REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU
Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj: P-199/2023-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji Rajki Ćubela, u pravnoj stvari tužitelja HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici VS, Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, protiv tuženice Republike Hrvatska, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne rasprave dana 18. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zz tužene, dana 12. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina], upisane u zk uložak broj: [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica], koji dio je u nalazu i mišljenju vještaka mjernika Marka Vukše dipl. ing. geod. od 20. studenog 2024. godine, koji nalaz i mišljenje čine sastavni dio ove presude, u Prilogu 1. – Skici lica mjesta, označen likom A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,K,L,M,N,O,P,A, površine 1466 m[2] , pa je, temeljem ove presude ovlašten zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava vlasništva na opisanom dijelu sa imena tuženice uz istodobnu uknjižbu toga prava na svoje ime, za cijelo, sve u roku od 15 dana.
II. Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.256,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je izvanknjižni vlasnik dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina], upisane u zk uložak broj: [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica]. Vlasništvo je tužitelj stekao temeljem ugovora o darovanju sklopljenog između IS kao darovatelja sa jedne strane te tužitelja, ŽS, MS, ZS, ĆS i ŠS kao obdarenika sa druge strane, koji ugovor je sklopljen 7. listopada 1980. godine. Od darovanja pa do danas tužitelj je u nesmetanom, neprekinutom i poštenom posjedu koji, računajući i njegove prednike, traje više od 150 godina. Predmetni dio nekretnine nalazi se neposredno uz nekretninu položenu u k. o. [katastarska općina] i označenu kao kat. čest. [katastarska čestica],na kojoj nekretnini se nalazi i zgrada koja predstavlja starinu tužitelja, a koju je on tijekom godina obnovio, a sporni dio nekretnine ujedno je omeđen i suhozidom. Kao vlasnik cijele nekretnine položene u k. o. [katastarska općina], upisane u zk uložak broj: [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica] vodi se tuženica. Tužitelj se, temeljem navedene činjenice, a sukladno odredbama članka 186a ZPP-a obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji zahtjev je ODO u Metkoviću, svojim dopisom broj: N-DO-16/2023 od 19. svibnja 2023. godine, odbilo, odnosno iskazalo kako ne nalaze osnova za sklapanje nagodbe, jer bi predmetna nekretnina bila upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske-javno vodno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem Hrvatskih voda, iako dio nekretnine predmet spora nema status vodnog dobra, niti se kao takvo koristi, a što će biti razvidno prilikom očevida suda na licu mjesta. Stoga su ostvareni zakonski uvjeti za podnošenje ove tužbe. Slijedom iznesenog, tužitelj je podnio ovu tužbu i predložio tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.
2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Nekretnina označena kao k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske - javno vodno dobro u općoj uporabi - pod upravljanjem Hrvatskih voda. Članak 12. Zakona o vodama (NN br. 66/19, 84/21, 47/23) određuje da je javno vodno dobro – javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu Republike Hrvatske, kao takvo je neotuđivo te na njemu druga osoba ne može steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo osim prava služnosti i prava građenja u skladu sa Zakonom o vodama, a pravni poslovi sklopljeni suprotno tome su ništetni. Javno vodno dobro u cijelosti je podvrgnuto posebnom stvarnopravnom režimu. Otuđenje ili prijenos prava vlasništva kod javnog vodnog dobra nije moguć. Izrijekom je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću ili na bilo koji drugi način. Moguće je jedino zasnivanje prava služnosti i prava građenja kao ograničenih stvarnih prava, ali samo uz uvjete i u postupku propisanom u Zakonu o vodama. Javno dobro u općoj uporabi, odnosno u konkretnom slučaju javno vodno dobro isključeno je iz pravnog prometa zbog odredbi o ništetnosti pravnih poslova kojima se raspolaže tim nekretninama i zabranom stjecanja prava vlasništva dosjelošću pa faktički uživa pravni status gotovo jednak onom koje ima res exta commercium, te kao takvo nije sposobno biti predmet spora u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Slijedom navedenoga, tužba u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena. S obzirom na to da je predmetna nekretnina, u odnosu na koju tužitelj traže utvrđenje prava vlasništva upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske - Hrvatske - javno vodno dobro u općoj uporabi - pod upravljanjem Hrvatskih voda iste imaju pravni interes da tužena uspije u ovoj parnici pa se predlaže sudu da pozove Hrvatske vode, Zagreb da stupe u parnicu kao umješač na strani tužene. Predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu, podredno odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženoj sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje teku od presuđenja pa do isplate.
3. Tužitelj je podneskom od 4. veljače 2025. (list 50-51 spisa) uredio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.
4. Izvedeni su dokazi uvidom u sve isprave priložene spisu: Ugovor o darovanju od 7. listopada 1980., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zahtjev za mirno rješenje spora od 27. ožujka 2023., Izvod iz katastarskog plana od 22. ožujka 2023., čitanjem zapisnika očevida lica mjesta od 13. svibnja 2024., uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Marka Vukše od 20. studenoga 2024., saslušanjem svjedoka LS, RS, NS, kao i saslušanjem tužitelja.
5. Ocjenjujući provedene dokaze zasebno i u međusobnoj povezanosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 57/11 – dalje: ZPP), sud je utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina], upisane u zk uložak broj: [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica], koji dio je u nalazu i mišljenju vještaka mjernika Marka Vukše dipl. ing. geod. od 20. studenog 2024. godine, u Prilogu 1. – Skici lica mjesta, označen likom A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,K,L,M,N,O,P,A, površine 1466 m[2] , sa zahtjevom za uknjižbu tog prava vlasništva.
7. Iz Ugovora o darovanju od 7. listopada 1980. koji je zaključen između tužitelja, njegovog brata i sestara te tužiteljevog pok. oca Šešelj H proizlazi da je tužiteljev otac još za života darovao svoju imovinu svojim nasljednicima.
8. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige, da je na predmetnoj čest. zem. tuženica upisana kao vlasnica – javno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem Hrvatskih voda.
9. Očevidom na licu mjesta, koji je obavljen dana 13. svibnja 2024. godine, utvrđeno je da se predmetna nekretnina nalazi južno od stare kamene kuće za koju tužitelj navodi da je u njegovom vlasništvu. Nekretnina je nepravilnog oblika, u cijelosti zarasla makijom, s nekoliko borova. Predmetna površina je dijelom omeđena suhozidom, a dijelom kamenim polama koje predstavljaju granicu posjeda. Na dijelu nekretnine se nalaze ostaci kamenog zida visine 1m, a tužitelj je naveo da je to bio tor za ovce. Tužitelj je naveo da se na jednom dijelu nekretnine nalaze ostaci guvna, s tim da je taj dio zarastao u makiju.
10. Iz nalaza i mišljenja vještaka Marka Vukše proizlazi da je Na Prilogu 1. - Skici lica mjesta prikazano stvarno stanje predmetne nekretnine na dan očevida. Predmetna nekretnina se nalazi južno od stare kamene kuće za koju tužitelj navodi da je u njegovom vlasništvu. Nekretnina je nepravilnog oblika, u cijelosti zarasla makijom, s nekoliko borova. Predmetna nekretnina je dijelom omeđena suhozidom, a dijelom kamenim polama koje predstavljaju granicu posjeda. Predmetna nekretnina označena je na Prilogu 1.- Skici lica mjesta likom A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, A, površine 1466 m² a dio je čestice zemlje [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina]. Na Prilogu 2. - Fotografijama lica mjesta vidi se predmetna nekretnina.
11. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Marka Vukše.
12. Sud je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje vještaka jer je isti dan određeno i jasno, prema pravilima struke, znanosti i iskustva.
13. Iz iskaza svjedoka RS proizlazi da mu je poznato koja je nekretnina predmet spora, jer je on vlasnik nekretnine koja graniči s ovom nekretninom. Sjeća se kao dijete da je obitelj tužitelja živjela u kući koja se i danas nalazi na istom mjestu. Zna da su se sjekla drva, čuvale ovce a u škrapama sadio kupus. Viđao je tužiteljevog oca V, a i tužitelja, da su sjekli drva, a viđao je i da je sestra tužiteljevog oca čuvala ovce koje su se zatvarale u tor. Tor se nalazio iznad kuće, a bilo je i guvno desno od tora. Postojao je i suhozid okolo nekretnine. Tužitelj je odavno na toj nekretnini otkako ga on zna, viđao je njega i ženu na toj nekretnini, a nije viđao nikoga drugoga iz obitelji. Tu nigdje ne postoji nikakav kanal niti prolazi voda. Hrvatske vode na ovom dijelu nemaju ništa, niti tu bilo što rade. T su na svojoj zemlji na način da su to naslijedili od majke njegovog oca, a to je davno bilo. Koliko zna to je bilo i prije tužitelja od njegove obitelji. Radi se o površini od najmanje 1 hektara, ali nije obraćao pažnju. Već je kazao da su bile škrape gdje bi se sadio kupus i luk. Bilo je i šipaka i smokava. Nije mu poznato da bi netko drugi od obitelji ŠS polagao pravo na ovu nekretninu osim tužitelja. Hrvatske vode planiraju raditi neku vodospremu, ali to je negdje oko 150-200 m iznad ovog terena. Vidio je ostatke obora za ovce kada je još bio dijete. Kad se guvno prestalo koristiti, nije mu poznato. Nije mu poznato zemljišnoknjižno stanje na tom području.
14. Iz iskaza svjedoka LS proizlazi da je kao dijete živio u blizini ove nekretnine, odnosno odmah ispod magistrale, jer je njegov otac 1957. kupio kuću gdje su stanovali sve do 1973. kada su preselili u [adresa]. Stoga mu je poznato jer je osobno viđao još tužiteljevog oca V kako je koristio šumu – gaj koji se nalazio uz kuću, a šuma je bila ograđena suhozidom na kojem bi bila drača jer su držali ovce. Nakon što su negdje oko 1979. prestali držati ovce, onda su njemu ustupili na korištenje i kuću i gaj. On je tada prekrio kuću jer se krov urušio pa je unutra držao koze koje je puštao na ispašu u taj gaj. Koze je držao sve do 1980. i neke godine kada su zabranili da se koze drže. Zna da je s lijeve strane nekretnine tužitelja bilo I dok su s desne strane bili Ž. Kada je nekretnina bila njemu ustupljena i dalje je viđao tužiteljevog oca kako bi sjekao šumu za ogrjev. Viđao je i tužiteljeve sestre i majku te tužiteljevog brata kojega su zvali M, koji je otišao živjeti u [adresa] i njegovi nasljednici se nikada nisu vratili živjeti na ovo područje. Zna da je postojao i tor, a desno prema magistrali je bilo guvno na kojem se vršla pšenica, a zna da bi se na guvnu previjavao suhi grah. Nitko nikada nije osporavao tužitelju niti polagao pravo na ovu nekretninu. Zna da je tužitelj obnovio i kuću, a nikoga iz njegove obitelji ne viđa da dolazi u ovaj gaj, jer su sestre umrle, a jedna je u Sloveniji. Misli da se radi o površini od 1500 do 2000 m[2] , ali ne može precizirati jer nije mjerio. Tu ne postoji nikakav kanal niti tu Hrvatske vode bilo šta imaju. Kada su to njima ŽS ustupili na korištenje oni su njima pomagali nositi drva koja su oni sjekli na nekretnini. Nitko treći nije polagao prava na ovu nekretninu. Koliko se sjeća bile su neke dvije masline, a što je bilo s njima ne zna. Postoje škrape, ali mu nije poznato što se u njima sadilo.
15. Svjedok NS je iskazao da mu je poznato koja je nekretnina predmet spora s obzirom da u neposrednoj blizini ispod magistrale ima svoju nekretninu. Sve dok magistrala nije prošla ovim predjelom 1965. i 1966. godine držale su se ovce, a nakon što je prošla magistrala i dalje se išlo na nekretninu jer su se održavale masline i brala su se drva. Osobno je viđao tužiteljevog ćaću i majku, pok. sestru i brata, dok nije otišao u Australiju, a nakon njih i tužitelja, kako održavaju masline te beru drva. Na nekretnini su bile masline, bajami, sijao se ječam i bilo je guvno gdje se vršio ječam, dok je iznad bila šuma. Postoje i dva suhozida koja su i zapravo predzide gdje su se zatvarale ovce. Zna da je s lijeve strane bilo Mušanovo, a s desne strane je, čini mu se, od Z. Nije nitko smetao tužiteljevu obitelj niti sprječavao u korištenju ove nekretnine. On je i prije dva dana prošao pored predmetne nekretnine. Nitko drugi iz tužiteljeve obitelji ne polaže pravo na predmetnu nekretninu, osim tužitelja. Živo se držalo još nekoliko godina nakon što je prošla magistrala, do 1967. ili 1968., a onda se preselilo ispod magistrale. Kamenolom se nalazi ispod te mu nije poznato da Hrvatske vode imaju nešto u blizini ove nekretnine, a kanal se nalazi na udaljenosti od pola kilometra. Nije viđao nikoga iz Hrvatskih šuma da bi obilazio ovu nekretninu niti pošumljavao, a zaraslo je zbog nekorištenja.
16. Tužitelj je u svome iskazu naveo da je njegov otac još za života 1980. podijelio svoju imovinu, odnosno darovao je njegovim sestrama te bratu i njemu, s tim da su sestre dobile manji broj čestica na drugim mjestima, dok su njegov sada pok. brat ŽS i on dobili najveći dio imovine. Njegov pok. brat ŽS je rođen 1940. i umro je u Australiji prije 7-8 godina. Kako je živio u [adresa], zadnjih 45 godina nije uopće dolazio u RH, tako da je on sporazumom prepustio njemu svu svoju imovinu. Njegov otac je umro 1984., a s obzirom da je za života podijelio svoju imovinu, od imovine je ostala kuća, koju ja naslijedila njihova majka, a koju je opet on naslijedio. Pored kuće su bile dvije masline koje su se obrađivale, sjekla su se drva, s desne strane od kuće je guvno čiji se ostaci i danas vide, a na kojem se vršlo žito, sočivica, parašin, bobica i sl. S lijeve strane je nekretnina RS, dok su s desne strane Ž, s tim da se između njihovih nekretnina nalaze suhozidi. Ti suhozidi su postojali još dok je on bio dijete, a i puno prije jer su to radili njegovi didovi. Svima je bilo poznato da je nekretnina u njihovom posjedu i nikada nitko nije tražio da ju napuste niti su šumari ikada obilazili ovu nekretninu. Pošto je to bilo njihovo oni su mogli sjeći šumu, a da nije bilo njihovo šumar bi odmah naplatio kaznu. Držali su ovce i dvije krave te su postojala i dva tora za ovce. Kad je prošla magistrala 1965. i 1966. godine, tada su prešli živjeti u [adresa], tako da su možda još dvije godine držali živo. Nekretninu trenutno koristi za sječu drva za ogrjev. Čuo je za projekt Hrvatskih voda i da imaju namjeru nešto praviti, ali to je udaljeno oko 400-500 m od ove nekretnine.
17. Sud je prihvatio iskaze svjedoka RS, NS i LS u dijelu u kojem isti u bitnom iskazuju da je predmetna nekretnina bila u posjedu tužiteljevog oca, koji je umro 1984., da su na toj nekretnini brali drva i održavali masline, da je bio tor i držalo se živo sve dok je prošla magistrala 1965. i 1966., da ih nitko nikada nije smetao u posjedu niti tražio da napuste isti te da je, nakon što je tužiteljev otac još za života podijelio imovinu svojim nasljednicima, predmetna nekretnina pripala tužitelju i njegovom pok. bratu ŽS, koji je rođen 1940. i koji je živio i umro u Australiji te svoju imovinu sporazumom prepustio tužitelju. Na predmetnoj nekretnini su i danas vidljivi ostaci tora i guvna na kojem se vršla pšenica i grah jer je iz iskaza svjedoka utvrđeno da se u škrapama sadio kupus i sijao ječam. Ostaci suhozida govore o dugotrajnosti posjeda tužitelja i njegovih prednika. Iskazi su dani određeno i jasno, bez proturječnosti, međusobno se nadopunjuju i potvrđuju i suglasni su rezultatima dokaznog postupka te su utvrđene činjenice relevantne za donošenje odluke.
18. S obzirom da se radi o nekretninama koje su upisane kako vlasništvo Republike Hrvatske, a koje su ranije bile u režimu društvenog vlasništva, trebalo je utvrditi jesu li na strani tužitelja, odnosno njegovih prednika, bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na navedenim nekretninama.
19. Odredbom st. 4. čl. 159. ZV-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.
20. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je isitnit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).
21. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („ Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.
22. Naime, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske (poljoprivredna zemljišta u bivšem društvenom vlasništvu), i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina unatrag od 1997. godine.
23. Spomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."
24. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U vremenu 1. siječnja 1997. nitko drugi osim tužitelja nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno takvo što ne proizlazi iz provedenih dokaza. Pritom se poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.
25. Iz provedenih dokaza, kao i tužiteljevog iskaza, je utvrđeno da je predmetna nekretnina omeđena suhozidom iz čega se zaključuje da se radi o dugogodišnjem posjedu, slijedom čega sud utvrđuje da je još otac tužitelja, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, dok je tužitelj to pravo stekao temeljem pravnog posla, ugovora o darovanju kojeg je sklopio sa svojim ocem, odnosno tužitelj je to pravo vlasništva nadalje stekao temeljem usmenog sporazuma sa svojim pok. bratom ŽS, koji je bio rođen 1940., a živio je i umro u Australiji. Prema tome, predmetna nekretnina je bila u posjedu tužitelja, a prije toga i njegova oca, svakako više od 40 godina tako da je protekao zakonski rok za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti.
26. Posebno se ističe kad tužitelj u ovom postupku i ne bi dokazao stjecanje prava vlasništva prije 1941. godine, tužitelj je pravo vlasništva stekao neprekinutim posjedom – dosjelošću po pravnom shvaćanju izloženo u više odluka Europskog suda za ljudska prava i VSRH, i to u razdoblju svakako od 1951. do 1991. kao pravno relevantnom razdoblju.
27. Bez obzira na činjenicu što je predmetna nekretnina uknjižena kao vlasništvo RH – javno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem Hrvatskih voda, iz provedenih dokaza, a posebno očevidom na licu mjesta je utvrđeno da je nekretnina u tužiteljevom posjedu, da ne postoji nikakav potok niti da bi Hrvatske vode nešto koristile na tom prostoru, a iz iskaza saslušanih svjedoka je utvrđeno da Hrvatske vode planiraju raditi neki projekt- vodospremu, a što je na udaljenosti, po tužiteljevom iskazu, 400-500 metara od ove nekretnine, a svakako iznad ove sporne nekretnine.
28. U skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem VSRH u odluci Rev-x-1075/12, dopušten je i određen zahtjev vlasničke zaštite kojim se faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno, skici vještaka mjernika, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite. Kod takvog pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten kasnije zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva.
29. Prema tome, tužitelj može zahtijevati utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine koji je grafički individualiziran i prikazan na skici lica mjesta vještaka mjernika, s tim da je tužitelj ovlašten tek na temelju ove presude i prijavnog lista, nakon što se provede parcelacija predmetnog zemljišta, izvršiti upis svog prava vlasništva.
30. Stoga je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja.
31. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na četiri (4) ročišta po ovlaštenom punomoćniku u iznosu od po 200,00 eura, trošak sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika, trošak vještačenja u iznosu od 650,00 eura, te trošak sudske pristojba za tužbu i presudu u iznosu od po 53,09 eura, odnosno, u ukupnom iznosu od 2.256,18 eura.
32. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 12. ožujka 2025.
S u t k i n j a:
Rajka Ćubela
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).
DNA:
1. VS, Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, e-Oglasna ploča
2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, e-Oglasna ploča
