Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-382/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po generalnom punomoćniku Ratku Žuriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Parteri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5251/2022-12 od 8. siječnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5251/2022-12 od 8. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 3. Ugovora o kreditu broj 160531209729 zaključenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„Za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama Banke i Zakonom o potrošačkom kreditiranju.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 564,61 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 25.01.2019., sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12. 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužiteljici ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.262,68 € sa zakonskim zateznim kamatama od 8. siječnja 2024. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 22. siječnja 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu da mu naknadi troškove parničnog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud grubo povrijedio odredbe parničnog postupka pri čemu ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a jer da prvostupanjski sud u postupku provedene dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo, što je rezultiralo nepravilnom i nezakonitom odlukom.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, a koju sud čini ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Člankom 8. ZPP-a propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

5.2. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je ocijenio provedene dokaze svakog zasebno i u njihovoj ukupnosti, te navedena bitna povreda na koju se poziva tuženik nije učinjena.

5.3. Temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedene bitne povrede, ocjena je ovog suda da iste nisu učinjene od strane prvostupanjskog suda.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba članka 7. točka 3. Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 31. svibnja 2006., a kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, a sve sukladno Odlukom o naknadama Banke i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Na temelju utvrđenja ništetnim navedene odredbe Ugovora traži se isplata plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 564,61 euro sa zakonskom zateznom kamatom od 25. siječnja 2019. do isplate.

6.1. Tuženik je u cijelosti osporio prije svega osnovu tužbenog zahtjeva, a sa osporavanjem osnove i visinu zahtjeva.

6.2. Prvostupanjski sud je nesporno utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj 160531209729 dana 31. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), a kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u visini od 991.000,00 kuna. U navedenom Ugovoru u članku 7. točka 3. propisano je da za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu i djelomičnu otplatu kredita, banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama Banke i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Nesporno je također da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit 25. siječnja 2019. te da joj je naplaćena izlazna naknada u iznosu od 564,61 euro.

6.3. Tužiteljica je u tužbi tvrdila da se o konkretnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ona sastavni dio tipskog ugovora i da je bila uvjet za sklapanje Ugovora.

6.4. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice i čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se o konkretnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ona sastavni dio tipskog ugovora. Tužiteljici da nije pojašnjeno što se podmiruje plaćanjem naknade i na što se navedeni iznos odnosi. Iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da se navedena naknada određuje jednostrano u skladu s Odlukom banke te da u Ugovoru nisu jasno definirani parametri za plaćanje navedene naknade.

6.5. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 49. stavak 1. i 2. te članak 50. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP), na članak 269. stavak 1. i članke 270. i 272. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) te je u konačnici zaključio da u smislu članka 269. i 272. ZOO-a ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita mora biti određena odnosno odrediva. Tuženik da nije dokazao da je odredba članka 7. točka 3. Ugovora o kreditu određena, odnosno odrediva, a isto tako da nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi. Iz Ugovora o kreditu da ne proizlazi da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora bila upoznata s odredbama Odluke o naknadama Banke, kao niti da joj je pri sklapanju Ugovora o kreditu bio uručen primjerak istih, a iz iskaza tužiteljice da proizlazi da na temelju onoga što je pisalo u Ugovoru o kreditu nije mogla predvidjeti, jer nije bio naveden iznos naknade, koliko bi ta naknada iznosila. Općenita formulacija glede naknade za prijevremenu otplatu da nije u skladu s načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, obzirom da je na temelju formulacije iz članka 7. točka 3. Ugovora o kreditu tužiteljica mogla znati samo da je u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali ne i kolika je visina te naknade. Ugovorna odredba da ne daje jasno definirane parametre na temelju kojih se određuje naknada, a koji bi bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču. Kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila niti određena, a niti odrediva, to da sadržaj navedene ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv.

6.6. Kako tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao te kako je bio dužan upoznati klijente s naknadama koje bi mogle imati utjecaj na visinu njihove obveze, jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača, a što u konkretnoj situaciji nije učinjeno obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, to da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja te je navedena odredba uzorkovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega ju prvostupanjski sud utvrđuje ništetnom.

6.7. Obzirom da je navedenu odredbu utvrdio ništetnom, to se prvostupanjski sud pozvao na posljedice ništetnosti iz članka 323. ZOO-a, odnosno na dužnost tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je primjenom članka 1111. stavak 1. ZOO-a tužiteljici dosudio iznos od 564,61 euro, koji iznos je ona platila prilikom prijevremene otplate kredita. Na dosuđeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata kako je to potraživala tužiteljica od 25. siječnja 2019. kao dana kada je navedena privremena naknada plaćena pa do isplate, a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

6.8. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. i članku 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.).

7. U svojoj žalbi tuženik prije svega inzistira na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna. Prvostupanjski sud da je trebao primijeniti članak 1024. ZOO-a koji propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti davatelja kredita i dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Naknada za prijevremenu otplatu kredita da ustvari predstavlja štetu koju trpi tuženik jer se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika jer prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok je u pasivi još uvijek upisana dugoročna obveza iz koje je financiran predmetni plasman za tužiteljicu. Takva operacija da se ne može izbjeći i da se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Ističe da je iz odnosa visine obračunate i naplaćene naknade i ukupnog iznosa na koji je sklopljen Ugovor o kreditu vidljivo da se radi o paušalnom iznosu koji je tuženik predvidio za pokriće faktičnog rizika prijevremene otplate i štete koja će izvjesno nastati s obzirom na generalnu nepredvidivost kretanja na tržištu. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita da je bilo dopušteno i zakonito. Tužiteljica da se obvezala kao korisnik kredita plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, pa prijevremenom otplatom tuženik trpi štetu. Isto tako, smatra da je teret dokazivanja da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže među strankama na tužiteljici, a da tužiteljica nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi potvrdila svoje navode iz tužbe. Navedena odredba da je bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Što se tiče visine naknade za prijevremenu otplatu, da je ona bila propisana u Tarifi za poslove s građanima, a koja je svima javno dostupna u skladu s čime je visina eventualne naknade za prijevremenu otplatu mogla i morala biti poznata tužiteljici kao savjesnoj i poštenoj stranci u obveznom odnosu.

8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci. Člankom 1024. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stavkom 3. i 4. navedenog članka predviđena je dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, a i propisana je zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

8.1. Tuženik u konkretnom slučaju tvrdi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja štetu koju on trpi zbog prijevremene otplate. Tuženik se pozvao na Tarifu za poslove s građanima i na Odluku o naknadama Banke, pri čemu izričito ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik ne objašnjava u čemu bi se sastojala stvarna šteta koju on trpi i zbog koje naplaćuje naknadu za prijevremenu otplatu kredita, već navodi kako je naknada ugovorena radi pokrivanja buduće štete koja ne predstavlja stvarnu štetu jer tuženik ničim ne dokazuje da je pretrpio štetu zbog prijevremene otplate kredita u utuženom iznosu, već sam navodi kako navedeni iznos predstavlja paušalni iznos koji je tuženik predvidio za pokriće faktičnog rizika prijevremene otplate i štete koja će izvjesno nastati s obzirom na generalnu nepredvidivost kretanja na tržištu. Interes tuženika je da korisnik kredita otplati kredit u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dakle, da plati kamate koje su obuhvaćene otplatnim planom i koje kamate predstavljaju zaradu tuženika. Otplatom kredita prije isteka vremena koje je ugovoreno tuženik u stvari gubi kamatu pa naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata, odnosno izmakle dobiti.

8.2. Takva odredba je suprotna odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO-a pa je i nepoštena, a pored toga o navedenoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije bila upoznata sa svim parametrima na temelju kojih se određuje naknada za prijevremeni raskid s obzirom da je ista određena u postotku u odnosu na neotplaćenu glavnicu u vrijeme prijevremene otplate kredita, kao što joj nije objašnjeno niti što se namiruje naknadom za prijevremenu otplatu kredita. Zbog toga je navedena odredba i po ocjeni ovog suda ništetna.

8.3. Kako visina naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporna, to je prvostupanjski sud pravilno na temelju utvrđenja ništetnosti članka 7. točka 3. Ugovora o kreditu naložio tuženiku da tužiteljici vrati iznos kojeg je platila po osnovu ništetne odredbe.

8.4. Pogrešan je stav tuženika da je teret dokazivanja da se o konkretnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na tužiteljici, već je teret dokazivanja upravo na tuženiku, kao što je na tuženiku i teret dokazivanja da navedeni iznos predstavlja stvarnu štetu koju tuženik trpi zbog privremene otplate kredita, a što također tuženik nije dokazao u prvostupanjskom postupku.

8.5. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a u odnosu na zahtjev potrošača temeljem te odredbe kao ništetne, stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama npr. Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. Naime, u tim odlukama izraženo je pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

8.6. Tuženik osporava odluku o naknadi parničnog troška samo u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari, dakle ne navodi konkretne razloge zbog kojih pobija navedenu odluku o trošku.

8.7. S obzirom na vrijeme kada je ovaj postupak započeo (7. listopada 2022.), drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kad se radi o odluci o naknadi parničnog troška pa kako nema konkretnih razloga za pobijanje tog dijela odluke, to ovaj sud smatra da je parnični trošak pravilno utvrđen.

9. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 12. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković