Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-216/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Milenku Jakšiću, odvjetniku iz Siska protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. (OIB:23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku broj P-217/2024-11 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku broj P-217/2024-11 od 12. prosinca 2024. u toč.I.- i toč.II. izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.III. izreke presude Općinskog suda u Sisku broj P-217/2024-11 od 12. prosinca 2024. potvrđuje za iznos tužiteljici dosuđenog troška postupka od 421,91 Eur (četiri stotine dvadeset i jedan euro i devedeset i jedan cent) sa zateznom kamatom, a djelomično preinačuje i odbija tužiteljica sa zatraženim troškom u iznosu od 1.085,81 Eur.

II/Odbija se tuženik sa zatraženim troškom žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5104288856 sklopljenog dana 7. svibnja 2009. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade uplati prilikom isplate plasmana" Toč.II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova prethodno utvrđene ništetne ugovorne odredbe vrati iznos od 293,45 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2009. do isplate, a toč.III izreke obvezan je naknaditi joj trošak postupka u iznosu od 1.507,72 Eur sa zateznom kamatom od presuđenja.

2. Pravovremenom žalbom opisanu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnog postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 10. stav.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5104288856 sklopljenog dana 7. svibnja 2009. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade uplati prilikom isplate plasmana" i za isplatu iznosa od 293,45 Eur stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

5.1. Polazeći od nespornih činjenica – da su ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 10.000,00 Eur u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za Eur na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 84 mjeseci, s ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (dalje: ulazna naknada) te da je tuženik prilikom plasmana kredita naplatio spornu naknadu u visini od 293,45 Eur dana 7. svibnja 2009., prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da tuženik ni prethodno niti naknadno tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova niti iznos takve naknade niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,000 % od iznosa kredita, a što da navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično tome nepoštenom i ništetnom u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer je ista uzrokovala i značajnu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača u predmetnom obvezno-pravnom odnosu.

5.2. Ocjenjujući sadržaj tijekom postupka provedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP – "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) ima svojstvo potrošača jer je kredit podigla radi zadovoljenja osobnih – i potreba svoje obitelji, da parnične stranke u odnosu na spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi, a i u odnosu na prorogacijsku klauzulu sadržanu u predmetnom ugovoru nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljici značaj istih nije pojašnjen niti je ista imala utjecaj na njihov sadržaj, da iste nisu ni dovoljno jasne niti transparentne na način koji bi omogućavao tužiteljici da samim čitanjem može zaključiti kakva joj se točno obveza istima nameće, već da je je predmetni ugovor unaprijed pripremljen po tuženiku i da se pri tom radi o standardnom tipskom ugovoru kojeg je tužiteljica potpisala u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa]. Prvostupanjski sud utvrđuje i da je tužiteljica po predmetnom ugovoru o kreditu morala platiti ne samo ugovornu kamatu od 11,20% promjenjivu godišnje (čl. 8/1. Ugovora) već i interkalarnu kamatu u visini ugovorene kamatne stope (čl. 8/3. Ugovora), a kako tuženik nije dokazao da naplaćena sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, to prvostupanjski sud zaključuje da upravo navedeno potvrđuje da je ta ugovorna odredba stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer je njome tužiteljici nametnuta još jedna financijska obveza (osim plaćanja ugovorne i interkalarne kamate), a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze uzdržavanja tužiteljice). Obzirom na prednja utvrđenja prvostupanjski sud nalazi da je sporna ugovorna odredba čl.10. Ugovora u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 nepoštena te slijedom čl.102. stav.1. ZZP/07 – ništetna. Polazeći od činjenice da je visina plaćene ulazne naknade između parničnih stranaka nesporna (obzirom da visina iste proizlazi iz Obračuna naknade za bankarske usluge sastavljenog u [adresa] 7. svibnja 2009. ) prvostupanjski sud je tuženika u smislu odredbe čl. 323. stav. 1. u vezi sa čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) obvezao da vrati tužiteljici iznos od 293,45 Eur sa zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate, potonje u smislu odredbe čl.1115. ZOO-a nalazeći tuženika nepoštenim stjecateljem obzirom da je kao bankarska institucija propustio poduzeti osnovne radnje (pojašnjenja tužiteljici sadržaja i opsega njezine obveze) kojima bi je informirao o potrebnom sadržaju preuzete ugovorne obveze.

5.3. Istodobno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare pozivajući se pri tom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora/ugovorne odredbe, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stav. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

6. Prigovor ugovorene mjesne nadležnosti suda u sjedištu tuženika (Rijeka) prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim utvrdivši iz razloga (iznesenih u toč. 5.2. ovog obrazloženja) da je odnosna ugovorna odredba (čl.14.stav.5.) nepoštena i ništetna (sukladno odredbama čl.96.stav.1. i 2. i čl.102.stav.1. ZZP/07) dok neravnotežu u odnosu na obveze tužiteljice nalazi u činjenici da je prebivalište tužiteljice u [adresa], dakle na području nadležnosti prvostupanjskog suda te da bi joj pristup sudu prema nadležnosti određenoj u Ugovoru (Općinski sud u Rijeci) koji je udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice preko 206 km u jednom smjeru - bio otežan i tegoban, a i stvorio dodatne troškove zbog čega je svoju mjesnu nadležnost utemeljio na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) prema mjestu poslovne jedinice tuženika u kojoj je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, imajući pri tom u vidu da je rezultat provedenog dokaznog postupka uputio da je predmetni ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa].

7. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

8. Naime, u opširnoj žalbi, tuženik nakon iznošenja odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP/07 koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom - ističe da u vrijeme zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, već je isto uvedeno tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 143/2013) nastavno čemu je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) kojim je u čl.3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita “. Ističe i da su izostali razlozi zbog čega bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je na pogrešan način tumačio smisao i doseg odredbi ZZP/07 koje se imaju primijeniti na ovaj konkretni slučaj tuženik ističe i da je obrazloženje pobijane presude manjkavo i nedostatno prilikom ocjene relevantnih okolnosti za razrješenje predmetnog spora u čemu nalazi opstojnom bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

8.1. No, suprotno žalbenom obrazloženju, prvostupanjski sud je iznio jasne i određene razloge na osnovu kojih je zauzeo stajalište da su obje predmetne ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbe čl.96. stav. 1. ZZP/07, pa presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Utvrdivši prijepornu odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da plati jednokratnu naknadu od 3,0% od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, ništetnom, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u izjavljenoj žalbi, a primjenom odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a nije nađeno niti da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom stadiju pazi po službenoj dužnosti.

9. U kontekstu žalbenog pozivanja na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C- 621/17 (BĆ protiv CIB Bank Zrt.) u kojoj je zauzeto stajalište “da čl. 4. stav.2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose“ i „da čl. 3. stav. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ valja navesti da tuženik zanemaruje odlučnu činjenicu da se iz predmetne ugovorne odredbe ne može zaključiti što znači trošak “obrade zahtjeva/odobravanja kredita” niti su troškovi navedeni sukladno zahtjevu iz odredbe čl. 74. ZZP/07 (koje su prestale važiti sukladno odredbi čl.29.stav.3. Zakona o potrošačkom kreditiranju – "Narodne novine" broj 75/09 tek 1. studenog 2011.) jer ne sadrži nikakve konkretizirane usluge podmirene predmetnom naknadom pri čemu posebno valja imati u vidu da je za iznos naknade prednici tužitelja umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje iako je na ukupan iznos kredita bila u obvezi plaćati ugovorenu kamatu. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu to više što iz iskaza tužiteljice jasno i nedvosmisleno proizlazi da joj nije objašnjeno koji troškovi tuženice se namiruju iz ugovorene naknade te da se niti iz ostalog sadržaja Ugovora o kreditu kao i provedenog dokaznog postupka ne može izvesti zaključak koji troškovi tuženice bi se podmirivali iz te naknade, pa je i za ovaj sud nedvojbeni zaključak da je predmetna ugovorna odredba čl.10. uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje što znači da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja. U tom kontekstu ni žalbena teza da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade također nije relevantna. Tome valja nadodati da ni sama svjedokinja (zaposlenica tuženika) nije znala što takva naknada obuhvaća.

10. Neutemeljeno tuženik osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare utuženog potraživanja. Kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno odredbi čl.328. ZOO to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe, a koje je shvaćanje zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 30. siječnja 2020. na koje se pravilno poziva prvostupanjski sud.

10.1. Kako je odredbom čl.96. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 102.stav.1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su čl.323. stav.1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos od 293,45 Eur plaćenog 7.svibnja 2009. uplaćene s osnova ništetne ugovorne odredbe iz članka 10.Ugovora o kreditu.

11. Konačno, valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje navodeći da „

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici po toj ništetnoj odredbi uplaćeni novčani iznos.

12. Neutemeljeno tuženik u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru ugovorene mjesne nadležnosti prema sjedištu tuženika ističući da ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na okolnost ugovaranja odredbe o mjesnoj nadležnosti, a prilikom čega će u obzir uzeti različite okolnosti kao što su sjedište suda odnosno prebivalište stranaka, prirodu spora, visinu predmeta spora, je li za očekivati da će stranka uzeti punomoćnika (odvjetnika) i druge relevantne okolnosti. A da je pored toga prvostupanjski sud propustio primijeniti i pravilo o općemjesnoj nadležnosti.

12.1. No suprotno iznesenom, prvostupanjski sud je na bitne pretpostavke ništetnosti ugovorene prorogacijske klauzule detaljno i okolnosno saslušao tužiteljicu i svjedokinju te rukovodeći se osobnim životnim okolnostima tužiteljice zaključio da bi joj putovanje iz [adresa] u [adresa] uzrokovalo ozbiljne poteškoće obzirom na time povezane financijske okolnosti, vrijeme putovanja i sl. te je odnosnu ugovornu odredbu pravilno odredio nepoštenom te nastavno tome ništetnom, u smislu ranije u ovom obrazloženju citiranih odredbi ZZP/07. Tome valja nadodati i vrijednost predmeta spora koja je nesrazmjerna u odnosu na troškove koje bi takvo putovanje notorno iziskivalo.

12.2. U odnosu na (neosnovanu) žalbenu tezu da bi Općinski sud u Rijeci bio nadležan i osnovom odredbi 46. i 48. ZPP-a valja navesti da je prvostupanjski sud svoju mjesnu nadležnost utemeljio na činjenici da je predmetni obvezno-pravni odnos zasnovan u [adresa] obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj poslovnici (čl.59. ZPP-a).

13. Pobijajući raspravnim rješenjem od 25. rujna 2024. utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.620,67 Eur tuženik smatra da u slučaju kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva to više što predmetni deklaratorni zahtjev u ovom konkretnom slučaju nije niti potreban u izreci, jer se odluka o isplati određenog iznosa može donijeti i u slučaju da je pravna osnova sadržana u obrazloženju presude.

13.1. Osnovano tuženik osporava po prvostupanjskom sudu utvrđenu vrijednost predmeta spora jer je u pravilnoj primjeni materijalnog prava – odredbe čl.35.stav.1. ZPP-a vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je slijedom izloženog vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 293,45 Eur (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

14. Obzirom na izneseno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč.I. - i toč.II. izreke.

15. No obzirom na pogrešno stajalište prvostupanjskog suda o vrijednosti predmeta spora, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka, sukladno odredbi čl.380.toč.3. ZPP-a.

15.1. Prihvaćajući po prvostupanjskom sudu tužiteljici priznate radnje zastupanja po punomoćnicima – odvjetnicima valjalo je tužiteljici dosuditi nagradu za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – "Narodne novine" broj 138/23) u iznosu od 62,50 Eur, zastupanje na ročištima održanim 25. rujna 2024. i 4. studenog 2024. po Tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 62,50 Eur, nagradu za sastav podnesaka od 9. kolovoza 2024. i 17. rujna 2024. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosima od po 62,50 Eur, nagradu za sastav podneska od 26. kolovoza 2024. po Tbr. 8/4 tarife u iznosu od 15,62 Eur te za prisustvovanju ročišta za objavu presude po Tbr. 9/3 Tarife u iznosu od 31,25 Eur – sve sa uključenom naknadom po Tbr. 46 Tarife kao i izdatke s osnova pristojbene obveze na tužbu i pobijanu presudu u iznosima od po 31,27 Eur.

15.2. Obzirom na prednje navedeno valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužiteljice za iznos od 1.085,81 Eur, a djelomičnim odbijanjem njezine žalbe potvrditi toč.III. izreke za iznos troškova u visini od421,91 Eur pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP-a.

15.3. Obzirom da je tuženik sa izjavljenom žalbom uspio tek u odnosu na dio sporednog zahtjeva, koji nije kvalitativan element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to je njegov zahtjev radi naknade troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

16. Konačno, podredno valja navesti da je stajalište prvostupanjskog suda " da odredbe ZPP propisuju samo sudsku obvezu donošenja posebne odluke vezane za prihvaćanje prigovora nenadležnosti (čl. 20. ZPP) a ne i obvezu donošenja posebne odluke kojom sud se prihvaća nadležnosti" pogrešno obzirom da je odredbom čl. 301.stav.1. i 2. ZPP-a propisano da ako stranka prigovori da (...) sud nije (...) mjesno nadležan, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom. Prema stav.2. citirane odredbe protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari. Prema odredbi čl.378.stav.2. ZPP-a ako je ZPP-om izričito određeno da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

16.1. No imajući u vidu da je prvostupanjski sud tuženikov prigovor ugovorene mjesne nadležnosti suda u mjestu njegovog sjedišta pravilno ocijenio neosnovanim, a da postupanje prvostupanjskog suda (propuštanje donošenja rješenja o istaknutom prigovoru) može imati tek značaj relativno bitne povrede iz odredbe čl.354.stav.1. u vezi sa čl.301. ZPP-a no koju tuženik u žalbi ne ističe niti ovaj sud u žalbenom stadiju na istu pazi po službenoj dužnosti, to navedeno pogrešno postupanje u konkretnom slučaju nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost materijalno-pravnog stajališta u odnosu na meritum predmetne pravne stvari.

U Varaždinu, 12. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Tanja Novak-Premec