izuzeće (točka I. izreke), s rokom plaćanja od osam dana (točka II. izreke), u korist državnog proračuna (točka III. izreke), kao i sankcijom za slučaj neplaćanja na način da će rješenje s potvrdom ovršnosti dostaviti FINI (točka IV. izreke), i nalogom FINI za postupanje (točka V. izreke), i konačno da to rješenje ima učinak rješenja o ovrsi (točka VI. izreke), sve iz razloga jer su žalitelji smatrali da postoje opravdani razlozi za izuzeće uredujuće sutkinje.

22.1. Međutim, po stavu ovog suda u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 75. stavka 4. ZPP-a, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik svojim podneskom od 23. srpnja 2024. zatražio izuzeće iz odredbe članka 71. točke 7. ZPP-a, dok je na raspravi postavio zahtjev za izuzeće na temelju članka 71. točke 1. - 6. ZPP-a. U takvoj situaciji, o zahtjevu koji je postavljen na temelju članka 71. točke 7. ZPP-a radi o zahtjevu o kojem odluku donosi predsjednik tog suda, pa nema mjesta zaključku da bi prvostupanjski sud mogao utvrditi da se radi o očito neosnovanom zahtjevu, dok o zahtjevu koji je postavljen na temelju članka 71. točke 1. - 6. ZPP-a radi se o zahtjevu koji je prvostupanjski sud odbacio, pa u konkretnom slučaju nema zakonske osnove za izricanje novčane kazne punomoćnicima tuženika, zbog čega je trebalo rješenje o kažnjavanju ukinuti, bez vraćanja prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

21. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 12. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević