Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

Poslovni broj: P-413/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici po sutkinji toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnici Aniti Marković kao preuzimatelju odvjetničke pisarnice odvjetnice Marije Štriterski iz Garešnice, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave dana 03. veljače 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene Republike Hrvatske, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se da je tužitelj NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] -oranica šanac sa 1152 čhv., i kčbr. [katastarska čestica]- oranica šanac sa 1152 čhv., koje su u zemljišnim knjigama upisane na imenu Republike Hrvatske, što je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA OIB: 52634238587 zastupana po ODO u Bjelovaru dužna tužitelju priznati i trpjeti zemljišnoknjižnu provedbu.“

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.392,14 € zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava od dana donošenja ove odluke odnosno dana 12.03.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio je kod ovoga suda 06.05.2024. tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva, na nekretnini pobliže opisanoj u izreci ove odluke.

2. U tužbi se navodi, da je na nekretninama upisanim u zk. ul. broj [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] —oranica šanac sa 1152 čhv., i kčbr. [katastarska čestica]-oranica šanac sa 1152 čhv., kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana Republika Hrvatska, a prema stanju zemljišne knjige kod Odjela za katastar nekretnina Garešnica predmetne nekretnine su također upisane kao posjed Republike Hrvatske u posjedovnom listu 233 K. O. [katastarska općina]. Predmetne nekretnine tužitelj je kupio od izvanknjižnog vlasnika FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 12. siječnja 2024. godine, isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti i stupio u posjed istih. DE predmetne je nekretnine samostalno uživao i posjedovao od 1985. godine kada je iste stekao darovanjem od svoje majke CE rođ. Đ, a CE zajedno sa svojim suprugom, tj. ocem FE koji se zvao ZE, N, a umro je 1983. godine, je te nekretnine kupio sa svojom suprugom CE 1955. godine od obitelji HE i nikada nitko tužitelju ni njegovim prednicima nije priječio uživanje i posjedovanje tih nekretnina. Dakle CE i ZE predmetne nekretnine samostalno i nesmetano su uživali od 1955. godine kada su ih kupili od HE, time da su isplatili kupoprodajnu cijenu i stupili u posjed tih nekretnina i zajednički ih uživali sve do smrti Juretić Zdravka 1983. godine, a nakon njegove smrti te je nekretnine uživala CE koja je kao supruga naslijedila LE, a nakon toga je 1985. godine te nekretnine darovala svom sinu FE sa kojim je živjela i koji ju je uzdržavao i o njoj brinuo do kraja života, tj. sve do njezine smrti 2005. godine. DE je predmetne nekretnine imao prijavljene u sklopu svog OPG-a Josip Juretić, [adresa], kod Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, te je od tih nekretnina ostvarivao i poticaj i nikada nitko FE ni njegovim prednicima nije priječio uživanje i posjedovanje tih nekretnina, niti si na istima svojatao vlasnička ili kakova druga prava i nikada od 1955. godine nisu u posjedu bile druge fizičke osobe osim CE, ZE i FE iz [adresa], a Općina Garešnica ili neka pravna osoba za vrijeme sistema društvenog vlasništva, a kasnije ni Republika Hrvatska nisu bile u posjedu predmetnih nekretnina. Tužitelj je zakonit, istinit i savjestan posjednik, te ispunjava zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te zakonskim propisima koji su bili na snazi od 1955. godine. Radi mirnog rješenja spora tužitelj se je obratio tuženiku svojom zamolbom od 01. veljače 2024. godine, te je očitovanjem ODO u Bjelovaru broj N-DO-14/2024-8 od 28. ožujka 2024. godine odbijen sa svojim zahtjevom za mirno rješenje spora, zbog čega je prisiljen podnijeti ovu tužbu. Predlaže se sudu presudom tužitelja utvrditi vlasnikom sve kako je pobliže označeno u izreci odluke.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti. Tuženik osporava da bi se tužitelj sa svojim prednicima nalazio u posjedu čkbr. [katastarska čestica] upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 1955. godine i da bi prednici tužitelja predmetne nekretnine kupili od obitelji HE. Također tuženik osporava, da su tuženik i njegovi pravni prednici pošteni posjednici predmetnih nekretnina i da je njihov posjed zakonit. Naime čkbr. [katastarska čestica] upisana u k. o. [katastarska općina] prenesena je u društveno vlasništvo sa F i HE te SE iz Kapelice temeljem rješenja Skupštine općine Garešnica od 01. prosinca 1972. Također čkbr. [katastarska čestica] prenesena je u društveno vlasništvo temeljem rješenja Skupštine općine Garešnica od 26. siječnja 1981. Nakon izvršenog prijenosa u društveno vlasništvo, koje je provedeno i u zemljišnim knjigama i u katastru zemljišta, njihovi dotadašnji vlasnici i posjednici, ukoliko su iste i nastavili posjedovati, prestali su biti pošteni posjednici tih nekretnina, odnosno postali su nepošteni, jer su dostavom predmetnih rješenja saznali da više nemaju pravo na posjed tih nekretnina. Samim time eventualnim nastavkom posjedovanja predmetnih nekretnina nakon obitelji SE, od strane tužitelja i njegovih prednika, posjed tužitelja i njegovih prednika nije postao pošten, već su tužitelj i njegovi prednici također nepošteni posjednici. Također iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. siječnja 2022. vidljivo je, da prodavatelj DE u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik nekretnina, već da je to Republika Hrvatska, te je tužitelj to znao, tako da i zbog toga njegov posjed nije pošten. Pored navedenog, navedeni ugovor ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama te posjed tužitelja nije ni zakonit. Eventualno ostvarivanje prava na poljoprivredne poticaje za predmetne nekretnine od strane DE nije nikakav dokaz o njegovom vlasništvu tim nekretninama, jer dokaz o pravu vlasništva (ono što se u smislu zakona smatra dokazom, dakle zk. izvadak s upisanim vlasnikom) nije uvjet za ostvarivanje prava na poticaje. Slijedom navedenog tužitelj sa svojim prednicima ne nalazi se u poštenom ni zakonitom posjedu spornih nekretnina te dosjelošću nije mogao steći pravo vlasništva na istima te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U postupku izvođenja dokaza sud je saslušao svjedoke FE, ĐEIU i GE te tužitelja. Izvršen je uvid u dokumentaciju koju čine: zk. izvadak, izvod iz katastarskog plana, Ugovor o kupoprodaji nekretnina, povijest promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar nekretnina Garešnica, privremeno porezno rješenje, zamolba za mirno rješenje spora, zahtjev za potporu za 2023. godinu Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, očitovanje ODO u Bjelovaru broj N-DO-14/2024-8 (list 5-30), povijesni zk. izvaci, rješenje Skupštine općine Garešnica od 01. prosinca 1972. i 26. siječnja 1981., rješenje općine Garešnica od 29. siječnja 1990 povijesni zk. izvadak, kupoprodajni ugovor od 20.10.1964. (list 36-103)., arhivski izvadak iz zemljišne knjige (list 161-200). Sud nije provodio identifikaciju predmetnih nekretnina i geodetsko vještačenje, jer je isto ocjenjeno nepotrebnim, a nakon što su saslušani svjedoci i tužitelj, a imajući u vidu i da punomoćnici stranaka također isto nisu smatrali potrebnim.

5. Na temelju provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja, odlučeno je kao u izreci ove odluke odnosno usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Među strankama nije bilo sporno, da se u zemljišnim knjigama vlasnikom predmetne nekretnine vodi upisana Republika Hrvatska te da je ista ujedno upisana i posjednikom. Iz povijesti promjena na predmetnim nekretnina u katastru (list 8) proizlazi da su se predmetna nekretnina čkbr. [katastarska čestica] oranica od 1978, vodila na Bočkaj Đuri, Jozinom, a čkbr. [katastarska čestica] na Općini Garešnica do 1980. kada je čkbr. [katastarska čestica] upisana na posjednika Skupštinu Općine Garešnica. Od 1984. predmetne nekretnine upisane su na PIK Garešnica do 1997. kada su upisane na posjednika „Ratarstvo“ Garešnica, te je takovo stanje bilo i na dan izdavanja podataka 23.11.2023. Iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi, da se predmetne nekretnine stvarno nalaze u posjedu tužitelja, koji ih je kupio od FE, a koji se pak u posjedu istih nalazio u vrijeme prodaje, a iste je obrađivao zajedno sa još drugim nekretninama koje se nalaze do istih, kao cjelinu. Svjedok DE je iskazao, da je on te nekretnine nastavio posjedovati nakon smrti svoga oca LE koji ih je kupio još 50-tih ili 60-tih godina prošlog stoljeća od obitelji SE. Ranije su iste bile livade, a sada su oranica. Svjedok PE iskazao je da se DE u vrijeme prodaje predmetnih nekretnina nalazio u njihovu posjedu sigurno 20 godina, te mu je on osobno išao i pomagati u obradi istih. Iste predstavljaju cjelinu sa čkbr. [katastarska čestica], koje je također DE prodao tužitelju. Svjedok BE star 60 godina, izjavio je, da od kako se sjeća predmetne nekretnini je posjedovao ZE, a poslije njega DE. Svjedok ME je još sa svojim roditeljima i djedom odlazio do zemlje koja se nalazi nasuprot i u blizini predmetne zemlje, pa zna da ju je obrađivao ZE, a iza njega DE. Saslušani svjedoci nemaju saznanja da bi LE niti FE, kao niti tužitelju ikada itko osporavao pravo na predmetne nekretnine. Iz Ugovora o kupoprodaji od 12.01.2024. (list 15-16) proizlazi da je DE predmetne nekretnine prodao kao svoje izvanknjižno vlasništvo. Imajući u vidu, da se DE u vrijeme prodaje predmetnih nekretnina nalazio u samostalnom i neprekidnom posjedu sa svojim prednikom ocem ŽE, još od najranije 50- tih godina, a najkasnije 60-tih godina prošlog stoljeća, te nije utvrđeno da bi im itko ikada osporavao pravo na predmetne nekretnine, imajući u vidu vrlo dugo vremensko razdoblje posjedovanja do prodaje istih tužitelju (2024.), sud smatra da nije oborena presumcija iz čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i dr. stvarnim pravima o poštenju posjeda, te se isti trebaju smatrati poštenim posjednicima.

7. Obzirom je 1960. na snazi je bio Opći građanski zakonik prema odredbama Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine, a isti se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, koji je stupio na snagu tek 01. rujna 1980., do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosnima, pravni prednici tužitelja su pošteno i neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu već minimalno 20 godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine izneseno je pravno shvaćanje: "kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96,68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." Navedeno je potvrđeno i u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 329/2017 od 22. prosinca 2020. godine. Sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1472. GZ–a kojim je određeno da proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287.289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na spomenutim stvarima, izvršavanih i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava spomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina. Dakle, na dan 01. rujna 1980. godine, proteklo je pošteno posjedovanje od 20 godina, a kada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO). Načelni stav je zauzet na XXIII. Zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. prosinca 1983. godine kojim je određeno da se ZOVO primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli rokovi propisani ranije važećim zakonom. Kod toga, primjena novog zakona dolazi u obzir na način, da kada je ZOVO-om propisan kraći rok, a stupanjem na snagu zakona je preostalo kraće vrijeme od zakonom propisanog, rok istječe po proteku vremena određenog ranijim zakonom. Ako je od tog roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od predviđenog u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu. Prema gore navedenom načelnom stavu, a budući da rok dosjedanja primjenom citiranog paragrafa OGZ-a nije istekao, a da je rok dosjedanja sukladno članku 28. ZOVO-a iznosio 10 godina za kvalificirani posjed, a 20 godina za nekvalificirani posjed (samo pretpostavka savjesnosti odnosno poštenja), rok dosjedanja tužiteljevim prednicima protekao je prema OGZ-u (sa navršenih punih 40 godina poštenog posjedovanja) dakle (2000.), time da je člankom 29. ZOVO bilo propisano, da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, no ta zakonska odredba bila je na snazi do 1991. godine kada je brisana Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine RH br . 53/91 od 08. listopada 1991. godine) koji Zakon je stupio na snagu danom objave u Narodnim novinama dakle na dan 08. listopada 1991. godine, pa se dakle moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na nekretninama u društvenom vlasništvu, a člankom 30. ZOVO-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunavalo se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani, odnosno nekvalificirani posjednici. Dakle, u vrijeme prodaje predmetnih nekretnina tužitelju 2024. DE je već temeljem dosjelosti imao stečeno pravo vlasništvo, pa je mogao prodati predmetne nekretnine tužitelju, a tužitelj iste steći u vlasništvo, smatrajući se poštenim posjednikom, jer je nastavljen posjed osobe koja se smatra poštenim posjednikom, sve, jer se pravo tužitelja ne suprotstavlja privatnom interesu trećih osoba. Tužitelj se obzirom na utvrđenja, da se njegov prednik DE sa svojim ocem ŽE nalazio u dugogodišnjem samostalnom i neprekidnom te poštenom posjedu, treba smatrati poštenim posjednikom, neovisno o tome što je uvidom u zemljišne knjige i katastar prije kupnje utvrdio, da se predmetne nekretnine nisu vodile na FE, već na tuženiku, jer je stvarno stanje istome prezentirano po prodavatelju te je i uneseno u Ugovor o kupoprodaji, a odgovara stanju utvrđenom u dokaznom postupku provedenom u ovome predmetu, a koje je izloženo u obrazloženju ove presude pod toč. 6. i 7. Sud je stoga tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama pobliže označenim u točki I izreke ove odluke ocijenio osnovanim, te ga usvojio.

8. Tužitelj je uspio u predmetnoj parnici te ima pravo na naknadu parničnih troškova sve sukladno čl. 154 .st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Opravdan parnični trošak tužitelja čini nagrada punomoćniku tužitelja za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 200,00 €, za sastav tužbe 200,00 €, za zastupanje na 2 raspravna ročišta 200,00 € po ročištu, za sastav jednog obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 €, za pribavu zemljišnoknjižnog izvatka 50,00 €. Obračunati PDV na priznate nagrade iznosi 262,50 €. Sudska pristojba na tužbu 26,55 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 53,09 € ulazi u opravdan parnični trošak tužitelja. Dakle, tuženik je dužan tužitelju na ime parničnog troška naknaditi iznos od 1.392,14 €.

U Garešnici, 12. ožujka 2025.

S U T K I N J A

Dajana Gabud Jandoš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnica Anita Marković kao preuzimatelj odvjetničke pisarnice odvjetnice Marije

Štriterski iz Garešnice

2. Općinsko državno odvjetništvo Bjelovar, na broj P-DO-75/2024