Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1456/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici KI, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-200/2023-11 od 2. rujna 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-
200/2023-11 od 2. rujna 2024.:
- potvrđuje u točki I. izreke i u točki II. izreke za iznos od 312,50 EUR (slovima: tristo dvanaest eura i pedeset centi),
- preinačuje u točki II. izreke za iznos od 264,04 EUR (slovima: dvjesto šezdeset četiri eura i četiri centa) tako da se rješava:
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 264,04 EUR (slovima: dvjesto šezdeset četiri eura i četiri centa).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, koji glasi:
"Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33 , OIB: 26187994862 , da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 10.763,09 eura sa zateznom kamatom od 25.09.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana".
II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tuženoj CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33 , OIB: 26187994862, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od iznos od 577,04 eura (slovima: petsto sedamdeset sedam eura i četiri centa),u roku 15 dana.“
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 10. rujna 2024. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da ukine prvostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije dan.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Temeljem članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, a povodom žalbi stranaka, pazi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
5.1. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedeno ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
6. Tužitelj je tužbom tražio naknadu štete u visini obiteljske mirovine koju je isplatio ŠI u vremenskom periodu od 1. prosinca 2020. do 31. kolovoza 2023. s obzirom da je suprug ŠI, EI, smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 18. travnja 1980. i za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženika. Tužitelj svoj zahtjev temelji na članku 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.; dalje: ZMO).
6.1. Tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, podredno i visinu, imajući u vidu činjenicu da je osiguranik tužitelja pok. EI rođen **.**.1932. te bi isti s navršenih 65 godina, odnosno 24. travnja 1997. postao korisnikom starosne mirovine, pa da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetnog događaja, nakon 24. travnja 1997. bio u obvezi EI isplatiti starosnu mirovinu. Ocjenjuje kako bi tužitelj imao pravo na razmjerni dio naknade štete samo ako bi se utvrdilo da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti osiguraniku u istom tom razdoblju. Ukazuje da u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.; dalje: ZOOP).
6.2. Prvostupanjski sud je zaključio da se na konkretni spor treba primijeniti članak 27. ZOOP-a jer da isti predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju. Pri tome se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 954/2022-2 od 25. siječnja 2023. u kojoj je riješeno pitanje koji se u konkretnim situacijama zakon primjenjuje, odnosno dali ZOOP ili ZMO.
6.3. Primjenjujući članak 27. ZOOP-a, prvostupanjski sud navodi da kada se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine kao što je propisano u članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 18. travnja 1980.
6.4. Tužitelj da bi imao pravo na naknadu stvarne štete koja u smislu članka 27. stavak 1. ZOOP-a predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
6.5. U konačnici odluka je donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja jer da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno visinu štete koja bi bila obračunata primjenom članka 27. stavak 3. ZOOP-a, a teret dokaza da je na tužitelju. Zbog toga je odbio tužbeni zahtjev.
6.6. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a visina je odmjerena prema vrijednosti predmeta spora uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa).
7. Tužitelj je žalbu podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava te ističe da za utvrđivanje osnove i visine štete treba primijeniti ZMO koji definira stvarnu štetu kao novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, a ne ZOOP. Isto tako, navodi da se odredba članka 27. stavak 3. ZOOP-a ne može primijeniti jer je ista nejasna i proturječna drugim odredbama ZOOP-a i samoj sebi pa kao takva je neprimjenjiva jer da obiteljska mirovina nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu pa proizlazi da tužitelj nikad u slučajevima kao što je konkretan ne bi imao pravo na naknadu štete.
7.1. O tome koji se zakon primjenjuje, da li ZOOP ili ZMO, pravno shvaćanje zauzeto je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako je u odluci broj Revx- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. navedeno da u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine je mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama tog suda, npr. Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/22 od 3. studenog 2022., Rev-866/2022 od 30. kolovoza 2022. i Rev-469/2022 od 16. svibnja 2023. Kako je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, isto je primjenjivo i u ovom predmetu.
7.2. Po ocjeni ovog suda, a prema članku 27. stavak 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pri tome se tuženik kao osiguratelj štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao sam štetnik. Obveza društva za osiguranje regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg je i zaključen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog zakona i njima preuzetih ugovornih obveza.
7.3. Prema navedenom članku obveza društva za osiguranje postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-u bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Kako u konkretnom predmetu nema dokaza o tome da postoji razlika između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranik tužitelja EI smrtno stradao zbog ozljede na radu, to je pravilno primijenjen članak 27. stavak 1. i 3. ZOOP-a kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
7.4. Tužitelj također smatra da je teret dokazivanja da zahtijevani iznos naknade štete ne predstavlja stvarnu štetu u smislu članka 27. ZOOP-a, iako u osnovi osporava bilo kakovu primjenu navedenog Zakona, na tuženiku, a ne na tužitelju.
7.5. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je upravo tužitelj trebao dokazati kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva, a pored toga treba reći da sam tužitelj navodi kako u slučaju primjene članka 27. stavak 3. ZOOP-a ne bi postojala razlika između obiteljske mirovine i invalidske mirovine koju bi osiguranik tužitelja primio u slučaju povrede na radu, odnosno da je obiteljska mirovina manja od invalidske mirovine koju bi osiguranik tužitelja primio u slučaju povrede na radu, pa stoga u tom pravcu i nije trebalo provoditi bilo kakve dokaze.
7.6. Zbog toga je ovaj sud potvrdio pobijanu odluku u točki I. izreke primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
8. Tužitelj osporava i odluku o naknadi parničnog troška koja je sadržana u točki II. izreke pobijane presude jer da odluka o naknadi parničnog troška nije pravilna s obzirom da je prvostupanjski sud tužitelju priznao i trošak za sastav podneska od 18. lipnja 2024.
8.1. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, s obzirom da tužitelj konkretno osporava i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, treba reći da je u tom dijelu žalba tužitelja djelomično osnovana.
8.2. Polazeći od vrijednosti predmeta spora i troškovnika postavljenog od strane tuženika, te primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a prvostupanjski sud je tuženiku priznao trošak u visini nagrade za rad njegovog punomoćnika po Tbr. 8.1. Tarife za sastav podneska od 18. lipnja 2024. iznos od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu održanom 24. srpnja 2024. po Tbr. 9.1. Tarife 200,00 eura, iznos PDV-a od 25%, što iznosi 100,00 eura, te trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 77,04 eura.
8.3. Po ocjeni ovog suda, pravilno tužitelj ukazuje na to da se za podnesak od 18. lipnja 2024. nije trebao priznati puni iznos nagrade jer se radi o podnesku kojim je tužitelj iznosio svoje stavove u pogledu primjene odredaba ZOOP-a, odnosno ZMO-a, dakle radi se o iznošenju mišljenja o primjeni materijalnog prava, pa se taj podnesak ne može smatrati obrazloženim podneskom u smislu Tbr. 8.1. Tarife.
8.4. Za sastav tog podneska potrebno je tuženiku priznati nagradu prema Tbr. 8.4. Tarife, 25% od punog iznosa nagrade iz Tbr. 8.1. Tarife ili 50,00 eura, te za zastupanje na ročištu održanom 24. srpnja 2024. iznos od 200,00 eura te iznos PDV-a od 62,50 eura, što ukupno iznosi 312,50 eura. Pogrešno je tuženiku priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer je člankom 4. stavak 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.), propisano da obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Kako tužitelj nije uspio u parnici, već je uspio tuženik, to tuženik ne bi bio dužan platiti pristojbu za odgovor na tužbu, pa se taj iznos ne može dosuđivati tuženiku kao dio njegovog parničnog troška.
8.5. Dakle, ukupni trošak na koji bi tuženik imao pravo iznosi 312,50 eura za koji iznos je potvrđena točka II. izreke presude primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a, dok je odluka o trošku preinačena za iznos od 264,54 eura te je za taj iznos odbijen zahtjev tuženika, a sve primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.
Koprivnica, 12. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
