Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-753/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević, kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ismar Avdagić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog sud u Zagrebu poslovni broj 59 P-8472/2021-10 od 30. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana a djelomično uvažava pa se presuda Općinskog građanskog sud u Zagrebu poslovni broj 59 P-8472/2021-

10 od 30. prosinca 2022.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV., V., VI., VII i VIII. izreke b) preinačuje u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos od 1.516,89 kuna / 201,33 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tako da se zahtjev tužitelja za ovaj iznos skupa sa zatraženim kamatama odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu 755924 od 18. siječnja 2005. zaključenog između tužitelja RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595 (dalje: Ugovor o kreditu), u dijelu čl. 2.1. koji glasi: “... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ te u dijelu čl. 2.4. koji glasi: “Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, isplatiti tužitelju RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.516,89 kn / 201,33 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 16,97 kn od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 16,48 kn od 02.05.2008. do isplate

- na iznos od 16,31 kn od 02.06.2008. do isplate

- na iznos od 16,54 kn od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 16,18 kn od 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 16,23 kn od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 16,52 kn od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 17,89 kn od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 16,87 kn od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 24,00 kn od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 24,21 kn od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 24,36 kn od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 24,09 kn od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 24,03 kn od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 23,70 kn od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 23,29 kn od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 23,43 kn od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 23,64 kn od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 33,84 kn od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 33,77 kn od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 34,31 kn od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 34,79 kn od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 35,15 kn od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 35,07 kn od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 35,96 kn od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 35,69 kn od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 36,16 kn od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 38,41 kn od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 37,86 kn od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 39,78 kn od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 38,81 kn od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 37,93 kn od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 40,44 kn od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 41,80 kn od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 40,56 kn od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 40,71 kn od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 40,16 kn od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 40,79 kn od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 42,76 kn od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 43,29 kn od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 46,55 kn od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 45,52 kn od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 43,49 kn od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 43,53 kn od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 43,36 kn od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 44,28 kn od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 47,38 kn od 01.02.2012. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu čl. 1. koji glasi: „...u iznosu CHF 16.912,00 CHF (šensaesttisućadevetstodvanaest) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate.“ te u dijelu čl. 8. koji glasi: „...u iznosu CHF 245,44 (dvjestočetrdesetpet i 44/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, isplatiti tužitelju SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.346,43 kn / 842,32 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 17,17 kn od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 34,58 kn od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 45,25 kn od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 53,08 kn od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 39,07 kn od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 36,00 kn od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 19,51 kn od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 5,64 kn od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 16,36 kn od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 4,17 kn od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 1,64 kn od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 20,71 kn od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 37,74 kn od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 50,75 kn od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 47,61 kn od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 79,39 kn od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 69,67 kn od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 86,29 kn od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 165,91 kn od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 146,47 kn od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 214,41 kn od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 179,93 kn od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 149,00 kn od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 237,78 kn od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 285,69 kn od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 241,85 kn od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 247,23 kn od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 227,91 kn od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 250,05 kn od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 319,88 kn od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 338,46 kn od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 453,81 kn od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 417,39 kn od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 345,55 kn od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 347,09 kn od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 340,93 kn od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 373,55 kn od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 381,07 kn od 01.02.2012. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno - kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

VI. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, isplatiti tužitelju SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.150,39 kn / 152,68 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, naknaditi tužitelju SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 6.225,00 kn / 826,20 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Nova hrvatska banka d.d., za isplatu troška parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn / 746,57 EUR.".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 755924 od 18. siječnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i Volksbank d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezano za švicarski franak, sa tim da je ništetna odredba članka 6. točka 1. ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade od 1,40 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te posljedično navedeno zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa kamata kao i iznosa pretplaćeno na ime naknade i obrade zahtjeva i administraciju kredita.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 755924 od 18. siječnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos 16.912,00 CHF,

-da iz odredbe čl. 2.1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,80 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Odredbom čl. 2.4. Ugovora o kreditu propisano je da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora,

- iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 16.912,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate. Iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća,

- iz odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,40% od iznosa kredita, minimalno 500 kn, a koji iznos se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj,

- u svrhu utvrđenja pregovaranja s tuženikom i svih okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. U svom iskazu tužitelj navodi kako je otišao u autosalon i izabrao auto koji je htio kupiti. Sve su pripremili u autosalonu. U autosalonu nije imao s kim pregovarati o ugovoru. Dobio je gotov ugovor. U banci nikad nije bio. S gotovim ugovorima je otišao kod javnog bilježnika. Išao je sam. Kod javnog bilježnika mu nitko ništa nije govorio ili ga upozoravao u vezi sa sadržajem ugovora. Pročitao je ugovor. Više se ne sjeća da li je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o tome mu u autosalonu ništa nisu govorili. Uočio je da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. U autosalonu su mu rekli da je to najpovoljnija opcija. Nisu mu nudili druge kredite. Rekli su mu da će biti naplaćena jednokratna naknada iz kredita. Nisu mu rekli u koju svrhu se naplaćuje ta naknada. Nisu mu slali obavijesti o promjenama kamatnih stopa. Kredit je u cijelosti otplatio. Automobil je koristio u privatne svrhe, za sebe,

- tuženik nije osporio visinu tražbine tužitelja, ali je prigovorio metodi izračuna jer smatra da tužitelj nije ugovorio fiksnu kamatnu stopu. Na takve navode tuženika valja reći kako su tužitelj i tuženik na dan sklapanja Ugovora o kreditu izričito naveli da kamatna stopa iznosi 5,80%, a da je iznos kredita kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa po srednjem tečaju tuženika na dan isplate te se tako utvrđena kamatna stopa i tečaj imaju smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenim (tako i VSRH u odluci Revt-249/14).

8.1. Temeljem naprijed navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe o dijelu kojim je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i ništetnosti odredbi koji se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i administracije kredita, a da prije zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpuno obavijesti.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

9.1. Sporno je i jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je u točci 3. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade od 1,40% od iznosa kredita, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

9.2 Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužiteljiu stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

10.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a upravo takav zaključak prvostupanjski sud daje i nakon analize iskaza tužiteljice. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

11.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na nakenadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

11.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužitelja.

12. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

13.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/svibnja , 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen.

13.2. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“.

14. Tuženik nije osporio visinu tražbine tužitelja, ali je prigovorio metodi izračuna jer smatra da tužitelj nije ugovorio fiksnu kamatnu stopu. Na takve navode tuženika valja reći kako su tužitelj i tuženik na dan sklapanja Ugovora o kreditu izričito naveli da kamatna stopa iznosi 5,80%, a da je iznos kredita kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa po srednjem tečaju tuženika na dan isplate te se tako utvrđena kamatna stopa i tečaj imaju smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenim (tako i VSRH u odluci Revt-249/14).

15. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji prigovor prvostupanjski sud nije u potpunosti pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

15.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

15.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 28. srpnja 2021., tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom predmetu (28.07.2021.) protekao petogodišnji zastarni rok, dok tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 28. srpnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u djelomično osnovani.

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

17. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Nadalje, pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 6.1 ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,40 % od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,40 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je to odredbu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj.

18.1. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

18.2. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 6.1 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne.

18.3. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,40 % iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi članka 3. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18.4. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kreditai slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, pa je pravilčno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu te naknade.

18.5. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare u pogledu ovog vida potraživanja. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

18.6. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također prvostupanjski sud utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,40 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

19. S obzirom da je dijelom preinačena prvostupanjska presuda, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je odlučiti i o visini troška postupka.

20. Naime, odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, propisano je da sud s obzirom na postignuti uspjeh dosuđuje strankama u parnici troškove. U konkretnom slučaju tužitelj je djelomično uspio u parnici obzirom na kvalitativni i kvantitavni uspjeh. Odredba članka 154. stavak 5. ZPP-a daje sudovima stanovitu diskreciju u pogledu donošenja odluke o parničnom trošku u slučajevima djelomičnog uspjeha, o čemu je i riječ u konkretnom slučaju. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i visinom tužbenog zahtjeva kao u konkretnom slučaju. No, uzimajući u obzir broj ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima koji su odvjetnici, podneske koje su stranke sastavljale, troškove stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, uspjeh stranaka u postupku kako kvalitativni (s obzirom na osnov), tako i kvantitativni (s obzirom na visinu), ovaj drugostupanjski sud smatra kako je zakonito primijeniti materijalno pravo i odlučiti da tuženik u cijelosti snosi parnične troškove u smislu odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, tim više što tužena određeno i ne pobija odluku o trošku postupka, a u toj odluci na pravilnu primjenu materijalnog prava drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

21. Slijedom svega naprijed obrazloženog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 368. stavaka 1. ZPP-a., čime je odlučeno kao u točki I. a.,izreke, a djelomično uvažiti kao osnovanu i preinačiti u pobijanom djelu kako je to odlučeno pod točkom I. b. izreke a sve na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Splitu, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević