Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-83/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Josipu Štefičiću, odvjetniku iz Zagreba, Preradovićeva 16, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leko, odvjetniku iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10328/2019-54 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10328/2019-54 od 25. listopada 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su, u Ugovoru o kreditu broj 9012462777 od dana 30.04.2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, solidarnog jamca LP i tuženika i to odredbe: „Članak 4. …kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana temeljem koje je sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji iz tč. 1 ovog Ugovora, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,47 % godišnje.“

„Članak 6 i 7….plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.12.3. Ugovora o kreditu, broj:9012462777, sklopljen između korisnika kredita ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i solidarnog jamca CP (prije: ČP), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, [osobni identifikacijski broj], koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita. Korisnik kredita obvezuje se osim naknade iz prethodnog stavka platiti i ostale troškove koji proizlaze iz ovog Ugovora (trošak ovjere potpisa, trošak solemnizacije sporazuma iz toč. 8.4. ovog Ugovora i dr.).“

Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.12.5. Ugovora o kreditu, broj:9012462777, sklopljen između korisnika kredita ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i solidarnog jamca CP (prije ČP), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, [osobni identifikacijski broj], koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve eventualne poreze u skladu sa zakonskim propisima, po osnovi ovog Ugovora ukoliko banka bude propisima obvezana na njihovo plaćanje.“ Utvrđuje se ništetnom Ugovorna odredba iz čl.10.st.2. Prijevremena otplata kredita, Ugovora o kreditu, broj:9012462777, sklopljenog između korisnika kredita ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i solidarnog jamca LP i tuženika koji glasi:“ U tom slučaju Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."

II Odbija se zahtjev tužitelja da se i preostalom dijelu (osim priznatog u izreci ove odluke- tč. I.) Ugovor o kreditu broj 9012462777 sklopljen između stranaka utvrdi ništetnim i da ne proizvodi pravne učinke.

III Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom koji glasi: "Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati dužni iznos od 247.488,15 Kn, koji iznos temeljem Zakona o uvođenju eura prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 32.847,32 EUR, s naslova svih izvršenih uplata po Ugovoru o kreditu, broj:9012462777, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 394,58 eur-a / 2.972,96 kuna od 11.05.2007.godine pa do isplate,

- 160,49 eur-a / 1.209,23 kuna od 28.06.2007. godine pa do isplate,

- 63,57 eur-a / 479 kuna od 20.07.2007. godine pa do isplate,

- 161,15 eur-a / 1.214,21 kuna od 31.07.2007. godine pa do isplate,

- 351,90 eur-a / 2.651,41 kuna od 24.08.2007. godine pa do isplate,

- 171,56 eur-a / 1.292,61 kuna od 22.10.2007. godine pa do isplate,

- 158,93 eur-a / 1.197,47 kuna od 31.10.2007. godine pa do isplate,

- 369,63 eur-a / 2.785,00 kuna od 05.02.2008. godine pa do isplate,

- 0,23 eur-a / 1,70 kuna od 06.02.2008. godine pa do isplate,

- 191,96 eur-a / 1.446,34 kuna od 10.03.2008. godine pa do isplate,

- 191,26 eur-a / 1.441,03 kuna od 16.04.2008. godine pa do isplate,

- 191,48 eur-a / 1.442,68 kuna od 30.05.2008. godine pa do isplate,

- 185,48 eur-a / 1.397,52 kuna od 31.05.2008. godine pa do isplate,

- 00,62 eur-a / 4,70 kuna od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- 186,62 eur-a / 1.406,06 kuna od 04.07.2008. godine pa do isplate,

- 183,63 eur-a / 1.383,53 kuna od 07.08.2008. godine pa do isplate,

- 184,92 eur-a / 1.393,3 kuna od 04.09.2008.. godine pa do isplate,

- 265,45 eur-a / 2.000,00 kuna od 14.10.2008. godine pa do isplate,

- 128,63 eur-a / 969,13 kuna od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- 202,32 eur-a / 1.524,35 kuna od 01.11.2008. godine pa do isplate,

- 00,31 eur-a / 2,36 kuna od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- 163,86 eur-a / 1.234,62 kuna od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- 205,72 eur-a / 1.550,00 kuna od 15.01.2009. godine pa do isplate,

- 28.733,02 eur-a / 216.488,94 kuna od 21.01.2009. godine pa do isplate,

po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 394,58 EUR temeljem neosnovano naplaćene ulazne naknade za utuženi kredit, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.9.2007. do isplate s time da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007.g. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj: 153/04.), a od 1.1.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 425,64 EUR temeljem neosnovano naplaćene izlazne naknade za utuženi kredit, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 21.1.2009. do isplate i to po kamatnoj stopi do 31.07.2015.g. koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 425,64 EUR (izlazna naknada) u razdoblju od 1.9.2007. (kako zatraženo) do zaključno 20.1.2009.

VII Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

2.Tužitelj navedenu presudu pobija u i to isključivo u dijelovima u kojima nije uspio u svom tužbenom zahtjevu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede odredbe iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 112/1999,128/2000, 117/2003, 88/2005, 02/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

2.2.Protiv točki I., IV., V. i VII. izreke citirane presude žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući je preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno, ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.3.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tužitelja nije osnovana.

3.1.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22,155/23 -dalje:ZPP), na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a tako da se zakonitost i pravilnost presude može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu o tužbenom zahtjevu tužitelja. Ujedno je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

5.Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 30. travnja 2007. kao restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 32.847,32 eura s naslova svih izvršenih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu te za isplatu iznosa uplaćenih s naslova ulazne naknade (394,58 eura) i prijevremene otplate kredita (izlazne naknade u iznosu od 425,64 eura), sve s pripadajućim kamatama.

6.Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- kako je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 44.572,80 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a Ugovorom o kreditu 30 lipnja 2007. određeno da se kredit otplaćuje u 252 jednaka mjesečna anuiteta obračunata po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,47 % godišnje, promjenjivu, sukladno odlukama o kamatnim stopama kreditora, a koja se inače tijekom trajanja otplate stopa u više navrata mijenjala u odnosu na početno ugovorenu,

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

-kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- kako sukladno odredbi članka 502. c. ZPP-a takve odluke obvezuju i taj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- kako je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,

-kako tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih, ovdje spornih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca, slijedom čega je sud ocijenio da tužitelj nije bio u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju te je radi toga tužitelj bio u neravnopravnom položaju, te kako tuženik nije na relevantan način tužitelja upozorio odnosno prikazao mogućnosti promjene valute CHF uz koju je vezana njegova obveza, odnosno nije tužitelju predočavao bilo kakve informacije,

- kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF te postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno a o toj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena ukupna visina uplata po partiji kredita u iznosu od 32.847,32 eura, plaćene ulazne naknade u iznosu od 394,58 eura te izlazne naknade u iznosu od 425,64 eura.

7.Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu od 30. travnja 2007. ništetne i da ne proizvode pravni učinak i to u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ulaznu i izlaznu naknadu kao i odredba članka 12.5. (obvezi plaćanja poreza ukoliko Banka bude na njih obvezana), time da je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja na daljnje utvrđenje ništetnosti odbio, a ujedno je odbijen i zahtjev za isplatu svih izvršenih uplata u iznosu od 32.847,32 eura s pripadajućim kamatama jer je utvrdio i zaključio kako zbog ništetnosti predmetnih odredbi nije ništetan cijeli ugovor već samo spomenuti njegovi dijelovi, slijedom čega da tužitelj nije ovlašten potraživati povrat svih iznosa, već samo onih isplaćenih na temelji tih ništetnih odredbi, a takav zahtjev tužitelj nije postavio.

7.1.Ujedno je tuženik obvezan isplatiti s naslova ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 394,58 eura te izlaznoj naknadi iznos od 425,64 eura s pripadajućim kamatama.

8.Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, koji se odnosio na plaćanje učešća za kupnju nekretnine u k. o. [katastarska općina] prema Predugovoru od 22. veljače 2007. nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i onih po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.Ovdje je dodati kako je sud prvog stupnja pravilno cijenio iskaz tužitelja koji je ukazao na izostanak pregovora, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

12.Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koje se odnose gornje presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelj kao potrošača.

13.Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

14.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u toč. 23. presude na koje se žalitelj upućuje, kao i na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

15.Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženik naplatio od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od tuženika te da se o spornoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, nije pojedinačno pregovaralo te je, polazeći od toga da je tužitelj potrošač (članak 3. Zakona o zaštiti potrošača-Narodne novine 96/03), članka 81. i 87. istog zakona, ujedno navodeći kako u ugovoru nije navedeno o kakvim se troškovima radi zaključio kako je tuženik odgovoran na ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja te je time i nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnom predmetna odredba, a pozivom na odredbe čl. 323. st. 1., 1111, st. 1. i 1115. ZOO tuženik je obvezan na isplatu u izreci navedenog iznosa čija visina među strankama nije ni sporna. Ujedno je ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

16.Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom dio odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku, kao kreditoru platiti jednokratnu naknadu od iznosa kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

16.1.Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/2003.

16.2.Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,5 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16.3.U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.4.Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16.5.Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 12.3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.6.Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17.6.Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16.7.U skladu s člankom 59. točka 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

16.8.Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

16.9.Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 12.3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17.Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 394,58 eura temeljem članka 323. stavak 1., čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude (glede ulazne naknade) tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

18.Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo, te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ugovor sklopljen 30. travnja 2007.

18.1.Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

18.2.Naime, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući je takva mogućnost propisana odredbom čl. 1024. st. 1. i 2. ZOO-a pa da sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.3.U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

18.4.Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (čl. 87. st. 1. ZZP/03, čl. 102. st. 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku.

18.5.Također je reći da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita.

18.6.Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

18.7.To što je odredbom čl. 1024. ZOO-a propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

18.8.Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

18.9.Ovdje je ukazati i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.). Naime, iako se obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19.Tuženik je i u odnosu na ovaj dio zahtjeva isticao prigovor zastare kojeg je ocijeniti neosnovanim budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

20.Dosljedno, i odluka o dosudi utuženog iznosa s ovog osnova čija visina (425,64 eura) nije sporna je pravilna te su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz članka 1115. ZOO-a budući iz stanja spisa proizlazi da je ova naknada podmirena 21. siječnja 2009., od kojeg dana tužitelju pripadaju kamate, radi čega je valjano (točka VI.) za više traženu kamatu zahtjev odbijen.

21.Međutim, ništetnost spomenutih odredbi, protivno stavu tužitelja ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, niti tužitelju pripada pravo potraživati povrat svih izvršenih uplata kako je to tražio zahtjevom pod točkom III.

22.Odredbom članka 1021. ZOO propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu. Ta odredba glasi: "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."

23.Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 324. stavak 2. ZOO ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

24.Odredbama članka 87. ZZP 03, odnosno članka 102. ZZP 07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

25.Dakle, postavlja se pitanje je li ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ulaznoj i izlaznoj naknadi ima za daljnji učinak ništetnost predmetnog ugovora u cijelosti.

26.U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, a nije sporno da je banka svoje obveze ispunila na ugovoreni način.

27.Visina anuiteta ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

28.Međutim, valutna klauzula (članak 22. stavak 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega su te odredbe ništetne), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora bila Hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

29.Dakle, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg taj ugovor ne bi mogli opstati (članak 324. ZOO).

30.Ni utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu) nema učinak nemogućnost opstanka ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

31.Niti ovom promjenom, u uvjetima kakvi su postojali u vrijeme kada je sklopljen ugovor sa spornim odredbama, kao i u vrijeme kada su te odredbe utvrđene ništetnim, ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka jer se i promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti pa je u uvjetima stabilnog stanja na financijskom tržištu Republike Hrvatske (stabilnost tečaja Hrvatske kune) upravo transformiranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost da se na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba stječe ekstradobitak na teret druge ugovorne strane.

32.Ovakvim intervencijama nije postupljeno suprotno odredbama članka 324. stavak 1. i 2. ZOO i odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je, kao što je obrazloženo, valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa Hrvatska kuna, a i ugovorena kamata je početno određena stopama naznačenim u predmetnim ugovorima.

33.Dakle, praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekih sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

34.Iako je spomenutom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12) te odlukama u naknadnoj praksi sudova u određenoj mjeri učinjena izmjena bitnih sastojaka ugovora o kreditu zaključeno je da ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba jer takve izmjene nisu u suprotnosti sa bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi "ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje", te zbog toga ostaje valjan (članak 324. stavak 2. ZOO).

35.Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena je na temelju odredaba ZZP i ZOO, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., a u tim odlukama su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu.

36.Uostalom, postupak u kojem je donesena ta presuda pokrenut je tužbom udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a ta udruga koja se bavi zaštitom interesa i prava potrošača nije taj postupak pokrenula s tezom o ništetnosti problematičnih ugovora o kreditu u cijelosti, a nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu uslijedio je veliki broj odluka sudova u Republici Hrvatskoj (uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske) kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi korisnika kredita, a te odluke se temelje na shvaćanju da sporni ugovori o kreditu ostaju na snazi bez ništetnih odredaba (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. itd.).

37. Također ni utvrđenje ništetnosti odredbi o ulaznoj/izlaznoj naknadi na dovodi, protivno stavu tužitelja do ništetnosti cijelog ugovora.

37.1.Zbog izloženog ne mogu se prihvatiti suprotna razlaganja tužitelja, slijedom čega je pravilna i zakonita prvostupanjska odluka u točci II. izreke, a s tim u svezi i u točci III. kojom je odbijen zahtjev tužitelja s naslova svih izvršenih uplata po ugovoru o kreditu. Tužitelj je naime ovaj dio zahtjeva opredijelio u tužbi i tijekom postupka činjenično ga vezujući uz tvrdnju o ništetnosti cijelog ugovora, odnosno nije postavio restitucijski zahtjev potražujući razliku po početnoj kamatnoj stopi i razlici po valutnoj klauzuli, slijedom čega je sud prvog stupnja postupio pravilno kada je taj zahtjev (pod točkom III.) odbio između ostalog i pozivom na članak 2. stavak 1. ZPP-a, kako je to istaknuto u razlozima pod 20. prvostupanjske odluke na koje se tužitelj upućuje.

38. Slijedom navedenog žalbe stranaka valjalo je odbiti kao neosnovane te potvrditi pobijanu presudu (članak 368. stavak 1. ZPP), uključiv i odluku o troškovima postupka.

39.Naime, valjano je prvostupanjski sud odmjerio troškove sukladno članku 154. stavak 4. i 155. ZPP-a, kako je detaljno obrazloženo pod točkama 33. i 34. pobijane odluke, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

40.Rješenja o troškovima postupka, bez obzira kako glase konkretna procesna pravila, moraju se temeljiti na principima racionalnog, svrsishodnog i pravednog raspoređivanja troškova, a u pronalaženju kojih rješenja sud mora uzeti u obzir složenost postupka i raznolikost razloga zbog kojih tužitelji vode parnicu. Drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa navedenim principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit potrošačevog (tužiteljevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.)

41.Slijedom navedenog i po nalaženju ovog suda pravilno je sud prvog stupnja vrednujući konkretne okolnosti kako je izložio odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove za koju odluku je dao razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

U Splitu, 12. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić