Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1376/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lani Putrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Skočibušiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Marcotulli & partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, broj P-2046/2019 od 20. srpnja 2023., dana 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, broj P-2046/2019 od 20. srpnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.029,44 EUR/7.756,32 kn koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 23. ožujka 2007., sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa anuiteta, pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.583,91 EUR/11.933,97 kn sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud svojom presudom preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Nesporno je da su stranke 23. ožujka 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 9012359783 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 21.392,45 CHF na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice i da je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10%, kao i da se redovna kamatna stopa dva puta mijenjala na više od početno ugovorene, a da je kredit otplaćen 4. travnja 2014.

6. Sporno je ima li se tužitelj pravo pozivati se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da je tužitelj bio upoznat da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

7. Prvostupanjski sud ističe da je da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku (NN br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim.

8. U pogledu primjene materijalnog prava prvostupanjski sud navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi bio ZZP/03 koji je u odredbi čl. 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe. Analizom iskaza tužitelja te prethodno navedenih isprava prvostupanjski sud nalazi nesporno utvrđenim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud na prednju okolnost u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome nije moglo biti poznato na koji će način i u kojim okolnostima tuženica mijenjati odluku o visini kamatne stope niti je istome, iako su mu i dostavljene obavijesti o promjeni, pojašnjeni razlozi donošenja takve odluke. Pri tome nije od utjecaja niti pozivanje tuženice na Opće uvjete poslovanja. Činjenica je da tuženica u skladu s citiranom odredbom ZZP može dokazivati da se o odredbi koja se odnosi na promjenu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, međutim na prednju okolnost nije proveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (tuženica je na ročištu održanom 1. rujna 2020. odustala od dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara).

9. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu 1.029,44 EUR/7.756,32 kn, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos, s obrazloženjem da je tuženica dužna vratiti tužitelju sve ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer je tuženica na temelju istih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 13. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženica opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., zatim da je trebalo provesti dopunsko vještačenje kako bi vještak utvrdio kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, međutim ističe da je sud takav prijedlog tuženice odbio, pri čemu je obrazloženje o navedenom u potpunosti izostalo. Ustraje na prigovoru zastare, a žalbenim navodima osporava i primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka odmjerene na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 126/2022; dalje Tarifa). Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

12. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi se na potraživanje u novcu u iznosu od 1.029,44 EUR/7.756,32 kn, pa se u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP radi o sporu male vrijednosti.

13.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbi čl. 467. st. 1. i čl. 365. st. 2. ZPP.

13.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13.3. Nadalje, u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP ovaj sud nije ispitivao pobijanu presudu u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, koja ne može biti žalbeni razlog u sporu male vrijednosti.

13.4. Načelno se tuženici ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

13.5. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost proveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (tuženica je na ročištu održanom 1. rujna 2020. odustala od dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara), tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

14.1. U odnosu na primjenu materijalnog prava na žalbene navode tuženice valja ukazati da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

14.2. U odnosu na navode tuženice da je promašeno pozivanje na utvrđenje ništetnosti jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

15. U odnosu na navode tuženice da je kamatnu stopu trebalo utvrditi obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., izrazio pravno shvaćanje, koje je reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5179/2022 i U-III-4136/2024 od 12. studenoga 2024., da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

16.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, kojeg tuženica ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

16.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

16.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

16. 4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužitelja u odnosu na ništetnu odredbu o promjenama kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženice glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

17. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., iz kojih proizlazi da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).

18. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženice potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

19. Tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 12. ožujka 2025.

Sutkinja

Lana Putrić